Nakon što je prethodnih dana u fokusu dubrovačke javnosti bila tema apartmana koji iznajmljuje obitelj Anite Bonačić Obradović (SDP), kandidatkinje koalicije Slobodno (Srđ je Grad, Možemo, SDP), osim pitanja imovinsko - pravnih odnosa između njene obitelji i Dubrovačkih muzeja koji su uknjiženi vlasnici nekretnine, postavilo se i pitanje kako je obitelj Bonačić dobila dozvolu za iznajmljivanje turistima, odnosno kategorizaciju apartmana.
Naime, bez uređenih vlasničkih odnosa i pristanka suvlasnika takva dozvola ne može se dobiti, što je na jučerašnjoj konferenciji za novinare istaknuo i predsjednik Upravnog vijeća Dubrovačkih muzeja Nikša Raspopović. On je napomenuo i kako Bonačići, koji jesu u posjedu stana, ali nisu uknjiženi vlasnici, također nisu nikad od Dubrovačkih muzeja ni tražili pristanak.
Kako i kada je obitelj Bonačić uspjela dobiti dozvolu za iznajmljivanje pitali smo upravu Dubrovačko – neretvanske županije pod koju je pripao nekadašnji Ured državne uprave, a koji je nekada bio za to zadužen.
Kako su nam odgovorili iz Županije, rješenje kojim je dopušteno otvaranje apartmana u dubrovačkoj povijesnoj jezgri, u Palmotićevoj ulici, Žarku Bonačiću, ocu Anite Bonačić Obradović, izdano je 15. lipnja 2009. godine, niti mjesec dana nakon što je Tatjana Šimac Bonačić (SDP), majka aktualne kandidatkinje za gradonačelnicu Anite Bonačić Obradović, postala zamjenica gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića.
Iz Županije Dubrovačko – neretvanske kažu kako će, s obzirom na to da je riječ o predmetu iz 2009. godine, „provjeriti u arhivu kojim dokumentom je dokazivano pravo na iznajmljivanje po predmetnom rješenju”. Prema neslužbenim informacijama Žarko Bonačić to rješenje dobio je temeljem toga što je u dokumentaciju priložio i pravomoćnu sudsku presudu iz 1998. godine u kojoj stoji kako je Fond za naknadu oduzete imovine obavezan s njim sklopiti ugovor o kupoprodaji stana veličine od 91 kvadratnog metra. Stoga su u Uredu državne uprave izgleda zaključili kako je to bilo dovoljno iako Žarko Bonačić niti itko iz obitelji nije bio uknjiženi vlasnik niti su to do dana današnjeg.
Zapravo, ovo više nije samo pitanje kako je sama obitelj Bonačić došla do rješenja Ureda državne uprave kojim im je omogućeno otvaranje apartmana, je li tadašnja zamjenica gradonačelnika Dubrovnika Tatjana Šimac Bonačić iskoristila svoj utjecaj, u što se tek može sumnjati, ili nije, je li presuda bez vlastovnice bila dovoljna Uredu državne uprave, je li trebala suglasnost Dubrovačkih muzeja ili nije, već za sobom ovaj primjer povlači i pitanje, ne ima li, nego koliko je takvih rubnih, ali i nekih drugih moguće nezakonitih rješenja doneseno.
Je li u nekadašnjem Uredu državne uprave, čiji su djelatnici u međuvremeni postali zaposlenici Županije dubrovačko – neretvanske bilo trgovanja utjecajem, mita i korupcije, kako su pojedinci došli do rješenja kojim su otvarali apartmane u šupama i garažama, to može utvrditi jedino opsežna istraga USKOK-a, DORH-a i policije. A čini se da je nastupilo vrijeme za to.