„Spinning“ ili spinanje zbog atraktivnosti stječe sve više pristalica među našim morskim rekreativnim udičarima. Taj ribolov odbacivanjem i privlačenjem varalice s mjesta može se obavljati brojnim varalicama pa i „površincima“, različitim tvorevinama od drveta i tvrde plastike kojima je zajedničko da ne plove pod nego po površini. Do prije nekoliko godina kod nas su ih koristili rijetki, uglavnom udičari i sa slatkovodnim iskustvom, i to za lov strijeljke, škarma i lica, u našim vodama sve brojnijih riba koje plijen često traže u gornjim vodenim slojevima. No, pokazalo se da površince rado napadaju i brojne druge grabljivice.
Podvrsta ovih varalica su pljuskavci, varalice poznate pod engleskim imenom „popper“, koje su osobito učinkovite u lovi po uzburkanom moru, kakvo je najčešće u hladnijem dijelu godine.
Kao što im ime kazuje, te varalica pri plovidbi pljuskaju po površini. Tako proizvode zvukove slične onima koji nastaju iskakanjem sitnih riba iz vode dok panično bježe pred progoniteljima. Ti zvukovi grabljivice upozorava i dovodi do hrane. Osim zvukom, u završnoj fazi napada pljuskavci grabljivice provociraju i teturanjem, skakanjem i drugim teško opisivim pokretima. Intenzitet zvukova i pokreta ovisi o načinu vođenja i, osobito, konstrukciji varalice. A po konstrukciji pljuskavci su najčešće teturavci, „wobler“- i koji umjesto zaranjajuče pločice imaju „usta“, udubljenje na prednjem kraju u kome je alkica za spajanje s ostatkom pribora.
„Otvorenim ustima“ pljuskava varalica pri povlačenju stvara veliki otpor, iskače iz vode potiskujući je ispred sebe, a zatim ponovo plitko zaranja, sve uz karakteristične zvukove. Intenzitet zvukova ovisi o načinu njenog vođenja, a on može biti s pauzama ili kontinuiran. Pri vođenju bez zastajkivanja dobro je svako malo mijenjati smjer kretanja varalice, a to je najbolje raditi kratkim trzajima vrha štapa lijevo-desno.
Iako je zvuk glavno oružje ovih varalica, zbog čega su najučinkovitije varalice za noćni ribolov, ni dekor „popper“- a nije nebitan. Bira se kao i kod ostalih varalica, ali se kod ovih, kao i kod drugih površinskih varalica izuzetno dobrim pokazalo i neobojeno, prozirno tijelo jer prozirna plastika lomi svjetlost stvarajući spektar boja.
Pljuskavci se mogu voditi brojnim načinima, ali je najprimjereniji onaj poznatom kao „popping“ ili „splashing“, iskakanje i prskanje. Sastoji se u naizmjeničnom davanju malih trzaja i pauza. Pri svakom povlačenju varalica se podigne prednjim krajem i potisne malo vode njime te učini karakteristični zvuk- „pop“. Taj zvuk najčešće isprovocira grabljivice da napadnu ili je dovedu u iskušenje. Nakon odbačaja štap se dovede u horizontalu pa pokretom iz lakta usmjeri ka površini, tako da se varalica privuče 20- 30 cm. Zatim slijedi pauza, namotavanje opuštene strune pa ponavljanje postupka.
Vrlo učinkovita tehnika vođenja pljuskavaca je i ona poznata kao „walking the dog“, šetanje psa. Izvidi se kratko lijevo- desno (10– 15 cm) potezanje varalice iz zgloba šake uz namotavanje strunem. Pauze su vrlo kratke i tijekom njih se struna drži zategnuta.
Osim u lovu spinanjem, kako s obale tako i s plovila, ove se varalice mogu koristiti i u ribolovu panulavanje brojnih riba od iglice, smuduta, širuna, polande, lampuge, luca, škarma, lice i strijeljke do „BGF“ lovina - tune, iglana i igluna.
