Nagrada ima mnogo, ali samo su rijetke koje nešto znače, riječi su kojima je predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske prof.dr.sc. Zvonko Maković za portal Dubrovnikpress.hr prokomentirao sijaset raznoraznih nagrada u svijetu likovnog stvaralaštva, kakvim se npr. diči dubrovački pomorski kapetan i slikar Stjepko Mamić o čijim je nagradama Dubrovnikpress.hr već pisao OVDJE.

Pošto je slikanje svakome zapravo dostupno uz nešto talenta i malo više volje, a širokoj publici teško procijeniti koliko je ta umjetnost uistinu vrijedna Maković govori:
- Nije problem na onome tko nešto radi, pa i slika ili modelira, nego na onome tko o tome govori. Uvijek su važni kriteriji po kojima se nešto vrednuje, a za solidne kriterije potrebno je znanje, obično veliko znanje. Svatko, dakako, može slikati, ali samo rijetkima to uspijeva dobro. Je li nešto dobro ili ne, to se može lako provjeriti usporede li se nečije slike i kipovi s nekim drugim područjima, recimo pjevanjem ili sportom, pa i medicinom. Vrlo dobro se zna je li neki liječnik, neki skakač u vis ili tenisač dobar. Rezultati su tu lako mjerljivi. Isto tako, zna se je li neki glas kvalitetan ili ne, može li postići ne samo dobre tehničke standarde, nego i one koje ga razlikuju od drugih. Kada se govori o vrijednosti nečijega rada, važno je tko to govori i kojim mjerilima vrednuje taj rad, bilo slike, bilo skakanje ili tenis. - govori prof.dr.sc. Zvonko Maković.

Nastavlja kako "nema ničega provincijalnijega i tužnijega nego kada se nekome nastoji priskrbiti vrijednost, pa se kaže da je izlagao u Parizu ili New Yorku".
- Važno je na kojem mjestu je izlagao, jer mjesto, jer kontekst govori o vrijednosti, a ne spomenuti gradovi u kojima je jako mnogo galerija i muzeja koji trebaju zadovoljiti svačiji ukus. Nagrada ima mnogo, ali samo su rijetke koje nešto znače. - kazao je Maković.

Odgovorio je na pitanje je li mu što govore nagrade poput "The Best Artist in the World for Stylistic Value", "Certifikat za izvrsnost Palm Art Award" ili pak Oscar za vizualnu umjetnost u Monte Carlu. Radi se o nagradama koje je osvojio dubrovački slikar Stjepko Mamić, a o kojima redovno obavještava dubrovačku javnost putem medija koji to potpuno bez ikakva kriterija objavljuju.
- Ono što ste nabrojali kao nagrade kojima se nekome ovdje hoće dati na značenju, to su apsolutno bezvrijedne nagrade. Možete i vi sami izmisliti nagradu, pa je dati svojem prijatelju i glumiti da ste važni. Rekao bih da je tu prije riječ o nekim drugim stvarima, nego umjetničkim. Recimo, karakternim, pa i zdravstvenim. - završio je Maković.

Sličnog mišljenja je i dubrovački povjesničar umjetnosti prof.dr.sc. Antun Karaman.

- Naravno da se zna što su prestižne nagrade i priznanja. To je nagrada neke iznimne institucije, žirija u kojemu su kompetentne osobe iz svijeta likovnog stvaralaštva. Međutim, postoji tu cijeli niz nagrada koje se dobiju od raznoraznih galerijica. One su turističke nagrade koje se "de facto" plate. - kazao je Karaman.

Objasnio je kako tu zapravo sve skupa funkcionira.
- Vi sudjelujete na izložbi u toj galeriji, platite neku kotizaciju i dobijete potvrdu da ste izlagali na prestižnom mjestu u tom gradu, međutim to su privatne galerije koje imaju svoj interes širiti poslovanje prema širokoj publici. Opet, umjetnicima to dobro dođe jer se s tim mogu malo pohvaliti iako to nema neku veliku vrijednost. - istaknuo je Antun Karaman.

Na pitanje je li umjetnici tako varaju publiku, prof.dr.sc. Antun Karaman je odgovorio:
- Pa ne bih rekao da je varanje. Znate, publika je vrlo širok pojam. Publika koja se razumije u likovne umjetnosti zna dobro distancirati ono što je vrijedno od onoga što nije vrijedno. Prema tome to je zadovoljstvo umjetnika koji dobije takvu nagradu, a pravoj likovnoj publici takve nagrade nisu prestižne niti nešto vrijede. Ona je tek umjetniku jedan dekorativni privjesak. - zaključio je za portal Dubrovnikpress.hr  prof.dr.sc. Antun Karaman.

Ponedjeljak, 09 Siječanj 2017 20:54

Prema ovom čovjeku, izgleda, i Picasso je ništa

„Oscar za vizualnu umjetnost“, „Zlatna palma za umjetnost“, plaketa "The Best Artist in the World for Stylistic Value", „Certifikat za izvrsnost Palm Art Award“... Sve to samo su neka od priznanja koje je u posljednje vrijeme dobio dubrovački slikar, inače po zanimanju pomorski kapetan, Stjepko Mamić, najnagrađivaniji umjetnik valjda na svijetu prema kojem je, izgleda, i Picasso ništa.

No, recimo, najnoviji „Certifikat za izvrsnost Palm Art Award“ nije sve.

„Upravo je primio zvaničnu obavijest da je izabran među 100 umjetnika iz cijelog svijeta u novo izdanje „Who's Who in Visual Art“ koje će izići iz štampe u  ožujku 2017.god. Biti  među  100 umjetnika iz cijelog svijeta (100 Artists in Painting, Graphic Arts, Digital Arts, Sculpture) je ogromno  priznanje jednom umjetniku.“ - piše u priopćenju o „Certifikatu za izvrsnost“ koje za slikara kapetana Mamića piše njegov PR stručnjak, supruga i doktorica Dražana Martinović Mamić i redovno „bombardira“ medije.

Je li Stjepko Mamić zapravo „the best artist in the world“ (najbolji umjetnik na svijetu)? Koliko su vrijedne sva priznanja koja on osvaja takoreći na mjesečnoj bazi? Koliko su vrijedni europski „paviljoni“ gdje Mamić izlaže? Uostalom, tko su „eminentni članovi žirija“ koji se često spominju u pripadajućim priopćenjima uz Mamićeve uspjehe?
Naravno da Mamić nije najbolji vizualni umjetnik na svijetu, vjerojatno on na taj svjetski slikarski tron i ne pomišlja pretendirati, no, sve to skupa odlična je reklama pa se i redovno ističe u priopćenjima uz koja se dubrovačku javnost obavještava o „uspjesima“ ovog kapetana.

U umjetnosti priznanja sama po sebi ne mjere egzaktno vrijednost rada. U protivnom, Vincent van Gogh požnjeo bi valjda sve nagrade, a prodao bi više od jedne jedine slike koju je zaista prodao za vrijeme života. Istovremeno, u istinskim europskim kulturnim perjanicama poput Venecije ili Pariza praktički svaki drugi kafić organizira izložbe, a svaka ulica ima neku svoju galeriju ili muzej. Drugim riječima, kombinacija gradova, galerija, muzeja i bezvrijednih natječaja na koje je moguće aplicirati daje lijepu brojku od bezbroj mogućnosti za pronaći svoju umjetničku nišu. Plastično objašnjeno, Milano u nogometu nema samo AC Milan ili Inter, već i nogometaše amatere, no oni ne nastupaju na San Siru.

Ponekad, za sudjelovati na izložbama dovoljno je samo podnijeti prijavu i biti ambiciozan, a za dobiti raznorazne certifikate nekad je dovoljno platiti, budući da cirkularne ponude za isto pristižu na adrese članova različitih umjetničkih udruženja.
Stjepko Mamić dobije na godišnjoj razini više nagrada od onih reprezentativnih koje uopće postoje na svijetu.
Tu ne pomažu ni dubrovački mediji koji bez ikakve novinarske ili uredničke intervencije i bez ikakva kriterija prenose navedena priopćenja o Mamićevim „uspjesima“, također redovito ne napominjući kako se radi o - priopćenjima. Zato valjda s druge strane možemo pročitati i kako je kuhar Božo Lučić ni manje ni više nego – akademik, i ne spominje se to kao simpatična zafrkancija, već se publici uistinu sugerira kako je čovjek akademik.

Lijepo se ponositi vlastitim radom, jedini je to ponos koji uostalom ima i smisla. No, radi se tu o sindromu pobrkanih lončića lažnih veličina pa bi trebalo malo češće tu upotrijebiti ručnu kočnicu.

Zahvaljujući tim i takvim objavama bez ikakva kriterija Stjepko Mamić izgradio je status poznatog lokalnog slikara jednog inspirativnog mediteranskog gradića čija se djela prodaju i po relativno visokim cijenama te su rado viđene na zidovima dobrostojećih žitelja Dubrovnika, ne jer poznaju umjetnost, nego jer im je možda to trend, a vrijede li djela Stjepka Mamića definirat će ionako prvenstveno povjesničari umjetnosti. No, uz preveliku gordost i samoreklama postaje iritantna, ali po pravilu i sama sebi svrha.

Ministar zdravlja Milan Kujundžić daje nerealna obećanja o zapošljavaju 200 liječnika u obiteljskoj medicini, kazao je za portal Dubrovnikpress.hr predsjednik županijske podružnice Koordinacije hrvatske obiteljske medicine dr. Orsat John.

Podsjetimo, ministar Milan Kujundžić najavio je kako će dakle u idućih godinu dana zaposliti novih 200 liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Cilj ove odluke je, pojasnio je on, "kako bi se podigla kvaliteta liječenja, a liječnici bi tako imali više vremena posvetiti se pacijentima." Nadalje, Kujundžić smatra kako će zapošljavanje 200 novih liječnika predstavljati uštedu za sustav.

Inače, trenutno u sustavu nedostaje 400 doktora obiteljske medicine.
- Radi se o nerealnoj najavi jer je prije svega problem naći 200 liječnika u Hrvatskoj koji bi htjeli i koji su voljni raditi u obiteljskoj medicini. Druga je stvar što nije poznato kako naći ostalo osoblje. Odnosno, nije to samo 200 novih liječnika nego i 200 novih timova. Radi se tu i o medinskim sestrama. Od kud se uopće može osigurati novac? Čini mi se sve skupa kao nemoguća misija. - kazao je dr. John.

Naveo je kako je problem što je većini liječnika obiteljske medicine u razvijenijim europskim državama plaća između deset do 13 tisuća eura.
- Većina mladih, ali ne samo mladih liječnika, gravitira prema inozemstvu. Oni bježe vanka. Najgore što se sprema, a to će se dogoditi i u Dubrovniku što će kroz idućih pet godina dosta liječnika ide u mirovinu. Nastat će ogroman jaz. Trebat će to prvo popuniti, a kamoli još zaposliti nove liječnike. Vjerujem kako je sve to skupa tehnički neizvedivo. - objasnio je dr. Orsat John.

Kazao je kako predstavnici KOHOM-a pokušavaju sjesti s ministrom Kujundžićem "kako bi našli zajedničko rješenje kako po ovom tako i po ostalim pitanjima".
- Trenutno smo u situaciju kad se govori i o  gašenju specijalizacije iz obiteljske medicine. Pogotovo u Hrvatskoj, manje je poznato da je upravo Hrvatska kolijevka obiteljske medicine. Od nas se krenulo prema svijetu i gašenje specijalizacije bilo bi suludo. No, po ovom, ali i po drugim pitanjima sve se do sad svodilo na kratke, blic razgovore s ministrom. Nikako da se pronađe vremena da nas se primi.  Očito nekima paše nekakav kaos u sustavu. - zaključio je za portal Dubrovnikpress.hr  predsjednik županijske podružnice Koordinacije hrvatske obiteljske medicine dr. Orsat John.

Prof.dr.sc. Milan Poljak s Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za portal Dubrovnikpres.hr objasnio je na koje je načine velika hladnoća koja je zabilježena zadnjih dana utjecala na uzgoj patata.

- Mladi krumpir se uzgaja u periodu ljetne sadnje da bi prispio do Božića. I u tom periodu nije bilo niskih temperatura, on bi trebao završiti svoju vegetaciju kako je planirano. - rekao je Poljak.

Pojasnio je što je s usjevima koji nisu ubrani.
- No, ove niske temperature su fatalne za svaki usjev koji je ostao u vegetaciji, a da dakle nije ubran. On će biti potpuno uništen u smislu prekida rasta. No, gomolji koji su zametnuti ne bi trebali izmrznuti i trebali bi biti iskoristivi. Odnosno, ne bi trebali biti pretjerano slatki. - rekao je Poljak.

- Što se tiče sezonske proizvodnje krumpira, ona traje od travnja do rujna i takav krumpir sada je samo na skladištu gdje treba osigurati uvjete da temperatura ne pada ispod 5 stupnjeva Celzijevih. Radi se obično o podrumskom skladištenju gdje temperature nije teško održavati. - dodao je Poljak. Ukoliko temperatura padne ispod doći će do ušećeravanja pri porastu temperature. - objasnio je prof. dr. sc. Milan Poljak za portal Dubrovnikpress.hr.

Iza nas su velike hladnoće koje su dakako morale naštetiti i uzgoju agrumima, rekao je za portal Dubrovnikpress.hr agronom Mato Kaleb iz Metkovića.

Inače, zadnje hladnoće koje su naštetile uzgoju agruma u Neretvi, dakle naranača, limuna i narančina, bile su one 2012. godine.
- U Metkoviću je bilo -5 stupnjeva Celzijevih, u Pločama -2 stupnja Celzijeva. Takva temperatura je trajala nekoliko dana i naravno da su se plodovi narančina na njima smrznuli. Sad će plodovi pomalo otpadati, a i svakako su neupotrebljivi jer se ukus promijenio. - rekao je Kaleb.

Ove godine situacija je specifično.
- Ove godine je posebna situacija jer je bilo dosta sitnih plodova narančina koji nisu pobranu,  a jasno na pojedinim mjestima bilo je i onih koji su se mogli ubrati, ali nisu. Sve je to pobralo. Treba provjeriti situaciju na terenu kad sve prođe, ali gubici bi u svakom slučaju trebali biti značajni. - kazao je Kaleb.
limhladInače, naglasio je kako od agruma limun najosjetljiviji, dodavši, "kako je sreća što su on i naranča već pobrani".
- Kolika će šteta  nastati na samim stabiljkama još je za utvrditi. Narančin je najotporniji, ali opet bile su jako niske temperature i uzgajivači mogu očekivati velike štete. - objasnio je agronom Kaleb.
Usporedio je ovu zimu s onom 1963. godine.

- Tada su u tri mjeseca bila tri jaka mraza. U siječnju je bilo -8,3 stupnjeva Celzijevih, u veljači -7,5, a u ožujku -6. Dakle, tri mjeseca ogromne hladnoće. Ali, recimo tada je srećom ostalo samo drvo, a lišće je otpalo i godina se preživjela, odnosno nije bilo trajnih posljedica. U tom kontekstu, treba vidjeti i kakve će eventualne posljedice biti nakon ovih hladnoća. - zaključio je agronom Mato Kaleb za portal Dubrovnikpress.hr.

Zbog niskih vanjskih temperatura došlo je i do problema u opskrbi vodom zbog smrznutih cijevi. Više o ovom problemu za portal Dubrovnikpress.hr rekao je predsjednik Uprave Vodovoda Valentin Dumović koji je poručio da za većinu nastalih problema ne odgovara Vodovod.

- Dosta ljudi nisu radili sukladno standardima ili su cijevi stavljali preplitko u zemlju pa su se lako smrznule i došlo je do puknuća. Što se nas tiče i našeg sustava, samo je jedan ventil u Ulici Antuna Gustava Matoša pukao. I on se zamjenjuje. Sve drugo, 99 posto drugoga, su puknuća na privatnim instalacijama građana. - rekao je Dujmović.

- Toga ima jako puno i trenutno radimo sve što možemo da spriječimo nastajanje materijalne štete. Tamo gdje uvidimo da ne može nastati materijalna šteta ostavljamo za kasnije, prioritet su oni kvarovi iz kojih je moguća veća materijalna šteta. - dodao je Dujmović.

Također, građanima je uputio i jedan savjet.

- Građani trebaju zaštiti vodomjere i instalacije. Posebno preko noći ususret nižim temperaturama trebali bi ostaviti da voda potpuno lagano teče. Pogotovo se tu radi o privatnim instalacijama i kućama. - zaključio je predsjednik Uprave Vodovoda Valentin Dujmović za portal Dubrovnikpress.hr.

Nakon „pustinje“ život se donekle vratio na Stradun u nedjelju. Priča se o „pustolovinama“ Željka Raguža koji uskače u more na -3 stupnja, uspoređuje ga se s Bandićem i Jambom... O hladnoći toliko se i ne priča. Valjda ne postoji uzalud izraz koji kazuje o „lanjskom snijegu“...

Doduše, jasno, nema danas ljudi po taracama kafića, toliko ipak nije toplije.
zimatarAli, izlaze ljudi s misa, lagano se šetaju Stradunom. Ima tu i poznatih lica. Sreli su se tako gradonačelnik Andro Vlahušić i ravnateljica Dječjih vrtića Dubrovnik Boja Milan Mustać, srdačno se pozdravili.
vlah bojaNa pitanje „ima li zime“, Vlahušić odgovara smiješkom pa kaže: „Evo, slikaj ovoga hrabroga čovjeka“.
zimalalHrabri čovjek je Jozo Lalić koji je danas jedini otvorio svoju kućicu koje će partit iz Grada lagano već od danas. Nakon što se ispričao s Vlahušićem kazao je kako se dugo premišljao hoće li otvoriti kućicu.

- Ma mislili smo se da li da je otvorimo ili ne. Ali, vidim, ljepše je vrijeme danas. Pa sam rekao, ma, zašto ne, Neka dođu ljudi, svrate... Eto, neka barem jedna kućica radi za vrijeme zimskoga festivala. - govori Lalić.
zimastra2Eto, tako izgleda Stradun prvog dana nakon što je malo popustila hladnoća.

Kolinda Grabar Kitarović javila se u Dnevnik Hrvatske radio televizije ispred ograde Bijele kuće u Washington i pritom se osramotila. Riječi su koje se kao eho ponavljaju u hrvatskom javnom prostoru. I sve je to istina. Domaćica državnog vrha zaista se osramotila.

No, u samoj ogradi najmanji je problem. Istina, ona tu strši kao ono očigledno, kao simbol nebitnog, perifernoga. Kao koncentracija lažnog hrvatskog sjaja.

Veći problem je u samim riječima koje je predsjednica tada izjavila. Dobro, ajde, ono o tome da "mi u hrvatskoj politici stalno nekoga slijedimo, a ne vodimo", još i može proći. No, riječi o tome da se "nada kako ćemo konačno shvatiti kako se radi politika na međunarodnom planu", kao i one o "Hrvatskoj kao čimbeniku koji će aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike", već spadaju u politički amaterizam.

No, nije niti u tome svemu glavni problem predsjedničinog javljanja ispred ograde Bijele kuće. Problem je opet u tome što nju naprosto nije briga. Ako je sram osjećaj koji će spasiti svijet, onda je upravo džon obraz ono što isti taj svijet vuče prema dolje. U maniri atmosfere s dvora Luja VI. Grabar Kitarović jednostavno nije briga.

U redu, maknula je bistu Tita, kad je HDZ-om odjekivala jedna drugačija politika od one sadašnje. Dobro, lako za Tita. Tamo mu Šešelj priprema glogov kolac, ovdje ga proglašavaju nečastivim, ljepšeg zaborava mu ne treba.

Spominjala je orjunaše po Facebooku, tek tako kao da se radi o nekakvom dežurnom Internet desničaru, a ne predsjednici. U redu, ovdje je bilo čak i praznih opravdanja kao s pokvarenog govornog automata, ali onih istinskoga pojašnjenja nije bilo.

Ispričavala se za srpske čokoladice koje je podijelila djeci pa se poslije izvlačila kako je mislila na parolu "kupujmo hrvatsko".

I, što je valjda najurnebesnije od svega, fotografirala je svoj izborni listić. Ako je u Hrvatskoj išta stigmatizirano onda je to fotografiranje listića. Valjda jer to rade oni što se prodaju za malu cijenu... No, nju opet nije bilo briga. Tek je iz Ureda predsjednice stiglo objašnjenje "kako je gora činjenica da je snimljena polovica predsjedničinog listića čime je povrijeđena tajnost glasanja".

Nepodnošljivom lakoćom postojanja, Kolinda Grabar Kitarović tako se udostojila pojaviti ispred hrvatske javnosti pokraj Bijele kuće ne pojasnivši zašto je u Americi, što tamo radi, s kim se točno susrela... Očito, nije trebalo proći puno njezinoga mandata kako bi shvatila da joj se, kako bi se reklo u narodu, može.

I opet, tako, nije je bilo briga. Upravo tu je veći problem od ograde ili Hrvatske kao tvorca američke vanjske politike.

Ograda može biti gaf, izjave govore o elementarnom nepoznavanju državničkih manira mogu biti jednostavno "loš dan u uredu". Pravi problem je samo i jedino u nedostatku srama.

Subota, 07 Siječanj 2017 19:22

Normalizira se opskrba električnom energijom

Problemi s opskrbom električnom energijom nastavili su se i u subotu. Uz dio Konavala i Primorja, rano ujutro, između 4 i 5 sati bez struje zbog kvara na trafostanici je bio i najveći dio Rijeke dubrovačke, a kvar se dogodio i navečer, nešto prije 18 sati kada je desetak tisuća stanovnika u Rijeci dubrovačkoj ponovo opstalo bez opskrbe.

Drugi prekid u Rijeci dubrovačkoj trajao je nešto više od sat vremena.

Ekipe HEP-a su od rano jutros cijeli dan na terenu i opskrba električnom energijom na svim navedenim područjima je uglavnom normalizirana.

DPP

Normalno je održavati raznorazne skupove sve dok oni nisu poput onoga jučerašnjega u Zagrebu. Radi se dakle o skupu koji za cilj ima priznavanje Hrvatske pravoslavne crkve, organizacije koja je postojala u Nezavisnoj državi Hrvatskoj te je osnovana od strane poglavnika Ante Pavelića. Jučer je tako održan obred „Veliko posvećivanje vode povodom blagdana Bogojavljenja“.

Sve to dio je tzv. Projekta Velebit kojega predvodi novinar Marko Jurić.

- Zašto Hrvatska zanemaruje više od 16 tisuća Hrvata koji su se izjasnili kao pravoslavci? Možda zašto što oni ne pjevaju četničke pjesme?! - zapitao se jučer Jurić.

- Dosta je da se moramo pravdati jesmo li ustaše. Gospodo, odjebite! - poručio je stanoviti Jurić.

„Zašto naziv: HPC? Zato jer svi pravoslavci nose nacionalni predznak, pa se ne može naša Crkva nazvati drugačije nego Hrvatska Pravoslavna Crkva - HPC.“ - piše na web stranicama ove organizacije.

Sve u svemu, dojam kao da smo u 1941. Ali, ako se mrvicu dublje zagrebe može se i uvidjeti o kakvoj se tu perfidnoj igri radi. Dakle, nije to bio skup "pro forme" uz koji su eto neki pokazali nezadovoljstvo. Ne, ovdje se nešto uistinu i traži. Dakle, radi se o grupi ljudi koja uz tobožnju brigu o hrvatskim pravoslavcima zastupa mračne ustaške ideje koje je 20. stoljeće iznjedrilo.

Svjedoci smo bili previše puta kada bi redikuli endehazijskih načela prečesto izmilili u „mainstream“, koji poput crne rupe u Hrvatskoj lakše nego drugdje usisava u sebe sve ono pogrešno, a poruka cijele priče je itekako pogrešna i govori da Srbi u Hrvatskoj trebaju prestati postojati, jer ako bi Hrvatska pravoslavna crkva izgurala Srpsku pravoslavnu crkvu, to najgrublje moguće rečeno znači da hrvatski Srbi gube svoj osnovni nacionalni identitet.

Stranica 83 od 99

frendy250

fabrio250

adriatic maestral 250
aerodrom250
ciban3
konavle 250

zupa 250

zupanija 250