Četvrtak, 10 Kolovoz 2017 12:04

Dubrovčani podvili rep oko jedne zablude, kako bi uživali u onome što inače tako strasno kao odbijaju

Piše:

U trenutku kad se Božo Vrećo na sinoćnjem koncertu spustio skalinima među publiku, malo je reći nastalo je potpuno oduševljenje, euforija pripadajuća stadionima pa samim tim iznenađujuća za Knežev dvor, ali i Dubrovačke ljetne igre; gdje su aplauzi po običaju odmjereniji pa u raskoši te odmjerenosti i ljudski topliji.

I, bilo je tu neke neobične nervoze, neki u publici bili su se spremni i fizički obračunati s fotoreporterima jer kakvo je to svetogrđe prekriti na trenutak njega, Boža Vreća, koji se u svojoj haljini, nabadajući štiklama, spustio među obični svijet.

Dobro, nekad je takve pomame lako opisati karizmom, jer jednostavno neki je imaju više od drugih, a Božo Vrećo, unatoč toj haljini, štiklama, tetovažama i našminkanom licu nije „fejker“, već „monah“, onaj koji se istinski posvetio svojemu vjerovanju onoga što sevdah jest i što bi trebao biti. Što opet ne mijenja na činjenicu da je gay, Hercegovac, androgenog izgleda, koji usput pjeva taj sevdah koji pripada područjima s kojima bi Dubrovnik želio da je davno raskrstio.

Smeta Dubrovčanima sve ono što korijene vuče na istok, oko glazbe naročito, koja na sebe po običaju preuzima ionako jedno složeno, posebno značenje u povijesnoj i antropološkoj perspektivi. Pa opet, taj i takav Božo Vrećo, koji pjeva ono što „nitko ne sluša“, u stanju je proširiti gledalište u Kneževome dvoru, usput natjeravši Dubrovčane da prihvate drugačijega od sebe. A u punini njegove, kako bi se u Bosni reklo, melanholije, usput zabavlja i liječi umorne duše koje mu se dive jer se ionako ne radi o njihovoj koži, već njegovoj, pa zato valjda manje i boli.

Sve skupa dovodi do zaključka kako se očito vjeruje u laž da taj istok nije dobrodošao među dubrovačke mire jer Dubrovčani kao ne idu u Trebinje, kao ne uživaju u baklavama ili ćevapima i kao ne slušaju Šabana Šaulića.
Jednostavno, stvari su tu zapisane u navadi društva da prati trend u odbojnosti prema onome što dolazi s istoka, a što korijene vuče i iz 90.-ih godina prošlog stoljeća kad se tako, po zakonu prirode, kao zmija mijenjajući kožu, bilo na najlakši način svidjeti masi.

No, uistinu, koliko je to sve skupa prikladno Dubrovniku, odnosno da u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara nastupa Božo Vrećo, čija popularnost, ako već ne glazba, graniči s onom folk zvijezde, može se diskutirati. Ljetne igre, kao međunarodni festival, jasno je, prikupljaju sve ono najbolje od ovdašnjih kultura, a dojam je kako izvođač sevdalinki tu ipak ne može biti ono najbolje.

No, barem sve to skupa otvorilo je oči oko jednoga. Dubrovčani itekako uživaju u Trebinju, baklavama, ćevapima i raznoraznim Šabanima Šaulićima ili pak eto Božu Vreću. I, zato hvala Dubrovačkim ljetnim igrama, koje su svjesno ili ne, natjerali Dubrovčane da poput zadnje kuje u zadnjem selu podviju rep oko jedne zablude, kako bi uživali u onome što inače tako strasno kao odbijaju.

frendy250

fabrio250

adriatic maestral 250
aerodrom250
cistocareciklazno 250
konavle 250

zupa 250

zupanija 250
transporterban250

letprosvjed