Šime Duvančić

Petak, 03 Veljača 2017 11:47

U veljači na lignje s obale

U drugoj polovini zime, od početka veljače lignje se najviše približe obali pa se mogu loviti i s nje. Bolje nego na dijelovima obale okrenutim otvorenom moru, lovi se u zatvorenim kanalima i u blizini naseljenih mjesta. Iako ne treba očekivati nikakve rekordne ulove, u ovom dijelu sezone, koji može potrajati do kraja svibnja, s obale se mogu uloviti samice teže i od jednog kilograma.

Važan čimbenik uspjeha je odabir mjesta lova. A najbolja su u pravilu rtovi i uvalice, osobito one obasjane uličnom rasvjetom, ili pak uređene rive u manjim mjestima. Pritom je uvijek dobro birati zavjetrinu.
ligob3Drugi važan čimbenik uspjeha je odabir dijelova opreme kojom će se loviti, ponajprije varalice. Iako je moguće loviti i olovnim, za lov s obale su najbolji lignjarići oznake „float“ i „slowsinking“, odnosno plivajući i sporo tonući. Koji koristiti ovisi o dubini pozicije na kojoj se lovi. Plivajući lignjarići su bolji za plitke pozicije. Dodavanjem lake vrtilice ili sićušne rascijepane olovnice njima se može malo povećati težina, a time i daljina odbačaja te brzina tonjenja.

Prednost plivajućih lignjarića je i to što imaju relativno uzak „rep“, pa njihove krunice nešto učinkovitije kvače plijen i rjeđe ga gube nego krunice na „slowsinking“ lignjarićima čiji repovi moraju biti nešto deblji zbog tehnoloških razloga. Jedini, uvjetno rečeno, nedostatak plivajućih lignjarića jest taj što zahtijevaju pažljivije rukovanje, jer su skloniji pucanju. A puknuti „ne rade“ i tonu repom prema dolje kao olovni lignjarići.
Bez obzira na vrstu lignjarića, u lovu s obale najučinkovitijim su se pokazali oni s tekstilnim omotačem. Također, o ovom dijelu sezone, najbolje je koristiti veće, varalice broj 3.0 i 3.5.

Također, bez obzira na vrstu lignjarića kojim se lovi, kad ga je potrebno dalje odbaciti  neophodno je dodatno opteretiti pribor. Olovni uteg nije najbolje rješenje, jer varalicu brzo povlači k dnu. Neusporedivo je bolje rabiti vodenu kuglu. To je šuplji plastični jajoliki ili loptasti plovak koji se djelomičnim punjenjem vodom može opteretiti do željene težine. Zbog toga daleko leti, ali kad padne u vodu, zbog zraka koji je ostao u njemu, prividno gubi na težini pa sporo tone ili čak lebdi. Tako varalici omogućava daleki let i sporo pretraživanje vodenog stupa u zoni lova. Praksa je pokazala da je najbolje koristiti potpuno prozirne vodene kugle postavljene na metar i pol ispred lignjarića.
ligob4Što se, pak, ostale opreme tiče, lov liganja s obale je sigurno jedina ribolovna metoda gdje primjena štapa i role ne donosi značajnije poboljšanje ulova, osobito ne u ovom dijelu sezone. Naime, u trenutku podizanja lignje iz vode aktivni se dio štapa ponaša kao opruga, pa njegov trzaj može uzrokovati pucanje lovki kojima lignja drži varalicu. Ta je pojava osobito izražena ako je osnovna struna od PE višenitke i sada kad su lignje otežale zbog butarge.

Međutim, dobro uvježban i pažljiv ribolovac i taj problem može riješiti čak i sa štapom koji nije posebno pravljen za lov lignji s obale. Osim specijalnih, za lov lignji s obale najboljim su se pokazali štapovi dužine 2,1 do 2,5 m, srednje (B ili C) akcije i težine bacanja 40 do 80 grama. Na njih je najbolje postaviti bacačku rolu, dovoljno onu veličine 2500, odnosno kapaciteta kalema 100 m najlona debljine 0,25 mm.

Najbolji termin za lov s obale jest pola sata od prvog sumraka do noći, pogotovo ako je mjesec u mijeni prve četvrti. Međutim, isplati se osvjetljenu lovnu zonu ponovo „pročešljati“ i kad noć odmakne. Tada se u pravilu love samo veći primjerci. Osim u prvoj četvrtini, takav noćni lov dat će odlične rezultate i u fazi kada mjesec „pada“. No, bez obzira na fazu mjeseca, najbolji trenutak za noćni lov jest sami mjesečev izlazak, pa makar to bilo kasno u noć ili u ranim jutarnjim satima.

Veći primjerci liganja u pravilu će napasti lignjarić odmah čim ga uoče, a vrlo često i netom što spadnu s njega pri privlačenju. Ne napadnu li ga odmah, varalicu treba što prije plasirati u zonu gdje je lignja spala. 

Tijekom veljače, koja samo što nije počela, temperature Jadrana dosežu najniže vrijednosti. Na jugu su najviše prosječne oko 13,5 stupnjeva Celzijevih, ali i to su vrijednosti pri kojima većina riba ne uzima hranu, a neke ni ne podnose niske temperature pa napuštaju toliko rashlađene predjele. Osim toga, tijekom veljače su najveće i oseke, u vrijeme kojih je većina riba najmanje raspoložena za ishranu.

Uz sve ostale, to su razlozi zbog kojih većina sportsko-rekreativnih udičara tijekom veljače ne lovi. Međutim, ima riba koje dobro podnose niske temperature pa se uspješno mogu loviti i u veljači. Najcjenjenija među njima je svakako brancin, smudut, koji prestaje jesti tek kad se temperatura spusti na 7 stupnjeva. A jedan od najboljih mamaca za lov brancina čekanjem na dnu, kod nas najčešće prakticiranim načinom, jest rak pjeskulj, do koga se najlakše dolazi upravo u vrijeme oseke.
pjeskulj2Taj račić latinskog imena Upogebia pugettensis, na našoj je obali poznat pod imenom kanjoč, medo, gambor, karlić, škardobula, a u znanosti kao pješčani račić, rak pjeskulj i pjeskovka. Osim za brancina, odličan je mamac za lov i ostale plemenite bijele ribe poput komarče ili ovrate, ovčice, trlje, kantora, šarga ili sarka, fratra, arbuna, pica, krupnih špara itd. Za njim će vrlo rado posegnuti i krupne dubinske ribe poput zubaca, krunaša, pagra i kijerne, ali i mol te druge ribe s dubokih mekanih dna. Zbog svega toga, mnogi iskusni udičari u vrijeme velikih oseka, koje se protegne do sredine ožujka, koriste za pribavljanje tog mamca kojim će kasnije loviti sve te cijenjene ribe nakon što ga zamrznu iako je puno bolji svjež i živ.pjeskulj5Rak pjeskulj naraste do osam, ali su vrlo rijetki oni duži od pet centimetara. Oblikom nalikuje škampu, ali od njega ima puno manja i slabija kliješta, a veću glavu. No, ono što ga najviše razlikuje od škampa jest vrlo nježna građa. Oklop mu je mekan, ali ne toliko kao kod kozice. Skoro je proziran, a boja mu varira od žućkasto bijele do smeđe ili zelenkaste, ovisno o staništu i starosti. Sličan je i jednoj vrsta kozice, s kojom dijeli stanište, ponegdje čak i ime, koja je također odličan mamac.

Staništa raka pjeskulja su položiti prirodni pjeskoviti i muljeviti priobalni tereni, osobito su bogati oni na ušćima. Nastamba mu je najviše pedalj duboka rupa promjera pola do jednog centimetra. Oko otvora rupe pjeskulj načini vjenčić od vlati trave i algi zbog čega je njegovo stanište lako razlikovati od rupa koje čine drugi stanovnici mekanog dna.

Pjeskulj ne izlazi iz staništa nego se hrani sitnim organizmima stojeći na njenom otvoru. Kad osjeti opasnost, posebno pomicanje tla oko staništa, spušta se na njegovo dno. Zato ga je teško uloviti na otvoru, ali još teže u rupi, a najlakše u njemu neprirodnom okruženju - izvan rupe. No, bez obzira kako se lovio, to je najlakše raditi u vrijeme oseke, jer tad mnoga njegova staništa ostaju na suhom.pjeskulj1Izvan staništa ga je najlakše istisnuti zajedno s morem. Dovoljno je blizu njegove rupe gaziti tako da iz nje štrca more. Osim toga, istjerati ga se može i protresanjem tla u blizini rupe. Za to se koriste vile, motika i lopata, najbolje uska posebno pravljena za to. Nije brz, pa ga je lako uhvatiti rukom, kada iziđe na površinu. Međutim, ako mu je stanište pod površinom mora, gaženjem i protresanjem tla more se zamuti pa nije moguće vidjeti raka. Zato se u takvim uvjetima lovi mrežnom prihvatnicom sitnog oka. Nakon što se zagazi ili protrese, dno se zagreba prihvatnicom i tako pokupe račići.
pjeskulj6Izvan mora rak pjeskulj brzo ugiba i još brže se kvari, a takav je najmanje primamljiv ribama. Zato ga je do mamčenja nužno pažljivo čuvati. Dva do tri dana se na životu može održati tako da se u kakvoj plitkoj posudi prekrije navlaženim grančicama tamarisa. Nešto više dana će živjeti ako se drži u posudi čije je dno prekriveno morem i algama. Nakon što se stavi na tu podlogu, pjeskulja treba prekriti nakvašenom morskom travom, algama ili lišćem tamarisa. Još duže će biti u dobroj kondiciji ako je umjesto u more smješten na tanki sloj pijeska, mulja i algi. No, bez obzira na koji se od tih načina čuvao, to treba biti na tamnom i hladnom mjestu.

Ima ribolovaca koji ga zamrzavaju i tako čuvaju po nekoliko mjeseci. Međutim, nakon odmrzavanja on se slabije nego svježi drži na udici. Inače, iako dosta nježan, pjeskulj se dobro drži na udici. Najbolje ga je nadjenuti tako da mu se udica provuče kroz usta i tijelo kako bi provirila iz repa. Za lov krupnijih riba mamčiti se mogu po dva račića skupa. Prvi se glavom i dijelom tijela navuče na vrat udice, a drugi se probadanjem kroz glavu odozdo navlači na krivinu i vrh udice.

Ako je živ, najbolje ga je mamčiti tako da u tom stanju ostane što duže i pokretima provocira ribe. To se najlakše postiže bez probadanja, na način da se elastičnom niti priveže uz udicu.

Glavonošci su omiljena hrana i lovina mnogih. Unatoč tome, malo je onih koji znaju nešto više o tim stanovnicima mora. A mnoge činjenice o njima su  neobične. Jedna od njih je da od svih životinja jedino glavonošci mogu proizvoditi gustu sluzavu neprozirnu tekućinu koji svi narodi nazivaju crnilom ili tintom, iako je kod nekih lignji u tropskim morima ona bijela i to fluorescentna!

Crnilo glavonošci mogu izbaciti kroz izmetni, a zatim kroz otvor lijevka. Posve ispražnjeni spremnik crnila ponovo obnovi u kratkom razdoblju, obično u roku pola sata. Neki glavonošci njegovim ispuštanjem komuniciraju, odnosno upozoravaju srodnike na opasnost, a svi ga izbacuju radi stvaranja neprozirnog oblaka koji zbunjuje i ograničava vidljivost protivniku, a njima omogućava bijeg.
crnilo3Osim u obrani, glavonošci crnilo koriste i u napadu jer u njemu ima i kemijskih elemenata koji mogu omamiti neke organizme. Zbog svega toga, naizgled krhki i osjetljivi, glavonošci su u moru strah i trepet za sva manja bića pri čemu se, ukoliko osjeti poriv za napad, ne libi nasrnuti ni na plijen koji znatno premašuje njihovu veličinu.

Nevjerojatno je kako i na suhom sipe te, posebno, lignje točno ciljaju prema onom što žele zamrčiti. Zato se lovci na njih moraju dobro pazite da ih ne poprska po licu, jer crnilo u sebi sadrži neke iritirajuće supstance. Zna peckati u dodiru s kakvom ranom.
crnilo2No, od tih stvari, u crnilu je puno više onih hranjivih. Kao i njihovo meso, tinta glavonožaca, osobiti sipa i lignji, sadrži niz makro i mikro nutrijenata, vitamina… Tako 100 grama crnila sipe sadrži 16,78 grama proteina, 0,79 masti, 0,93 grama ugljikohidrata i ima energetsku vrijednost od 79 kcal. U crnilu su i proteini, lipidi, minerali, posebno željezo. Zato je najveća primjena crnila u gastronomiji, osobito u Japanu i na Mediteranu.  Ponajprije kao prirodne boje hrane i začina koji jelu daje nevjerojatnu crnu boju i jedinstven okus mora. Koristi se za pripremu rizota, paella, špageta, umaka, crnog kruha, čak i sladoleda!

Crnilo se dodaje u različitim fazama pripreme jela, ali za održavanje kvalitete, jedinstvenog „morskog“ okusa, kuhari preporučuju dodavanje crnila kada je glavni sastojak već gotovo spremljen. Nikad se ne kombinira s mesom, osim s piletinom u kompleksu španjolskog pallea. Također, uz jelo s crnilom se ne poslužuje pivo, a idealna kombinacija su bijela suha ili polusuha vina.

I iz smrznutih glavonožaca se može koristiti crnilo. Tada je stisnuto pa ga treba pomiješati s malo tople vode. Može se, najčešće sipino, i kupiti kao poseban proizvod, spreman za upotrebu. Pri kupovini treba obratiti pozornost na sastav koji je naveden. Proizvod ne smije sadržavati nikakve aditive, osim soli. U suprotnom se radi o crnoj boji s dodatkom arome koja nema nikakve veze s prirodnim proizvodom!

U crnilu glavonožaca je najviše melanina, pigmenta koji utječe i na tamnjenje kože. Dosta je i aminokiselina koji poboljšavaju rad ljudskog metabolizma, smanjuju kolesterol i imaju protuupalno djelovanje dok dopimin poboljšava mentalno stanje.

Znanstvenici su otkrili da sipino crnilo ima sastojaka koji jačaju bijele krvne stanice koje su bile izložene kemoterapiji, a nužne su za jak imunitet. Osim toga, niz studija je ukazalo da crnilo djeluje protiv tumora i bakterija.
bijegZbog svega toga crnilo je, najviše od sipe, važan dio mnogih lijekova, uključujući i one koji se uglavnom koriste za liječenje neuroloških stanja, povećane nervoze i razdražljivosti. Crnilo ima izvrsni sedativni učinak u kombinaciji s drugim lijekovima može se koristiti za liječenje nesanice. Dokazano pomaže pri liječenju hemoroide, menstrualnih nepravilnosti, glavobolje s karakterističnim pulsiranjem, bronhitisa, brojnih  ginekoloških bolesti te psihopatskih poremećaja poput tjeskobe, razdražljivosti, histerije, umora…

Osim u ishrani, još od antike crnilo glavonožaca se koristi za pisanje, neki umjetnici s njim i slikaju, a koristi se i za tetovažu. Razne kemikalije u crnilu uzrokuju različite vrste boje. Tako je tinta hobotnice najtamnija, braonkasto-crna, ona od lignje plavo-crna, tinta sipe je više smeđa. Tinta napravljena od crnila hobotnice je najtrajnija, vjerojatno vječna. S vremenom ne da ne blijedi nego je sve postojanija.

Postojanost boje crnila glavonošca je veliki problem kad treba ukloniti mrlju s odjeće jer u tome uglavnom ne pomažu suvremena sredstva za pranje. No, pomaže odstranjivač
koji se može napraviti od sastojaka kojih ima u svakom domaćinstvu ili se mogu lako kupiti. To su čaša kipuće vode, pola čaše sode bikarbone te pola čaše hidrogena (3%) koji se može kupiti u ljekarni. Postupak miješanja sastojaka je slijedeći. Soda bikarbona se prelije kipućom vodom. Kad se mješavina ohladi i soda potpuno rastvori  dodaje se hidrogen, sve promiješajte i ulije u raspršivač.

Mješavina se obilato poprska po mrlji i ostavi da djeluje oko 5 minuta. Još bolje je mrlju izribati starom četkom za zube namočenom u odstranjivač. Starije i tvrdokornije mrlje nakon trljanja treba odstojati pa isperite 2-3 puta. Zatim odjeću treba oprati onako kako se to inače činite.

Petak, 13 Siječanj 2017 11:36

Kako postupati s ribolovnom strunom

Struna je najvažniji, ali i najosjetljiviji dio udičarskog pribora. Od njenih karakteristika u velikoj mjeri ovisi uspjeh u ribolovu. Zato većina udičara pažljivo bira strune određenih karakteristika. Međutim, također, većina njih zanemaruje ili ne pridaje dovoljno pozornosti detaljima te vlastitim postupcima koji imaju utjecaja na kvalitetu struna. Njih podsjećamo, a neupućene upozoravamo kako je najbolje odabrati i postupati s najviše rabljenom, najlonskom strunom.

Kemijski procesi u najlonu ne prestaju njegovom izradom nego se nastavljaju, zbog čega s vremenom slabe njegovih karakteristika. Na brzinu slabljenja najveći utjecaj imaju temperatura, vlaga i ultravioletni dio spektra sunčeve svjetlosti. Najbolja svojstva i najveću trajnost najlon ima na temperaturama između 35 i 40 stupnjeva Celzijevih te kad sadrži 5 do 15 posto vlage, ovisno o vrsti najlona. Dugotrajno izlaganju prirodnoj svjetlosti, stajanje u suhom te na znatno nižim ili višim temperaturama uzrokuje brzo slabljenje najlona.

Pri kupovini najlona teško je znati koliko dugo i u kakvim je uvjetima on skladišten. Moguće je to indirektno saznati od prodavača, a na to može ukazati i stanje etikete. Ne treba kupovati najlon s mehanički oštećenom ili blijedom etiketom, a prednost treba dati najlonu spakiranom u kartonsku kutiju, jer ga ona bolje štiti od štetnog djelovanja ultravioletnih zraka i ekstremnih temperatura nego plastična providna. Najbolju zaštitu najlon ima ako je hermetički spakiran u kesicu od aluminijske folije.

Još je važnije najlon pravilno čuvati i kućnim uvjetima, kako dok je na originalnom tako i kalemu role. Treba biti u tamnom, topolom i vlažnom mjestu.

No, nisu svi potencijalni problemi riješeni s nabavkom dobrog najlona i njegovog pravilnog čuvanja. Kvalitetu i vijek trajanja možemo mu se znatno umanjiti nepravilnim namotavanjem na kalem role i drugim pogrešnim postupcima tijekom upotrebe.

Iznenađujuće veliki broj udičara ne zna da pogrešno premotavanje najlona s originalnog na kalem role uzrokuje brojne, često i nerješive probleme poput uvrtanja, uplitanja i mršenja, čije su posljedice ne samo gubljenje vremena i živaca tijekom ribolova nego i nepovratno smanjenje kvalitete strune.
DSC08382 Motanje strune na roluNajbolje je namotavanje najlona na kalem role prepustiti iskusnom prodavaču koji ima za to posebno napravljena pomagala. Dobro rješenje je i premotavanje s kalema koji stoji u vodi.
F12620No, ma kako se premotavao, postupak je isti. Nakon vezivanja za kalem, pristupa se premotavanju, koje treba vršiti ujednačenim i laganim pokretima ručice role. Pritom treba voditi računa o tome da najlon s originalnog kalema treba spadati u istom smjeru u kojem se namotava na kalem role. To se provjerava tako  što se nakon desetak okretaja ručicom role prestane s namotavanjem i otvori hvatač motalice role. Ukoliko najlon počne slijetati sam od sebe, treba ga vratiti na tvornički kalem, koji zatim treba okrenuti za 180 stupnjeva i potom nastaviti s premotavanjem.

Najlon na roli dobro je mijenjati jednom godišnjem pa i češće ako se intenzivno koristi ili izlaže većim naporima - lovu na teškim terenima te teških, jakih i borbenih ribe. Poslije svakog intenzivnog ribolova dobro je odrezati vršnih dva do pet metara, jer je taj dio izložen najvećem habanju, pa se njegovim otklanjanjem značajno smanjuje rizik od kidanja. Kada na kalemu ostane premalo strune za lako i daleko odbacivanje treba je obvezno promijeniti, neovisno od toga koliko je stara.

Mnogi umjesto namotavanja novog zbog uštede preokreću stari najlon, što se ne preporučuje. Istina, kraj strune koji je bio na dnu kalema sigurno je u boljem stanju od vanjskog, ali je bez dvojbe i slabiji nego dok je bio nov. Osim toga, ne uštedi se puno, a preokretanje za posljedicu ima dodatno uvrtanje strune.  

Kalem role treba puniti dovoljno, ali ne previše. Otprilike do milimetar ispod ruba. Kada je na njemu  premalo najlona, ne omogućava lako i daleko odbacivanje. Ako ga ima previše „curi“ s kalema i mrsi se. Kada se nema dovoljno novog najlona na kalem prvo treba namotati stari, vunicu ili traku za izoliranje i na takvu „podlošku“ namotati 100-150 m novog najlona. Da bi se pri tom izbjeglo zapinjanje gornjih navoja, čvor je dovoljno prekriti komadićem ljepljive trake.

Još jedan važan čimbenik trajnosti najlona je njegovo održavanje, koje uz to ribolov čini učinkovitijim i lakšim. U ribolovu na dnu, kad struna treba što prije i bolje poleći po njemu, strunu treba povremeno oprati u običnoj ili vodi s malim postotkom deterdženta za suđe. Tako će se struna očistiti od prljavštine i masnoće, ali i osvježiti i navlažiti. Nakon toga najlon će se potapati puno brže, ali i lakše te dalje odbacivati.

Očuvanju kvalitete najlona, ali o učinkovitosti ribolova doprinosi i kvalitetna, odnosno rola koja dobro slaže strunu. Loše složen najlon se stalno uvrće i „lomi“, pa se veoma brzo počine mrsiti i propadati. 

Izgledi za uspješan zimski ribolov udičarenjem puno su veći nego što se obično misli, posebice u dubljim, predjelima stalne temperature mora. Osnovni uvjet za uspjeh jest poznavanje dobrih pozicija, posta. Šanse za uspjeh se još više povećavaju uspješnim kombiniranjem znanja i iskustva s mogućnostima koje daje suvremena elektronska oprema, ehosonder i GPS. Zimi elektronika dobiva na značaju ne samo zbog ishoda ribolova nego i zbog sigurnosti ribolovca.

Najbolje pozicije za zimski ribolov su podmorski grebeni, seke, bez obzira na njihovu veličinu. Na njima su uspostavljeni složeni lanci ishrane, počevši od biljaka pa sve do krupnih riba grabljivica. U području seka česti su arbun, kanjac, kantor, kijerna, pagar, škrpina, gruj (ugor), zubatac...
skrpina213Za uspješni zimski ribolov na sekama bitno je znati koje se riblje vrste mogu očekivati na određenoj seki, obzirom na njenu veličinu, položaj i dubinu, kako bi se svemu tome prilagodila tehnika, pribor te sve ostalo potrebno za ribolov. Tako se, primjerice, zubatac i pagar iznimno rijetko zadržavaju na dubinama manjim od 20, a najčešće oko 50 metara. S druge strane, kanjce, arbune, fratre, škrpine te druge sitnije ribe, ali i gruja može se loviti i na plitkim sekama, odnosno na onima bližim obali.

KAKO SE SIDRITI

Svi dijelovi seka nisu podjednako bogati ribom. Najbolje je udičariti na padinama, i to onim koje su manje izložene kurentu. Najuspješnije se lovi iz plovila koje miruje pa je sidrenje veoma važna operacija, koju nije lako obaviti. Najbolje je to uraditi u fazama. Posao će znatno olakšati primjena ehosondera.

Sidrenje počinje zaustavljanjem plovila  nad najvišom točkom seke. Tu se s prove spusti sidro pa krmom vozi na unaprijed odabranu poziciju lova, vodeći računa o tome da se previše ne zateže konop sidra, kako ono ne bi popustilo i pomaklo se.

Na mjestu lova se ne treba zaustaviti, nego valja produžiti još malo i s krme spustiti drugo sidro. Zatim se laganom vožnjom treba vratiti na odabrano mjesto udičarenja i zategnuti oba konopca. Iako se opisana operacija čini jednostavnom, vjerojatno će je trebati i nekoliko puta ponoviti dok se točno ne nađe željeno mjesto ribolova.

OSNOVNI ALAT JE BULENTIN

Osnovni udičarski alat za ribolov na sekama, ne samo zimi, jest bulentin iz usidrenog plovila. Klasični „očenaš“ završnjak s olovnicom na kraju najbolje je rješenje. Broj priveza, pjoka, primula, odnosno udica na sistemu ovisi o veličini ribe koja se želi loviti. Krupnije se ribe obično love s jednim, a sitnije s dvije do tri primule na završnjaku. Težina olovnice se kreće od 100 do čak 500 grama, ovisno o dubini na kojoj lovi, ali i snazi kurenta. Debljina osnovne strune, ako je najlonska, kreće se između 0,40 i 0,60 mm, a završnjaka 0,30 do 0,50 mm.

Nedostatak sistema s fiksnom olovnicom jest u tome što ribe odmah osjete otpor, a prednost mu je samokontriranje, jer se zbog težine olovnice udica sama zabada kada riba proguta ili ponese mamac. No, taj se nedostatak donekle može ublažiti dužim završnjakom.

Ako su cilj ribolova arbun ili druge sitnije ribe, najbolje je loviti štapom težine bacanja 40 do 80 ili 50 do 100 grama, dužine 2,7 do 3,5 m,  brze akcije i iznimno osjetljivog vrha. Na štapu treba biti srednja, rola veličine 4 ili 5, odnosno kapacitet 100 m najlona promjera 0,40 ili 0,50 mm. Međutim, na njen kalem je najbolje namotati najlon promjera 0,25 do 0,30 mm, dok se za lov „preko prsta“ mora koristiti skoro dvostruko deblja osnovna struna. No, bez obzira kakvim se priborom lovilo, osnovna struna mu mora biti od slabo rastezljivog najlona, a na njemu je najbolje imati udice oblika „Crystal“, odnosno, za krupnije ribe, udice oblika „Cirlce“, „Octopus“, „Live bait“ i „Beak“.

Iako se poput sitniji i krupnije ribe mogu loviti „preko prsta“, krupnije riba na većim dubinama neusporedivo je  bolje i lakše loviti suvremenim priborom, odnosno štapom dužine 2,1 do 2,7 m  i težine bacanja 100 do 200 ili čak i više grama. Na njega se treba montirati rola veličine 6 ili 7. Loviti se može i manjim ili srednjim multiplikatorom (do 12 libri) na odgovarajućem štapu.
IMG 1529 X Zoga Takadum SI 6313Mamce za zimsko kančarenje treba birati prema vrsti i veličini ribe koja se želi loviti. Primjerice, kad su ciljana lovina arbuni i kantori najbolje je nadijevati meso dagnje, kozicu, raka samca, kakvog crvića ili komad glavonošca. Za pagra, zubaca i druge krupnije ribe najbolje je koristiti žive ribice i glavonošce. Nužno ih je ponuditi malo poviše dna, kako se ne bi, eventualno, zavukle u kakvu rupu i tako bile slabo vidljive grabljivicama. Za ugora i murinu mamac se može spustiti i na dno, ako se radi o usoljenoj srdeli ili kojem drugom mamcu intenzivnog mirisa.

KOMBINACIJA „VERTICAL JIGGINGA“ I BULENTINA

Osim bulentinom, na sekama se odlični ulovi postižu i „vertical jiggingom“, a još bolji, osobito krupnijih riba, kombinacijom te dvije tehnike. U tom ribolovu nema sidrenja - lovi se iz plovila kojeg vjetar ili kurenat nosi preko seke.

Loviti se može teškim štapom za bulentin ili štapom za „vertical jigging“ snage do 50 libri, koliko treba biti i snaga osnovne „PE“ strune. Na njenom kraju treba biti trostruka vrtilica. Na jednu njenu alkicu treba vezati oko 1,5 m dugu „FC“, fluorougljičnu strunu na čijem je kraju neka od varalica za „vertical jigging“. Na drugu alkicu vrtilice treba staviti pola metra „FC“ strune na kojoj je živa ili barem svježa lignja namamčena kao za pendulu. Ovim sistemom, vrlo sporim i kratkim skosavanjem najčešće se love pagar, zubatac, krunaš i škrpine.

Zimi se na sekama može udičariti i u srednjim slojevima mora, posebice nad dubokim pozicijama. Na „pola dna“ ponuđene mamce napadat će širun, skuša (plavica) , vrnut i polanda (palamida).

Sinonim za Neretvu je jegulja, ali ako se što dramatično i brzo ne promijeni, doskora će to biti - plavi rak! Što zbog sve ubrzanijeg nestanka jegulje, a što zbog još bržeg razmnožavanja novog stanovnika u Neretvi.

Nakon prvog nalaza 2006. godine, u Neretvi je plavi rak brzo uspostavio populaciju i namnožio se do te mjere da je počeo ugrožavati ne samo svoje srodnike nego i jegulju te mnoge druge vrste.
jeguljauvrsiplrak- Bilo koju novopridošlu invazivnu vrstu poput plavog raka u većini slučajeva nemoguće je ili jako teško ukloniti iz staništa, osobito morskog. Zato jedino organizirani lov može spriječiti da plavi rak istisne druge vrste. No, umjesto kao problem, bolje ga je promatrati kao šansu za zaradu. Naime, u mnogim dijelovima svijeta plavi rak je delikatesa. Njegovo meso, iako manje izdašno od jastoga i hlapa, ne zaostaje za njima kvalitetom. - kazuje Stanko Glamuzina iz Rogotina, odličan poznavatelj plavog raka i prvi koji ga je počeo ciljano loviti.

Zbog svega navedenog, potrebno je plavog raka promovirati kao izvor hrane da bi ga počeli loviti i da bi se na taj način smanjio njegov negativan utjecaj na domaću faunu. No, da bi ta priča zaživjela, ključno je da ribari i vlasnici restorana nađu komercijalni interes, a neophodan je i doprinos znanstvenika.
DSC09326- U delti Neretve se masovnije pojavio 2012. godine, a ja ga lovim od 2013. godine. - priča Stanko koji je o plavom raku naučio sve u New Orleansu gdje je više od tri desetljeća živio od skupljanja školjki.

- Najbolje lovim u jezeru Parile, glavnom neretvanskom mrestilištu svih vrsta riba i rakova. – kaže Stanko.

Stanko plave rakove lovi istim vršama kao i u plićacima Atlantika. Izrađuje ih njegov susjed Velimir Glamuzina, vlasnik obrta „Špurtil“, poznati neretvanski proizvođač  mreža i vrša za lov jegulje.

- Ovdašnji se ribari već nekoliko godina sreću s ovim rakom koji im pričinjava problem jer jakim kliještama uništava mreže namijenjene ulovu ribe u zonama do 30 metara. Zato je za ciljani ulov ove vrste potrebno koristiti vršu ne samo posebne konstrukcije nego i od jačeg materijala. Također, zakonodavac bi trebao odrediti minimalnu veličinu oka vrše kako bi se izlovljavali samo krupnije jedinke, koje se jedini mogu kulinarski valorizirati. Dobro bi bilo što prije odrediti i minimalnu lovnu dužinu, zapravo širinu oklopa raka jer se on lovi i drugim načinima. Naime, plavi rak napada i varalice, a lovi se i bez udice, potezanjem po dnu komada mesa, najčešće batka kokoši. – govori Velimir Glamuzina.
DSC09342Kako plavi rak spolno sazrije kad mu je širina oklopa nešto manja od 13 cm, to bi trebala biti njegova minimalna dopuštena lovna širina, kao što su to odredili Turci, u čije je vode plavi rak stigao malo prije nego u Jadran, a koji već godinama dobro zarađuju na plasmanu ovih rakova u svoje i restorane diljem Europe.

Osim u Turskoj, plavi rak se komercijalno iskorištava i u Grčkoj, a nedavno su i u Crnoj Gori počeli s povezivanjem znanstvenika, ribara i ugostitelja s istim ciljem. Krajnje je vrijeme da se to učini i kod nas.

- Sladokusci će sigurno brzo prihvatiti plavog raka jer je prava delicija. Meso mu je bijelo, slatkasto, i može se pripremiti na „milijun“ načina. Radi se kao salata, s manistrom, s rižom, poha se, s njim se pune paprike (bez riže)… Meso kraka s malom štipaljkom se poha i jede kao predjelo. Kuhani krak se jede i s kečapom u koji je dodan hren. - kazuje Stanko Glamuzina dok obrađuje netom ulovljene rakove.

Za hranu se pripremaju samo živi ili tek usmrćeni rakovi kako bi se spriječilo širenje bakterija koje mogu biti opasne. Zato je raka najbolje ubijati kuhanjem. Stavi se u uzavrelu vodu, i kad voda ponovo „baci ključ“ kuha još 5 minuta. Zatim se prestaje s grijanjem vode, ali se rak ostavi u njoj još 10 minuta. Nakon toga se rak vadi i stavlja u zamrzivač ili, još bolje, prije toga očisti.
DSC09487Čišćenjem se uklone noge, ali ne i kliješta čiji donji dio treba razbiti i iz njega zajedno s gornjim izvući meso. Zatim se otvara oklop, uklanjaju škrge,spolni organi i probavni sustav tako dao ostanu samo mišići, koji zajedno s onim iz kliješta čine oko petinu ukupne težine raka. 
DSC09514- Od kraja svibnja do kraja ljeta ovaj rak se mitari, presvlači. Tada je spužvast i ne treba ga čistiti. Najbolje ga je pohati cijelog. - kazuje Stanko Glamuzina dok pokazuje kako se plavi rak čisti i napominje kako se uz ovog raka pije bijelo vino!

Baš kao za tarpune i druge velike ribe u Atlantiku, plavi rak je odličan mamac i za neke jadranske ribe, ponajprije oradu pa zubaca, pagra…

Mali, primjerci s tankim oklopom se mogu mamčiti probadanjem kroz tijelo. Krupnije, tvrde „upakirane“ je najbolje nadijevati tako da se udica ubode u mekani dio iza ili između zadnje noge - vesla. Zatim je treba izvesti kroz gornji dio oklopa. Njegovo probijanje treba obaviti pažljivo - mrdanjem i vrtnjom udice kako ne bi došlo do loma ili napuknuća oklopa, a što bi uzrokovalo spadanje mamca pri odbacivanju i napadu ribe na njega. Veliki primjerci se mogu mamčiti uzdužno prerezani. Prije nadijevanja živog raka, zbog osobne sigurnosti, dobro mu je otkinuti kliješta. Također je dobro ukloniti i „koplja“ s bokova raka kako bi ga riba manje oprezno uzela.
F22063 Plavi rakPlavi rak, Callinestes sapudus, Rathbu, 1896., pripada vrlo brojnom rodu deseteronožaca, odnosno obitelji veslača, rakova čiji je zadnji par nogu oblikovan poput vesala i služi za plivanje.

Ovog  raka najlakše je prepoznati po dvama rožnatim izraslinama na bokovima, nalik vrhu koplja, a kojima se štiti od napadača. Mužjak ima plava kliješta, čemu i duguje ime, te abdomen u obliku obrnutog slova T. Nezrele ženke imaju narančasta kliješta i abdomen u obliku trokuta, koji je kod spolno zrelih ženki zaobljen i ima oblik zvona. Ženka se samo jednom razmnožava, nakon posljednjeg presvlačenja. Dva do devet mjeseci nakon parenja, ženka odlazi u područje s visokim salinitetom da bi se mrijestila od svibnja do kolovoza naredne godine. Nakon 7 larvenih planktonskih stadija, razvijaju se juvenili veličine 2,5 mm. Juvenili postupno migriraju u područja s niskim salinitetom.

Prosječna širina ljušture promatrano od vrha jedne do druge bočne bodlje je 20 cm, maksimalna izmjerena je 27,2 cm, dok je u Jadranu znanstveno dokazano najveći ulovljeni primjerak mužjaka bi širok 18,7 cm, ali je sigurno da ima većih.

Jedna od malobrojnih tehnika udičarenja koje ribolovcu omogućavaju da bez ikakve pripreme isplovi na more i ulovi ribu života je upravo "vertical jigging". Jedini preduvjet za uspjeh je da nađe mjesto gdje ima riba.

A dobrih pozicija za „vertical jigging“ ima mnogo, više nego za udičarenje bilo kojom drugom tehnikom! Skosavanjem se može loviti nad svim vrstama dna, na svim dubinama i slojevima mora, ovisno o vrsti lovine i dobu godine.

PODMORSKE UZVISINE

Ipak, najizglednije pozicije za uspješan „vertical jigging“ u prvo su redu podmorske uzvisine, braci, zatim procijepi i jame u tvrdom dnu, padine pod obalnim stijenama koje se strmo obrušavaju u more, kao i olupine potonulih brodova, aviona i ostalih ljudskih tvorevina. Svi te pozicije su posebno dobre ako na njima zbog prečestog zapinjanja pribora nije moguće loviti potezcem, pendulom.
kovacrivjKameniti brakovi, posebno oni daleko od obale, u pravilu su najbolja mjesta za bilo koji način ribolova. Na njemu ne samo što se zadržavaju veće količine nego i više vrsta riba, osobito cjenjenijih, nego na mekanim dnima. Brakova ima raznih veličina, od jedva primjetnih do pravih podvodnih planina. Što je brak veći to je na njemu lakše loviti. Lakše ga je i naći jer je ogromna većina njih ucrtana na nautičke karte, a vrlo lak ih je i otkriti pomoću suvremene elektronike. Na njima je lako i sidriti, a moguće je, više ili manje uspješno ovisno o veličini braka, osim iz usidrenog i loviti iz plovila prepuštenog struji mora i zraka. U pravilu, najbolji se ulovi postižu na brakovima strmih padina. No, i oni s blagim kosinama, čak i sa zaravnima su odlični tereni za ribolov udicom.

Dobri ulovi, posebno u hladnijem dijelu godine mogu se ostvariti i na malim bracima! Posebno onima koji nisu obilježeni ni na najdetaljnijim kartama i za koje nitko ne zna. A takvih je bračića na našem dijelu Jadrana „mali milujun“! Treba ih samo pronaći, što, normalno, nije lako.

IZDAŠNE I OPASNE OLUPINE I "SKALE"

Podjednako je teška potraga i za umjetnim brakovima nastalim potapanjem cijelih ili dijelova plovila, zrakoplova, automobila, kućanskih aparata… Mnoge od njih su namjerno stvorili ribolovci, neke nažalost od automobilskih guma koje godinama ispuštaj otrovne tvari. Na takvim se bracima veoma brzo, najčešće već pola godine od potapanja mogu loviti mnoge ribe, poput gruja, murine, pagra, škrpine…

Za lov nad, oko i osobito u olupinama, ali i na ostalim pozicijama gdje postoji velika mogućnost zapinjanja, najbolje je koristiti varalice s jednom udicom, ili barem s udicama manje veličine.  

Znatno lakše nego prirodni i umjetni brakovi pronalaze se „skale“ - padine kopna i otoka koje se koso i stepenasto spuštaju u dubinu. Tih dobrih pozicija za bilo koji način udičarenja ima ne samo na skoro svakom otoku nego i u izobilju duž kopnene crte. Zbog svega toga, „skale“ su dostupnije pozicije od brakova. Ne rijetko i izdašnije.
DSC4330 Igor ViregManje zahtjevni ribolovci s lakšom, čak i bez kompletne specijalne opreme mogu loviti skosavanjem i na ostalim vrstama dna. Loviti je najbolje ili barem početi nad dnom gdje je većina riba - na prijelazu između mekanog i tvrdog dna. Ovisno o dubini, tu se mogu očekivati pauci, arbun, okan, sarak, škrpina, gruj, ali i zubatac te brancin…

Na blatnom dnu najčešći plijen biti će moli i kokotići. Po njemu i pjeskovitom dnu dobro je lupkati priborom kako bi stvorio oblačić mulja i tako privukla pozornost riba iz šire okoline.

U ribolovu skosavanjem često će se dogoditi da pribor ne stigne do dna, a varalice napadnu ribe lutalice koje obitavaju u gornjim slojevima mora. Ako se i zakače, najčešće su to manji tunidi poput dugokrile tune, luca, trupa, ali su mogući i ulovi igluna, iglana, mača srebrnog... Želi li ih se nastaviti loviti, varalicu treba zamijeniti lakšom, kako bi sporije tonula i tako duže bila izložena pogledu riba.
F15937 IglanAko se ne ostvari ulov, napadač je najvjerojatnije bila neka od manjih lutalica poput širuna, vrnuta, lokarde, polande... Ukoliko se želi njih loviti treba koristiti lakši priborom, najbolje „sabiki“ ili „fluke“.

NA SVIM DUBINAMA

Uspješnost i izdašnost ribolova skosavanjem na pojedinoj poziciji ovisi i o njenoj udaljenosti od površine, ali i dobu godine.

Loviti se može na dubinama od samo 15 do 20 metara. Naime, ni kada, najčešće između kraja veljače i sredine ožujka, dosegne najnižu godišnju vrijednost, temperatura mora na tim dubinama se ne spusti ispod 12 - 13 C, što je otprilike donja granica temperature na kojoj se većina riba barem umjereno intenzivno hrani. Na sjevernom, najplićem Jadrana zimi se može loviti i na samo 20 do 25 metara. U isto vrijeme na 20- tak metara se može loviti sjevernije, a na samo 15-tak južnije od Zadra, ovisno o položaju. Ipak, u svako doba godine pa tako i zimi najboljeje  loviti na dubinama od 50 do 70 metara.
DSC04425Dubina lova ovisi i o ciljanoj lovini. Tako je primjerice, zubaca, pagra i kernju i orhana (gofa) najbolje tražiti na 20 do 60 metara. Ljeti na manjim, a zimi na većim.

U pravilu, na svim, posebno dubljim pozicijama, najbolje se lovi u hladnijem dijelu godine jer se u to doba na njima okupljaju i ribe koje u ostala doba borave u plićem moru i dalje od brakova, „skala“ i olupina.

PRONALAZAK MJESTA ZA RIBOLOV

Za pronalaženje braka, olupine ili „skale“ , ali i za ribolov na njima dobro je, ponekad i neophodno imati dobar, precizan sonar velike rezolucije. Bez njega je ribolov na malim skoro, a na mikro lokacijama nemoguć, pogotovo ako se one nalaze na velikim dubinama. Potreban je i GPS jer je teško zapamtiti poziciji i orijentire, ako ih uopće ima, za mali brak, a kamoli za više njih, jer su oni veoma često grupirani. Osim toga, pomoću elektronike se štedi vrijeme, gorivo, ali i živci!

Tragati treba brzinom ne većom od pet do šest nautičkih milja na sat. Pretraživanje treba obavljati sistematski po GPS- u. Pritom je ekran sonara najbolje podijeliti na tri dijela, „prozora“. Na prvom treba biti karta, a na ostalim slike koju daju najmanja i najveća frekvencija uređaja. One moraju biti maksimalno zumirani na dno kako bi se mogla primijetiti i najmanja promjena u njegovoj konfiguraciji.
DSC0015 VJ ZubatacKad se ugleda promjena na „prozoru“ najmanje frekvencije sonde, koja daje širi prikaz dna, u kartu područja, odnosno GPS treba upisati njenu poziciju. Zatim treba smanjiti brzinu plovidbe na 2 do 3 NM/h, s ekrana sonara ukloniti „prozor“ manje frekvencije, maksimalno povećati kartu pa najvećom frekvencijom pretražiti poziciju na kojoj je otkrivena promjena. Kada je otkrije i uža sonda prvotno zabilježenu podatke treba izbrisati i u kartu upisati druge, točnije. Zatim treba pretražiti malo širo područje oko ubilježene točke kako bi se otkrile dimenzije, oblik i granice te nagim padina braka.

Na žalost ili na sreću, većina sonara koje koriste naši ribolovci nisu u stanju otkriti male pozicije, posebno na većim dubinama. Zbog toga je riblji fond na njima sačuvan pa su upravo oni i njihova bliža okolina, s obzirom na veličinu, posebno bogati ribom. Radi se o lokacijama površine i od samo jednog metra! To su male kamene skaline ili gromade koje se izdižu tek jedan ili samo pola metar iznad okolnog pustog mekanog dna. Veoma često tih stijena ima više u nizu pa kad se pronađe jedna treba provjeriti ima li još koja u blizini.

Kao i velikih, malih brakova ima na svim dijelovima Jadrana te na svim dubinama, ali ih je najviše u blizini otoka. Da bi se pronašli najčešće je dovoljno pažljivo pretražiti najbliži kanal ili otočku valu.

NA MALIM POSTAMA TREBA SE SIDRITI

Za razliku od srednjih i velikih, na malim brakovima, prirodnim ili olupinama, ne može se može loviti prepuštanjem plovila struji mora ili vjetru jer prolaz preko mjesta gdje su ribe traje prekratko. Zato se na takvim pozicijama lovi samo iz usidrenog broda.

No, upravo je točno sidrenje, uz pronalaženje, najteži dio lova na malom pozicijama. A bez preciznog sidrenja nema ni ribolova na njima, bilo kojim načinom udičarenja, ne samo skosavanjem! Zato treba biti spreman i nekoliko puta pokušati sidriti se, sve dok se to ne izvede najpreciznije. Zbog toga po dolasku u lovnu zonu ne treba žuriti sa spuštanjem sidra - treba nekoliko puta preći preko braka, prateći situaciju na sonderu. Osim motorom dobro je preko braka preči i  plovilom prepuštenim kurentu i vjetru. Pritom treba imati na umu i moguće promjene njihove jačine i smjera tijekom ribolova.
img384 VJ zubatac 4 kgPrije samog spuštanja sidra treba preći preko braka ili olupine u smjeru suprotnom od smjera vjetra ili kurenta. Nakon što spušteno sidro padne, plovilom treba kratko voziti unatrag uz stalno ali lagano puštanje konopa u more, sve dok sidro ne zapne, a konop se nategne. Tada, treba stati pa puštanjem i natezanjem konopa odabrati željenu poziciju plovila.

Ovim završavamo serijal o vertical jiggingu

Dosad smo pisali:

Vertical jigging (1): Osnovni pribor, štap, rola, struna

Vertical jigging (2): Udice i "knife" varalice

Vertical jigging (3): Inchiku varalice

Vertical jigging (4): Kabura i yabai varalice

Vertical jigging (5): Silikonske varalice u vertical jiggingu

Vertical jigging (6): Jigging prirodnim mamcima

Vertical jigging (7): Tehnike lova

Petak, 16 Prosinac 2016 19:02

Vertical jigging (7): Tehnike lova

Vertical jigging se obavlja podizanjem i spuštanjem, odnosno cupkanjem i trzanjem varalice. Ta u osnovi jednostavna tehnika može se izvoditi s više ili manje brzim, dugim ili kratkim podizanjem i puštanje, s ili bez povremenih bočnih trzaja te s ili bez dužih ili kraćih namotavanja strune. Mogućnosti kombiniranja su brojne. Koju i kada odabrati? Na to je teško dati konačne odgovore. Najbolje je sam otkriti optimalno rješenja za svoje mogućnosti i konkretnu situaciju. Dobro je izmjenjivati i eksperimentirati s različitim tehnikama jer nikad se ne zna što će koju ribu u kojem trenutku isprovocirati na napad.

Dva su osnovna načina skosavanja - kratkim i dugim potezanjem, poznati pod engleskim nazivima „short“ i „long jerking“.

„SHORT JERKING“

„Short jerking“, skosavanje kratkim potezanjem obavlja se štapom čiji se donji dio labavo drži ispod pazuha ruke i pridržava njenom šakom postavljenom ispod multiplikator, odnosno stope stacionarne role. Šakom druge ruke drži se ručica role. 
DSC01312Kad varalice dosegne željenu dubinu, vrh štapa se položi k površini mora, da s njom sklopi kut od 30-tak stupnjeva, odnosno u položaj poznat kao „8 sati“. Skosavanje se vrši  dovođenjem štapa iz „8“ u položaja „9 sati“, odnosno paralelan s površinom mora. Pritom se vrh podigne 25 do 50 cm, ovisno o dužini štapa. Nakon toga vrh se naizmjenično spušta i podiže. Svako spuštanje može pratiti i do jedan okret ručice role kojim se namotava struna. Pritom je važno uskladiti ritam podizanja štapa i namotavanja strune, odnosno pokreta ruku.

„Short jerking“ je najbolje obavljati kraćim, štapovima dužine između 5 i 6 stopa i to sporije akcije, iako sve to ovisi i o afinitetu ribolovca. Također, za tako skosavanje su najprimjerenije role manjeg, prijenosnog odnosa 4,0 do 5,0: 1. Ova se tehnikom najčešće  lovi varalicama tipa „inchiku“, „kabura“, „tenia“ te „live kabura“.

Kratko skosavanje je najmanje fizički zahtjevno i izvodi se samo pomicanjem ruke u  ramenu.

„LONG JERKING“

Iako se može obavljati na isti način, ali podizanjem štapa u položaj „11 sati“, u kome štap s površinom čini kut od oko 60 stupnjeva,“long jerking“, ribolov dugim potezanjem lakše je obavljati štapom čija je drška uprta u preponu, najbolje posredstvom oslonca. Štap se ne drži ispod nego poviše role, za kraj vršnog dijela ručke, što ribolovcu daje najpovoljniju polugu. Tako uhvaćen štap podiže se odlučnim pokretom pri čemu se varalica podigne za 1-1.5 m.
DSC01248Dugo skosavanje se smatra prikladnijim za lov „pilker“ i „knife“ varalicama pri dnu, posebice na velikim dubinama. Ciljna lovina je zubatac, pagar, orhan (gof), očekivana kijerna, velika škrpina, kovač, kokot, mol (oslić)… Što se varalica više približava površini, skosavanje treba biti sve kraće i učestalije kako bi privuklo polande, trupove, lice, luceve, tune… Za ovaj način skosavanja primjereniji su duži, štapovi od 7 do 8 stopa, u pravilu brže akcije te role većeg, prijenosnog odnosa preko 5,0:1.

Bez obzira prakticiralo se dugo ili kratko potezanje, pri podizanju i spuštanju može se i okretati ručica role, odnosno namotavati struna. Kod kratkih skosavanja dovoljan je pola do jedan, a kod dugačkog 1-3 okreta ručice role. Time se više ili manje povećava brzina dizanja i mijenja dubina na kojoj se prezentira varalica i na taj način pretražuje vodeni stup.
F25396 VJ Dario MarjanSve se to može postići i brzim („speed“) ili sporim („slow jigging“) skosavanjem. Brzina ovisi o vrsti varalice te ribe koja se lovi. Poput dugog, brzo skosavanje je najprimjereniji lovu „pilker i knife“ varalicama te najkrupnijih grabljivca poput tuna, igluna, iglana, kapitalnih orhana…

Ribolov sporim trzanjem prikladnije je za lov u plićim vodama, u jakoj struji mora, neposredno blizu dna te s varalicama „urođenih“ pokreta tipa “inchiku“ i „kabura“. No, te varalice zahtijevaju mekše štapove, kojima se, pak, mora snažnije kontrirati. Sporo trzanje je najprimjerenije i za lov „tenya“ varalicama, posebice kad se na njih umjesto mekanih varalica mamče kozice i drugi prirodni mamci.

Na dnu i neposredno poviše njega mnogi iskusni ribolovci najradije love sporim skosavanjem, i to načinom koji nazivaju ples na dnu. Neki od njih pritom izbjegavaju dodirivanje dna varalicom, jer to navodno plaši ribe. Drugi, pak, to čine ne samo na početku nego i tijekom skosavanja. Tvrde da pozornost riba privlači kuckanje metalne varalice po tvrdom dnu, baš kao i podizanje oblačića mulja na mekanom.

Nakon spuštanja varalice lovi se tako da se ona podigne s četiri do pet trzaja štapa i namotaja role, a zatim spusti s dva do tri trzaja štapom uz jedan do dva namotaja role. Sve se to izvodi veoma polako, a kad se varalicu podigne na deset do petnaestak metara od dna ponovo je spuštamo do njega i postupak se ponavlja. Ova tehniku je veoma učinkovita za lov grabljivica koji se ne odvajaju previše od dna poput kijerne, zubaca i pagra.

U slučaju da se na ekranu brodske elektronike pojavi mrlja na „pola dna“ ili u gornjim slojevima, najvjerojatnije se radi o brzim grabljivicama - lutalicama koji se hrane u cijelom  vodenom stupcu. Da bi ih se ulovilo najbolje je primijeniti „short fast jerking“, tehniku brzog i kratkog skosavanja. Pri svakom podizanju i spuštanju dobro je učiniti i pola namotaja ručicom role. Ta je tehnika izrazito lovna za polandu (palamidu), lampugu, manje tune i ostale ribe lutalice koje se drže u plovu, a odlična je zamjena kad se zubatac ne može prevariti sporim skosavanjem.

Za lov  plave ribe koja je u plovu manje ili više daleko od dna učinkovita je tehnika dugotrajnog ujednačenog skosavanje bez namotavanja strune, poznata kao „mechanical jigging“ i „yo-yoing“. Pogodna je i za lov nad ravnim dnom iz usidrenog ili plovila prepuštenog struji mora. Može se obavljati brzim i sporim te dugim ili kratkim podizanjem štapa, ovisno o mnogočemu, najviše o vrsti riba koja se lovi te visini njenog plova.
verttehAko se na ekranu ehosondera vidi riba pod plovilom. Tada do nje čim prije treba spustiti varalicu, koja može biti napadnuta čim uđe u more. Najčešće, u trećini slučajeva to se dogodi dok propada, na što treba biti spreman. Zato, prvo, štap treba držati nisko vrhom prema površini mora jer se treba imati dovoljno prostora za kontru. Lovili se stacionarnom rolom, tijekom spuštanja strunu treba propuštati kroz prste ruke kojom se namotava rola. Ako uslijedi napad njom treba brzo zatvoriti preklopnik role, snažno kontrirati te započeti borbu. S multiplikatorom sve je to lakše uraditi. Laganim pritiskom palca na kalem pratiti se propadanje varalice. Kad dođe do griza pritisak se pojača ili zategne kočnica pa kontrira.

Dosad smo pisali:

Vertical jigging (1): Osnovni pribor, štap, rola, struna

Vertical jigging (2): Udice i "knife" varalice

Vertical jigging (3): Inchiku varalice

Vertical jigging (4): Kabura i yabai varalice

Vertical jigging (5): Silikonske varalice u vertical jiggingu

Vertical jigging (6): Jigging prirodnim mamcima

Polazeći od činjenice da varalice za „vertical jigging“ više ili manje vjerno oponašaju prirodne mamce, brojni su se ribolovci upitali je li moguće povećati učinkovitost tih varalica tako da im se pojedini umjetni zamijene prirodnim dijelovima? Neki se nisu zaustavili na tome nego su na varalice počeli dodavati krakove muzgavca, lignje, sipe ili hobotnice. Rezultati su bili više nego zadovoljavajući. Porastao je broj napada te kvačenja, pa je posve razumljiv naredni korak bio potpuna zamjena umjetnih prirodnim mirisnijim, ukusnijim i jestivijim mamcima.

Pritom je zadržan koncept postavljanja „assist“ udice unutar krakova mamca. Najlakše je to riješiti tako da se udice postave na nosač, uteg koji će se umetnuti u tijelo hobotnice, sipe, lignje ili muzgavca. Time se rješava i problem opterećenja te oblikovanja tijela mamca koji se nakon uginuća „ispuše“ i izgleda mlohavo.

Ta ideja nije nova, ali je tek posljednjih godina šire prihvaćena. Naime, još prije desetak godina „Olympus“, talijanski proizvođač ribolovne opreme i napravio „live kab“, olovnicu posve prilagođenu za postavljanje u glavonošca-mamca.
live kab inchiku olympus detOlovnica je u obliku lopte ili obrnute kruške, za postavljanje u muzgavac i hobotnicu ili u obliku obrnutog slova U, manje ili više širokog, za postavljanje u lignju, lignjun i sipu. Olovnica kao i “kabura“ te ostale „vertical jigging“ varalice nosi „assist“ udice. Na loptastu i kruškoliku su udice spojene u jednoj točci, a kod ostalih po jedna je na svakom kraku. Bez obzira na oblik olovnice, odnosno vrstu mamca, udice se postavljaju unutar krakova, najbolje plitkim kvačenjem da se njišu u ritmu krakova.

U ribolovu „live-kabom“ osim raznih veličina, odnosno težina varalice, treba nositi i nekoliko mamaca, barem 4-5. Ma koliko bili žilavi pa time i dugovječni, glavonošci tijekom napada bivaju oštećeni pa nakon njega ne izgledaju baš prirodno.

Ribolov skosavanjem, uz sve to, vrlo je dinamičan, obavlja se na najmanje 20 do 25 m dubine. Na toj dubini mamac trpi puno veći tlak nego na površini. Činjenica da nije živ znači da mu nisu u funkciji mehanizmi koji automatski održavaju međustaničnu osmosku ravnotežu. Stanice živog automatski podešavaju tokove unutar opni i tako održavaju ravnotežu te čvrstinu i elastičnost  anatomske strukture pazeći da živi glavonožac bude mekan i pokretan. Uginuli bez fizioloških procesa reguliranja protoka krvi, te pri tlaku od tri do četiri bara i u slanoj vodi bubre sve više zbog obilatog prodora mora u tkivo. Transformacija mamca vidljiva je već nakon stajanja u dubini od samo 5 do 10 minuta. On postaje otečen i pretjerano nabubri pa gubi na gipkosti, kojom privlači grabljivice. Sve su to razlozi za povremenu zamjenu ukočenog, natečenog i deformiranog mamca novim.

Osim na za to posebno pravljene varalice, prirodni mamci se sve više postavljaju i na ostale varalice namijenjene ribolovu skosavanjem jer dokazano povećavaju njihovu lovnost. Na varalicu tipa „knife“ najbolje ih je postaviti posredstvom udice na kraju varalice. U tom slučaju  jednokraka je bolje rješenje od trokrake. Kao mamac koji će ribe privlačiti mirisom i ukusom mogu poslužiti fileti ili cijele ribe, glavonošci, crvi, račići…
DSC01394 Komadi hobotnice na tenia varaliciSkosavanje varalicom na kojoj je i prirodni mamac nije nikakav novovjeki izum. Naime, već stoljećima se u Japanu koristi „tenya“ varalica, čiji je obvezni dio i prirodni mamac. Tom varalicom se lovi na dubinama između desetak i 40-50 metara. Obvezno na dnu, najbolje miješanom pjeskovito-kamenitom. Plijen su najčešće arbun, batoglavac, pagar, krupni pauci, škrpuni i škrpina, kokoti, tabinja, rjeđe sarak, fratar, ovrata i kovač, čak i kijerna, a nerijetko i hobotnica. Mamac je najčešće kozica (gambor) i lignjica, a kao zamjena može poslužiti i varalice od mekane plastike u obliku crva, ribice ili račića.
F26103 Velika kozica na tenia varalici„Tenya“ je idealno rješenje za većinu naših ribolovaca koji žele loviti  tehnikom skosavanja. Prvo, zato što se ta varalica može rabiti i bez pomoći specijalnih štapova i ostale opreme. Drugo, zato što se njom skosava na najjednostavniji način pa je pogodna za one koji tek uče tu tehniku ribolova. Uz sve to, tom varalicom i njoj prilagođenoj tehnikom loviti se može u većem dijelu našeg teritorijalnog mora, kako blizu kopna, tako i daleko od njega- između vanjskih otoka.
Odabrati pravo mjesto za spuštanje mamca presudno je za uspjeh u ribolovu skosavanjem prirodnim mamcem, jer se ne koristi primamljivanje. Tražiti zubaca, pagra ili kernju najbolje je na kamenitom dnu i to na dubinama između 20 i 60 metara. To je dobro mjesto pogotovo ako je škrapasto, po mogućnosti da se na ehosonderu vidi nazočnost ribica pri dnu.
F26642 Cijela lignja na inchiku varaliciPrednost upotrebe cijelih glavonožaca kao mamaca leži u činjenici da ribolovac može priuštiti spuštanje mamca na dno na kome je znatan broj bukvi, girovki, ukjata, a da one ne vide nju kao hranu. Bilo koji drugi mamac, primjerice crv ili srđela, bio bi napadnut od tih sitnih riba. Glavonošci, ako su i napadnu, zahvaljujući svojoj žilavosti, odolijevat će  nasrtajima čak i velikom plovu bukava i girovki, ali i malih kantora kojih vjerojatno ima u takvom području. No, kantori će se sigurno uloviti, ako su tu. Što više, postoji velika vjerojatnost ulova kantara  prije nego zubaca, pagra ili kernje. Posebice u ovo doba godine, kada se kantar jati zbog mrijesta.

Olupine su uvijek bile dom velikih kijerni, ugora (grujeva), pagra, riba koje vole glavonošce i neće potrajati dugo da navale na njega dok poskakuje pri dnu. No, u lovu na olupinama treba smanjiti veličinu udice te loviti samo jednom, a sve kako bi se smanjila mogućnost zapinjanja.

Za lov nad olupinama i ostalim mjestima gdje postoji velika mogućnost zapinjanja  bolje je koristiti „T-kab“,  varalicu s jednom „assist“ i drugom udicom koja je čvrsto postavljena u olovno tijelo, a služi za držanje prirodnog mamca-jednog kraka glavonošca. Najčešće je to krak hobotnice. Osim svježi, krak hobotnica se za mamčenje može koristiti i usoljen te smrznut. Bolje je rabiti zaleđene, jer se tim postupkom konzerviranja ne povećava ionako velika žilavost, kao što se događa sa soljenjem. Još mekši krak hobotnice postaje nakon kratkog, na 3 do 4 sekunde, potapanja u vrelu vodu.

Sljedeći petak pisat ćemo o tehnikama "vertical jigginga".

Dosad smo pisali:

Vertical jigging (1): Osnovni pribor, štap, rola, struna

Vertical jigging (2): Udice i "knife" varalice

Vertical jigging (3): Inchiku varalice

Vertical jigging (4): Kabura i yabai varalice

Vertical jigging (5): Silikonske varalice u vertical jiggingu

Iako većina varalica oponaša oblik i pokrete riba, silikonske varalice su se u „vertical jiggingu“ počele primjenjivati tek prije nekoliko godina, kod nas još i kasnije. Zbog toga je iskustvo s njima dosta oskudno, ali pozitivno.

Nedvojbeno je utvrđeno samo da su najprikladnije varalice od mekane plastike postavljene na „jigg“ udice. Što se tiče oblika, osim jednostavnog oblika jeguljice, koriste se i varalice oblika „shad“ te „twister“ kojemu srpoliki rep izgleda kao da je odrezan, nedovršen. Upravo te dvije vrste varalica imaju savršeno jake, ali mekane vibracije pri skosavanju, podizanju i spuštanju, što ih čini posebno privlačnim.

Ove je varalice najbolje koristiti kad ribe ima, ali se ne lovi i kad na mjestu lova ima dosta ribolovaca s ostalim vrstama varalica. Iskustvo kazuje da je s ovim varalicama najbolje loviti tako da se spuste do dna pa brzo i bez zastajkivanja vuku prema površini. Takav način skosavanja je dosta naporan pa ga je najbolje obavljati rolom prijenosnog odnosa do 1: 4,8.
silvert2Ako se ove varalice montiraju na klasični način veliki postotak riba koje ih napadnu se ne zakače. Da bi se to izbjeglo neophodno je varalice opremiti dodatnim udicama.

Na kraj „shada“ se može postaviti trokraka čija nosiva struna prolazi sredinom varalice do prstena. Međutim, jeguljicu i „twister“, ali i „shad“, bolje je dodatno opremiti assist udicama, kao što se to čini s ostalim vertical jigging varalicama. Za to je dobro da "jigg", olovna glava, ima dva prstena za vezivanje, jedan s donje, a drugi gornje strane. Na donji se veže duža struna koja udicu na sebi drži blizu kraja varalice. Ta je udica slobodna. Na gornji prsten, na koji se spaja i ostatak pribora, vezuje se udica koja dopire do pred vrh varalice. Kao i kod „inchiku“ te „knife“ varalica, assist udice mogu biti skrivene u snopu niti.  Poželjno je da assist udice budu što veće, minimum 5/0 i što lakše.
silvert1Jedan od najboljih načina "vertical jigginga" silikonskim varalicama jest uporaba specijaliziranih varalica za ovu vrstu lova, s "jiggom", olovnom glavom koja je i oblikovana kao riblja glava, a na nju se samo nadodaje za to namijenjena silikonska varalica. Zubatac s naslovne fotografije napisa uhvaćen je upravo jednom ovakvom varalicom:
jiggglavevertical
varalverticalsilU sljedećem nastavku idući petak upoznat ćemo vas s "vertical jiggingom" prirodnim mamcima.

Dosad smo pisali:

Vertical jigging (1): Osnovni pribor, štap, rola, struna

Vertical jigging (2): Udice i "knife" varalice

Vertical jigging (3): Inchiku varalice

Vertical jigging (4): Kabura i yabai varalice

Stranica 10 od 11

frendy250

fabrio250

aerodrom250
konavle 250

zupa 250

zupanija 250