Četvrtak, 09 Kolovoz 2018 12:26

Zastave uvijek više skrivaju nego otkrivaju neko vrijeme

Piše:

Zastava Libertas za vrijeme trajanja Dubrovačkih ljetnih igara već neko vrijeme ne "stanuje" na Orlandovom stupu, ali evo uz izložbu "Užasi zavičaja" Orlandov stup našao se zaogrnut u njoj sličnoj, prošaranoj simbolima valuta, za potrebe, nazovimo je umjetnosti. Rad je to Marijane Pende, koja se tako predstavila uz rečenu izložbu.

Poruka bi tu trebala biti jasna. Zatvoriti oči devastiranom Orlandu pred najezdom turista, buke, galame. Dakle, od starog Orlanda učiniti puritanca koji se ne zna akomodavat vremenu zbog čega je napuknuo na već toliko strana. Poruka je tu i u soldima koji su kao krivi za sve. Dobro, prokušana je to stvar, kad se, je li, umjetnost propitkuje o brzom vremenu u kojem se živi, postavlja pitanja o profitu, odnosno onome koliko se daleko spremno ići da bi se došlo do profita.

Iako izlizana, poruka je jasna i niti po čemu posebna. Prvenstveno jer je izrečena toliko puta da je pretvorena u frazu, koja je postala drugi pol tog konzumerizma kojega propitkuje, pa k tome, dok je u krajnosti, od nje, poruke dakle, nema niti neke velike koristi. Jer, zastava Libertas, barem nekoć, nosila je i neku poruku jer je simbolizirala slobodarski Dubrovnik i onu Gundulićevu poruku po kojoj se sloboda ne prodaje za svo zlato svijeta. Tome bi valjda Orlando zaogrnut u zastavu na kojoj su nacrtani simboli visokokotirajućih valuta nas trebao podučiti.

Prvi i osnovni problem je tu u licemjerju. Igre se financiraju od državnog, gradskog i nešto sitno županijskog novca, iz blagajni koji se ponajviše pune uz pomoć – turizma, jer eto za drugo nismo sposobni. Dakle, proračun Igara iznosi 14 milijuna kuna, većinom javnog novca. Igrama to daje slobodu da stvaraju premijere od milijun kuna, a Igre na kraju lijepo eto pribokavaju tom turizmu, od kojega žive te tako prevrću pijat samima sebi.
A uistinu vrijeme je više da se turizam prihvati onakav kakav jest, ako se želi od njega živjeti. Sirov i u pandžama neokapitalizma, uz kojega su nježnost i solidarnost tek misaone riječi, a komercijalizacija, ono što prodire i lomi duše, sjećanja i nadanja. Ali, od čega se živi i od čega se na koncu i stvara.

Problem je tu i što se DLJI uopće bave aktivizmom, dakle festival čije je nekadašnje otvaranje, prigodom Titove smrti, u cijelosti bilo posvećeno starom Josipu Brozu; pokoj njegovoj crvenoj duši, ali diktatoru uz kojega je vladalo jednoumlje, danas ide ka umiveno - aktivističkim idejama. Nije to teško objasniti. Danas se većim, u svojim očima valjda kurčevitijim umjetnikom smatra onaj koji umije provocirati, no kako se provokacija ne može mazati na kruh, tako se i kulturnjaci eto vole prištekavati režimu, što je valjda jedina mogućnost uz koju mogu živjeti od svog rada i nerada.

Nafaka je to cijele države, potreba za uhljebljenjem, ujedno i razlog zašto je Hrvatska valjda najneperspektivnija zemlja u Europi, i zbog čega na koncu više od stotinu ljudi dnevno napušta zemlju. Kako je onaj pravi aktivizam nemoguće iskazivati kroz tvrdi mangupluk uz režimsko djelovanje, jer režim u svojoj srži zatire svaki oblik drugog i drugačijega, dobiju se mlaki, sitni, nemušti pokušaji poput ove zastave uz koju DLJI tugaljivo bruse identitet pa kao provociraju sistem, s nekih kao pozicija na sistemima slobode, kojima nikad nisu ni pripadale.

U svakom slučaju, nagledao se Orlando i većih pizdarija od ove, pa iako polukrepan, još je živ. A mi pokušajmo odgonetnuti osmijehe s njegovo tradicionalno namrštenog lica. Jer, zastave uvijek više skrivaju nego otkrivaju neko vrijeme.

frendy250

fabrio250

aerodrom250
konavle 250

zupa 250

zupanija 250