Iako je u Dubrovniku na snazi Odluka o komunalnom redu, koja zabranjuje i razgolićenost u povijesnoj jezgri, u Gradu se i dalje svakodnevno i na svakom koraku mogu vidjeti "golaći". Odnosno, muškarci bez majica, žene u kupaćim kostimima. Tako je jedna djevojka i danas eto prošla Gradom samo u kupaćem kostimu, no s druge stane - zašto bi to uopće smetalo?

No, ako uredba postoji, i ako je njezin sadržaj izvješen na ulazu u Grad, a nitko je zapravo ne provodi, čemu uopće takva uredba i koji je njezin smisao? Ipak, u moru svih komunalnih problema, na koje se svakodnevno treba paziti, jasno i zašto se čudoredni alarmi komunalnih redara eto ne "pale" na one razgolićene

Jer, zbilja, u povijesnoj jezgri jako je puno toga na što se treba paziti, od stolova i ugostitelja koji valjda vječno "plešu" na rubu prekršaja po tom pitanju pa do uredovanja oko odlaganja otpada. Gubiti vrijeme na to je li netko obukao kupaće gaćice ili suknju, stoga, nema niti nekog smisla. Pogotovo jer je Grad Dubrovnik u deficitu s komunalnim redarstvom.

Posebno jer se kod recimo iznošenja smeća konkretno zna što je prekršaj, a što nije. Pak, "ocjenjivanje" toga kako se netko obukao prečesto ide i u subjektivan dojam, koji ne mora uvijek biti točan. Cure koje s kupanje prolaze povijesnom jezgrom znaju biti u gornjem dijelu kupaćeg kostima, no opet, postoje i takozvanovi "topovi" koji skrivaju jednako kao i kupaći kostim, ali koji se eto računa kao odjeća. Slično je i s "vrućim hlačicama" koje otkrivaju ponekad jednako kao i donji dio kostima.

U svakom slučaju, u moru kršenja pravila po Stradunu, i bolje da se komunalni redari bave s onim što je uistinu važno.

Izložba „Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCO-ovim listama“ otvorena je večeras u žitnici „Rupe“. Riječ je o zajedničkom izložbenom projektu Ministarstva kulture i Etnografskog muzeja u Zagrebu, kojega dubrovačka muzejska publika može vidjeti zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji između Dubrovačkih muzeja i zagrebačkoga Etnografskog muzeja. Autorica izložbe je muzejska savjetnica Etnografskog muzeja dr. sc. Iris Biškupić Bašić, autorica likovnog postava dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović, a kustosica dubrovačke izložbe Barbara Margaretić.

Izložba je nastala 2011. godine na inicijativu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a realizirana je zahvaljujući rezultatima dugogodišnjeg rada čitavog niza stručnjaka koji su u suradnji s lokalnim zajednicama te nositeljima tradicijskih znanja i vještina od 2009. godine do današnjih dana uspješno nominirali 15 kulturnih fenomena na jednu od tri UNESCO-ove liste svjetske nematerijalne baštine čovječanstva.

Na Reprezentativnu listu uvršteno je čipkarstvo u Hrvatskoj koje razlikuje tehnike i materijale izrade – čipkom na iglu (Pag), čipkom od agave (Hvar) i čipkom na batiće (Lepoglava), glazbeni izričaj dvoglasja tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, višestoljetna manifestacija Festa svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, godišnji proljetni ophod Kraljica ili Ljelja iz Gorjana, crkveno-pučka procesija za Križen na otoku Hvaru, umijeće izrade drvenih tradicijskih igračaka s područja Hrvatskog zagorja, godišnji proljetni ophod Zvončari s područja Kastavštine, tradicijski medičarski obrt s područja sjeverne Hrvatske, Sinjska alka, bećarac – tradicijski glazbeni žanr, nijemo kolo Dalmatinske zagore, klapsko pjevanje te mediteranska prehrana, upisana kao rezultat multinacionalne kandidature Španjolske, Grčke, Italije, Maroka, Portugala, Cipra i Hrvatske.
Na UNESCO-ovoj listi Nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita smjestio se glazbeni izričaj ojkanje, dok je projekt Ekomuzej „Batana“ uvršten na Listu najboljih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine 2016. godine.

- Ova izložba je potvrda Hrvatskoj kao zemlji kulture, tradicijskih vještina, umijeća i kreativnosti. Hrvatska je popisala i registrirala veliki broj tradicijskih vrednota, a i inače u svijetu od početka stoljeća kreće interes za nematerijalnu baštinu te se podiže razina o vrijednosti i ugrožene nematerijalne baštine. Izložba nas upoznaje s bogatstvom i vrijednošću takve baštine koja je svuda oko nas. Izložba senzibilizira društvo o potrebi njezinog očuvanja. - rekla je ravnateljica Dubrovačkih muzeja Pavica Vilać.

Autorica izložbe dr. sc. Iris Biškupić Bašić naglasila je kako je dobro da izložba obilazi različite krajeve te je stoga istaknula važnost dobre suradnje Etnografskog muzeja u Zagrebu i Dubrovačkih muzeja. Dodala je kako je izložba obišla preko 20 lokacija u zemlji i svijetu. Izložbu je otvorila zamjenica gradonačelnika Dubrovnika Jelka Tepšić.

Izložba je popraćena s 15 filmova snimljenih za potrebe nominacija, koje posjetitelji mogu pogledati na zasebnim multimedijalnim sustavima, a njen cilj je potaknuti cjelokupno društvo na promišljanje o bogatoj nematerijalnoj kulturnoj baštini na području Republike Hrvatske te doprinijeti njenoj popularizaciji, očuvanju i prenošenju na buduće generacije.

Izložba ostaje otvorena do 10. rujna.

V.S.

Zastava Libertas za vrijeme trajanja Dubrovačkih ljetnih igara već neko vrijeme ne "stanuje" na Orlandovom stupu, ali evo uz izložbu "Užasi zavičaja" Orlandov stup našao se zaogrnut u njoj sličnoj, prošaranoj simbolima valuta, za potrebe, nazovimo je umjetnosti. Rad je to Marijane Pende, koja se tako predstavila uz rečenu izložbu.

Poruka bi tu trebala biti jasna. Zatvoriti oči devastiranom Orlandu pred najezdom turista, buke, galame. Dakle, od starog Orlanda učiniti puritanca koji se ne zna akomodavat vremenu zbog čega je napuknuo na već toliko strana. Poruka je tu i u soldima koji su kao krivi za sve. Dobro, prokušana je to stvar, kad se, je li, umjetnost propitkuje o brzom vremenu u kojem se živi, postavlja pitanja o profitu, odnosno onome koliko se daleko spremno ići da bi se došlo do profita.

Iako izlizana, poruka je jasna i niti po čemu posebna. Prvenstveno jer je izrečena toliko puta da je pretvorena u frazu, koja je postala drugi pol tog konzumerizma kojega propitkuje, pa k tome, dok je u krajnosti, od nje, poruke dakle, nema niti neke velike koristi. Jer, zastava Libertas, barem nekoć, nosila je i neku poruku jer je simbolizirala slobodarski Dubrovnik i onu Gundulićevu poruku po kojoj se sloboda ne prodaje za svo zlato svijeta. Tome bi valjda Orlando zaogrnut u zastavu na kojoj su nacrtani simboli visokokotirajućih valuta nas trebao podučiti.

Prvi i osnovni problem je tu u licemjerju. Igre se financiraju od državnog, gradskog i nešto sitno županijskog novca, iz blagajni koji se ponajviše pune uz pomoć – turizma, jer eto za drugo nismo sposobni. Dakle, proračun Igara iznosi 14 milijuna kuna, većinom javnog novca. Igrama to daje slobodu da stvaraju premijere od milijun kuna, a Igre na kraju lijepo eto pribokavaju tom turizmu, od kojega žive te tako prevrću pijat samima sebi.
A uistinu vrijeme je više da se turizam prihvati onakav kakav jest, ako se želi od njega živjeti. Sirov i u pandžama neokapitalizma, uz kojega su nježnost i solidarnost tek misaone riječi, a komercijalizacija, ono što prodire i lomi duše, sjećanja i nadanja. Ali, od čega se živi i od čega se na koncu i stvara.

Problem je tu i što se DLJI uopće bave aktivizmom, dakle festival čije je nekadašnje otvaranje, prigodom Titove smrti, u cijelosti bilo posvećeno starom Josipu Brozu; pokoj njegovoj crvenoj duši, ali diktatoru uz kojega je vladalo jednoumlje, danas ide ka umiveno - aktivističkim idejama. Nije to teško objasniti. Danas se većim, u svojim očima valjda kurčevitijim umjetnikom smatra onaj koji umije provocirati, no kako se provokacija ne može mazati na kruh, tako se i kulturnjaci eto vole prištekavati režimu, što je valjda jedina mogućnost uz koju mogu živjeti od svog rada i nerada.

Nafaka je to cijele države, potreba za uhljebljenjem, ujedno i razlog zašto je Hrvatska valjda najneperspektivnija zemlja u Europi, i zbog čega na koncu više od stotinu ljudi dnevno napušta zemlju. Kako je onaj pravi aktivizam nemoguće iskazivati kroz tvrdi mangupluk uz režimsko djelovanje, jer režim u svojoj srži zatire svaki oblik drugog i drugačijega, dobiju se mlaki, sitni, nemušti pokušaji poput ove zastave uz koju DLJI tugaljivo bruse identitet pa kao provociraju sistem, s nekih kao pozicija na sistemima slobode, kojima nikad nisu ni pripadale.

U svakom slučaju, nagledao se Orlando i većih pizdarija od ove, pa iako polukrepan, još je živ. A mi pokušajmo odgonetnuti osmijehe s njegovo tradicionalno namrštenog lica. Jer, zastave uvijek više skrivaju nego otkrivaju neko vrijeme.

Zadovoljan sam, značajni su pomaci učinjeni naprijed, veliki je broj gostiju, ali nismo imali većih problema, riječi su kojima je za portal Dubrovnikpress.hr konavski načelnik Božo Lasić prokomentirao dosadašnju sezonu u Konavlima.

Naime, prošle godine Lasić je izuzetno kritički govorio o reperkusijama koje u Konavlima nastaju zbog velikog priljeva turista. Isticao je tako kako prebukiranost, probleme sa stolovima, ali i odvozom otpada i kanalizacijom. Pak, ovoga proljeća promijenio je odluku o gospodarenju javnim površinama, što je kod dijela ugostitelja izazvalo ljutnju. Tom odlukom određeni su gabariti i pozicije stolova te je povećana cijena zakupa.

- Ove godine sam zadovoljan, sve je u granici prihvatljivoga. Ugostitelji se ponašaju primjereno, u skladu s potpisanim ugovorima, a niti građani se ne žale. Mogu reći da se svi pridržavaju reda. Dobro, uvijek ima manjih problema, ali to se sanira u hodu. Možemo biti zadovoljni dosadašnjim tijekom sezone, a vidjet ćemo kako će biti u ostatku sezone. - objasnio je Lasić.

Dodao je kako "moramo shvatiti da moramo od nečega živjeti".
- Tako je jer smo se opredijelili na turizam, nemamo nikakvu drugu gospodarsku granu koja bi nas mogla hraniti pa moramo uz ono što je pozitivno u turizmu prihvaćati i negativno. Ali, vrlo značajno je istaknuti da se turizam ne mjeri samo po broju noćenja nego i po tome koliko su ljudi zadovoljni nakon završetka turističke sezone. Naravno da je bitna i zarada, ali bitno je da lokalna zajednica bude zadovoljna od čega živi. - kazao je Lasić.

- Bit će zadovoljna ako se budu poštivali narativi, ako se ne budemo egoistično odnosili prema svojoj vlastitoj zaradi i svom špagu nego ako budemo shvaćali da moramo i zajednici dati od onog što zarađujemo. Onda ćemo u konačnici svi dobro i zaraditi. Ako i ugostitelji shvate, a mislim da shvaćaju, da Konavle i Cavtat trebaju dobro izgledati, onda će dogodine dolaziti još više gostiju. Tako se moramo ponašati, a mi ćemo u tom smjeru i voditi općinsku upravu da sve naše prednosti verificiramo. - istaknuo je Lasić.

- Ako ne budemo poštovali, ako budemo uništili prirodu, uništili naša mjesta u kojima živimo, onda nam neće ni turisti dolaziti. Pripremamo i nova rješenja izgleda javnih površina, tu ćemo zajedno u suradnji s turističkim radnicima i ugostiteljima iznaći rješenje, dat ćemo im vrijeme da se prilagode. Sve je u cilju boljega. Da nismo napravili kanalizaciju, cjevovod ili postavili javnu rasvjetu, danas se Cavtat ne bi mogao zamisliti kroz turističko funkcioniranje. A mi novac koji zaradimo od komunalnih doprinosa vraćamo onamo gdje bi ga i trebalo vratiti. U bolji život stanovništva. - zaključio je Lasić.

Utorak, 07 Kolovoz 2018 21:40

Zakon kičme, ako već ne i želuca

Fuzija. Riječ je to koja se izdvajala u najavi izložbe Dubrovačkih ljetnih igara "Užasi zavičaja", koja će se moći posjetiti u Sponzi do 25. kolovoza. Rečena fuzija ostvaruje se tako s Art radionicom Lazareti, što bi tako trebalo predstavljati nekakav novi vid dubrovačkog stvaranja, makar je u proturječju s onim što je trebala biti namjena Art radionice Lazareti.

Naime, Art radionica Lazareti sad već daleke 1989. godine nastala je kao svojevrsni kontrapunkt postojećoj, možemo je nazvati institucionalnoj kulturi, što se može nazvati i definicijom Dubrovačkih ljetnih igara. Izložba djeluje kao ambiciozan projekt. Autorice su Srđana Cvijetić, Helena Puhara i Lucija Vuković, izlaže 33 autora, a osim u Sponzi njihovi radovi moći će se vidjeti i u ateljeu Izvora Pende, kraj Orlandovog stupa, na ulazu u kino Slobodu, na balustradi Kina Slavica i ispod skala od Dominikanaca.

Uglavnom, cilj je tu prikazati dubrovačko ozračje kroz priču o onome što remeti taj Dubrovnik, rečeni „užas“ koji definira „bogomdanu ljepotu krajolika“ ili onoga što su nam ostavili "naši stari". Nije to prvi, a neće biti niti zadnji put da se kroz takvu matricu promišlja smjer u kojem se ide, sučeljavajući dva kontrasta, pitajući se što smo to točno kao društvo postigli.

U redu je kad to pitanje postavlja Art radionica Lazareti, načelno udruga s alternativnim, ponegdje i aktivističkim predznakom, no problem koji graniči sa samouništenjem nastaje kad ARL postavlja pitanja kroz manifestaciju poput Dubrovačkih ljetnih igara, čiji je budžet 14 milijuna kuna uglavnom javnog novca.

Namjena ARL trebala bi biti propitkivanje onoga što stvaraju DLJI, ponuditi nešto drugačije, svojevrsno utočište od institucionalne kulture, valjda kroz pobunu pojedinca, od koje kreće sve uostalom, a s kojom DLJI u biti nikad nisu imale nikakve veze jer su uvijek ovisile o prije svega državi i Gradu. Stapajući se s najvećim nacionalnim festivalom ARL gubi svoju idejnu ulogu, koja može biti ljudski čista i stvaralački nadahnuta samo dok je u „ilegali“, kao protuteža koja bi u suštini trebala vidjeti ono što ne vidi obično oko promatrača.

U praksi, i ARL se sufinancira državnim novcem, isto kao i neke druge udruge koje bi trebale ponuditi nešto novo, odnosno pomicati granice, a umjesto čega smišljaju projekte koje bi se trebale svidjeti gradskim upravama, ove ili one fele, ili državnom ministarstvu. Međutim, čak niti koketiranje s državnim novcima s ARL nije najveći problem, jer osim što se moguće prišiti režimu, moguće se prikloniti i popularnoj ideji, nekakvom mnijenju, što se kroz dubrovački primjer očituje kroz pitanja raznoraznih bankomata po ulicama, divljih, pitomih, javnog, privatnog, gradskog ili zauvijek nepovratnog.

To je upravo najveći problem ARL. Jer, kad se navedene mantre počnu ponavljati kao da se radi o faktičnom, o nedvojbenoj istini, uz koju je svatko tko ne misli isto neprijatelj, onda to više nisu individue, nego kolektivi, čije je djelovanje u suštini povezano s jednakim jednoumljem kao kod establišmenta protiv kojega se nominalno bore.

A kad je tako, dakle kad DLJI legalno sisa državni novac još od Josipa Broza, a ARL slijepo vjeruje ideji tobožnje slobode uz koju je dobrodošao onaj koji se slaže s određenim postulatima, dok su joj članovi dio liste koja je u Gradskom vijeću Grada Dubrovnika, onda se zapravo radi o sasvim logičnoj simbiozi. Jedinoj logičnoj, kao trajnoj posljedici jedne dugogodišnje zablude, a zbog čega je sve skupa osuđeno na propast, odnosno stanje kakvo sada jest, uz koji se stvara za izuzetno uski krug tog rečenog kolektiva elitističkog predznaka.

Ne tako davno kroz projekt Europske prijestolnice kulture pokušalo se taj „dubrovački aktivizam“ prometnuti u osnovni puls Grada, odnosno kao identitet ponuditi ono što je „izvan kutije“. Što je na nivou Grada krivo, jer gradski identitet nije satkan samo od visokoobrazovanih, gradski identitet su i lučki radnici čije razmišljanje „unutar kutije“ također ima određene zavodljivosti, a građani pritom nisu telad koje će netko izvesti iz štale da uživaju u točno zadanim smjernicama nekoliko nadobudnih intelektualaca.

Znamo kako je to prošlo. Jer gradski identitet se stvara organski. Isto kao što se organski nekoć stvarao i identitet ARL, koji baš zbog toga po zakonu kičme, ako već ne i želuca, ne može i ne smije funkcionirati kroz stipendirani festival.

Sjećanja blijede, pamćenje je nepouzdano, nešto mašta promijeni, nešto zaborav izokrene, no ono što je registrirano u glavi popriličnog broja stanovnika u Gradu i što oni ponavljaju kao zauvijek zadanu veličinu, nije ništa drugo nego grubo izvrtanje činjenica. A svoje uporište ima u onome kako je nekad bilo bolje, sretnije, radosnije kroz kontekst života u Gradu, što je istina, ali…

To beskrajno lutanje po magazinima sjećanja tako se očituje obično kroz onu priču što je učinjeno od Grada. Unatoč tome što je Grad prije rata bilježio jednak, ako ne i veći broj turističkih noćenja, što samo po sebi znači i turizam kao skoro pa jedini zalog bolje budućnosti. Naravno, uz turizam kao Rt dobre nade, kako u svakom turističkom središtu, pa tako i u Dubrovniku, ide i manja ili veća razina eksploatacije onoga što se naziva gradskim vrijednostima. A u turističkim mekama zamjerati nejasnu granicu između intimnog i općeg spada već u ignoranciju života kao takvog.

Jer, svaka vrijednosti dobije obrise kojima je jedina mjera čovjek. Kako 1988., tako i 2018. godine. A dubrovački čovjek živi od turizma pa sasvim jasno tako i raspoređuje svoje stvarnosti.

No, eto, danas u nekim nostalgičnim razgovorima po Gradu može se čuti koliko toga nije oku ugodno, što sve smeta i kako prije toga nije bilo. Nerviraju tako građane bankomati, smeta ih miris priganih liganja, a može se čuti i kako je nedolično da po izlozima butiga prednjače suveniri. Smeta ih što se mogu vidjeti dresovi s kockicama, majice s vizurama Grada, plišani konfekcijski majmuni, sve to je tobožnji kič, koji ne pripada tobože gosparskom gradu poput Dubrovnika. Misle oni da to oskrvnjuje mozaik jedne dubrovačke nježnosti.

Međutim, zaboravlja se kakva je bila prijašnja ponuda đinđa i sličnih usputnosti po Gradu. Prodavali su se i opanci, dakle to nije figurativno rečeno, doslovno opanci koji su visjeli po štokovima vrata zajedno s espadrilama, pa i guslama i orijentalnim tapitima, ćilimima, a bilo je i jednako jeftinih suvenira kao danas, bilo je i drvenih čaplji i čega sve ne. Ulični prodavači nudili su svijetleće igračke isto kao danas, a u izlozima mogle su se također vidjeti majice. Isto kao i danas. Nije teško konkretno vizualno podsjetiti se na ovo, dovoljno je zaviriti u neke od Facebook grupa s fotografijama iz tog vremena. Bilo je onda samo puno više butiga za domaće ljude, ali bilo je i puno više domaćih ljudi u Gradu.

Pa čemu onda uvijek usporedba sa starim i nekadašnjim, pogotovo jer su i onda manje-više vrijedile slične zakonitosti u Gradu? Ljudi se vole sjećati samih sebe iz vremena kad su sami valjda bili mlađi, pa samim tim i slobodniji, ali ima to veze i s potrebom za očuvanjem jedne unificirane istine, u ovom slučaju o nekakvom mitskom Dubrovniku, uz koji je sve bilo moguće i gdje se drugačije živjelo, a pri čemu se zaboravlja da upravo svaki čovjek gradi taj svoj Dubrovnik, na sliku i priliku kako on to želi.

No, takvih će priča biti, radi se tu o nečemu svojstvenome ljudskoj prirodi, jer s nostalgijom se isto kao i s maštom može što se hoće. Samo, trebalo bi imati na umu da današnja slika Grada, baš kao i ona u prošlosti upravo je na sliku i priliku ekonomskog prosperiteta, stoga je licemjerno danas zamjerati ono što je već u Dubrovniku ustaljena praksa, pogotovo kad isto zamjeraju oni koji i danas itekako zarađuju od Dubrovnika.

Komemoracija za akademika Nenada Vekarića, dubrovačkog znanstvenika, povjesničara i dugogodišnjeg upravitelja Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, bivšeg zamjenika gradonačelnika Dubrovnika, održana je danas u Kazalištu Marina Držića. Akademik Nenad Vekarić preminuo je 20. srpnja u Zagrebu nakon višemjesečne borbe s teškom bolešću.

- Istraživačkim i znanstvenim radom o stanovništvu Dubrovačke Republike akademik Vekarić donio je brojne spoznaje ostavivši neizbrisiv trag ne samo u Hrvatskoj nego i u međunarodnoj historiografiji. Tome u prilog govori sam opseg njegovog stvaralačkog korpusa. Značajan je rad akademika Vekarića i Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Pod njegovim ravnanjem Zavod je postao srce istraživanja dubrovačke povijesti. Ne smijemo zaboraviti niti na njegovu jednostavnost, neusiljenost, vedrinu duha. Imao je sposobnost da se jezgrovito izrazi, ističući samo meritum stvari. I u Gradskom vijeću znao nas je vratiti na pravi trag. Osim što je bio prvoklasni znanstvenik, akademik Vekarić bio je dobar čovjek, suradnik i prijatelj mnogima. Odsutnost Nenada Vekarića u ovom Gradu, kojeg je toliko volio, neupitno će se osjećati. - rekao je dubrovački gradonačelnik Mato Franković.

Bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, inače blizak prijatelj Nenada Vekarića, rekao je kako je "Nenad znao da je osnova naše slobode i razvoja ovog grada obitelj".
- Dok je većina pisala o materijalnom ti si se odlučio baviti ljudima koji su stvarali ovaj Grad. U svome radu si ih vratio iz zaborava, oživio si više od pola milijuna ljudi. Na 12 tisuća stranica dobili su svoju poziciji, nikada nitko prije tebe to nije smatrao važnim, ali ti si znao to cijeniti. Zamolio sam te prije dvadesetak godina da uđeš u javni, politički i humanitarni život ovog Grada kroz Lionse, a ti si mi rekao: "Andro, ali ja najviše volim brojati svoje mrce". Posao zamjenika gradonačelnika i gradskog vijećnika obavljao si s predanošću kao i sve u životu. Govori koje sam čitao na otvaranjima Igara su bili tvoji, znao sam da kad čitam govore najmudrijih od nas ne mogu pogriješiti. - kazao je Vlahušić.

- Kad si se razbolio i kad smo saznali da se radi o teškoj bolesti razgovarali smo kao dva znanstvenika o samoj smrti i bio si svjestan da su opcije pedeset naprema pedeset. I o tome si govorio racionalno, samo si htio zaštiti obitelj. Jedan od težih razgovora koje sam vodio u svom životu je bio nakon tvoje kemoterapije kad si me pitao isplati li se trpjeti bol ako je neizvjesnost očigledna. Tada nemate što reći čovjeku. Znam da si sad u drugom Dubrovniku, s pola milijuna ljudi koje si vratio i koji se sada druže s tobom i vesele se da je jedan od najuglednijih došao u taj grad neumrlih ljudskih duša. - riječi su kojima se Vlahušić oprostio od Vekarića.

Akademik Radoslav Tomić iz HAZU-a rekao je kako je "Vekarić najcjenjeniji istraživač dubrovačke prošlosti i Republike".
- Zadužio je Dubrovnik i njegov povijesni prostor. Kruna njegovog rada je 11 knjiga o dubrovačkoj vlasteli. Njegove knjige imaju trajnu vrijednost za sve one koji se danas bave ili će se baviti u budućnosti velikim i teškim temama iz dubrovačke prošlosti. - objasnio je Tomić.

Irena Ipšić ispred Poslijediplomskog doktorskog studija "Povijest stanovništva" kazala je kako je Vekarić "kroz različite studijske programe i radionice odgojio brojna imena dubrovačke i hrvatske historiografije".
Predsjednica Matice hrvatske Dubrovnik Slavica Stojan rekla je "kako je "Vekarić demografijom unosio krvotok u sterilnu povijest, a poviješću u demografiju unosio dubinu i vjerodostojnost". Zaključila je kako je "Vekarić sa svojom obitelji živio u skromnosti", dodavši da "smisao života nikad nije vidio u posjedovanju nego u dijeljenju".

Poništen je natječaj za ravnatelja/icu Zavoda za obnovu Dubrovnika. Također, prekjučer je raspisan novi natječaj uz koju se ponovo traži nova čelna osoba Zavoda za obnovu. Na poništeni natječaj prijavile su se aktualna ravnateljica ZOD-a Iva Carević Peković te Sanja Krželj, koja inače u Zavodu radi kao viši savjetnik za poslove pripreme i nadzora.

Usporedivši uvjete novog s prethodnim natječajem, postoji tu jedna zanimljivost. Naime, u poništenom natječaju, sasvim logično, jedan od uvjeta bio je program rada Zavoda za obnovu Dubrovnika za naredne četiri godine. Pak, u novom natječaju te stavke nema. Traži se samo životopis, domovnica, dokaz o stečenoj stručnoj spremi, dokaz o radnom iskustvu i dokaz o poznavanju jednoga svjetskog jezika. Što se tiče potrebnih uvjeta, traži se pet godina radnog staža, kao i završen sveučilišni diplomski studij ili s njim izjednačen studij.

Potpuno je nejasno zašto se u ponovljenom natječaju program rada ne traži. Općenito, program rada trebala bi biti okosnica svake natječajne prijave za rukovodeće pozicije. Naravno da evaluiranje programa rada spada pod ono što se naziva diskrecijskim pravom, odnosno ne postoje jasni parametri uz koje može procijeniti čiji je program rada bolji. Ali, svejedno, uz program rada može se vidjeti smjer u kojemu bi dana ustanova trebala ići, što bi trebalo biti posebno značajno za Zavod za obnovu Dubrovniku.

Kako u poništenom natječaju, tako i u ovom ponovljenom, bode u oči što se traži samo pet godina radnog staža. Dakle, ne piše tu na kakvim bi poslovima trebao biti ostvareno to radno iskustvo. Jednostavno, radi se o poslu gdje bi se traženi uvjeti trebali bolje specificirati.

Inače, Gradsko vijeće imenovalo je Carević Peković vršiteljicom dužnosti ravnateljice budući da joj je mandat istekao 16. srpnja. Neslužbeno se može čuti i kako vladajuća garnitura čelnu poziciju ZOD-a planira za treću osobu, što je ujedno tako i razlog poništenja natječaja. Što je opet čudno na svoj način budući da niti Carević Peković, a niti Krželj se na natječaj nisu prijavile kao nekakvi „padobranci“.

Iza Carević Peković četverogodišnji je mandat na čelu ZOD-a, koji se u dubrovačkoj javnosti konsenzusom smatra izuzetno uspješnim. Tako ju je i više navrata hvalio i gradonačelnik Mato Franković, kao i dubrovački gradski vijećnici uz točke koje se tiču obnove Grada. Također, i Krželj je dugogodišnja zaposlenica ZOD-a, dakle osoba koja je involvirana u silnice Zavoda te koja zna kako tu stvari funkcioniraju.

Svečano otvaranje radova na gradilištu studentskog doma Sveučilišta u Dubrovniku održano je danas u Čokolinu. Radi se o projektu kojega sufinanciraju Grad Dubrovnik, Dubrovačko-neretvanska županija i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a rok dovršetka ugovorenih radova je 15 mjeseci.

Izvođači radova studentskog doma su tvrtke Ing-grad, Projektgradnja i Tromont. Ugovorena vrijednost radova iznosi 145.953.475,35 kuna (bez PDV-a), a najvećim dijelom se financiraju iz bespovratnih sredstava Europske unije, iz Europskoga fonda za regionalni razvoj, i to u okviru operativnoga programa „Konkurentnost i kohezija (2014.-2020.)“. Otvaranju radova nazočila je i ministrica regionalnog razvitka i fondova EU-a Gabrijela Žalac.

- Svjesni smo da upravo ono što moramo stvoriti su odgovarajući uvjeti, ne samo za Sveučilište nego i našu djecu. Ovdje je studentski dom, u blizini će biti škola i vrtić. Stoga, ovo područje će biti od društvene korisnosti, važno za našu djecu, ne samo Dubrovnika nego i cijele Republike Hrvatske. - rekla je Žalac.

Rektor Sveučilišta u Dubrovniku Nikša Burum rekao je kako mu je drago da je dom namijenjen studentima slabijeg imovinskog stanja.

- Dubrovnik ima Sveučilište, ali bez doma nije sveučilišni grad. Onog trenutka kad Dubrovnik dobije dom, onda će u pravom smislu riječi biti sveučilišni grad. s ovakvim domom osigurat ćemo studentima slabijeg imovinskog stanja da studiraju u Dubrovniku. Znate koliko je Grad skup i kako je teško u njemu živjeti ako se nema stan. Posebno je to problem studentima, a s izgradnjom doma nadam se da će se to riješiti. - objasnio je Burum.

Voditelj projektnog tima za izgradnju studentskog doma Sveučilišta u Dubrovniku Marko Potrebica imao je poruku za ministricu Žalac.

- Ovo ne bi bilo moguće bez sredstava Europske unije. Zato, ministrice Žalac, kad vas pitaju je li se isplatilo ući u EU, recite im da dođu u Dubrovnik i vide koji je to potencijal i snaga Europske unije. - kazao je Potrebica, koji se zahvalio i svima zaslužnima na realizaciji ovog projekta.

Gradonačelnik Mato Franković kazao je kako je ovo područje u idućem razdoblju biti aktivno gradilište.

- Nadograđujemo vrtić, gradit ćemo školu u blizini, sad će se graditi i studentski dom. Ali, zato će za dvije godine ovo biti jedno od najljepših mjesta života. Mjesto koje za osnovni fokus ima mlade. Od najmlađih, do školaraca pa da onih koji će u budućnosti voditi našu domovinu, a možda i Europu. Zato čestitam svima koji su godinama radili na ovom projektu. - naglasio je Franković, kazavši da je ovaj projekt simbol dubrovačkog zajedništva.

Zamjenica župana Žaklina Marević također je izrazila zadovoljstvo početkom radova, također se zahvalivši zaslužnima na projektu. Pozdravne govore još su održali i državna tajnica u MZOŠ-u Branka Ramljak, direktor Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije Tomislav Petric te predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Dubrovniku Jakša Ćebo. Također, katedralni župnik don Stanko Lasić blagoslovio je početak radova.

Dječji vrtići Župa dubrovačka mogli bi doživjeti značajne promjene na bolje, prvenstveno kroz kvalitetu usluge. Naime, Općina Župa dubrovačka prijavila se za ostvarivanje prava iz natječaja "Unaprjeđenje usluga za djecu u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja dječjeg vrtića Općina Župa Dubrovnika".

Natječaj je to koji se provodu u sklopu Europskog socijalnog fonda Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014 - 2010, kojega je raspisalo Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Projektom je predviđeno produljenje rada Dječjeg vrtića Župa dubrovačka do 21 sat te rad subotom, uvelo bi se još smjenskih skupina, ali i provele edukacije za vrtićke zaposlenike, zaposlili se novi djelatnici, nabavila nova oprema, itd.

Na protekloj sjednici Općinskog vijeća Općine Župa dubrovačka, vijećnici su usvojili dvije točke kao preduvjete za ostvarivanje prava ovog natječaja. Radi se o Odluci o sufinanciranju troškova prehrane u DV Župa dubrovačka i Zaključku o objavi javnog poziva za prikupljanje ponuda za zakup dodatnog prostora za rad Dječjeg vrtića Župa dubrovačka.

Odlukom o sufinanciranju prehrane utvrđuje se visina subvencioniranja dnevnog obroka za djecu. Cijena dnevnog obroka iznosi 9,80 kuna po djetetu, a ostvaruje se tako da Općina osigura 70 posto navedenog iznosa, a Vrtići 30 posto. Inače, radi se tu o ionako uhodanoj praksi, ali koja se za potrebe natječaja trebala i ovako formalno uokviriti.

Što se tiče dodatnog prostora, pročelnik Jedinstvenog upravnog odjela Jure Marić je rekao:
- Limitirani smo prostorom, prošle godine smo napravili dodatnu grupu. Nedostaje nam još prostora, koji mora biti u neposrednoj blizini vrtića. Moramo provesti natječaj kako bi ispunili projektne zadatke. Odnosno, moramo imati dokaz da ćemo se potruditi osigurati dodatne prostore. Oni postoje, s jednim vlasnikom prostora smo već provjerili potrebno, on bi se trebao javiti na natječaj. - kazao je Marić.

Inače, župska prijava je u prvoj fazi projekta ocijenjena pozitivnom. Vrijednost natječaja iznosi čak 300 milijuna kuna.

Stranica 8 od 150

frendy250

fabrio250

aerodrom250
konavle 250

zupa 250

zupanija 250