Nedjelja, 12 Studeni 2017 11:36

Prohujalo s vihorom

Piše:

Svako društvo ima neke svoje svetinje, opće vrijednosti koje se gdjekad, dakako, mogu pretvoriti i u zlatnu telad, ali neminovno dio su identiteta. Jasno, Dubrovnik također ima svoje, a zanimljivu rečenicu o tome rekao je gradski vijećnik DUSTRA-e Rikard Rossetti na prošloj sjednici Gradskog vijeća.

Pričao je on o sportskoj infrastrukturi pa uz to spomenuo kako su mu rekli "da se ne dira u Linđa, Juga i svetoga Vlaha", kao dio dubrovačkog lica i naličja. I, ima to neke veze, onako pogodio je u bit da postoje određene svetinje eto u koje se ne dira... No, što kad svetinje postanu svete krave?

Dobro, ne vrijedi to za svetoga Vlaha, on je dio istinskog dubrovačkog identiteta, svetac je to koji, koliko god da bio dio sakralnog, ujedno je i svjetovan te za Dubrovnik znači više nego kroz same crkvene vrijednosti. Sveti Vlaho, jednostavno, dio je dubrovačkog općenito, a ne samo vjerskog prepoznavanja. No, što je s Jugom (VK) sa svojom gotovo stoljetnom tradicijom ili Linđom koji postoji evo već 52 godine?

Jesu li oni zaista još uvijek vrijednosti u koje se ne smije dirati? Odnosno, jesu li oni još uvijek taj istinski dubrovački identitet?

Kad je o Jugu riječ radi se tu o interesnoj skupini iz jednostavnog razloga što u vodstvo Juga mogu pristupiti samo odabrani koji imaju potrebu dokazivati da su kao značajni. Neki od njih Jugu uistinu i pomažu, ali svejedno - tu su odabrani, oni koji po nekom nepisanom pravilu „viđenosti“ i tobožnjeg značaja tu mogu pristupiti.

Uostalom, i Jugova loža, postavljena na bazenu za političare, poduzetnike i popove, nekakav kao valjda viši društveni stalež, svjedoči upravo o tome. Rezultat je i smanjeni interes od strane navijača prema tom klubu.

S druge strane događanja u Linđu pošla su u drugom pravcu, jednako apsurdnom. Dok se Jug „elitizira“, u Linđu je bilo niz monada oko ravnatelja/ica, odnosno toga da amateri žele de facto voditi Folklorni ansambl Linđo koji se financira iz Gradskog proračuna. Dobro, sad kažu da je bolje, što, ako je i za povjerovati, ipak nije obrisalo gorki okus iz usta svega onog što je definiralo ansambl zadnjih godina i u konačnici dovelo do manjka interesa za Linđo. Valjda o tome treba šutjeti.

Ali upravo nastali manjak interesa Dubrovčana prema ova dva simbola Grada nije ništa drugo nego tipična paradigma opće propasti u državi, u kojoj za što god se uhvatiš samo je podsjećanje na nešto što je bilo, a više nije, jednostavno prohujalo s vihorom. Ono što s vihorom prohuja, teško je vratiti. Zato, baš zato, Linđo i Jug jesu dio dubrovačke značajne povijesti 20. stoljeća, ali danas nešto više od toga teško mogu biti. Tek su tigrovi od papira.

frendy250

fabrio250

adriatic maestral 250
aerodrom250
ciban3
konavle 250

zupa 250

zupanija 250