Utorak, 10 Listopad 2017 20:52

Tko je važniji, kamen ili ljudi?

Piše:

Uz raznorazne žalopojke, koje se uglavnom plasiraju uz tobožnji gubitak dubrovačke tradicije, ispada kako je kamen, ma koliko on bio jedan od simbola dubrovačkog kraja, ujedno i temelj koji se treba čuvati, brat bratu, kao što Indijac čuva svoju zlatnu kravu. Priča je to oko dubrovačkog talasanja oko ničega, ali interesantno je što se uvijek podgrijava na krilima jedne te iste mašte koja to najčešće i ostaje.

Kreatorima priče to očito tako najviše odgovara, jer oni su kao najbolje htjeli, ali nerazumna masa ih tobože ne razumije. Primjera je bezbroj, a u biti okidač je obično odvaljivanje nekog komadića kamena. Bilo kod stupova preko puta Kneževog dvora, Male Onofrijeve fontane čiji se dio odvalio lani, ili današnjeg oštećenja pločnika kod Velike Onofrijeve, a što prosječan meštar vrlo brzo može popraviti i sanirati, neka drama nastaje uvijek istom logikom.

Sama briga o Gradu je u redu, dapače i nužno potrebna. Kad iste ne bi bilo, ništa ne bi niti imalo smisla jer briga o baštini treba biti dijelom svačije osobe, ne samo zato što je to neki dio Grada beskonačno star, nego i zato jer brigom o javnome, ustvari sami sebi činimo život boljim i barem malo snošljivijim budućim generacijama. To je barem najjednostavnija računica na svijetu.

No, problem je kad se pretjerana briga ustvari pretvara u nebrigu, a što obično ide onda kad u tu priču ubaci iritantan i krajnje ignorantski narativ - zarade, što bi trebalo okrenuti želudac naopako svim mislećim bićima na kugli zemaljskoj.

Kao, zarada je kriva što puca kamen kod Onofrijeve fontane. Kao, zbog zarade isti se ne popravlja! Kao, oni kojima je do zarade, a koji u toj priči nemaju svoje mjesto na nekakvoj ljestvici ljudskosti, krivi su što dolazi do pucanja kamena!

Ne znači da treba zanemarivati spomeničku baštinu, upravo naprotiv, jer jedno niti najmanje ne isključuje drugo, dapače jedno upotpunjuje drugo, a za što je upravo Grad Dubrovnik idealni primjer. Uostalom, zahvaljujući toj zaradi obnavlja se i ono što se inače ne bi imalo prilike obnavljati. Ajde, ima tu slučajeva s malo više šlamperaja poput parka u Pilama, ali u principu, u Gradu spomenici, odnosno sve ono bitno u povijesnoj jezgri što bude oštećeno, itekako brzo se sanira.

Jednostavno, Grad jest ono što jest, upravo zbog toliko turista, njihovih posjeta pa i ponekom oštećenju kamena. Ta zarada je potreban kisik Gradu u 21. stoljeću, ono što ga čini živim, ujedno i razlogom zašto kamen ne može biti važniji od ljudi.

Naprosto jer je najveća sreća pun trbuh, bez njega nema ni druge sreće i sve drugo bilo bi goli drek. Pa bi se tom logikom, na koncu, ideologija koja bi na svojim jaslama zabluda konzervirala život da bi kamen ostao čitav na diku samome sebi, na ponešto mekšem papiru mogla prodavati i kao zahodski papir.

frendy250

fabrio250

adriatic maestral 250
aerodrom250
ciban3
konavle 250

zupa 250

zupanija 250
transporterban250