Strah me otkaza, ali zapravo, ne trebam se bojati, istina o Domus Christiju i tamošnjem problemu sa stjenicama mora izaći vanka, govori za portal Dubrovnikpress.hr djelatnica Doma za starije i nemoćne Domus Christi Mirjana Raguž, koja je imala nesreću da je pred koji dan i u svoj dom unijela stjenice, insekte koji se hrane tako da sišu ljudsku krv.

Ispričala je kako joj se život od trenutka u kojem je shvatila da je stjenice unijela u kuću pretvorio u pakao, a ljuta je zato što, kako govori, na problem stjenica u Domu upozorava ravnateljicu Mirjanu Vujnović već šest godina. Inače, na temu stjenica u Domus Christiju portal Dubrovnikpress.hr već je pisao o čemu možete čitati OVDJE, a ravnateljica Vujnović u odgovoru na upit tada je samo napisala „kako su u par soba pronađene stjenice te kako se u suradnji s tvrtkom za deratizaciju i dezinsekciju čini sve da se one unište“.

Uistinu, kad se tako napiše zvuči to kao usputan problem, ali evo radi se zapravo o groznoj činjenici da već šest godine stjenice uništavaju korisnicima Doma život. Nedavno je Dubrovnikpress.hr objavio i pisma čitatelja, postavio o navodima iz tih pisama pitanja i županu Nikoli Dobroslaviću, a on je to nazvao pamfletima, o čemu možete čitati OVDJE.

Izjave zaposlenice doma Domus Christi s druge strane teško je nazvati pamfletom, a evo što priča Mirjana Raguž.

KORISNICI DOMA SE BUDE KRVAVI I U STRAHU

- Prije šest godina smo odmah ravnateljici rekle za problem, ali sigurno se četiri i pol godine ništa nije radilo. Prije godinu i pol je počelo prskanje s privatnom tvrtkom koja je u desetak puta bezuspješno deratizirala Dom. Od toga nema ništa jer su one u drvetu. Bio je i Sanitat prije mjesec dana, ali problem se nije riješio. Mi smo joj govorile da digne drvo, govorila je da nema novca, da se ne može. I što sad imamo? Ljudi su pojedeni. Pojedene smo i mi djelatnice, a svatko šuti. - navela je Mirjana Raguž.
mraguz1Objasnila je kako Dom ima oko 85 korisnika, a muku sa stjenicama muči njih dvadesetak, koji su smješteni u sobama gdje je drvo.

- Ti su ljudi, stari ljudi u strahu. Boje se, grozno im je. Oni se probude izgrizeni, krvavi. Nekidan je jedna baka bila sva pojedena, ubijala je po noći te stjenice i u čašu ih je stavila 21-u. To tako više ne može. - pojasnila je Raguž.

Na pitanje zašto se o tome toliko dugo šutalo, Raguž je odgovorila:
- Ljudi su u strahu. Boje se da se Dom ne zatvori, a obično nemaju gdje ići. Treba znati još nešto. U tom dijelu gdje je drvo se nalaze siromašniji korisnici Doma, oni koji i nemaju utjecajnu djecu. Tako da je to jedan zatvoren krug šutnje. Ravnateljica im obećava da će se riješiti, ali od toga ništa nema. Djelatnice šute jer su neke dobre s ravnateljicom, a druge je isto strah da ne izgube posao. - precizirala je Raguž.

- Najgore je što to zna i župan Nikola Dobroslavić. No, on tvrdi da to nije istina. Takvo nešto je dno dna. Jako me razočarao. Zna to i gradonačelnik Mato Franković. A zna i Katica Šarac iz Službe za epidemiologiju Zavoda za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije. Ona je poznata kao drastična osoba po pitanju svog posla, ali u ovom slučaju je zažmirila. Nikome od njih ne odgovara da se Dom zatvori, ali to je nužno kako bi ti ljudi mogli imati dostojanstvenu starost. - rekla je Raguž, dodajući kako se problem može proširiti i na ostatak Grada.

NAŠLA STJENICE NA KUŠINU, ISPOD KUŠINA, NA ZIDU...

Pak, sama Mirjana Raguž, zadnja tri dana proživjela je svoju osobnu dramu sa stjenicama. Pokazala je i ranu koja je nastala od ugriza ovog kukca te je rekla „neka župan sad to vidi i promisli o svojim riječima kako priča o stjenicama nije istinita“.
mraguz rana2- U subotu ujutro sam se probudila izgrizena. Ustala sam se i našla sam ih na kušinu, ispod kušina, na zidu na plahti! Prestravila sam se! Sve sam ubacila u mašinu, prepala sam se i nisam spavala do ujutro. Pak, u nedjelju ujutro sam ih našla u veš mašini. Fotografirala sam ih. - govori Mirjana Raguž.
stjenice- No, najviše me zaboljela reakcija ravnateljice Vujnović. Nju sam u subotu ujutro nazvala, požalila sam se na problem. Znate što mi je rekla? „Što me s tim ometaš?“, to su bile njezine riječi. Meni je inače stariji sin došao iz Norveške, posjetio me. Tako da mi je rekla da mi je možda sin donio iz Norveške. To je jedno užasno zatvaranje očiju pred problemom. Ponavljam, rekla je da mi je možda sin donio iz Norveške stjenice. - priča Mirjana Raguž, naglasivši „kako sad u stan ulazi u potpunom strahu“.

- Plaća mi nije ni pet tisuća kuna. Imam kredit koji plaćam dvije tisuće kuna. Mene će sad koštati renovacija stana sigurno 80 tisuća kuna. Tko će meni to platiti? Imam i unuku, dijete od mlađeg sina. Sad me niti oni ne mogu posjećivati. A zašto? Zato jer je netko bio neodgovoran. To neću dopustiti. Zato ću tužiti Dom, kao i Županiju i ZZJZ DNŽ. - poručila je Raguž, istaknuvši „kako izbora nema“.
mraguz2
Pojasnila je kako „inače na rad Doma raznim inspekcijama stižu prijave“.

- Bilo je toga, to su anonimne prijave. Ono što mogu reći je to da mislim kako se u Domu dobro radi. Moje mišljenje o ravnateljici Vujnović je inače pozitivno. Jedna prijava je bila i za mobbing, ali mogu reći da to nije istina. Nitko nas ne zlostavlja na poslu. Ali, problem sa stjenicama se mora riješiti. To je nedopustivo. Zato sam i izašla u javnost oko svega. Zbog tih ljudi koji ne mogu imati dostojanstvenu starost i zato jer je to očito jedini način da se neke stvari promijene. Treba zamijeniti taj namještaj, što se nikako ne čini. Naravno da se bojim i otkaza, uostalom ravnateljica nas je nedavno tražila da potpišemo izjavu da događanja iz Doma nećemo iznositi vanka. Ali, ja drugog izbora nemam. - zaključila je za portal Dubrovnikpress.hr djelatnica Doma za starije i nemoćne Domus Christi Mirjana Raguž.

Prije nego su na snagu stupile izmjene Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, a kojim se omogućilo da taksisti iz ostatka države dođu taksirati u Dubrovnik, bilo je jako puno skeptika. No, jedan od njih nije bio predsjednik dubrovačkog HNS-a Miho Obradović. Upravo je dubrovački HNS podržavao ovaj zakon javnim istupima svojih članova, a Obradović je kazao kako ga podržava i dalje.

- Sigurno da i dalje podržavamo zakon. Za nas je najbitnije je da je danas dubrovački taksi jeftiniji od UBER-a. To je bio cilj liberalizacije tržišta. Dakle, da se naši građani mogu voziti po što jeftinijim cijenama, to je bila naša poanta, da ne postoji monopol pa da cijena od Pila do Sustjepana bude 100 kuna. Danas je cijena pošla za 50 posto dolje, a samo će tržište reagirati da bude još jeftinije. - rekao je Obradović.

- U Dubrovniku je 39 tisuća registriranih vozila, imamo 400 ili 500 UBER vozila. Mislite da je to jedini problem Dubrovnika? Nije to povećanje od 30 posto. To je neznatan postotak. Ali, kad se ne zna riješiti neki problem najlakše je reći da je UBER kriv.- riječi su Miha Obradovića.

Osvrnuo se i na izjave gradonačelnika Mata Frankovića po ovom pitanju.

- Gospodin gradonačelnik je rekao da je u Dubrovniku i oko Dubrovnika 1200 aktivnih taksi vozila, što je laž. Ako uzmete samo matematički da je svaki automobil oko četiri do pet metara, i spojite ih u kolonu, to je kolona od 6, 7 kilometara bez gradskog prijevoza, agencija, bez nas građanima. Da uključimo sve to značilo bi da u svakom trenutku imate kolonu od Pila do Lozice. Potpuna laž gradonačelnika, to je već godinu dana jedino što radi. - dodao je Obradović.

- Gradonačelnik kad je dobio izbore rekao je da će riješiti probleme u prometu u roku od godinu dana. Kad ih nije zbog svoje nesposobnosti uspio riješiti prebacio je krivnju na UBER i državu. To je skretanje s problema zbog njegove nesposobnost i neznanja. Najlakše je prebaciti problem na UBER, kao što se prije godinu dana prebacivao problem na autobus i agencije. Tako je i s azilom za životinje, gdje se uvijek nađe neki problem. - zaključio je Obradović.

Kolabirao je danas oko podne promet na Ilijinoj glavici. Naime, u Gradu se trenutno nalaze četiri kruzera s preko osam tisuća gostiju. No, zanimljivo od Ilijine glavice preko Ulice Iza Grada do Pila moglo se vidjeti tek dva agencijska autobusa, ali zato bezbroj taksi vozila koja su dobrim dijelom i uzrok takvih gužvi.

Osim toga, ono što svakome tko vozi na način da se pridržava prometnih pravila tu smeta je užasna prometna nekultura dubrovačkih taksista. Oni su tu valjda shvatili i idealnu shemu. Tako se prvo prestroje u traku za Župu dubrovačku ne bi li nešto kasnije prestrojavali u traku prema Gradu i to preko pune linije. Pritom, oni su i uigrani pa se tako događa da jedan zaustavi u potpunosti promet kako bi stvorio mjesta da se ubacivaju ostali taksisti ispred njega.

U svakom slučaju, od Ilijine glavice do Grada trebalo je tako dvadesetak minuta. Radi se tu i o potpunoj nekulturi prema vlastitim građanima. Jer i ti građani negdje voze, idu na posao i obavljaju raznorazne stvari. Očito, svi oni bi se trebali maknuti kako bi taksisti mogli nesmetano voziti po Gradu provodeći svoja pravila.

Tko zna što bi bilo da danas nije subota, da je radni dan. Vjerojatno bi trebalo i uru vremena. Često se ističe problem UBER vozila, kao onih koji otežavaju prometovanje po Dubrovniku, ali barem jutros njih se i nije moglo vidjeti na prometnicama u nekom većem broju. U većini bili su tu dubrovački taksisti.

No, taksistima se očito može jer se ne boje represivnog aparata. Naime, sve se to događalo dvadesetak metara od postaje Prometne policije. Pak, od Ilijine glavice, Ulicom Iza Grada pa sve do Gruža nije se mogao vidjeti niti jedan prometni policajac. Kad je tako, kad nema onih čiji je zadatak regulirati promet, onda je logično i da se događaju ovakvi kazini.

Treba istaknuti kako je promet na Buži u ovom razdoblju bio normalan, a zagužvalo bi se opet Ulici Iza Grada, kao i u Gružu, što bi se ipak relativno brzo "očistilo".

Iako je u Dubrovniku na snazi Odluka o komunalnom redu, koja zabranjuje i razgolićenost u povijesnoj jezgri, u Gradu se i dalje svakodnevno i na svakom koraku mogu vidjeti "golaći". Odnosno, muškarci bez majica, žene u kupaćim kostimima. Tako je jedna djevojka i danas eto prošla Gradom samo u kupaćem kostimu, no s druge stane - zašto bi to uopće smetalo?

No, ako uredba postoji, i ako je njezin sadržaj izvješen na ulazu u Grad, a nitko je zapravo ne provodi, čemu uopće takva uredba i koji je njezin smisao? Ipak, u moru svih komunalnih problema, na koje se svakodnevno treba paziti, jasno i zašto se čudoredni alarmi komunalnih redara eto ne "pale" na one razgolićene

Jer, zbilja, u povijesnoj jezgri jako je puno toga na što se treba paziti, od stolova i ugostitelja koji valjda vječno "plešu" na rubu prekršaja po tom pitanju pa do uredovanja oko odlaganja otpada. Gubiti vrijeme na to je li netko obukao kupaće gaćice ili suknju, stoga, nema niti nekog smisla. Pogotovo jer je Grad Dubrovnik u deficitu s komunalnim redarstvom.

Posebno jer se kod recimo iznošenja smeća konkretno zna što je prekršaj, a što nije. Pak, "ocjenjivanje" toga kako se netko obukao prečesto ide i u subjektivan dojam, koji ne mora uvijek biti točan. Cure koje s kupanje prolaze povijesnom jezgrom znaju biti u gornjem dijelu kupaćeg kostima, no opet, postoje i takozvanovi "topovi" koji skrivaju jednako kao i kupaći kostim, ali koji se eto računa kao odjeća. Slično je i s "vrućim hlačicama" koje otkrivaju ponekad jednako kao i donji dio kostima.

U svakom slučaju, u moru kršenja pravila po Stradunu, i bolje da se komunalni redari bave s onim što je uistinu važno.

Izložba „Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCO-ovim listama“ otvorena je večeras u žitnici „Rupe“. Riječ je o zajedničkom izložbenom projektu Ministarstva kulture i Etnografskog muzeja u Zagrebu, kojega dubrovačka muzejska publika može vidjeti zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji između Dubrovačkih muzeja i zagrebačkoga Etnografskog muzeja. Autorica izložbe je muzejska savjetnica Etnografskog muzeja dr. sc. Iris Biškupić Bašić, autorica likovnog postava dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović, a kustosica dubrovačke izložbe Barbara Margaretić.

Izložba je nastala 2011. godine na inicijativu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a realizirana je zahvaljujući rezultatima dugogodišnjeg rada čitavog niza stručnjaka koji su u suradnji s lokalnim zajednicama te nositeljima tradicijskih znanja i vještina od 2009. godine do današnjih dana uspješno nominirali 15 kulturnih fenomena na jednu od tri UNESCO-ove liste svjetske nematerijalne baštine čovječanstva.

Na Reprezentativnu listu uvršteno je čipkarstvo u Hrvatskoj koje razlikuje tehnike i materijale izrade – čipkom na iglu (Pag), čipkom od agave (Hvar) i čipkom na batiće (Lepoglava), glazbeni izričaj dvoglasja tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, višestoljetna manifestacija Festa svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, godišnji proljetni ophod Kraljica ili Ljelja iz Gorjana, crkveno-pučka procesija za Križen na otoku Hvaru, umijeće izrade drvenih tradicijskih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, godišnji proljetni ophod Zvončari s područja Kastavštine, tradicijski medičarski obrt s područja sjeverne Hrvatske, Sinjska alka, bećarac – tradicijski glazbeni žanr, nijemo kolo Dalmatinske zagore, klapsko pjevanje te mediteranska prehrana, upisana kao rezultat multinacionalne kandidature Španjolske, Grčke, Italije, Maroka, Portugala, Cipra i Hrvatske.
Na UNESCO-ovoj listi Nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita smjestio se glazbeni izričaj ojkanje, dok je projekt Ekomuzej „Batana“ uvršten na Listu najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine 2016. godine.

- Ova izložba je potvrda Hrvatskoj kao zemlji kulture, tradicijskih vještina, umijeća i kreativnosti. Hrvatska je popisala i registrirala veliki broj tradicijskih vrednota, a i inače u svijetu od početka stoljeća kreće interes za nematerijalnu baštinu te se podiže razina o vrijednosti i ugrožene nematerijalne baštine. Izložba nas upoznaje s bogatstvom i vrijednošću takve baštine koja je svuda oko nas. Izložba senzibilizira društvo o potrebi njezinog očuvanja. - rekla je ravnateljica Dubrovačkih muzeja Pavica Vilać.

Autorica izložbe dr. sc. Iris Biškupić Bašić naglasila je kako je dobro da izložba obilazi različite krajeve te je stoga istaknula važnost dobre suradnje Etnografskog muzeja u Zagrebu i Dubrovačkih muzeja. Dodala je kako je izložba obišla preko 20 lokacija u zemlji i svijetu. Izložbu je otvorila zamjenica gradonačelnika Dubrovnika Jelka Tepšić.

Izložba je popraćena s 15 filmova snimljenih za potrebe nominacija, koje posjetitelji mogu pogledati na zasebnim multimedijalnim sustavima, a njen cilj je potaknuti cjelokupno društvo na promišljanje o bogatoj nematerijalnoj kulturnoj baštini na području Republike Hrvatske te doprinijeti njenoj popularizaciji, očuvanju i prenošenju na buduće generacije.

Izložba ostaje otvorena do 10. rujna.

V.S.

Zastava Libertas za vrijeme trajanja Dubrovačkih ljetnih igara već neko vrijeme ne "stanuje" na Orlandovom stupu, ali evo uz izložbu "Užasi zavičaja" Orlandov stup našao se zaogrnut u njoj sličnoj, prošaranoj simbolima valuta, za potrebe, nazovimo je umjetnosti. Rad je to Marijane Pende, koja se tako predstavila uz rečenu izložbu.

Poruka bi tu trebala biti jasna. Zatvoriti oči devastiranom Orlandu pred najezdom turista, buke, galame. Dakle, od starog Orlanda učiniti puritanca koji se ne zna akomodavat vremenu zbog čega je napuknuo na već toliko strana. Poruka je tu i u soldima koji su kao krivi za sve. Dobro, prokušana je to stvar, kad se, je li, umjetnost propitkuje o brzom vremenu u kojem se živi, postavlja pitanja o profitu, odnosno onome koliko se daleko spremno ići da bi se došlo do profita.

Iako izlizana, poruka je jasna i niti po čemu posebna. Prvenstveno jer je izrečena toliko puta da je pretvorena u frazu, koja je postala drugi pol tog konzumerizma kojega propitkuje, pa k tome, dok je u krajnosti, od nje, poruke dakle, nema niti neke velike koristi. Jer, zastava Libertas, barem nekoć, nosila je i neku poruku jer je simbolizirala slobodarski Dubrovnik i onu Gundulićevu poruku po kojoj se sloboda ne prodaje za svo zlato svijeta. Tome bi valjda Orlando zaogrnut u zastavu na kojoj su nacrtani simboli visokokotirajućih valuta nas trebao podučiti.

Prvi i osnovni problem je tu u licemjerju. Igre se financiraju od državnog, gradskog i nešto sitno županijskog novca, iz blagajni koji se ponajviše pune uz pomoć – turizma, jer eto za drugo nismo sposobni. Dakle, proračun Igara iznosi 14 milijuna kuna, većinom javnog novca. Igrama to daje slobodu da stvaraju premijere od milijun kuna, a Igre na kraju lijepo eto pribokavaju tom turizmu, od kojega žive te tako prevrću pijat samima sebi.
A uistinu vrijeme je više da se turizam prihvati onakav kakav jest, ako se želi od njega živjeti. Sirov i u pandžama neokapitalizma, uz kojega su nježnost i solidarnost tek misaone riječi, a komercijalizacija, ono što prodire i lomi duše, sjećanja i nadanja. Ali, od čega se živi i od čega se na koncu i stvara.

Problem je tu i što se DLJI uopće bave aktivizmom, dakle festival čije je nekadašnje otvaranje, prigodom Titove smrti, u cijelosti bilo posvećeno starom Josipu Brozu; pokoj njegovoj crvenoj duši, ali diktatoru uz kojega je vladalo jednoumlje, danas ide ka umiveno - aktivističkim idejama. Nije to teško objasniti. Danas se većim, u svojim očima valjda kurčevitijim umjetnikom smatra onaj koji umije provocirati, no kako se provokacija ne može mazati na kruh, tako se i kulturnjaci eto vole prištekavati režimu, što je valjda jedina mogućnost uz koju mogu živjeti od svog rada i nerada.

Nafaka je to cijele države, potreba za uhljebljenjem, ujedno i razlog zašto je Hrvatska valjda najneperspektivnija zemlja u Europi, i zbog čega na koncu više od stotinu ljudi dnevno napušta zemlju. Kako je onaj pravi aktivizam nemoguće iskazivati kroz tvrdi mangupluk uz režimsko djelovanje, jer režim u svojoj srži zatire svaki oblik drugog i drugačijega, dobiju se mlaki, sitni, nemušti pokušaji poput ove zastave uz koju DLJI tugaljivo bruse identitet pa kao provociraju sistem, s nekih kao pozicija na sistemima slobode, kojima nikad nisu ni pripadale.

U svakom slučaju, nagledao se Orlando i većih pizdarija od ove, pa iako polukrepan, još je živ. A mi pokušajmo odgonetnuti osmijehe s njegovo tradicionalno namrštenog lica. Jer, zastave uvijek više skrivaju nego otkrivaju neko vrijeme.

Zadovoljan sam, značajni su pomaci učinjeni naprijed, veliki je broj gostiju, ali nismo imali većih problema, riječi su kojima je za portal Dubrovnikpress.hr konavski načelnik Božo Lasić prokomentirao dosadašnju sezonu u Konavlima.

Naime, prošle godine Lasić je izuzetno kritički govorio o reperkusijama koje u Konavlima nastaju zbog velikog priljeva turista. Isticao je tako kako prebukiranost, probleme sa stolovima, ali i odvozom otpada i kanalizacijom. Pak, ovoga proljeća promijenio je odluku o gospodarenju javnim površinama, što je kod dijela ugostitelja izazvalo ljutnju. Tom odlukom određeni su gabariti i pozicije stolova te je povećana cijena zakupa.

- Ove godine sam zadovoljan, sve je u granici prihvatljivoga. Ugostitelji se ponašaju primjereno, u skladu s potpisanim ugovorima, a niti građani se ne žale. Mogu reći da se svi pridržavaju reda. Dobro, uvijek ima manjih problema, ali to se sanira u hodu. Možemo biti zadovoljni dosadašnjim tijekom sezone, a vidjet ćemo kako će biti u ostatku sezone. - objasnio je Lasić.

Dodao je kako "moramo shvatiti da moramo od nečega živjeti".
- Tako je jer smo se opredijelili na turizam, nemamo nikakvu drugu gospodarsku granu koja bi nas mogla hraniti pa moramo uz ono što je pozitivno u turizmu prihvaćati i negativno. Ali, vrlo značajno je istaknuti da se turizam ne mjeri samo po broju noćenja nego i po tome koliko su ljudi zadovoljni nakon završetka turističke sezone. Naravno da je bitna i zarada, ali bitno je da lokalna zajednica bude zadovoljna od čega živi. - kazao je Lasić.

- Bit će zadovoljna ako se budu poštivali narativi, ako se ne budemo egoistično odnosili prema svojoj vlastitoj zaradi i svom špagu nego ako budemo shvaćali da moramo i zajednici dati od onog što zarađujemo. Onda ćemo u konačnici svi dobro i zaraditi. Ako i ugostitelji shvate, a mislim da shvaćaju, da Konavle i Cavtat trebaju dobro izgledati, onda će dogodine dolaziti još više gostiju. Tako se moramo ponašati, a mi ćemo u tom smjeru i voditi općinsku upravu da sve naše prednosti verificiramo. - istaknuo je Lasić.

- Ako ne budemo poštovali, ako budemo uništili prirodu, uništili naša mjesta u kojima živimo, onda nam neće ni turisti dolaziti. Pripremamo i nova rješenja izgleda javnih površina, tu ćemo zajedno u suradnji s turističkim radnicima i ugostiteljima iznaći rješenje, dat ćemo im vrijeme da se prilagode. Sve je u cilju boljega. Da nismo napravili kanalizaciju, cjevovod ili postavili javnu rasvjetu, danas se Cavtat ne bi mogao zamisliti kroz turističko funkcioniranje. A mi novac koji zaradimo od komunalnih doprinosa vraćamo onamo gdje bi ga i trebalo vratiti. U bolji život stanovništva. - zaključio je Lasić.

Utorak, 07 Kolovoz 2018 21:40

Zakon kičme, ako već ne i želuca

Fuzija. Riječ je to koja se izdvajala u najavi izložbe Dubrovačkih ljetnih igara "Užasi zavičaja", koja će se moći posjetiti u Sponzi do 25. kolovoza. Rečena fuzija ostvaruje se tako s Art radionicom Lazareti, što bi tako trebalo predstavljati nekakav novi vid dubrovačkog stvaranja, makar je u proturječju s onim što je trebala biti namjena Art radionice Lazareti.

Naime, Art radionica Lazareti sad već daleke 1989. godine nastala je kao svojevrsni kontrapunkt postojećoj, možemo je nazvati institucionalnoj kulturi, što se može nazvati i definicijom Dubrovačkih ljetnih igara. Izložba djeluje kao ambiciozan projekt. Autorice su Srđana Cvijetić, Helena Puhara i Lucija Vuković, izlaže 33 autora, a osim u Sponzi njihovi radovi moći će se vidjeti i u ateljeu Izvora Pende, kraj Orlandovog stupa, na ulazu u kino Slobodu, na balustradi Kina Slavica i ispod skala od Dominikanaca.

Uglavnom, cilj je tu prikazati dubrovačko ozračje kroz priču o onome što remeti taj Dubrovnik, rečeni „užas“ koji definira „bogomdanu ljepotu krajolika“ ili onoga što su nam ostavili "naši stari". Nije to prvi, a neće biti niti zadnji put da se kroz takvu matricu promišlja smjer u kojem se ide, sučeljavajući dva kontrasta, pitajući se što smo to točno kao društvo postigli.

U redu je kad to pitanje postavlja Art radionica Lazareti, načelno udruga s alternativnim, ponegdje i aktivističkim predznakom, no problem koji graniči sa samouništenjem nastaje kad ARL postavlja pitanja kroz manifestaciju poput Dubrovačkih ljetnih igara, čiji je budžet 14 milijuna kuna uglavnom javnog novca.

Namjena ARL trebala bi biti propitkivanje onoga što stvaraju DLJI, ponuditi nešto drugačije, svojevrsno utočište od institucionalne kulture, valjda kroz pobunu pojedinca, od koje kreće sve uostalom, a s kojom DLJI u biti nikad nisu imale nikakve veze jer su uvijek ovisile o prije svega državi i Gradu. Stapajući se s najvećim nacionalnim festivalom ARL gubi svoju idejnu ulogu, koja može biti ljudski čista i stvaralački nadahnuta samo dok je u „ilegali“, kao protuteža koja bi u suštini trebala vidjeti ono što ne vidi obično oko promatrača.

U praksi, i ARL se sufinancira državnim novcem, isto kao i neke druge udruge koje bi trebale ponuditi nešto novo, odnosno pomicati granice, a umjesto čega smišljaju projekte koje bi se trebale svidjeti gradskim upravama, ove ili one fele, ili državnom ministarstvu. Međutim, čak niti koketiranje s državnim novcima s ARL nije najveći problem, jer osim što se moguće prišiti režimu, moguće se prikloniti i popularnoj ideji, nekakvom mnijenju, što se kroz dubrovački primjer očituje kroz pitanja raznoraznih bankomata po ulicama, divljih, pitomih, javnog, privatnog, gradskog ili zauvijek nepovratnog.

To je upravo najveći problem ARL. Jer, kad se navedene mantre počnu ponavljati kao da se radi o faktičnom, o nedvojbenoj istini, uz koju je svatko tko ne misli isto neprijatelj, onda to više nisu individue, nego kolektivi, čije je djelovanje u suštini povezano s jednakim jednoumljem kao kod establišmenta protiv kojega se nominalno bore.

A kad je tako, dakle kad DLJI legalno sisa državni novac još od Josipa Broza, a ARL slijepo vjeruje ideji tobožnje slobode uz koju je dobrodošao onaj koji se slaže s određenim postulatima, dok su joj članovi dio liste koja je u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika, onda se zapravo radi o sasvim logičnoj simbiozi. Jedinoj logičnoj, kao trajnoj posljedici jedne dugogodišnje zablude, a zbog čega je sve skupa osuđeno na propast, odnosno stanje kakvo sada jest, uz koji se stvara za izuzetno uski krug tog rečenog kolektiva elitističkog predznaka.

Ne tako davno kroz projekt Europske prijestolnice kulture pokušalo se taj „dubrovački aktivizam“ prometnuti u osnovni puls Grada, odnosno kao identitet ponuditi ono što je „izvan kutije“. Što je na nivou Grada krivo, jer gradski identitet nije satkan samo od visokoobrazovanih, gradski identitet su i lučki radnici čije razmišljanje „unutar kutije“ također ima određene zavodljivosti, a građani pritom nisu telad koje će netko izvesti iz štale da uživaju u točno zadanim smjernicama nekoliko nadobudnih intelektualaca.

Znamo kako je to prošlo. Jer gradski identitet se stvara organski. Isto kao što se organski nekoć stvarao i identitet ARL, koji baš zbog toga po zakonu kičme, ako već ne i želuca, ne može i ne smije funkcionirati kroz stipendirani festival.

Sjećanja blijede, pamćenje je nepouzdano, nešto mašta promijeni, nešto zaborav izokrene, no ono što je registrirano u glavi popriličnog broja stanovnika u Gradu i što oni ponavljaju kao zauvijek zadanu veličinu, nije ništa drugo nego grubo izvrtanje činjenica. A svoje uporište ima u onome kako je nekad bilo bolje, sretnije, radosnije kroz kontekst života u Gradu, što je istina, ali…

To beskrajno lutanje po magazinima sjećanja tako se očituje obično kroz onu priču što je učinjeno od Grada. Unatoč tome što je Grad prije rata bilježio jednak, ako ne i veći broj turističkih noćenja, što samo po sebi znači i turizam kao skoro pa jedini zalog bolje budućnosti. Naravno, uz turizam kao Rt dobre nade, kako u svakom turističkom središtu, pa tako i u Dubrovniku, ide i manja ili veća razina eksploatacije onoga što se naziva gradskim vrijednostima. A u turističkim mekama zamjerati nejasnu granicu između intimnog i općeg spada već u ignoranciju života kao takvog.

Jer, svaka vrijednosti dobije obrise kojima je jedina mjera čovjek. Kako 1988., tako i 2018. godine. A dubrovački čovjek živi od turizma pa sasvim jasno tako i raspoređuje svoje stvarnosti.

No, eto, danas u nekim nostalgičnim razgovorima po Gradu može se čuti koliko toga nije oku ugodno, što sve smeta i kako prije toga nije bilo. Nerviraju tako građane bankomati, smeta ih miris priganih liganja, a može se čuti i kako je nedolično da po izlozima butiga prednjače suveniri. Smeta ih što se mogu vidjeti dresovi s kockicama, majice s vizurama Grada, plišani konfekcijski majmuni, sve to je tobožnji kič, koji ne pripada tobože gosparskom gradu poput Dubrovnika. Misle oni da to oskrvnjuje mozaik jedne dubrovačke nježnosti.

Međutim, zaboravlja se kakva je bila prijašnja ponuda đinđa i sličnih usputnosti po Gradu. Prodavali su se i opanci, dakle to nije figurativno rečeno, doslovno opanci koji su visjeli po štokovima vrata zajedno s espadrilama, pa i guslama i orijentalnim tapitima, ćilimima, a bilo je i jednako jeftinih suvenira kao danas, bilo je i drvenih čaplji i čega sve ne. Ulični prodavači nudili su svijetleće igračke isto kao danas, a u izlozima mogle su se također vidjeti majice. Isto kao i danas. Nije teško konkretno vizualno podsjetiti se na ovo, dovoljno je zaviriti u neke od Facebook grupa s fotografijama iz tog vremena. Bilo je onda samo puno više butiga za domaće ljude, ali bilo je i puno više domaćih ljudi u Gradu.

Pa čemu onda uvijek usporedba sa starim i nekadašnjim, pogotovo jer su i onda manje-više vrijedile slične zakonitosti u Gradu? Ljudi se vole sjećati samih sebe iz vremena kad su sami valjda bili mlađi, pa samim tim i slobodniji, ali ima to veze i s potrebom za očuvanjem jedne unificirane istine, u ovom slučaju o nekakvom mitskom Dubrovniku, uz koji je sve bilo moguće i gdje se drugačije živjelo, a pri čemu se zaboravlja da upravo svaki čovjek gradi taj svoj Dubrovnik, na sliku i priliku kako on to želi.

No, takvih će priča biti, radi se tu o nečemu svojstvenome ljudskoj prirodi, jer s nostalgijom se isto kao i s maštom može što se hoće. Samo, trebalo bi imati na umu da današnja slika Grada, baš kao i ona u prošlosti upravo je na sliku i priliku ekonomskog prosperiteta, stoga je licemjerno danas zamjerati ono što je već u Dubrovniku ustaljena praksa, pogotovo kad isto zamjeraju oni koji i danas itekako zarađuju od Dubrovnika.

Komemoracija za akademika Nenada Vekarića, dubrovačkog znanstvenika, povjesničara i dugogodišnjeg upravitelja Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, bivšeg zamjenika gradonačelnika Dubrovnika, održana je danas u Kazalištu Marina Držića. Akademik Nenad Vekarić preminuo je 20. srpnja u Zagrebu nakon višemjesečne borbe s teškom bolešću.

- Istraživačkim i znanstvenim radom o stanovništvu Dubrovačke Republike akademik Vekarić donio je brojne spoznaje ostavivši neizbrisiv trag ne samo u Hrvatskoj nego i u međunarodnoj historiografiji. Tome u prilog govori sam opseg njegovog stvaralačkog korpusa. Značajan je rad akademika Vekarića i Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Pod njegovim ravnanjem Zavod je postao srce istraživanja dubrovačke povijesti. Ne smijemo zaboraviti niti na njegovu jednostavnost, neusiljenost, vedrinu duha. Imao je sposobnost da se jezgrovito izrazi, ističući samo meritum stvari. I u Gradskom vijeću znao nas je vratiti na pravi trag. Osim što je bio prvoklasni znanstvenik, akademik Vekarić bio je dobar čovjek, suradnik i prijatelj mnogima. Odsutnost Nenada Vekarića u ovom Gradu, kojeg je toliko volio, neupitno će se osjećati. - rekao je dubrovački gradonačelnik Mato Franković.

Bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, inače blizak prijatelj Nenada Vekarića, rekao je kako je "Nenad znao da je osnova naše slobode i razvoja ovog grada obitelj".
- Dok je većina pisala o materijalnom ti si se odlučio baviti ljudima koji su stvarali ovaj Grad. U svome radu si ih vratio iz zaborava, oživio si više od pola milijuna ljudi. Na 12 tisuća stranica dobili su svoju poziciji, nikada nitko prije tebe to nije smatrao važnim, ali ti si znao to cijeniti. Zamolio sam te prije dvadesetak godina da uđeš u javni, politički i humanitarni život ovog Grada kroz Lionse, a ti si mi rekao: "Andro, ali ja najviše volim brojati svoje mrce". Posao zamjenika gradonačelnika i gradskog vijećnika obavljao si s predanošću kao i sve u životu. Govori koje sam čitao na otvaranjima Igara su bili tvoji, znao sam da kad čitam govore najmudrijih od nas ne mogu pogriješiti. - kazao je Vlahušić.

- Kad si se razbolio i kad smo saznali da se radi o teškoj bolesti razgovarali smo kao dva znanstvenika o samoj smrti i bio si svjestan da su opcije pedeset naprema pedeset. I o tome si govorio racionalno, samo si htio zaštiti obitelj. Jedan od težih razgovora koje sam vodio u svom životu je bio nakon tvoje kemoterapije kad si me pitao isplati li se trpjeti bol ako je neizvjesnost očigledna. Tada nemate što reći čovjeku. Znam da si sad u drugom Dubrovniku, s pola milijuna ljudi koje si vratio i koji se sada druže s tobom i vesele se da je jedan od najuglednijih došao u taj grad neumrlih ljudskih duša. - riječi su kojima se Vlahušić oprostio od Vekarića.

Akademik Radoslav Tomić iz HAZU-a rekao je kako je "Vekarić najcjenjeniji istraživač dubrovačke prošlosti i Republike".
- Zadužio je Dubrovnik i njegov povijesni prostor. Kruna njegovog rada je 11 knjiga o dubrovačkoj vlasteli. Njegove knjige imaju trajnu vrijednost za sve one koji se danas bave ili će se baviti u budućnosti velikim i teškim temama iz dubrovačke prošlosti. - objasnio je Tomić.

Irena Ipšić ispred Poslijediplomskog doktorskog studija "Povijest stanovništva" kazala je kako je Vekarić "kroz različite studijske programe i radionice odgojio brojna imena dubrovačke i hrvatske historiografije".
Predsjednica Matice hrvatske Dubrovnik Slavica Stojan rekla je "kako je "Vekarić demografijom unosio krvotok u sterilnu povijest, a poviješću u demografiju unosio dubinu i vjerodostojnost". Zaključila je kako je "Vekarić sa svojom obitelji živio u skromnosti", dodavši da "smisao života nikad nije vidio u posjedovanju nego u dijeljenju".

Stranica 2 od 144

frendy250

fabrio250

aerodrom250
konavle 250

zupa 250

zupanija 250