Šime Duvančić

Petak, 20 Listopad 2017 13:27

Na pagra s obale

Od krupnih i cijenjenijih riba našeg mora u njegovom južnom dijelu pagar je česta lovina. Kao i na ostalim dijelovima Jadrana tu ga udičari skoro isključivo love iz plovila, ali kao nigdje drugdje pagra je tu moguće vrlo uspješno loviti i s obale.

Naime, taj dio Jadrana je područje s najviše obale uz koju obitava pagar - onom koja se naglo ruši u dubinu s nekakvih desetak metara u samom kraju pa na tridesetak metara u dometu odbačaja ribolovaca. To su najčešće istureni rtovi, odnosno ponte koje gledaju na otvoreno more. Dobrih lovnih pozicija najviše je na Visu, Lastovu i Mljetu te na obalama Konavovskih stijena, Prevlake i Pelješca. Većina dobrih pozicija su vrlo nepristupačne i teško prohodne, ali uz malo više volje i truda ipak su dohvatljive.

Na tim terenima se najčešće love primjerci od pola do dva kilograma, ali nisu rijetki ni kapitalni. Zbog toga pribor mora kvalitetan. Za ovakav ribolov, poznat kao „rock fishing“, odnosno ribolov sa stijena, najprikladnija je oprema za „surf fishing“, odnosno ribolov dalekim bacanjem s položite obale.
pagDSC01704Štap za takav ribolov treba biti dugačak barem 3,6 m najbolje oko 4,2 metra, velike težine bacanja, od 150 do 250 grama, snažne konstrukcije i elastičan, teleskopski ili još bolje trodijelni. I rola mora biti velika te jaka, pritom niskog prijenosa, od oko 4,3: 1, te poteza od barem jednog metra pri jednom okretaju ručice, najbolje veličine 10.000 do 14.000. Samo je s takvim priborom moguće daleko odbaciti mamac, gubitak olovnice i završnjaka (sistema, predveza) zbog zapinjanja svesti na minimum te uspješno kontrolira riba prilikom izvlačenja.

Kako se lovi na vrlo abrazivnom dnu česta su kidanja i osnovne strune, a ne samo završnjaka. Zato je na kalem umjesto „PE“ višenitke bolje namotati jeftiniji najlon, ali obvezno kvalitetan. Debljina mu ne bi trebala biti manja od 0,40 mm, a najbolje je da bude 0,50 mm, ne samo zbog mogućnosti velikih oštećenja nego i ulova velikih riba.

Završnjak,zapravo samo jedan privez dužine metar dva najbolje je izraditi od „FC“, fluorougljika tek malo tanjeg od osnovne strune na koju se spaja pomoću vrtilice. Na kraju završnjaka treba biti jaka, ali elastična udice, obvezno kratka, oblika „Beak“ili „Cyrcle“, veličine 2/0 do 5/0, odnosno širine luka 15 do 21 mm, ovisno o očekivanoj veličini plijena.
pagP4124Olovnica, težine 50-100, pa čak i 200 grama, ovisno o potrebi, može biti klizna ili pomoću kopče postavljena na vrtilicu koja spaja osnovnu strunu i završnjak.

Od opreme je još neophodno imati i držače štapova jer su napadi pagra rijetki pa je nepotrebno štap stalno držati u rukama, a i loviti je najbolje s dva ili tri probora. Najbolje je koristiti jednodijelne držače jer je na škrapastoj obali teško naći mjesta za „tripod“, a još teže za „rod-pod“. Štapovi se nikako ne smiju zabijati u škrape jer se mogu oštetiti.

Najbolji mamci za lov pagra su veliki morski i crv goli štrcaljac, svježa cijela srdela i glave lignje ili lignjuna. Na njih će zagristi i zubatac,veliki sarak i pic, ali u ovo doba godine često i ovrata. No, kad je u lovnoj zoni puno sitne ribe najbolje je loviti krakom hobotnice jer njega ribice ne mogu „obrstiti“ prije nego ga ugleda koja krupna riba.

Potez pagra je iznenadan i vrlo snažan pa je štapove potrebno dobro uglaviti i osigurati od izlijetanja iz stalka pri napadu. Za razliku od zubaca, na koga podsjeća po silini prvog napada, pagar se i kasnije žestoko bori. Ulovljenog, pogotovo većeg, najsigurnije je prihvatiti mrežnom prihvatnicom, jankom.

Za lov pagra opisanim načinom najprikladnije vrijeme oko prve i zadnje četvrti mjeseca, posebice u vrijeme izmjene plime i oseke, a dobrom ulovu pridonose vjetrovi iz južnog kvadranta, a u manjoj mjeri kad je bura te maestral.

Petak, 13 Listopad 2017 10:51

Vrana (kavala) najviše voli mekani obrok

Ribe iz malobrojne obitelji sjenki nepoznate su velikoj većini naših ribolovca, ne samo sportsko- rekreativnih. Hama je gotovo potpuno nestala iz naših voda, grb se ponekad ulovi oko ušća Neretve i Cetine, a u znatnijem se broju lovio samo vrana (vranac) koja svoj opstanak duguje plahoj i mlakoj naravi, te savršenoj prilagodbi terenu na kojem obitava. No, nije česta riba pa se ne isplati ciljano je loviti. Najbolje je u tihim jesenjim noćima tijekom lova lignji s obale odbaciti i odmete namijenjene njoj.

Naš je puk vrancu ili vrani dao više imena (kavala, konj, krap, mrguša, orga, škrap, škrpanj), a znanost Sciaena umbra. Naraste do 52 cm dužine i 4 kg težine. Veoma se rijetko love vranci teži od jednog kilograma, a prosječni lovni primjerci teže oko četvrt kilograma. Raskošno je „odjeven“, tamnozelenosmeđe sa svjetlijim, zlatnozelenosivim trbuhom. Cijelo tijelo mu ima žutosrebrnkasti odsjaj. Zapravo, kako god se okrene, drukčije sja. Veoma je cijenjeno njegovo mekano i ukusno meso koje se može spremati na sve načine. Praznovjerni, ali i oni tek skloni tradiciji, još više cijene dvije vrlo lijepe koštice u njegovom unutrašnjem uhu. Naime, još od antičkog doba njima se pripisuje čudesna moć, pa se nose kao privjesak koji čuva od raznih zala i nesreća.
PA0560 KavalaVrane se u nevelikim jatima zadržavaju u uzobalnom kamenitom pojasu prekrivenom livadama posidonije, lažine. Danju se skrivaju u busenjima trave ili rupama i procjepima koje često dijeli sa šarzima. Dublje od 50 metara ne zalaze, a na staništima između 3 i 15 metara veoma su prorijeđeni.

Pred hladnoćom spušta se u dubine, a tijekom toplijih mjeseci sasvim se približava obali. To je najpovoljnije vrijeme za njegov lov. Međutim, mrijesti se potkraj proljeća i početkom ljeta. Kako se mrijestom iscrpi, a i malo slabije jede tijekom najtoplijeg dijela godine, mršav i iscrpljen ljeti nije dovoljno primamljiv plijen. Zato je najbolje loviti kada se oporavi, od rujna do početka zime. Uspješno se lovi po bonaci, tihom ili lagano valovitom moru, danju i noću, posebice po mjesečini. Danju su u skloništima ili se lagano motaju pred njima. U predvečerje napuštaju svoja skrovišta i kreću u duge potrage za hranom iz kojih se vraćaju tek u svitanje.

Sporo i tromo plivajući, vrana skuplja hranu na dnu ili neposredno poviše njega. A hrani se svačim pomalo: nedoraslim glavonošcima, račićima i crvima. Najizdašniji i najprivlačniji mamac za nju je veliki crv, a dosta se rabi rak samac i kozica. Ipak, vrana najviše voli mekani obrok, iznad svega crva cjevaša. Specijalisti za njegov lov zato koriste tog crva kada žele loviti samo vrane, jer cjevaša ne jedu druge ribe koje dijele stanište s njom.
vranatekstZa lov vrane koristi se isti pribor kao i za njegovog sustanara sarka. Osnovna struna je debljine 0,35- 0,50 mm. Na nju se preko vrtilice nadovezuje završnjak od istog najlona dužine metar i pol s jednom udicom ili „brkom“, dvjema jednako dugim pjokama (20-25 cm) koje završavaju udicama širine luka 11- 14 mm. Oblik udice nije osobito važan za uspjeh lova vranca pa je najbolje koristiti one oblika „Aberdeen“ („parangalke“) i „Crystal“, koje su najprikladbije za lov uz obalu. Na pribor treba postaviti i laganu olovnicu, teški 20- 50 g. Najbolje kliznu na osnovnu strunu. Tako kompletiranim priborom može se loviti „preko prsta“, ali je bolje rabiti lagani štap srednje, akcije C ili B, težine bacanja do 50 ili 60 grama te rolu srednje veličine.

Loviti se može danju i, neusporedivo bolje, noću. Najbolje je s obale ili iz usidrenog plovila odbaciti tri odmeta na međusobnoj udaljenosti od oko 20 metara i čekati. Kada prva vrana došeta i zagrize, s velikom sigurnošću može se računati da će naići druga, treća...

Vrana voli pipnuti zalogaj, prošetati, doći za minutu, dvije pa ponovo pipnuti i tek zatim sporo prihvatiti i ponijeti zalogaj. Zato nije dobro odmah i snažno kontrirati. I izvlačiti se može bez žurbe jer će otpor biti slab i trom.

Što je more sve hladnije to se lignje više približavaju kopnu pa će se uskoro moći loviti i s obale. Najčešće posebno oblikovanim lignjarićima koje su japanci odavno izmislili i nazvali „egi“ po kozici, omiljenoj hrani lignje, a koju te varalice oblikom više ili manje vjerno oponašaju. Tradicionalni lov takvom varalicom „preko prsta“ se razvio u moderni lov štapom i rolom, a pojam „egi“ prerastao u „eging“ i postao sinonim za lov s obale.

Preobražaj jednostavne drvene, rukom rađene, u suvremenu „egi“ varalicu pratio je i preobražaj i ostale univerzalne lignjarske u posebnu opremu kako bi se i na taj način povećala učinkovitost „eginga“. No, varalica i njen odabir i dalje je ostao presudan čimbenik uspjeha.

Odabrati najprikladniju „egi“ varalicu nije nimalo lak posao. Zato iskusni lignjolovci preporučuju da je najbolje imati niz varalica osim po dekoru, o čemu smo već pisali, različitih i po veličini te težini, što je tema ovog teksta. A sve zato da bi se odabrala ona koja će privući najviše pozornosti lignje ovisno o mjestu lova, dobu dana, vremenskim uvjetima, plimi i oseci, svjetlosnim uvjetima, jačini vjetra, valova  i kurenta...

„Egi“ se od ostalih lignjarića najviše razlikuje po izgledu. Bočno gledano ima oblik slova S. Ne zato što tako najviše nalikuje kozici nego da bi što manje zapinjao za dno, koje često dodiruje tijekom lova. Naime, zbog oblika, i kad posve polegne po dnu, dodiruje ga prednjim, ali ne i zadnjim krajem na kome su udice. Da bi udice bile što dalje od dna, dodatno se otežanje, neophodno da bi se mogla dovoljno daleko odbaciti, postavlja  na prednji kraj varalice. Zbog toga varalica u odnosu na dno stoji s podignutim „repom“, pod kutom. Tako i tone pa oponaša kretanje žive kozice, što je čini još privlačnijom lignjama. Smatra se idealnim da varalica pri tonjenju i na dnu stoji pod kutom od 45 stupnjeva.

Da bi je štitilo od oštećenja pri dodiru s dnom, opterećenje se postavlja ispod, što je još jedan karakteristični vizualni znak prepoznavanja „egi“ varalice. No, tako postavljena olovnica može uzrokovati zapinjanje varalice za dno. Posebno ako je pravokutnog oblika. Zato najkvalitetnije „egi“ varalice imaju olovnice polukružnog ili srpolikog oblika, koje se odbijaju od dna.
img1828Još više od toga pod kojim će kutom, za „egi“ varalicu je važno koliko će brzo tonuti. Zapravo, to je za uspjeh „eging“-a ključna osobina varalice. Brzina tonjenja, plovnost varalice najviše ovisi o njenoj težini. Preteška će potonuti prebrzo i, najčešće, u neprirodnom položaju. Prelagana, pak, će isplivati na površinu ili plutati između nje i dna te tako biti izvan dosega, čak i vidokruga lignji koje su u pravilu na dnu ili malo poviše njega.

Plovnost varalice se izražava brojem sekundi potrebnih da ona u mirnoj vodi potone za jedan metar. Smatra se da je brzina tonjenja od 4 do 5 sekundi po metri odličan rezultat za egi varalicu. Podatak o plovnosti varalice se obično navodi na njenom pakiranju. Ako podatka nema to je najbolji znak da se radi o nekvalitetnoj varalici za „eging“. Nažalost, ima dosta proizvođača koji ne navode točne podatke!

Osim od konstrukcijske, „urođene“, brzina tonjenja ovisi i o mjestu lova, odnosno salinitetu mora, jačini kurenta na njemu,… Jači kurenat može zahtijevati malo težu varalicu kako bi ona zadržala dobru brzinu i optimalni položaj tonjenja. Isto tako, varalica ponekad mora biti teža kako bi se mogla dovoljno daleko odbaciti, osobito kad se baca protiv vjetra. U takvom slučaju se može postupiti na tri načina. Prvi je da se upotrijebi veća, odnosno teža varalica, drugi je da se dodatno opterećenje postavi na strunu ispred varalice, a treći da se optereti sama varalica.
DSC0393 Lignja eggingZbog povećanje mogućnosti petljanja pribora pri odbacivanju, najlošije rješenje je postavljanje dodatnog opterećenja na strunu. Dodatni uteg na varalicu se može postaviti na dva načina. Prvi je da se upotrijebi za po posebno oblikovane olovnice koje nudi sve veći broj proizvođača lignjariča. Drugi, najprecizniji način dodatnog opterećenja je pomoći olovne žice obmotane oko prednje kraja varalice.

„Egi“ varalica mora biti lakša od „peškafonda“, ali i teža od plivajućih lignarića za lov skosavanjem, a sve zbog toga kako bi se mogla dovoljno daleko odbaciti, ali i da bi nakon pada u more tonuti toliko sporo da bi bila dovoljno dugo izložena pogledu lignji.

Ta dva suprotstavljena zahtjeva konstruktivno je najlakše riješiti istovremenim povećanjem težine opterećenja i veličine, a time i obujma varalice.

A za „eging“ se upotrebljavaju varalice raznih veličina, u pravilu oznake 2.0 do 4.5. Veličina varalice je vrlo važan čimbenik lignjolova bilo kojom tehnikom. Za razliku od ljeta, kad treba loviti manjima, tijekom jeseni treba koristiti srednje velike, a od kraja godine do kraja proljeća najveće. Također, u dnevnom je lovu uvijek bolje koristit nešto veće, a lovi na prijelazu dana i noći, najveće varalice.

Veličina, zapravo dužina tijela bez iglica i vezišta, „egi“, kao i ostalih lignjarića izražava se japanskom mjerom „taiyo“ (hrvatski „sunce“). Dužina „taiyo“ je približno 3,03 cm (oko 1,193 inča). Neki proizvođači se ne pridržavaju tih mjera, doduše uz manja odstupanja. Što više, varalice istih veličina, a raznih proizvođača (često i istih) nemaju istu težinu. To uzrokuje probleme u odabiru štapa potrebne težine bacanja („CW“). Ipak, veličina i  težina ogromne većine „egi“ varalica na tržištu se kreće u okviru vrijednosti navedenih u priloženoj tablici.  

Veličina  Dužina (mm) Težina (g)
2.0           60                 6-10
2.5           75                 10-15
2.8           85                 12-17
3.0           90                 16-20
3.5           105                20-25
4.0           120                25-30
4.5           135                30-35

U nekim tehnikama ribolova udicom, posebice penduli i  puštanju u struju mora, teško je mamac spustiti na imalo veće dubine. Jedno od brojnih, sve popularnije rješenje tog problema je upotreba „fireballa“, „vatrene kugle“, čija je prednost nad ostalim rješenjima dobra prezentacija mamaca, posebice živih.

„Fireball“ je jedna je od varijanti „jigg“–a. Osmišljena je od strane  slatkovodnih ribolovaca i prilagođena za ribolov na moru grabljivica kao što su zubatac, pagar, kijerna, orhan, smudut, lica...ne samo spomenutim tehnikama ribolova nego i bulentinom.  

Kao i ostale „jigg“-ove, čine je olovnica i udica za držanje mamca. Kod starijih modela veza među njima je kruta, a kod novijih pokretna - pomoću rascijepanog prstena. To mamcu daje veću slobodu pokreta. Također, kod starijih modela i veza „vatrene kugle“ s priborom je fiksna - preko žice ili vrtilice, koja je najčešće jednim krajem ulivena u kuglu. Oblik udice nije osobito bitan, ali su najbolje one kratkog vrata i vrha povijenog k vezištu.

Kod svih vatrenih kugli udica ili više njih namijenjene kačenju lovine spoje se na olovnicu pomoću strune, najbolje „PE“ ili „kevlar“, kao „assist“ udice kod varalica za „vertical jigging“.  

Broj udica i njihova veličina ovisi o veličini, odnosno dužini mamca. Za manje je dovoljna jedna, srednje dvije, a za dugačke mamce, primjerice veliku iglicu tri udice. Bez obzira na njihov broj, udice je najbolje postaviti na jednu strunu, kao na klasičnoj montaži za pendulu. Udice moraju biti što tanje i lakše, a jače. Zato su najprimjerenije one tipa „live bait“, namijenjene nadijevanju živih mamaca.
img398 Fireball„Vatrenu kuglu“je vrlo lako i vlastoručno izraditi. Najlakše od olovnica „vertical jigging“ varalica tipa „kabura“ ili „live kabura“. Nije nužno da budu oblika kugle, ali je preporučljivo da bude crvene boje, kojoj i duguje ime. Naime, glave boje krvi su najmanje sumnjive opreznim grabljivca. Osim toga, crvene olovnice ispred ribe-mamca izgledaju poput njegovog dijela- zračnog mjehura koji je izišao zbog naglog podizanja mamca iz dubine.
img401 FireballTežina olovnice ovisi stanju mora te na kojoj se dubini želi loviti. Tvorničke su najčešće teške 30, 50, 70, 90 i 120 grama. Također, tvorničke su najčešće kompletirane po veličini, kao što je prikazano priloženom tablicom. Međutim, dobro je imati više težina, odnosno veličina kako bi se kombiniranjem odabrala najprikladnija oprema.

Veličina   Težina glave (g)   Broj udica  Širina udica  Dužina strune (cm)
S               30                         2                12-15            10-12
M              50                         2                 15                 15
L               70                         2                15-17             20-25
XL             90                         2-3               15-21           25-30
XXL          120                        2-3               21                30-35

Na „vatrenu kuglu“ mamci se postavljaju na isti način kao i na klasičnu montažu. Noseća udica se ribi-mamcu zabodu u usne odozdo na gore kako bi joj usta bila zatvorena da bi pružala što manji otpor kurentu, odnosno pri povlačenju. Glavonošcima se zabada neposredno iza vrha plašta. Lovne udice se raspoređuju po tijelu, kod živih mamac što plićim ubadanje. Veoma dobrim se pokazalo zadnju udicu u nizu nigdje ne zabadati nego ostaviti da slobodno pliva, kao kod  „vertical jigging“ ribolova.
fireballaulovPomoću „vatrene kugle“ se lovi kao na klasični način nadjenutim mamcima, ali puno lakše i uspješnije. Uteg blizu mamca uvijek drži mamac u željenom položaju i onemogućava njegovo te uvrtanje pribora, tako često kod klasične montaže, a što upozorava moguću lovinu da nešto nije u redu. Osim toga, uteg uz njega omogućava brže spuštanje mamca na željenu dubinu, a nisko težište cijelog sistema omogućava vrlo jaku kontru, što je najčešće, a na velikim dubinama i nemoguće s klasičnom montažom.

Petak, 22 Rujan 2017 10:44

Ribolov kozicom s obale

Brojna skupina račića, kod nas poznatih pod zajedničkim imenom kozice ili gambori naseljava sve vrste dna i dubine Jadrana. Neki od njih su vrlo brojni, svi uobičajena hrana većine jadranskih riba, a mnogima su i omiljena poslastica. Osim toga, neke kozice se tijekom cijele godine mogu kupiti i relativno lako uloviti. Zato je posve razumljivo zašto ti račići pripadaju skupini najčešće rabljenih mamca za ribolov udicom. Posebno ih rado koriste za lov s i uz obalu, u svako doba godine i dana. Zato je kozica pravi izbor za udičarenje s obale.

Veći dio naše obale je kamenit i blago položen. Na takvom dnu je najmasovnija mala kozica, a najbrojnija je u sasvim plitkim vodama. No, ona se u velikom broju zadržava i na mekanom dnu. Osobito voli položaje koji nisu izloženi udarima mora i morskim strujama. Zato je ta kozica prozirnog tijela s poprijekim tankim tamnim crtama najbolji, ali i najlakše dostupni mamac za udičarenje uz obalu.

A gdje su te kozice, tu su i brojne ribe. No, najčešći prvi ulovi u plićaku jesu vladike (knez) i druge sitne usnače, a dublje šparmići. Kasnije zagrizu i druge ribe. Bliže obali najčešće pijerke i druge krupnije usnače, a u dubljim predjelima to su ponajprije arbuni pa ovčice, sarci (šarzi), fratri, ukjate... „Goluzni“ su na kozice i najcjenjenije ribe poput smuduta (lubina) i ovrate (komarče), čak i zubatac, ali su te ribe ipak rijetki „gosti“ u „svaštarskom“ lovu kozicama.
img5288Bez obzira koja se riba želila loviti, najbolje je to činiti sa savitljivim, tankim i dužim štapovima- tzv. bolonjezima. Kozica je relativno mekan mamac kojeg riba lako skida s udice pa zato štapovi moraju imati vrlo osjetljive, ali brze vrhove. Role na njima, pak, moraju imati vrlo preciznu i pouzdanu kočnicu, jer se mora loviti sa što tanjim najlonom. Kako se lovi na malim daljinama i pretežito sitnije ribe, dovoljno je koristiti male role, do veličine 3000.

Što se tiče završnjaka, kad se lovi s obale polaganjem mamaca na dno, najbolji je najjednostavniji, barem za „svaštarski“ ribolov, onaj s udicom na privezu ispod što lakše olovnice, nikako teže od 30 grama. To znači da štap treba imati težinu bacanja do 30, najviše 50 grama. Predvez, osnovu završnjaka,  najbolje je uraditi od „FC“, fluorougljične strune debljine do 0,30 mm, a priveze, pjoke, od 0,05 mm tanje strune. Dužina priveza treba biti izneđu pedlja i pedlja i pol. Donji treba postavit malo poviše olovnice tako da mamac drži na dnu, a drugi i, eventualno, treći tako da se udice koje nose ne dodiruju.

S obzirom da mala kozica naraste tek do 70, a prosječni primjerci oko 40 mm, te da su u svaštarskom ribolovu s obale plijen uglavnom sitnije ribe, najbolje je koristiti udice širine luka 6 do 11 mm. Najbolje je koristiti tanke udice visoke čvrstoće i elastičnosti. Iako mogu biti raznih oblika, „kristalke“ se smatraju  najuniverzalnijim ne samo za lov kozicom nego općeniti s i uz obalu. Treba birati onu od što tanje žice i s kratkim vratom.
F303 KozicaKozica se može mamčiti živa ili uginula, cijela ili u komadima. Cijela se obično nadjevaju male, ali i one veće- za krupnije ribe na udice širine 10 do 15 mm. Velike i uginule se mogu mamčiti i na „parangalke“, udice oblika „Aberdeen“.  

Osim kod nas najčešće rabljenim načinom, klasičnim ometcem, kozicom se s obale može loviti priborom na kome je i plovak. Taj način je učinkovitiji jer se mamac može ponuditi i poviše dna, zbog čega je vidljiviji, a pribor s plovkom je osjetljiviji pa ribe rjeđe neprimjetno skinu mamac. 
img9994Pribor s plovkom se može postaviti na već spomenuti bolonjeze, ali je dobro da on ima manju težinu bacanja (do 10 ili 15 grama) od onog kojim se lovi klasičnim ometcem. Umjesto bolonjeza, koristiti se mogu i štapovi poznatim kao „match“ i direktaši.

Kako u lovu plovkom ne dodiruje dno pa je manje izložena mogućnosti oštećenja i kidanja, može se koristiti tanja struna, tim više jer je izložena pogledu riba. Zbog tog razloga je dobro barem završnjak ili samo privez izraditi od nevidljive „FC“ strune.     

Završnjak za svaštarski lov plovkom i kozicom uz obalu može se izraditi na brojne načine. Najjednostavnije završnjak čini samo privez dužine pola do jedan metar s udicom na kraju. Za lov na mjestima izloženim morskoj struji, umjesto neposredno poviše spoja osnovne strune i završnjaka, uteg, olovnicu je bolje postaviti na završnjak.  Najbolje oblika suze i  što bliže udice, ali ne na manje od 10-tak centimetara od nje. Dovoljna je olovnica od 2,75 grama kako bi zajedno s udicom i mamcem težila do 3 grama, kolika je nosivost iznimno osjetljivog plovka, najprikladnijeg za ovakav ribolov. A da bi bio što osjetljiviji, plovak mora oblikom biti prilagođen struji mora- izduženo vretenast.

Priborom s plovkom, osim manje cijenjenih riba može se loviti i brancine. Posebice u struji mora, najbolje živom kozicom i u blizini ušća, luka i lučica.

„Drifting“, puštanje mamca zajedno s primamom s plovila u struju mora omiljena je tehnika naših lovaca na tune i ostale „big game“ grabljivice u gornjim slojevima mora. No, ta tehnika daje odlične rezultate i u lovu pridnenih riba, kako grabljivica poput kantora, kijerne, zubaca ili pagra, tako i brojnih tzv. mirnih riba kao što je arbun, ovrata ili sarak. Što više, za razliku od tuna i srodnika im, sve spomenute pridnene ribe se ovom tehnikom mogu loviti cijele godine. Zato je „light drifting“, kako se naziva ova tehnika sve omiljenija i među našim udičarima.

„Light drifting“ je najlakše prakticirati tamo gdje ribe inače ima najviše - na brakovima, kako prirodnim tako i umjetnim, na „skalinama“, mjestima nagle promjene dubine te u blizini uzgajališta riba. Zahvaljujući primami koja se baca prije i tijekom lova ribe se znatno lakše lovi, ali i s dna diže u više slojeve i tu lovi zajedno s plavom ribom koja obitava na „pola dna“. Što se tiče dubine na kojima se najviše isplati loviti ovom tehnikom, to su one između 20 i 70 metara, bez obzira na doba godine.

Nakon što se pomoću elektronike ili znakova na obali otkrije pozicija skalina ili braka, treba odabrati mjesto sidrenja plovila. A odabrati ga treba tako da protiv kurenta plovilo bude udaljeno toliko da s njega spuštene udice nošene kurentom dospiju do padine braka i skalina. U lovu uz ribogojilište postupak je malo drukčiji. Sidriti treba uz granice pomorskog dobra ribogojilišta tako da kurenat iz njega donosi ostatke hrane koje nije pojela uzgajana riba.

Sidriti je najbolje s dva sidra. Upravo o sidrenju uvelike ovisi uspjeh u lovu jer promašaj od samo nekoliko metara može rezultirati lošim ulovom. Naravno, ishod ribolova ovisi i o meteorološkim uvjetima, a iskustvo govori da je lagano uzburkano more uvijek bolja opcija nego potpuna bonaca.

Nakon sidrenja treba započeti s osnovnim preduvjetom za uspjeh ove tehnike - primamljivanjem. Ono mora biti konstantno kao bi se stvorio mirisni trag koji će riba osjetiti iz velike daljine. Primamljivanje može izostati u lovu kraj uzgajališta i to u vrijeme i neposredno nakon što u njemu hrane ribe.

Glavni mamac za abrumavanje je sarđela, svježa ili iz zamrznuta. Škarama je treba rezati na komade i kontinuirano bacati u more tako da se stvori stalni trag koji nošen kurentom od plovila lagano tone prema dnu. Za dan ribolova treba jedna do dvije kašete primame, odnosno upola manje kad se lovi uz ribogojilište. Želi li se da trag bude i dobro vidljiv, u primamu je dobro dodati i komade starog raskvašenog kruha.

Oprema za lov ovom tehnikom može biti ista kao i za lov bulentinom. No, preporučuje se upotreba pribora posebno kompletiranog za ovakav lov. Također, preporučuje se da osnovna struna bude od nešto krućeg najlona kako bi se imao što bolji kontakt s mamcem, jer kurenat stvara dosta izraženi „trbuh“, savija osnovnu strunu u luk.
Loviti se može „a'volo“ ili priborom s vrlo malo otežanja. Za „svaštarski“ ribolov u prvom slučaju na kraj osnovnog najlona veže se vrtilica s ili bez kopče pa na nju postavi završnjak. Zapravo samo predvez dužine 1,5 do 2 metra debljine do 0,35 mm, ovisno o očekivane težini lovine i vidljivosti u moru. Preporuka je predvez izraditi od „FC“, fluorougljične strune.  

Ukoliko se želi ili mora sistem otežati, na osnovnu se strunu montira „in line“, šuplja olovnica težine pola do 10, rijetko 20 grama, ovisno o dubini i snazi kurenta. Još bolja je, olovnica s ušicom, jer se lakše mijenja, pomoću kopče postavljena na vrtilicu.
 
Veličina udice ovisi o vrsti i očekivanoj, odnosno veličini ribe koja se lovi. Najbolje je sa sobom imati nekoliko udica širine luka od 10 do 20 mm.
 
Kao i za primamljivanje, sarđela je najbolje rješenje za mamčenje. Može se rezati na komade ili filete. Za lov krupnijih riba najbolje je mamčiti sarđelu bez glave na dvije udice te je kod repa osiguramo i lažnim čvorom. No, bez obzira koliko se mamac koristio potrebno ga je dodatno učvrstiti pomoću elastične niti. Dobar mamac je trakica lignje.

U ovakvom lovu veoma je važno da mamac tone prirodno kao i primama. Zato struna pribora uvijek treba biti dovoljno labava. To znači da u lovu štapom i rolom preklopnik role mora biti otvoren sve dok mamac ne potone na dno. Ne samo zbog toga, nego i jačine kurenta te uzburkanog mora, napad ribe je ponekad teško osjetiti. Zato je dobro koristiti „Cyrcle“ udice koje se kvače i bez kontre.

Često će se dogoditi da se riba odvoji od dna i dopliva pod samo plovilo gdje započinje hranidbeno ludilo i tada je ribu veoma lako uloviti, pogotovo ako se počnu loviti i palamide (polande), luci i ostale ribe s pola dna. Češće nego i drugim načinima lova,  plovilu priđu i zbilja velike ribe.

Ukoliko nakon sat-dva nema nikakvih uspjeha najbolje se premjestiti. Najčešće je dovoljno sidrene konope popustiti ili zategnuti nekoliko metara.

Neke vrste varalica te „circle“ udice da bi bile maksimalno učinkovite moraju se vezati čvorovima koji im omogućavaju što veću pokretljivost. Takvi čvorovi nisu vezani uz udice i varalice nego tvore omču koja ih drži.

Jedan od tih čvorova je i onaj koga neki nazivaju „Lefty Kreh“ ili samo „Kreh čvor“, ali je u cijelom svijetu poznat kao „Non slip loop“. Za razliku od nekih drugih omča čvorova, ni pod najvećim opterećenjem ne klizi, odnosno ne smanjuje omču i na kraju ne stiska alkicu za koju je vezan. Također, za razliku od nekih drugih omča čvorova, ovaj je učinkovit ne samo kad je vezan najlonskom i FC, fluorougljičnom, nego i „PE“ višenitnom strunom.

Evo kako se izrađuje:
nonslip1Kao i većine omča čvorova, „Non slip“ se počinje izrađivati tako da se desetak do petnaestak centimetara od kraja strune izradi najjednostavniji, tzv. mrtvi čvor.
nonslip2Nakon što se živi kraj strune provuče kroz alkicu udice ili varalice, pa kroz omču mrtvog čvora s dva prsta jedne ruke treba poviše mrtvog čvora stisnuti priljubljene živi i mrtvi kraj.
nonslip3Zatim drugom rukom valja okretati udicu ili varalicu tako da se udvojeni krajevi strune međusobno uvrnu.

Koliko će se puta uvrnuti, odnosno živi kraj načiniti ovoja oko mrtvog ovisi o debljini strune kojom se čvor izrađuje. Naime, za najveću moguću jačinu čvora, kad on neće proklizati, potrebno je tek dva ovoja ako se čvor pravi od najlona nosivosti preko 60 libri. Najlonom nosivosti 50 do 60 libri treba načiniti tri, a onim jačine 14 do 40 libri četiri ovoja. Pet ovoja je dovoljno kad se vezuje najlonska struna nosivosti 8 do 15 libri, a čak 7 je nužno kad se vezuje najlon nosivosti ispod 8 libri (Libra= 0,405 kg).

Broj ovoja ovisi i o vrsti strune koja se koristi. Naime, „FC“, fluoriugljična struna neznatno lošije, a višenitna „PE“ znatno lošije drži na čvoru, odnosno lakše proklizi od najlonske. Zato je s tim strunama, ili barem višenitnom, dobro vezati čvor s jednim ovojem više od navedenih za određenu nosivist strune.

Nakon što se načini potreban broj ovoja, udvojene strune treba razdvojiti i zategnuti, tako da se upleteni dio sabije uz mrtvi čvor, a onda živi kraj treba saviti k i provući kroz mrtvi čvor.
nonslip4Provući se može kroz sredinu čvora…
nonslip5…ili između njegovih ovoja. Na ovaj drugi način vezan čvor ima nešto veću nosivost.

Prije zatezanja čvora treba odrediti veličinu omče. Pravilo je da na udici ne smije biti šira od širine luka udice, odnosno od promjera varalice.

Zatezanje se vrši tako da se s dva prsta stisne omča i mrtvi čvor pa potegne živi kraj.
nonslip6Na kraju, ostaje još samo odrezati višak živog kraja strune. Kod najlonske i „FC“, fluorougljične, to se radi na 3 do 4, a kod „PE“ višenitnih struna na pet milimetara od čvora.

Ovako vezan čvor ima barem 90 posto linearne jačine strune od koje je izrađen.

Petak, 01 Rujan 2017 12:50

Ribolov s obale "na pola dna"

Naši sportsko-rekretivni udičari s obale prirodnim mamcima u pravilu love ribe koje borave i hrane se na dnu ili neposredno poviše njega. Tako najčešće love i „beach ledgering“ tehnikom ili tehnikom dalekog bacanja, o kojoj smo već pisali OVDJE. Međutim, tim se načinom vrlo uspješno mogu loviti i ribe koje obitavaju iznad ili na pola dna“.

Najčešće se tako love cipoli, i sitne grabljivice poput širuna, iglice i ukjate, rjeđe lice. Nisu rijetki ni ulovi arbuna i bukava. Kako su u ovo doba godine većina spomenutih riba blizu obale i nadohvat ometca, prigoda je to našim udičarima da iskušaju taj način njihovog lova.

Kao i  standardni način „beach ledgering“ udičarenja, lov spomenutih riba između dna i površine nužno je obavljati iznimno osjetljivim štapovima, najbolje s različitim, promjenjivim vršnjacima. I ostatak pribora, osobito struna, mora biti osjetljiv, prikladan veličini lovine. Uz tako osjetljivu opremu dobro je rabiti i oslonac štapova, kako bi štapovi i strune bile što manje u dodiru s dnom i obalom.

Od osnovne strune, koja može biti debela i 0,30 mm, znatno tanji mora biti završnjak koji se može izraditi na više načina. Na crtežu prikazan je dosta kompliciran, ali iznimno učinkovitiji, osobito za lov u laganoj struji mora.
P0085 Beach ledgering
Prikazani završnjak se na osnovnu strunu postavlja posredstvom kopče na vrtilici pa mora imati omču za spajanje. Ispod nje je dobro uduplati i uplesti desetak centimetara završnjaka, čija, pak, ukupna dužina treba iznositi do dva metra. Na drugi kraj završnjaka montira se samo jedna udica broj 12- 17, odnosno širine luka 5-8 mm, ovisno o veličini ulova. Najbolje je rabiti tzv. kristalke srednjeg ili dugog vrata, ravne ili zakrivljene.

Da bi se udica mogla dovoljno daleko odbaciti, pribor nije prijeko potrebno dodatno opteretiti, jer su jata ukjata, cipola i, osobito, širuna, dosta blizu obale. Dovoljan je teret mamca, udice i ostalog pribora te iznimno osjetljiv štap. U slučaju da je ipak potreban, uteg, najbolje laganu rascijepanu olovnicu treba staviti na kraj osnovne strune.

A kako bi mamac bio prezentiran između dna i površine na pribor nije potrebno montirati klasični plovak. Dovoljno je na završnjak postaviti „pop-up“, o kome smo pisali OVDJE ili nanizati kuglice od pjenoplastike (stiropora, okipora). Postaviti ih treba toliko da mogu nositi težinu mamca, udice, najlona i stiropora. Montirati se može jedna velika ili, bolje, više sitnih kuglica pjenoplastike. Ovisno o dubini boravka riba, kuglice se postavljaju 30 do 150 cm iznad udice. Fiksiraju se pomoću stopera, silikonskih cjevčica ili gumenih valjčića probodenih iglom i nanizanih na strunu.

U lovu spomenutih riba uglavnom se mogu rabiti svi poznati mamci, ali je najbolje koristiti onaj koji preferira riba koja se pretežito lovi. Kod nas malo poznat, ali za ovaj način lova odličan mamac je mali komad pancete, slanine.  Nataknut na vrh udice bit će poslastica svim spomenutim ribama, ali i dovoljno žilav mamac za bacanje.

Opisanim priborom loviti se može danju po svakom osim po lošem vremenu.
Najbolje po mirnom moru te kad vjetar „padne“, ali je more i dalje u pokretu. Odlični rezultati se postižu po „mrtvom moru“- u vrijeme zastoja porasta ili pada nivoa - na prelasku između plime i oseke i obrnuto.

Svakome se ribolovcu udičaru sigurno barem jednom dogodilo da na dohvat ruke izgubi naizgled pravilno zakačenu i korektno zamaranu ribu. Ponekad je to zbog loše sreće, ali češće je u pitanju sitnija ili krupnija greška koju ribolovci, kad već ribu vide u rukama, svjesno ili nesvjesno počine u odlučujućoj fazi borbe. Opisat ćemo nekoliko grešaka koje udičarima najčešće zagorče lov sa štapom i rolom, a koje se, uz malo koncentracije i prakse, mogu uspješno ukloniti s liste loših navika.

Najčešća greška, koja se ne događa samo početnicima, odnosi se na maksimalno pritezanje kočnice role u trenutku kad je zamorena riba na površini, blizu prihvatnice (janke) ili ruke. Ta greška biva fatalna u lovu riba koje na površini čine posljednji, najžešći pokušaj da se spase. Tako čak i osrednji sarak ili pic mogu pokidati jaku strunu, posebice neelastičnu PE višenitnu.

Mala raspoloživa radna dužina strune, združena s visoko podignutim vrhom štapa, u kombinaciji s očajničkim trzajem ribe koja se uplašila prihvatnice ili dodira dna pri obali, dovode do kidanja strune i gubitka ulova. Da bi se to izbjeglo, kočnicu u toj fazi ne smije se stezati nego popustiti, a kalem valja kontrolirati kažiprstom ruke kojom se drži štap. Na svaki nagovještaj bijega treba pomaknuti prst i pustiti ribu da izvuče malo strune, sve dok se ona ne izvrne na bok i ispliva na površinu. Tek tada je treba privući i prihvatiti.

F16080
Druga tipična greška također se odnosi na završnu fazu borbe s ribom. Naime, događa se da kapitalac, bez naizgled vidnog razloga, spadne s udice i otplovi u dubinu. To je posljedica stvaranja velike rane na ustima ribe tijekom duže i oštrije borbe, a što mnogi ribolovci ne uzimaju u obzir. Štoviše, najčešće naknadno počine još jednu grešku, jer ribi na trenutak dopuste da bude na nezategnutoj struni, pa udica, potpomognuta težinom olovnice,lako ispadne.

Česte su i greške pri prihvaćanju riba mrežnom prihvatnicom (jankom). Najčešći uzrok leži u nedostatku odgovarajućeg saka, jer je gubitak neminovan pri pokušaju prihvaćanja kapitalca sakom veličine mreže za leptire. Tada se riba, čiji samo rep uđe u mrežu, odrazi od nje, iskoči i nestane u dubini. Zato je bolje, ako sak nije dovoljno velik, ribu prihvatiti rukom.

Drugi karakteristični slučaj gubitka ribe iz saka događa se u lovu priborom s dvije ili tri udice na priboru. Tada se slobodne udice skoro uvijek zakvače za kakvu prepreku u plićaku, okvir ili mrežicu prije nego riba i uđe u janku. Osobito se to često događa varaličarima, jer u puno slučajeva jedna ili više udica na varalici ostaju slobodne. Taj problem se može znatno umanjiti upotrebom janke kojoj je mrežica plastificirana zbog čega teže zapinje. No, i tada je najsigurnije ribu prihvaćati rukom ili kukom.
DSC09870
Veoma česta greška je proganjanje sakom nezamorene ribe u nastojanju da se prihvati s repa. Tada struna najčešće puca zbog nepodešene snage kočenja.

P5087
No, ne gube ulove samo lovci na kapitalce i krupnije ribe. I oni koji s obale love ribice često pogriješe. Najčešći je razlog tome kombinacija dugog štapa i prihvatnice kratke drške. Pri pokušaju prizemljivanja ribice, tanak najlon puca kad ni maksimalna savitljivost štapa ne osigurava dovoljno manevarskog prostora za prihvat ulova. U takvim situacijama, posebice u slučaju iznenadnog krupnog ulova, bolje je ribu polako nasukati na obalu - ako to njena konfiguracija dozvoljava - i prihvatiti je rukom. Plijen treba nasukati tako da se štap drži paralelno s tlom. Ako se štap drži visoko, riba će pri skokovima, kad se nasuče na suho, s lakoćom pokidati strunu, jer se njena težina tada izravno prenosi na slabu strunu.

Petak, 18 Kolovoz 2017 08:10

Pendulom na ukjate

Malo koja sitnija riba uživa toliku popularnost među sportskim udičarima kao ukjata ili ušata. Ne toliko zbog  brojnosti ili veličine koliko zbog ćudljivosti, lukavosti, borbenosti te raznovrsnosti načina njenog lova. A jedan od najučinkovitijih jest pendula, posebno djelotvorna u najtoplijem dijelu godine.

Ukjata je, iako zalazi čak do 70 metara dubine, riba priobalja jer se najčešće zadržava nad dnima 5 do 30 m pod površinom. Uglavnom se kreće između površine i dna, ali se pendulom najbolje lovi tek malo ispod površine. Zadržava se nad kamenitim, šljunkovitim  i dnima obraslim posidonijom. Voli čisto more pa uglavnom ne ulazi u luke i lučice, ali se veoma rado zadržava u njihovoj neposrednoj blizini, s vanjske strane lukobrana. Osim na takvim pozicijama pendulom ju je najbolje tražiti u blizini rtova i oko obalnog stijenja. Loviti se može cijeli dan, posebno uspješno u ranim jutarnjim i kasnim popodnevnim satima. Najbolji se uspjesi postižu u zamućenom ili moru čiju je površinu namreškao ,odnosno lagano ustalasao vjetar.
P6555 UkjataLov ukjate pendulom vjerojatno je popularan i zato što je taj alat za njen lov vrlo jednostavno izraditi i primijeniti. Kompletira se od osnovne najlonske strune promjera 0,25 do 0,30 mm, na koju se preko vrtilice nadovezuje završnjak, zapravo samo predvez od najlona dužine tri do pet metara i debljine 0,15 do 0,25 mm, ovisno o tome je li more bistro ili zamućeno, odnosno posve mirno ili valovito. Po mirnom i bistrom  moru tanak i time manje vidljiv završnjak je preduvjet uspješnosti lova. Moguće je penduližat i s posve jednostavnim privezom, onim bez završnjaka, kao i kompliciranim, s tri bočna priveza  na jednom predvezu.

Ukjata guta sve jestivo pa je popis mamaca koji se uspješno mogu koristiti u lovu na nju prilično dug. U klasične spadaju riblje kožice, fileti, nadjeveni na jednu ili dvije udice  širine luka 5 do 10 mm. Kad se koriste dvije, bolje je koristiti manje, međusobno razmaknute oko 30 mm. Osim „parangalki“, odnosno oblika  „Aberdeen“, koristiti se mogu i udice oblika „Cristal“, ali nikako zakrivljenog vrha,a najbolje srednje i dugog vrata. Ovalni fileti se mogu skinuti s boka ili trbuha vrnuta, plavice, širuna, iglice, cipola te same ukjate, a debljina im ne smije prelaziti  milimetar dok dužina može biti 30 do 50, čak i 70 mm.

Manje pripreme zahtjeva pendula umjetnim mamcima. To mogu biti sve vrste varalica, od onih izrađenih perjem, trakicama i koncima, do metalnih, čak i na moru malo rabljenih leptira. Oni moraju biti najmanjih dimenzija, veličine 0 i 00. I žlice moraju  biti što manje, dužine do  50 mm, najbolje izduženog oblika. Od teturavaca kod nas su se dobrim pokazali  oni poznati kao „pins“ i to dužine 30 i 50 mm. Osim tih vrlo izduženih, odličnu lovnost su pokazali i „bucmasti“ teturavci dugački tek 20 mm. Među mrdavcima, varalicama od mekane plastike, nenadmašnim su se pokazali mlataravci, „twisteri“ dužine do 40 mm. Njima uz bok učinkovitošću su i malo duži mlatirepi, šedovi, „Shad“ varalice.

Zbog relativno malih dimenzija ukjate, a ona može narasti do 600, ali su lovni primjerci prosječno teški tek 100 grama, pribor za pendulu treba biti lagan, zapravo najlakši  koji se koristi, isti onakav kakav se koristi u lovu iglica. Kad se koristi štap i rola, najbolje je rješenje varaličarski štap dužine 2,1 do 2,4 m i težine bacanja do 30 ili 40 grama te rola iste namjene i kapaciteta 100 m najlona promjera 0,30 mm.

Teškoće s takvim priborom, međutim, nastaju kad na mamac ponuđen ukjatama napadnu krupnije grabljivice, što se dosta često događa, pogotovo ljeti kad se brojne grabljivice primiču obali prateći jata  sitne plave ribe. Zato je važno ukjate loviti najkvalitetnijim najlonom, a proklizavanje kočnice na roli precizno podesiti na minimalnu snagu otpora.

Bez obzira  kojim se priborom i mamcem lovilo, brzina povlačenja ne treba izlaziti iz granica dva do tri čvora, a mamac treba biti 40 do 50 metara iza plovila. Dubina plovidbe mamca ne treba biti preko jednog metra, a nju prirodni, čak i neki umjetni nabrojani mamci ne mogu postići vlastitom težinom. Zato pendule s njima valja dodatno opteretiti.

Olovnicu treba staviti na kraj osnovne strune, odnosno barem metar ispred mamca, osim kad se lovi perjaticama, kad mora biti na kraju završnjaka. Ma gdje bio postavljen, uteg treba biti težak 20 grama da bi ronio 30 do 40 cm duboko. S  50 grama teškim postiže se uron do pola metra, dok olovnica od 80 grama jamči uron od cijelog metra. Ploviti je najbolje u cik-cak, a kad se pronađe plov ukjata, pravolinijski, ali ne kroz nego pored njega, što je dosta teško izvodljivo, za razliku od plovidbe u velikim krugovima oko plova. Dobro je istodobno loviti s dva pribora postavljenim  na bokove plovila. Udar ukjate je silovit, a takav je i otpor. Unatoč njemu  plijen treba izvlačiti bez velikog taktiziranja.

Stranica 1 od 6

frendy250

fabrio250

adriatic maestral 250
aerodrom250
ciban3
konavle 250

zupa 250

zupanija 250
transporterban250