Šime Duvančić

Petak, 14 Travanj 2017 11:42

Soljenje ribe za mamčenje

Iako uglavnom ribama manje privlačni od istovjetnih svježih, zbog brojnih drugih prednosti konzervirani mamci su sve popularniji među našim sportsko- rekreativnim udičarima. Mnogi od njih ih sve češće i sami konzerviraju, uglavnom soljenjem. Za one koji to žele, a ne znaju kako to uraditi, evo kratkih uputa kako soliti ribe, najbrojniju skupinu mamaca.

Ma koji se solio, mamac mora biti svjež, nikako zamrznut ili dugo uginuo. To osobito vrijedi za srđelu, koja se najčešće soli, jer je najpristupačniji i mamac za kojim će posegnuti najviše riba.

Konzervirati se može na više načina, a evo koji je najbrži i najjednostavniji…

Za konzerviranje srđelu treba osloboditi od ljusaka, peraja, glave i iznutrice. Poslije trljanja solju i pranja u vodi srđelu treba staviti u salamuru. Ona se pravi tako da se u litri vode rastopi pola kilograma sitne soli. Mamac u toj otopini, uz povremeno miješanje, treba držati dan i pol.

Nakon toga ribu treba izvaditi, procijediti i posložiti u kakvu plastičnu kutiju s poklopcem. Kutiju treba pohraniti u hladnjak, a do mjesta ribolova prenositi u priručnom hladnjaku. Tako djelomično konzervirana srđela izvađena iz hladnjaka ima tvrdo meso i vrlo dugo ostaje svježom.
DSC0390srdjelasol1Znatno duže, čak i izvan hladnjaka, srđela se može održati u dobrom stanju klasičnim soljenjem. Bolje je upotrebljavati sitnu sol, jer ona brže prodire u meso i daje ribi veću tvrdoću.

Prstima treba ribama kidati glave zajedno s utrobom pa tijelo bacati na razasutu sol. Na očišćenu hrpu ribe treba baciti još malo soli i dobro sve to promiješati da riba sa svih strana primi sol. Poslije toga srđele treba slagati u pripremljenu čistu posudu. Na svakih četiri prsta debeli sloj srđele treba baciti nešto soli. Drugog dana valja provjeriti pliva li riba u salamuri. Ako ne, salamuru treba posebno pripremiti i doliti koliko je potrebno da sva riba bude prekrivena salamurom.

Usoljena srđela gubi dio masnoće pa samim tim i privlačnosti. Osim toga, meso je manje tvrdo nego kod svježe pa ju je neophodno mamčiti na više udica (cijele obvezno na tri) ili na udice s kukicama na vratu.

Osim srđele, i druge usoljene sitne ribe dobar su mamac, ponajprije gavun, bukva, crnej, gera, inćun i papalina. I one se mogu konzervirati klasičnim načinom, ali ako u soli stoje duže od tjedan dana iz njih iziđe sva tekućina pa postanu pretvrde, odnosno krhke ta zato manje atraktivne ribama, čak i divljači, pa su tada pogodne samo za izradu primame.
DSC1882solincunNeusporedivo je zato bolje spomenute ribice konzervirati u salamuri, jer će manje dehidrirati, bolje izgledati i držati se na udici. Salamura se priprema tako da voda s 12 do 15 posto soli prokuha, ohladi i prelije preko ribe namijenjene mamčenju. Tako konzervirane ribice su već poslije nekoliko dana spremne za upotrebu, a dobri su za mamčenje poslije toga još dvadesetak dana.

Mršenje pribora jedan je od najčešćih problema koji muče sportsko-rekreativne udičare. U većini slučajeva nastaje kao posljedica neželjenog kvačenja udice za osnovnu strunu pri plasiranju mamca. Rješenje tog problema su završnjaci (sistemi) koji udice drže podalje od ostataka sistema. Kod završnjaka s udicom na kraju i olovnicom poviše nje, koji se koriste za lov ometcem i bulentinom, na njih je dovoljno postaviti „anti tangl“ cjevčicu.

Zapravo, osim na završnjak, točnije njegovu osnovu, ta cjevčica se može postaviti i na osnovnu strunu cijelog sistema. U tom slučaju, kao što je prikazano na priloženom crtežu, završnjak je krajnje jednostavan jer ga čini samo privez (primula, pjok) na kome je udica.
img1022 Anti tangl sistemJednostavna je i sama „anti tangl“ cjevčica. Na njoj je vrtilica koja nosi kopču za postavljanje olovnice. Vrtilica može biti na jednom ili između krajeva cjevčice. U drugom slučaju vrtilica je postavljena tako da je od jednog kraja odaljena za trećinu dužine cjevčice. Takve cjevčica mogu biti i blago savijene.

Cjevčica može biti od metala, ali je bolja od polutvrde plastike jer ne treba biti posve kruta, osim za neke rijetke situacije. Veoma je važno da su joj krajevi zaobljeni kako ne bi štetili strunu po kojoj cjevčica klizi.
img 4601 AntiTangl„Anti tangl“ cjevčice se izrađuju u različitim dužinama. Koliko duge će se koristiti ovisi o dužini priveza zavržnjaka. Što je privez duži i cjevčica treba biti duži. Na moru se najčešće koriste one dužine od 15 do 20 cm. No, nije loše nabaviti nešto duže pa prema potrebi na licu mjesta više ili manje skratiti škarama ili nožićem.

Za ribolov „beach ledgering“ načinom, odnosno srednje dalekim ometcem, o kome smo pisali prošlog petka, posve je svejedno koristi li se ravna ili zakrivljena cjevčica. Zakrivljenoj prednost treba dati ako se umjesto olovnice, na cjevčicu postavljaju brumalice, hranilice („feeder“), i to samo određeni oblici tih spravica.

Kad je u pitanje ribolov bulentinom, nije osobito važno koristi li se cjevčica s vrtilicom na kraju ili dalje od njega, te postavi li se cjevčica s vrtiicom bliže ili dalje od udice.  Međutim, jest kad se radi o ribolovu odbacivanjem pribora. Naime, što je težište pribora bliže udici, to će ona pri odbacivanju teže zapinjati za pribor. Zato cjevčice treba postavljati tako ta im vrtilice, a time i olovnice budu što bliže udici. Osim smanjenja mršenja, takvom montažom se postiže lakši i dalji odbačaj mamca.

Između cjevčicu i vrtilice na kraku strune koja je nosi dobro je postaviti gumene ili perlice od polu tvrde plastike kao bi se spriječilo moguće nasjedanje cjevčice na vrtilicu ili njen čvor, što bi moglo izazvati oštećenje strune ili vrtilice. Još bolje je, a za lov komarče i ostalih opreznih riba je nužno, cjevčicu postaviti između dvije perlice i tako omogućiti ribi da ponese mamac, odnosno potegne strunu a da ne osjeti otpor utega.

„Anti tangl“ cjevčice se proizvode u raznim bojama. Za lov na morskom dnu najbolje su one sive, smeđe i tamno zelene, ovisi o boji, odnosno vrsti dna na kome se lovi. Pri kupovini treba voditi računa da je zglob na kome se nalazi vrtilica s kopčom dobro učvršćen kako ne bi prilikom odbačaja spadao i time stvarao kritičnu točku sistema podložnu pucanju, što je nažalost slučaj kod većine jeftinih cjevčica. Osobiti treba voditi računa o konstrukciji kopče. Ona se mora kvačiti izvana k unutra. U suprotnom se lako može desiti da se zbog nešto jačeg zamaha pri odbačaju otvori te da udica i mamac padnu pred noge, a oslobođena olovnica odleti.

Ovrate su odavno prišle obali, a već su se i oporavile od napora mrijesta.  Za njihov lov najprimjerenija je tehnika poznata i kao „beach ledgereing“. To je tehnika ribolova štapom i rolom s obale na dnu s lakom opremom. Najučinkovitija je po mirnom i bistrom moru uz bacanje mamca do oko 40 m daleko od obale.

Iako je dobar onaj za „light surfcasting“, težine bacanja do 100 grama i dužine do 4 m, za lov ovom tehnikom puno je bolje koristiti poseban „beach ledgering“ štap. Radi se o vrlo osjetljivim štapovima težine bacanja 40 do 80 grama,  poluparabolik (C) ili parabolik (D) akcije. Mogu biti teleskopski, tro ili dvodijelni, s promjenjivim vrhovima kako bi im se po potrebi mijenjala osjetljivost.

Na štap se može postaviti rola veličine 3.000, ali je bolje koristiti onu veličine 5.000 ili 6.000, obvezno iznimno precizne kočnice, po mogućnosti prednje. Na kalem role treba namotati strunu promjera 0,22 do 0,30 mm, ovisno lovi li se u luci (uz ozidanu obalu) ili uz školjeru.

Najprimjereniji završnjak (sistem) za ovakav lov je onaj poznat kao „long arm“ i to onaj s „antitangl“ cjevčicom na koju se postavlja olovnica.
cjevcica1Pozornost treba pokloniti i izboru olovnice. Osim što treba biti teška do 40 grama, ovisno o daljini na kojoj se lovi, važan je i njen oblik. Najprimjerenija je ona poznata kao „Rocco Bomb“, posebno prikladna za lov na miješanom dnu, na kakvom se najčešće lovi.

Uloga „antitangl“ cjevčice je sprječavanje uplitanje pribora pri odbačaju.
cjevica2sistemIzmeđu cjevčice i vrtilice na kraju osnovne strune dobro je postaviti elastičnu perlicu koja vrtilicu štiti od udara i nasjedanja cjevčice. Na vrtilicu se nadovezuje „long arm“, privez (primula, pjok) dužine 150 do 200 cm, promjera 0,18-0,25 mm, ovisno o dubini, bistrini mora, svjetlosnim uvjetima…

Debljina priveza ovisi i o vrsti mamca, očekivanoj veličini ulova… Primjerice, za nadijevanje golog štrcaljca (bibija), američkog crva i raka žbirca koristi se 0,20-0,22 mm. Dobro rješenje je i „PE“ višenitna struna promjera 0,10 mm za lov na dnu gdje ima rakova i postoji mogućnost oštećenja završnjaka.

Prema mamcu kojim se lovi dobro je odabrati i oblik udice. One veličine 4 do 8 i oblika orlovog kljuna najprimjerenije su nadijevanju bibija, američkog crva, žbirca, ali i morskog krastavca te dagnje, jasno uz pomoć „filo elastico“ konca. Nježnije mamce poput crva pjeskulja bolje je nadijevati na udice tipa „Aberdeen“.

Osim tijekom proljeća, „kraljica“, ali i „prinčevi“ (fratar, sarak, pic) „beach ledgering“ priborom i tehnikom mogu se uspješno loviti sve dok je voda topla i bogata hranjivim tvarima, a to je do kraja listopada. Među najboljim mjestima za lov su plaže s mješovitim dnom- stijene-trava, unutar luka, uz prirodne i umjetne školjere.

U ovoj tehnici važno je primamljivanje, broj odbačaja i preciznost odbacivanja primame. Preporučuje se lov jednim štapom - tako se lakše kontrolira situaciju u ribolovu.

Položaj štapa i podešenost role u ribolovu mora biti precizan. Štap treba biti što više nisko što pridonosi oslobađanju strune. Rola mora biti podešena umjereno mekano. Ovrata uzima i ponese zalogaj prije nego ga proguta. To joj treba omogućiti na način da vidno savije vrh štapa, pa tek tada kontrirati. Najbolje vrijeme za lov su prvi jutarnji i kasni popodnevni te prvih nekoliko noćnih sati.

Pojava „FC“, struna od fluorougljika prije dvadesetak godina oduševila je udičare. Ponajprije zbog njene praktične „nevidljivosti“ u vodi, ali, u odnosu na najlon, i znatno veće površinske otpornosti i manje rastezljivosti.

Jedino što tada nije oduševilo ribolovce bila je visoka cijena nove strune. U međuvremenu je pojeftinila, ali je još uvijek višestruko skuplja od najlona pa se još uvijek koristi samo za izradi završnjaka ili tek njegovih dijelova, priveza (primula, pjoka).

No, pojavio se novi, znatno veći problem. Naime, s vremenom se otkrilo da čvorovi vezani fluorougljičnom strunom imaju manju nosivost od onih izrađenih najlonskim strunama iste debljine.

Na sreću, taj je problem znatno manje izražen nego kod „PE“, višenitnih struna. Ipak su brojni ribolovci i tvrtke potražile rješenje tog problema. Za sada, još nije izmišljen čvor za vezivanje udice s pločicom, ali jest nekoliko njih za vezivanje udice i ostalog pribora s alkom, a koji će imati istu nosivost kao i onaj vezan najlonskom strunom. Jedan od najjednostavnijih i najjačih je „Owner čvor“.

Kao što se na osnovu njegovog imena može pretpostaviti, ovaj je čvor plod rada stručnjaka čuvene japanske tvornice udica „Owner“. Nosivost mu je vrlo visoka, do 95 posto nosivosti strune kojom se izrađuje. Najbolji poznavatelji izrade čvorova znaju da se zapravo radi o pojednostavljenom „Jansik“ čvoru. Naime, umjesto s pet, ovaj se čvor izrađuje samo s dva navoja, zbog čega je pogodan i za vezivanje debljom strunom, a ne samo onom promjera do 0,50 mm, kao što je slučaj s „Jansik“ čvorom.

Postupak izrade „Owner“ čvora je vrlo jednostavan, a na fotografijama je prikazan pomoću užeta kako bi bio jasniji.

Najprije je potrebno živi kraj strune dva puta istim smjerom provući kroz alku udice, vrtilice ili kopče tako da nastanu dva navoja.
own1
Zatim se živi kraj dva puta obmota oko oba navoja.
own2
Nakon što se tako izrađeni čvor snažno, ali bez trzanja zategne potrebno je 2 mm dalje od čvora odrezati višak živog kraja.
own3

Sada, kada na raspolaganju imaju više vrsta struna, udičari, ne samo manje iskusni, imaju problem odabira najprikladnije za određene načine i uvjete lova. Najlakše je spinerima, onima koji love spinning tehnikom povlačenjem varalica s mjesta

Naime, u takvom ribolovu najviše do izražaja dolazi superiornost suvremene, PE višenitke, koju kod nas nazivaju konac, ali i pletenica ili upredenica te „Dinema“, „Spectra“, po najpoznatijim trgovačkim nazivima te strune.  

Više je razloga za to. Te strune ispletene od velikog broja vrlo tankih niti, osim što su snažnije od najlonskih iste debljine, puno su i otpornije na habanje, što je neobično važno u lovu po plićacima. No, najvažnija prednost te strune kad je u pitanju spinanje, jest ta što omogućava znatno dalje odbačaje varalice. Tako, primjerice, pletenicom promjera 0,10 - 0,12 mm, odnosno nosivosti 4,0 – 5,7 kg, 12 grama teška varalica može se odbaciti oko 70, a ona od 20 grama gotovo 80 metara. Najlon slične nosivosti, odnosno promjera 0,23 - 0,35 mm, omogućit će istim varalicama nekoliko metara kraći let.

Još je veća razlika kod struna veće nosivosti. PE višenitkom promjera 0,20 - 0,25 mm odnosno nosivosti 8,5 – 14,5 kg, varalice spomenutih težina mogu se odbaciti 55 i 65 m, dok im čak upola kraći let omogućava najlon iste nosivosti, odnosno promjera 0,35- 0,45 mm.

Jedna od osobina PE višenitke je i neistezljivost. Zapravo, ona se isteže svega 2 do 7 posto, zbog čega je kontra s njom iznimno jaka i na velikim daljinama. Zato se višenitkom može zakačiti lubin koji na 50 metara daleko samo ispituje mamac, dok je to najlonom nemoguće jer se on isteže 20 do 30 posto, pa ne prenosi kontru na tu daljinu.
img0215 SJ IglicaNo, neistezljivost može imati i loše posljedice, osobito za ribiče naviknute na varaličarenje najlonskom strunom. Jaka kontra na koju su naviknuti u lovu najlonom, višenitkom lomi pribor. Zato u lovu višenitkom treba kontrirati samo laganim podizanjem štapa u vis. Zatim valja vrlo oprezno spustiti štap i što brže namotavati strunu. Nužno je i podesiti kočnicu role mekše nego za najlon. Dobrodošao je i malo elastičniji, sporiji štap.    

Međutim, ni sve to ponekad nije dovoljno. Naime, na rolama koje paralelno slažu strunu, a takve su sve strune i veliki broj suvremenih, zategnuta pletenice se duboko usijecaju u prethodne namotaje, pa pri izvlačenju na mjestu usijecanja dolazi do zastoja, udara, što najčešće završava pucanjem štapa ili barem ispravljanjem udice. Da bi se izbjegao gubitak plijena zbog toga, potrebno je koristiti role koje strune slažu unakrsno, pod kutom, a to mogu samo role koje imaju promjenjiv hod kalema. Takav hod imaju samo role s beskrajnim vijkom („worm shaft“) za pokretanje kalema.

Polietilenska vlakna, od kojih su načinjene suvremene PE višenitke, bijele su boje i neprozirna. Obojene ili ne, višenitke su vrlo vidljive, što pomaže varaličaru u preciznom vođenju varalice između priobalnih prepreka. Najbolje je rabiti fluoroscentno crvene, narančaste, žute ili plave. Te se boje najbolje vide u pjeni valova i mutnoj vodi, ako i u sumrak, te danju bez sunca.

Međutim, oprezne ribe poput lubina neće napasti mamac kad vide strunu kojom je vezan. Zato, barem u dnevnom varaličarenju valja ispred mamca postavit najmanje 30 do 50 cm najlonske strune.

Petak, 10 Ožujak 2017 11:57

Kojim priborom loviti sipe s obale...

Među sportsko- rekreativnim ribolovcima sve je više onih specijaliziranih za lov sipa. Također, među njima je sve više i onih koji te glavonošce love cijele godine, a ne kao nekad, „od po marča“, kako kaže stara poslovica, pa do početka ljeta. Sve brojniji su i oni koji ih love štapom i rolom, posebice s obale.

Više je razloga za upotrebu štapa i role u lovu sipa s obale. Najvažniji je taj što se samo pomoću njih mogu dosegnuti mjesta zadržavanja sipa nakon što one napuste plićake, a što se događa od srpnja zbog visokih, odnosno od početka zime zbog niskih temperatura.

ŠTAPOVI

Za lov sipa s obale mogu se koristiti više vrsta štapova, od kojih svaka ima dobrih i loših osobina. A osobina svakog štapa za „sipolov“ trebala bi biti mala težina jer se štap drži u rukama sve vrijeme lova. Taj uvjet najteže ili nikako ne udovoljavaju klasični štapovi za lov liganja i sipa iz plovila - oni izrađeni od staklenih vlakana. Unatoč tome, brojni „sipolovci“ prednost daju upravo njima. Ne samo zato što su najjeftiniji i praktično nesalomivi nego i zato što se s najkraćim, zbog njihove velike savitljivosti, varalice mogu daleko odbaciti. Što više, mnogi specijalisti za lov sipa najradije koriste takve najsporije, štapove akcije D, težine bacanja do 100 grama te dužine 3,5 do čak 4 m, jer njima mogu odbaciti teške varalice do područja na kojima su sipe tijekom najvećih hladnoća.   

Osim velike težine, mana stakloplastičnih štapova je i nemogućnost davanja brze kontre, odnosno dubljeg zabadanje iglica varalice u prilično debelu i žilavu kožu sipe. A sve je to moguće pomoću štapa posebno pravljenog za „spinning“, varaličarenje s mjesta.
To može biti i najlakši, štap težine bacanja 15 do 20 grama, ali je za lov na većim daljinama neophodan onaj veće težine bacanja, do 40, 60 grama, čak i više.
F22111SipaobalaZa dugotrajni lov na malim i srednjim daljinama, na kojima će se sipe zadržavati do ljeta, iskusni „sipolovci“ najradije koriste „spinning“ štapove dužine 2,40 do 3,00 m i težine bacanja 30 do 60 grama.  

Odličan za lov sipa je i „eging“, štap posebno pravljen za „spinning“ liganja. Kako se za lov sipa koriste veće i teže varalice nego za lov liganja, znači da i štapovi trebaju biti teži- srednji i teški, odnosno oni namijenjeni lovu varalicama veličine 2,5 pa naviše. Takvi štapovi imaju težinu bacanja od bacanja od 10-15 do 30-35 grama te dužinu između 2,1 i 2,7 m. Zbog dužine moraju biti višedijelni, najbolje dvodijelni.

„Eging“ štapovi tih osobina nose oznaku MH (Medium heavy) ili H (heavy), prema klasifikaciji „Daiwa“ i većine ostalih tvrtki, odnosno M (Medium) i MH, prema klasifikaciji tvrtke „Gawas“ .

Za lov sipa s obale poslužiti mogu i drugi štapovi navedenih ili sličnih bacačkih mogućnosti. „Sipolovu“ s prirodnih teže pristupačnih obala najprikladniji su oni dužine od oko 2,5 m, dok je za lov s uređenih obala bolje koristiti duže, do 3,5 m. Kako trzajem ne bi kidao hvataljke sipe kad ona izroni iz mora, štap ne smije biti najbrže, akcije A, pa je najbolje rabiti one srednje, akcije B ili C. Bez obzira kakav bio, štap mora imati osjetljiv vršnjak koji će signalizirati svaki i najmanji dodir sipe.

ROLE

Jačini štapa treba odgovarati veličina role. Dovoljna je ona srednje, veličine 3000, odnosno 30. Prijenosni odnos joj može biti onakav kao kod ostalih varaličarskih rola. Znači, u rasponu od 5,0 do 5,2:1, koja jednim okretom ručice namota 70 do 78 cm strune.
Namotavanje strune na kalem pri lovu sipe relativno je jednostavno i ne zahtjeva dubok kalem. Rola ne mora imati ni snažnu kočnicu, ali ona mora biti precizna, preporučljivo s dodatnom mogućnošću finog podešavanja i niske inercije.  

Zbog izbjegavanja mogućih zapetljavanja pribora, za lov sipa treba koristiti što podatniju strunu. Osnovna može biti najlonska ili višenitna PE. Od znatno niže cijene dva su važnija razloga za to da bude najlonska. Prvi je to što PE struna nema rastegljivost pa pri jačoj kontri s njom, osobito ako je na brzom štapu, može doći do kidanja krakova kojima se sipa zakačila za varalicu. Drugi razlog je taj što većina PE struna, osim onih posebno pravljenih za lov glavonožaca „spinning“-om, sporo tonu pa uzrokuju probleme pri vođenju varalice. Mada se i onom promjera 0,20 mm štapom i rolom može izvući i najkrupnija sipa, bolje je koristiti osnovnu strunu od najlona debljine 0,30 mm jer će se njime sigurno spasiti svaka varalica koja zapne za dno, što je u lovu s obale čest slučaj.
sipapri2Za lov na velikim daljinama te sporim, odnosno štapovima akcije D, bolje je osnovnu strunu izraditi od PE višenitke. Ona omogućava brzu i učinkovitu kontru, ali i poboljšava daljinu i točnost odbačaja. Dovoljno je oko 150 metara strune PE oznake 1.0 do 1.5. Umjesto standardnih, višenitki pletenih od četiri niti boje je koristiti one pletene s osam niti, koje uz manji promjer imaju veću nosivost, ali i brže tonu te omogućavaju dalji odbačaj varalice.

Osim osnove i završnjak se može izraditi od raznih vrsta struna. Taj dio osim kao ublaživač trzaja, služi i kao osigurač koji će prvi popustiti kod zapinjanja ps mora biti malo slabiji od osnovne strune. Mnogi ga prave od FC, fluorougljične strune jer je nevidljiva, ali i najlonska je više nego dobra jer sipa neće odustati od napada na varalicu ukoliko vidi strunu kojom je vezana.

Petak, 03 Ožujak 2017 11:08

Varalice za smuduta (lubina, brancina)

U ovo doba godine većina sportsko- rekreativnih ribolovaca koji preferiraju lov najcjenjenijih riba svoju pozornost usmjerava k ovrati ili oradi, podlanici, „kraljici jadranskog priobalja“. Međutim, najiskusniji među njima će je početi loviti tek u travnju, kada se posve oporavi od napora mrijesta i „ugodno popuni“. Do tada će oni radije loviti drugog vladara tih voda – smuduta ili brancina, lubina, koji se već oporavio od mrijesta i vratio u najbolju formu.

Kao i u bilo koje doba godine, osim prirodnim, brancini se tijekom proljeća mogu loviti i umjetnim mamcima. Iako manje nego u najhladnijem dijelu godine, i sada je  potrebno voditi računa o tome što varalica svojim izgledom i radom oponaša, kakav joj je tip vibracije, koja je optimalna veličina itd.

Iskustva uspješnih jadranskih „brancinaša“ govore da u ovo doba godine najbolje rezultate postižu brojni „mrdavci“ ili "silikonci", varalice od mekane plastike, te malobrojni „teturavci“ („wobleri“) koji imaju sitniju, finiju vibraciju i to pri sporom povlačenju. Uvjet je, također, da „teturavci“ budu dugački od 70 do 110, a „mrdavci“ od 90 do 200 mm.

Kolika je optimalna dužina „mrdavca“ ovisi o njegovoj vrsti. Tako je u predstojećem periodu najbolje koristiti srpoliki „twister“ i „shad“ dužine oko 90, „shad“ od 90 do 130, imitaciju jeguljice od 110 do 150, a crva od 130 do 200 mm.
DSC04034lubKojoj od tih vrsta varalica dati prednost? Brancin vjerojatno i ne pravi razliku između mekane plastične „jeguljice“ „crva“, „gliste“ i „twistera“ koji nema prirodnog uzora. Što je još važnije, sve te vrste varalica mogu podjednako asocirati na crva, ali i na malu jeguljicu, iglicu ili bilo koju drugu ribicu izdužene forme, kao što su gavun, papalina, inćun, srdela, mali cipol itd. Zato je izgled varalice od mekane plastike nebitan kada je u pitanju lov lubina. Uostalom, „kralj“ se uglavnom lovi u mutnoj vodi, u sumrak i noću, tako da je vibracija varalice neusporedivo važnija od izgleda.

Pri odlučivanju hoće li se koristiti „teturavac“ ili „mrdavac“ treba uzeti u obzir i dubinu terena na kojemu se lovi. Naime, niska cijena, jedna od osobina „mrdavaca“, osobito dolazi do izražaja na plitkim, kamenitim terenima, gdje varalice česti zapinju za kamenito dno ili podvodnu vegetaciju. Izgubljeni jeftini „mrdavac“ mnogo je lakše prežaliti nego višestruko skuplji „teturavac“, zbog ćega ga ribolovci bacaju i vode na mjestima s mnoštvom prepreka, na kojima se i sitna riba i grabljivice rado zadržavaju.

Osim toga, „jigg“ udica koja izviruje s gornje strane „mrdavca“ znatno će teže zapeti za prepreku nego udice s donje strane „teturavca“. Uz to, brancin odlično radi kada je voda uzburkana, a tada se komadići algi i morske trave često kvače za udice, zbog čega „teturavac“ gubi vibraciju, dok repić „mrdavca“ nastavlja vibrirati.

Također, jiggovima je i prilagođavanje konkretnoj situaciji znatno lakše, jer brzim i lakim mijenjanjem težine olovne glave može se u najrazličitijim situacijama postići potrebna daljina odbačaja i dubinu kretanja varalice.

Petak, 24 Veljača 2017 12:50

Kako je najbolje nadjenuti živu ribu...

Lov udicom srednjih i krupnih riba grabljivica najučinkovitiji je cijelim ribicama, posebice živim. Zato je veoma važno ribice - mamce čim duže održati što vitalnijim ili barem živim.

Na primjereno čuvanje mamca do upotrebe, na vijek života i vitalnost, ribolovac može utjecati na nekoliko načina. Tako ih tijekom pendule treba potezati što sporije, a za sve načine ribolova mamčiti tako da ih se što manje ozlijedi. Postavljanje na pribor vezivanjem, koje najmanje ozljeđuje mamce, nije uvijek moguće, ali jest udice u ribice zabadati na mjesta daleko od njihovih vitalnih organa.

NAJBOLJE ZA "NOS"

Takvih mjesta ima nekoliko. Najčešće je to „nos“ ribice. U njega se ubadanje vrši kroz čeljusti ili samo usnice. Tu je dobro nadjenuti sve ribe- mamce jer im se tako nanose najmanje ozljede i omogućava nesmetano kretanje. Osim toga, takvo mamčenje se pokazalo kao dobro za lov svim načinima.
kanjacmamPri nadijevanju kroz „nos“ treba paziti kako se udica provlači jer od toga znatno ovisi uspješnost ribolova. Naime, kad se lovi ometcem i  bulentinom, najbolje je udicu zabosti tako da ona prvo prođe kroz gornji pa donji dio „nosa“. Prednost takvog mamčenja je u tome što se mamac bolje drži na udici, a grabljivica se bolje zakvači na vrh udice koji više viri iz mamca.

Manje žive ribice za klasičnu pendulu i „drifting“, lov puštanjem u struju mora, mamče se jednom udicom što tanjeg presjeka  probadanjem samo iznad gornje usne ili kroz usta pa iznad gornje usne.

ZA POVLAČANJE – ZA LEĐA

Tek malo manje često udice se zabadaju u leđa ribica, ispred  ili iza leđnih  peraja. Tu se najčešće mamče vrnuti i njegovi srodnici, ali i sve ribe koje treba grabljivicama nuditi blizu površine.

Kad se lovi „drifting“ tehnikom udicu treba zabosti u leđa na mjesto koje jamči prirodno držanje mamca u kurentu.
cipoldrifZa istu namjenu, lov puštanjem u struju mora, živa riba se može mamčiti tako da udica provuče kroz usta i izvede kroz škrge, pa zabode za koščati „ovratnik“ iza njih. Na to mjesto iza škrga dobro je zabadati i udice kad se mamče male ribice poput inćuna.

Veće žive ribice treba mamčiti s dvije udice. Prvu je najbolje zabosti u „nos“, a gdje drugu ovisi o vrsti mamca i dubini lova. Za lov pri površini i u gornjim slojevima mora drugu je udicu najbolje zadjenuti u leđa, dok je za lov pri dnu i na većim dubinama drugu udicu bolje zabosti ispod analne peraje mamca. Tako se kači srdela, vrnut, širun, ali nikako ne inćun, bukva te ostale nježne ribe, jer bi brzo uginule. Tim osjetljivim ribama osim toga udice treba zabadati neposredno ispod kože.

U piramidi hranidbenog lanca u moru jedno od temeljnih mjesta zauzimaju ježinci. Jedu ih zvjezdače, rakovi i ribe, među njima i mnoge koje se love udicom. Unatoč tome, rijetki ih naši udičari koriste kao mamce, a tek malo brojniji kao najjednostavniju, i jednu od najjeftinijih te najboljih primama.

U Jadranu obitava dvadesetak vrsta morskih ježinaca. Svi su pogodni za upotrebu u ribolovu, ali se najviše koriste crni i hridinasti ježinci. Oni su ne samo najbrojniji nego i najdostupniji jer naseljavaju i plićake, kako pjeskovite tako i hridinaste. Hrane se organskim otpacima i biljem pa masovno naseljavaju livade cvjetnica. Obitavaju u moru toplijem od 5 stupnjeva Celzijevih. Zadržavaju se na dubinama od plićaka do 30-tak, ali najčešće na 1 do 6 metara.

Ježinci su bodljikavi beskralježnjaci. Tijelo im je smješteno u loptasti ili polukuglasti tvrdi oklop, prekriven pokretnim bodljama. Češka (oklop) s gornje strane ima vrlo sitni analni, a s donje veliki otvor u kome je mišićni sustav s ustima te ljepljivim hvataljkama kojima se drži za dno. Unutar oklopa krije se mekano tijelo koje izgleda poput oguljene naranče jer je sastavljeno od pet režnjeva, kriški. Njegovom ukusu i mirisu ne mogu odoljeti brojne ribe, ponajprije one iz obitelji ljuskavki.

Međutim, malo koja riba, bez obzira na veličinu, je u stanju sama sebi priuštiti taj slasni zalogaj. Najlakše to radi orada koja je u stanje jednim stiskom čeljusti, ali i poslije kratkog zaleta čelom smrskati ježinca i potom ga pojesti skupa s oklopom i bodljama. Većina drugih riba se ježincem mogu osladiti samo ako im ga netko drugi ponudi.

Da bi se od njih pravila primama i mamac, ježeve valja najprije pribaviti. U plićacima mogu se rukama skupljati, što je najlakše u vrijeme velikih oseka, koje će trajati do sredine ožujka. Za skupljanje na većim dubinama mogu se koristiti specijalna kliješta namijenjena skupljanju školjki, mali harpuni te specijalni alati.

Udičari li se na plićim terenima, za primamljivanje ne treba skupljati nego prije ribolova hodanjem ili ronjenjem potucati ježeve u krugu od nekoliko četvornih metara. Usput je dobro istucati i površinu većih kamenja, odnosno na njih prilijepljenih školjki, puževa i račića. Ribe će se na takva mjesta okupiti najdalje za nekoliko sati i tu dugo ostati. Ako se, pak, lovi na dubljem terenu, ježeve treba izvan vode stući ili samljeti, najbolje skupa s oklopom i bodljama. Stučeni ježinci su pogodniji za primamljivanje na većim, dubinama od 20 do 70 ili 80 metara. Najbolje ih je miješati s ostalim mamcima. Tako se, primjerice, odlična primama za zubaca i pagra, kad se oni love uginulom ribom, pravi od istučenih ježinaca, komada srdele i glavonožaca.

Stučenim ježincima treba dati prednost u izradi površinske te primame za „pola dna“. Mogu se miješati i sa zemljom ili pijeskom pa od toga praviti kuglice koje treba malo prosušiti prije bacanja u more.

Postoji jedan skoro nepoznat način primamljivanja, osobito pogodan jer za njega nije nužna velika količina ježinaca. Umjesto da se drobe, ježincima treba samo proširiti analne otvore na vrhu oklopa te se kroz njega iglom ili žicom dobro promiješa sadržaj oklopa. Tako pripremljeni ježinci dugo ispuštaju „mlijeko“ koje se pretvara u mirisne oblačiće tragom kojih će doći brojne ribe, od fratra i sarka, do ovčice i orade.

Ježinci su osobito slasni, ne samo ribama nego i ljudima, u vrijeme kada su puni gonoda, zrelih jajnica. Kako se razmnožavaju cijele godine, uvijek je moguće naći ježeve s gonodama. No, taj slasni narančasto-crveni sadržaj imaju samo ženke.
jez1
Na sreću, lako ih je razlikovati od mužjaka jer su sklone kamufliranju. Naime, ženke se vole „ukrašavati“, odnosno na svoje bodlje stavljaju kamenčiće, listove trave, i sve druge sitnice koje nađu na dnu.

Velika mekoća mesa ježinaca, zbog čega se slabo drže na udici, razlog je zašto se oni kod nas ne koriste za mamčenje. No, i to je moguće. Potrebno je ježinca namamčiti i zatim zamrznuti zajedno s udicom i privezom. Tako se mamče stučeni ježinci ili posve očišćeni režnji njihovog mesa. A da bi se jedna ili više kriški mesa ježinca postavila na udicu, treba je pažljivo osloboditi oklopa. Najlakše je to uraditi tako se s donje strane kružno zareže oko usta i zuba pazeći da se ne oštete režnjevi. Nakon toga se oklop treba pažljivo lomiti sve dok se ne načini dovoljno veliki otvor za lako izvlačenje režnjeva. Za pripremu ovakvih mamaca treba birati što veće ježince, čiji oklop inače može narasti do promjera od oko 7 cm.

Ježincem pripremljenim i namamčenim na opisani način mogu se loviti praktično sve ribe. No, on je odličan i za selektivni, ciljani ribolov. Za lov najcjenjenijih riba, ponajprije oradi, i to onih težih od kilograma, treba ga mamčiti na kod nas posve nepoznat način - u „tvrdom pakiranju“, odnosno s cijelim oklopom.

Za takvo mamčenje su najprimjereniji srednje veliki, ježinci promjera 3 do 4 cm. Mamče se pomoću dvije udice na „brku“, privezima (pjocima, primulama) koji su s predvezom spojeni u istoj točci. Brk treba biti mali, raspona od 7 do 8 cm.
jez2Prije mamčenja škarama potkresavanjem treba ukloniti sve bodlje s češke ježinca.
jez3
Zatim se udice nataknu na češku jedna nasuprot druge, a s vrhovima uz usta ježinca.
jez4
Nakon toga se s 20-30 navoja elastične niti „brk“ i udice osiguraju od spadanja i mamac je spreman za odbacivanje.
jez5Na tako ponuđeni ježinac, osim orade uloviti se može i veliki sarak, ali i fratar te pagar. Ako su fratar i pagar glavna meta lova, prije mamčenja treba razbiti oklop na dva, tri dijela.

Petak, 10 Veljača 2017 07:34

Kakvom udicom loviti ovrate...

Sezona dobrog lova ovrata sve je bliži pa je vrijeme priprema za susret s „prvom damom Jadrana“. Ishod tog susreta, kad je u pitanju pribor za njen lov, uvelike će ovisiti o udici. Evo kako odabrati taj komad žice koji će pridonijeti ishodu susreta u korist ribolovca.

Zbog iznimne snage i tvrdoće čeljusti podlanice, za njen lov se mora koristiti što jača udica koja mora biti i elastična kako ne bi pukla pod pritiskom nego ga izdržala savijanjem i nakon toga više ili manje vratila u prvobitni oblik. Te dvije suprotstavljene osobine imaju samo najkvalitetnije udice. Većina takvih su „kovane“ - udice pravokutnog presjeka čije su dvije kraće strane zaobljene.
ovrateporOvrata je riba koja može narasti do desetak kilograma i 60-tak centimetara. No, prosječna lovna težina joj je 300 do 400 grama, one od kilograma nisu rijetke, ali jesu one preko tri kilograma težine.

S obzirom na veličinu ovrate i njenih usta, za lov do prosječno velike dovoljna je udica širine luka barem 7 mm. Za one do kilograma težine najprimjerenije su široke 10-15 mm. Očekuju li se veće, koristiti treba udice širine do 18 mm, dok za lov kapitalnih treba koristiti one širine 21 mm- najveće koje se kod nas smiju koristiti u sportskom i rekreativnom ribolovu.

Veoma je važna i dužina udice. Naime, ovrata ne guta odmah zalogaj pa joj se udica ne kvači za ždrijelo ili stomak. Ona uzme zalogaj u usta, sačeka, jednim stiskom zdrobi, a zatim ga žvakanjem smrvi. Kad se radi o „tvrdo pakiranom“ zalogaju, najčešće ga potom ispljune, a zatim usisa njegove mekane dijelove. Među njima, osim ljuske školjke ili raka, neće biti ni udice, što znači da se ona mora zakačiti dok je mamac još u ustima, najkasnije u fazi njegovog usitnjavanja. No i tad, osjeti li je, ovrata će izbaciti udicu i mamac. Zato udica za lov „kraljice“ ne smije biti dugačka. Najbolja je ona koja je tek nešto duža nego šira. Tako se može pomicati unutar usta bez zapinjanja vezištem, sve dok vrhom ne zapne u koji uski procjep između pločica, zuba ili za usne.

Zbog istog razloga, osim širine i dužine, veoma je važan i oblik udice. Što joj više savijen prema tijelu, vrh udica će manje dodirivati podlanicu i tako je manje upozoravati na opasnost prije nego je ubode i zakači. Uz to, takve udice bolje drže plijen.

Slijedom svega toga, moglo bi se zaključiti da su kratke udice vrha manje ili više povijenog k tijelu najbolje za lov ovrata. Međutim, to nije u potpunosti točno. I one imaju mane. Prva je već spomenuta osobina da vrhom manje dodiruje ribu, zbog čega se kače kasnije od onih kojima vrh nije povijen ka tijelu. To znači da u lovu njima kontrirati treba kasnije, kad se osjeti da se udica sama zabola, ali iznimno jako.

Drugi nedostatak udica s unutra zakrivljenim vrhom je to što joj je širina luka veća od otvora - razmaka vrha od tijela. Naime, da bi mogla obuhvatiti zub, pločicu ili, najbolje, usnu, udica mora imati određeni otvor. Što je luk i vrh više savijen prema tijelu udice, to je otvor manji u odnosu na širinu luka. To znači da za istu veličinu plijena treba koristiti udice to šireg luka što im je vrh više savijen k tijelu.

Najmanji otvor u odnosu na širinu luka ima udica kod nas poznata kao kružna, a u svijetu kao „Circle“. Vrh joj u odnosu na tijelo stoji pod pravim kutom. Prednost joj je što se neprimjetno pomjera u ustima ribe i tako „traži“ gdje će se zabosti.
circleudicaTakođer, za zabadanje i kačenje joj najčešće ne treba pomoć, a uglavnom se kači za kut usta tako da ga probije, zbog čega veoma dobro drži plijen. Zato je idealno rješenje za lov parangalom, ali i vrlo dalekim bacanjem, kod koga je teško dati brzu i jaku kontru. Nedostatak joj je to što joj je širina u odnosu na otvor velika pa nije prikladna za lov malih ovrata.

Nešto manje šire u odnosu na otvor su udice kod nas poznate kao papagajke, a u svijetu kao „Beak“. Malo su slabije pokretne od kružnih, treba im pomoć da bi se zabole, rjeđe se kvače za usne, a češće zapinju između tvrdih dijelova usta.
beakudicaZato u lovu s njima treba davati i to vrlo jaku kontru te strunu stalno držati zategnutom tijekom borbe kako ne zabodena udica ne bi skliznula sa zuba ili pločice. No, unatoč svemu tome, udica takvog oblika se smatra univerzalnom za lov podlanice u svim uvjetima.
udicaovNo, kad se lovi mekanim mamcima poput velikog pjeskulja i ostalih mekanih crva te školjke prstavac, bolje je koristiti udice kod nas poznate kao „parangalke“, a u svijetu kao „Aberdeen“ (A na priloženom crtežu). One imaju polu okruglu krivinu i vrh paralelan s tijelom, pa podlanici omogućavaju lakše gutanje tih mamaca. Osobito su dobre za lov manjih i srednjih primjeraka te na velikim daljinama. U odnosu na udicu „Beak“ oblika, prednost „parangalke“ je što u lovu s njom treba dati slabiju kontru da bi se zakačila. Međutim, ona se rjeđe zabodu u usne nego zakači između rožnatih dijelova pa pribor na kojemu je ona tijekom izvlačenja stalno treba držati dobro zategnutim.

Češće zabadanje u usne ostvaruje i još manje snažnu kontru zahtijeva udica oblika „Limerick“ (B). Karakterizira je veća krivina uz tijelo, nego uz vrh te vrh paralelan s tijelom. Zbog takvog oblika vrh joj se teže otvara zbog čega je jača od „parangalke“, s kojom dijeli sve ostale osobine i mane te način primjene. Posebno je pogodna za lov malih  primjeraka plovkom u lukama.

Udice ta dva, a posebno „Beak“ oblika, imaju bolje ubadanje ako im je vrh zakrivljen u jednu bočnu stranu. Takve se nazivaju „Kirby“ (D). Skoro isti oblik kao i „Aberdeen“ te „Limerick“ ima udica poznata kao „O'shaughnessy“. No, vrh joj je nagnutim prema tijelu. Zato se češće, ali uz upotrebu veće sile zabada u usne. Kako se pravi od deblje žice vrlo je jaka pa je pogodna za lov srednjih i krupnijih podlanica.
ovratarakPri odabiru oblika i ostalih osobina udice za lov podlanice ovisno o vrsti mamca, za lov rakom samcem ili pjeskuljom najbolje je koristiti udicu oblika „Beak“ i „Aberdeen“. Za lov crvima treba rabiti što tanje udice, bez obzira na oblik, ali nikako one koje na tijelu imaju dodatnu kukice za držanje mamca jer te kukice smanjuju jačinu udice. Kad se, pak, lovi žilavim mamcem poput volka ili kraka hobotnice može se bez problema koristiti udica od debele žice.

Dobro je voditi računa i o obliku i veličini vrha udice. Što je on duži lakše će prodirati, ali i pucati. Zato treba dati prednost kraćima. Prodornost mu ovisi i o obliku. Konusni, vrh okruglog presjeka puno će teže od onog oblika sječiva prodirati u hrskavicu između zuba i ploča u ustima komarče. Na prodornost vrha utjecaj ima i veličina te oblik kontra kuke. Što je ona duža i povijenija prema tijelu udice, to će više otežavati prodiranje vrha, ali će bolje držati mamac.

Također, dobro je voditi računa i o obliku vezišta udice. Prednost treba dati onom u obliku alke. Naime, iako se strunom debljine koja se koristi za lov podlanice dobro može vezati i udica s pločastim vezištem, to je puno lakše uraditi, a čvor će bolje držati kad je vezan za alku.

Stranica 9 od 11

frendy250

fabrio250

aerodrom250
konavle 250

zupa 250

zupanija 250