Većina jadranskih riba su mesojedi, ali veliki broj njih će posegnuti i za hranom biljnog porijekla. Zapravo, ribe našeg mora jedu skoro sve proizvode od žitarica, pa se oni koriste kao mamci, dok ih ostale biljke privlače samo kao začinski dodatci u tim prerađevinama.

Od svih mamaca biljnog porijekla kod nas se najviše koristi kruh, ali je najkvalitetnija pastela. To je smjesa brašna ili kruha s vodom, najbolje morskom. Umjesto s vodom, pastelu je bolje izraditi s mlijekom ili sirutkom te, osobito, tekućinom odlivenom pri soljenju srdele, koji joj poboljšavaju privlačnost, miris i okus, koji se poboljšavaju i raznim dodacima biljnog i životinjskog porijekla.

Tijesto je odličan mamac za lov cipola, sopa, šparmića, batoglavaca, bukva, girovki, vladika i ostalih usnača, iglice, arbuna, širuna, ali i dobra je i za lov cjenjenijih riba poput fratra, kantora, pica, sarka, ukjate, čak i smuduta i ovrate.

Izrada pastele nije komplicirana. Ako se pravi od kruha, neusporedivo je najbolje koristiti bijeli i to samo njegovu sredinu. Kruh se prvo dobro nakvasi, dobro iscijedi pa gnječi rukama sve dok se ne stvori kompaktna ljepljiva masa. Nakon eventualnog dodavanja začina, s gnječenjem se nastavlja sve dok se ne stvori masa koja se ne lijepi za prste, a vlaknasto se razvlači.

Za izradu pastele od brašna najbolje je koristiti bijelo glatko. Brašnu se postupno dodaje voda, mijesi se dok ne nastane mekano i kompaktno tijesto. Tijesto se zatim rastanji i ravnomjerno pospe začinima pa nastavi mijesiti, uz dodavanje brašna ili vode po potrebi, sve dok se ne dobije pastela željene žilavosti.

Da bi joj se poboljšao miris i okus, u pastele se dodaju razni sastojci i začini. Od biljnih najčešće samljeveno sjeme konoplje te komorača. Kad se pravi mamac za ciljani lov cipola u pastelu, koju će iznimno rado prihvatiti i ostale nabrojane ribe, najbolje je dodati sjeme korijandera. Na svaki kilogram pastele dodaje se barem 50 grama isprženog i samljevenog sjemena tih biljaka, najbolje u kombinaciji s istom količinom brašna od tvrdog mirisnog sira ili dobro usitnjene slane srdele.

Od biljnih dodataka privlačnost pastele znatno poboljšava i češnjak, posebno za ciljani lov cipola i jegulja. S dodavanjem češnjaka ne treba pretjerati kako se ne bi postigao suprotni učinak. U kilogram pastele je dovoljno umijesiti dva dobro zgnječena češnja češnjaka.

Pastela poput kruha lako spada s udice, što joj je najveća mana, koja joj se može otkloniti ili barem umanjiti na više načina. Jedan od njih je dodavanje češnjaka čije ulje znatno poboljšava žilavost, a time i držanje pastele na udici.

Od ostalih tvari biljnog porijekla koje poboljšavaju žilavost pastele najbolja su ulja, posebno maslinovo, koje znatno poboljšava i okus te miris pastele. Može se koristiti i ulje od prženja, ulje iz riblje konzerve te ono u kome se držao sir.

Iznimka je pastela za lov sopa. Naime, intenzivni miris ulja, kao i sira, može odagnati umjesto privući tu ribu. Za nju je idealno rješenje pastela u koju su dodana na nekoliko milimetara izrezane vlati morske trave ive, njena omiljene hrana. Na isti način, pastela se može armirati i nevelikom količinom sitno isjeckanog pamuka, vate. Mamac napravljen na taj način dobro se drži na udici i pri daljem odbacivanju.

pastela240622

Kako će se pastela držati ovisi i o načinu njenog postavljanja na udicu. Najbolje tako da se komad pastele valjanjem između dlanova oblikujte u duljeg ili kraćeg „crva“, ovisno o veličini udice na koju će te postavljati. Tako napravljenu je treba spiralno obmotati oko udice, počevši od vezišta pa sve dok preko vrha. Zatim je prstima treba oblikovati da izgleda kao cijela mušula.

Pastela se može pripremiti neposredno prije upotrebe, ali i znatno ranije jer se do upotrebe lako mogu u dobrom stanju sačuvati dosta dugo. Zamotana u plastičnu foliju u hladnjaku ostaje dobra barem tjedan dana, a još više kada je umotana u čisti i lagano nakvašeni platneni ubrus. Tako smještena na prozračnom i sjenovitom mjestu pastela ostaje dobra za upotrebu i do tjedan dana, čak i ljeti, a da ništa ne gubi od primamljivosti kao ona čuvana u hladnjaku.

Najbolji rezultati u lovu svim vrstama prerađevina od žitarica postižu se blizu naselja, stalnih i privremenih, gdje tjestenina često dospijeva u more i predstavlja uobičajenu hranu mnogih riba.

Malo po malo plavi rak se udomaćio u našem dijelu Jadrana, osobito južnom. Osim što se zapliće u mreže te zalazi u vrše, sve češće napada i krupnije mamce, čak i varalice odbačene s obale na priobalno dno. Kako je riječ o vrlo ukusnom raku i odličnom mamcu za najcjenjenije ribe, dobro je znati kako ga izvuči iz mora udičarskim alatom. Naime, za razliku od ostiju, mreže i vrše, udičarskim priborom ga nije lako podignuti u zrak.

Ako se plavog raka udičarskim alatom želi izvući na suho važno je znati kako se on ponaša, najvažnije pri izvlačenju iz mora. Naime, za razliku od svih ostalih rakova s kojima u Jadranu dijeli priobalno stanište, plavi rak čim iziđe na zrak pušta mamac jer je, iako iznimno agresivan i pohlepan, još više sumnjičav. Toliko brzo ispusti mamac da ga strunom iz mora nije moguće izvuči ni najvećom mogućom brzinom. Zato je za uspješan lov plavog raka parangalom, ometcem i potezanjem varalice s obale neophodno imati mrežnu prihvatnicu. Što veću to bolju. Za uspješan prihvat bolje je prihvatnicu potopiti pa u nju dovući raka, a ne obrnuto postupiti.

Za uspješni slučajni ili ciljani lov plavog raka dobro je znati i kako se on ponaša prije izlaska na suho. Kad napadne mamac, kao i kod svih rakova s kojima dijeli stanište, to se obično osjeti na priboru kao lagano potezanje, pogotovo ako je mamac umjetni, ali prirodni ponekad pojede na mjestu, bez ikakvih potezanja. Kad se osjeti da je zagrizao treba ga polako privlačiti bez zastajkivanja i trzanja. Pri odvajanju od dna najčešće se osjeti malo povećani otpor jer se najčešće nastoji zakopati u mekano dno. Uspje li, pri daljnjem privlačenju će se osjetiti povećani otpor uz nekoliko jačih potezanja. Da se odvojio od dna i zaplivao osjetit će se po laganom lepršanju koje uzrokuje zadnjim nogama oblika vesla.

plavirak170622 2

Plavi rak se na nekim područjima toliko razmnožio da ga je moguće i ciljano loviti parangalom, ali i sportskim alatima - ostima i ometcem, ali i samom mrežnom prihvatnicom.

Najlakši i najjeftiniji, sigurno i najzabavniji način lova plavog raka je skupljanje mrežnom prihvatnicom. Sve što treba za to osim prihvatnice s dugom ručkom je kanta za čuvanje ulova i, eventualno, čizme te lampa. Nakon što se locira plitko područje gdje se rakovi nalaze, treba zagaziti u more do dubine od oko jednog metra i početi se polako kretati paralelno s obalom te promatrati dno. Kad ga se primijeti, polako valja uronite prihvatnicu, što više se primaknuti raku i onda ga zagrabiti. Pri planiranju napada treba imati na umu da se rak pomiče bočno, lijevo ili desno, te postaviti mrežu tako da se najkraćim putem i što hitrije zagrabi rak, koji je nevjerojatno brz. Ovaj način lova, kao i ostima, najbolje funkcionira noću uz pomoć lampe, a lov u paru daje najbolje rezultate.

Osim pretraživanjem terena plavi rak se uspješno može loviti i čekanjem, pomoću mamca. Dovoljno je mamac zavezati na bilo kakvu uzicu, baciti ga u vidu i čekati da rak zagrize. Kada se uzica zategne treba je polako privlačiti sve dok mamac i rak ne budu na dohvat prihvatnice, a onda pokupiti plijen na već opisani način.

Umjesto stalno držati, uzicu, još bolje više njih, je najbolje vezati za kakav čvrsti oslonac u plićaku ili na obali te povremeno kontrolirati da li se što ulovilo.

Loviti se može raznim mamcima, ali su piletina i ribe najučinkovitiji. Riba privlači više rakova, pogotovo ako je masna, ali piletina traje dulje. Mogu se koristiti svi dijelovi pileta, ali su vratovi i krila najjjeftini, a i lako se pričvršćuju.

Najbolja pozicije za lov su plitki zaljevi, luke, lučice i slične tvorevine. Najbolji uvjet je plima u pokretu, bez obzira da li raste ili pada. Lov na opisani način može se obavljati samo u toplijem dijelu godine jer plavi rak obitava samo u moru koje je toplije od 19 - 20 stupnjeva. Ovisno o dijelu Jadrana, to se događa od kraja svibnja i traje do kraja rujna, s tim da se najbolji ulovi postižu u drugom dijelu tog perioda. Iako je noćni lov produktivniji, plavi rakovi se mogu pronaći i uloviti u bilo koje doba dana.

„Shore“ i „boat jigging“, ribolov odbacivanjem i skosavanjem varalice s obale ili usidrenog plovila zbog atraktivnosti su sve popularniji načini ribolova na moru osobito „plavog trija”, vrnuta, lokarde i širuna tijekom toplijeg dijela godine. Najčešće se obavljaju „jigg“, masivnim varalicama od metala jer se one mogu odbaciti dovoljno daleko bez dodatnog opterećenja na priboru, ali koje u fazi odbacivanja mogu uzrokovati mršenje pribora, a tijekom privlačenja imati lošu akciju. No, odabirom varalice s određenim položajem centra težine to se može izbjeći.

S obzirom na položaj centra težine postoje tri osnovne skupine „jigg“ varalica i isto toliko osnovnih načina njihove upotrebe.

jigg 1 100622

Prvu skupinu čine varalice kojima je centar težine u prednjem dijelu (na fotografiji iznad primjerci micro jigga), blizu mjesta za spajanje s ostatkom pribora. One u pravilu imaju vrlo dobru sposobnost letenja, čak i po jakom vjetru, a lete prednjim dijelom, „glavom“ naprijed. Kad udare u površinu mora relativno brzo tonu, ali zbog otpora strune koja ih nosi izvrsno rade i bljeskaju dok se skosavaju. Kad se takva varalica ostavi da tone, to čini brzo, ali kad se počne privlačiti, najbolje dugim potezima, zbog teške glave kreće se prema ribolovcu pri svakom skosu. Pri tome ima primamljive pokrete, kojih, pak, nema tijekom pauze u privlačenju.

Ova vrsta varalica je dobra za lov u srednje dubokim vodama, sa srednje jakim ili brzim kurentom i obično su lake za upotrebu, posebno ako imaju tanak oblik. Također, dosta lako ih je zadržati na željenoj dubini lova. Što je kurenat jači, teže ih je zadržati dublje. Većina napada na njih se događa dok se skosavaju, privlače, a manje dok padaju ili miruju. Mogu se skosavati dugim, ali i kraćima, a bržim skosavanjem.

jigg 2 100622

Najpopularnije varalice za „shore“ i „boat jiggigng“ su one čije je težište na ili blizu njihovog geometrijskog centra (fotografija iznad). Razlog tome je što u moru veći dio posla čine same jer su zbog nestabilnog položaja aktivne dok propadaju te, što je još važnije, između skosavanja. U to vrijeme one imaju tendenciju zastajkivanja na pola sekunde, a tijekom pada izvode snažno valjanje, mijenjaju smjer, poput listova koji padaju s drveta. No, te akcije postaju sve slabije što varalice više tonu i to zbog napinjanja strune, osobito višenitne PE jer ona ne tone okomito nego pod kutom.

Ove varalice imaju vrlo lošu stabilnost pri odbacivanju, posebice pri vjetrovitom vremenu. Vjetar im kvari putanju i prisiljava ih da se vrte i skrate let. Posljednje, ali ne i najmanje važno, varalice s težištem oko sredine nisu idealne za dublje vode. Osim što jako duboko tonu, vrlo su podložne utjecaju kurenta. No, izvrsno su rješenje za neiskusne varaličare i lov u srednje dubokom moru. Može ih se skosavati dugim i kraćim potezanjem.

jigg 3 100622

Varalice s težištem u „repu“ (fotografija iznad) izvanredno dobro lete, dosežu daljine bacanja koje niti jedna od prethodnih skupina ne može, čak ni za vrijeme jakog povoljnog vjetra. One također brzo tonu i mogu nadjačati, ovisno o težini, čak i jake kurente. Te varalice nakon pada u more tonu okomito s vrlo malo pokreta. Zato ih mnogi ribolovci izbjegavaju. Zbog takve akcije većina napada na njih događa se tijekom skosavanja, privlačenja. Ove varalice više opterećuju štapove zbog čega ih mnogi također izbjegavaju. Najdjelotvornije su pri brzom i kratkom skosavanju.

Osim ove osnovne tri postoji i sve brojnija četvrta skupina varalica za „shore“ i „boat jigging“. Primjerice varalice kojima je centar težine u leđima, odnosno odmaknut u jednu stranu od uzdužne ose, a ne na njenoj sredini. Kod nekih je to zato što je jedan bok deblji od drugog, a kod nekih zato što im je jedan bok od jednog metala, a drugi od njegove slitine ili drugog metala, različite težine. Takve varalice imaju kombinaciju karakteristika opisanih tri osnovne vrste - s boljim letom, boljom akcijom…

Za razliku od „FC“, fluorougljične strune, koja je odavno u masovnoj upotrebi, vrtilice od te plastike koristi mali broj naših udičara iako su one na tržištu već više od deset godina, a dobre su barem koliko i metalne vrtilica. Osim tradicionalnog otpora svemu što je revolucionarno u ribolovu, glavni razlog tome je sigurno visoka cijena „FC“ vrtilica, koja zapravo to i nije s obzirom na njihovu dugovječnost.

Vrtlice od „FC“ plastike proizvodi se pod imenom „Invisa Swivel“, naški - nevidljiva vrtilica, što je posve primjereno s obzirom da je fluorougljična plastika skoro nevidljiva u vodi. To „FC“ vrtilice čini najboljim rješenjem za lov opreznih i plahih riba, pri čemu fluorougljični privez, primula, pjok, može biti znatno kraći nego kad se lovi s vidljivim, metalnim vrtilicama.

fc crtilice 030622 2

Osim loma svjetlosti, što je čini praktično nevidljivom, „FC“ plastika ima skoro istu specifičnu težinu kao more, zbog čega vrtilice od nje imaju skoro neutralnu plovnost. Zato su najbolje rješenje za izradu „suspending“, sistema koji plutaju, odnosno ne tonu prebrzo ili isplivavaju.

Za razliku od metalnih,“Invisa Swivel“ ne napada korozija pa im ne treba nikakvo održavanje, a zbog strukture materijala od kojeg su izrađene mogu se smatrati samopodmazujućim. Na usporednim testovima ove su se vrtilice nastavile okretati i kada bi metalne svih konstrukcija blokirale. Osim toga, dok se klasične metalne vrtilice kliještima saviju svega nekoliko puta prije nego puknu, ove izdrže više stotina savijanja bez ikakvih znakova zamora materijala. Također, nakon testnog udarca čekićem nastavljaju se vrtiti, za razliku od metalnih koje pucaju, drobe se ili blokiraju.

Zbog otpornosti na udarce, odnosno tlačenje, od „FC“ plastike se ne mogu izraditi vrtilice „barrel“, bačvastog, odnosno drugog zatvorenog tipa. Zato su „Invesi Swivel“ vrtilice otvorenog kučišta i izrađuju se lijevanjem. Vrtilice tog tipa manje su podložne prljanju i lakše se čiste, kvalitetnije i preciznije se mogu izraditi nego vrtilice zatvorenog kučišta.

Zbog takve konstrukcije i načina izrade ove su vrtilice i duplo veće od metalnih iste jačine, ali to im nije mana s obzirom na njihovu nevidljivost nego prednost jer se s njima lakše rukuje. Zbog većih dimenzija, vezišta ovih vrtilica ne mogu djelovati na strune kao sječiva, kao što je slučaj s tankim vezištima metalnih varalica. Osim toga, vezišta su oblikovana tako da od otvora prema krajevima imaju kanale u koje ulazi struna, što joj daje dodatnu snagu te zaštitu.

Osim za lov opreznih riba, ove su vrtilice odlično rješenje i za bilo koji drugi način ribolova, od varaličarenja, lova čekanjem mamcima, skosavanja, do pendule. S obzirom na nevidljivost, u ribolovu varaličarenjem, pažnja ribe neće biti usmjerena na vrtilicu, što je čest slučaj - nego na varalicu. Upravo zbog toga mnogi varaličari nisu koristili vrtilice, što je prije ili kasnije dovodilo do usukavanja strune, a što joj je znatno skraćivalo radni vijek.

Kad je na priboru „FC“ vrtilica nepotrebno je ispred nje postavljati plastičnu perlicu koja štiti vršni provodnik štapa od eventualnog udarca, jer je „FC“ vrtilica mekša od provodnika pa neće oštetiti prsten provodnika poput metalne vrtilice.

U ribolovu brzih i snažnih grabljivica, posebice u „Big Game Fishingu“, ribolovu velikih pučinskih grabljivica, klasične vrtilice moraju biti snažnije od struna zbog prvog udara ribe koji je u pravilu najjači. No, s „Invesi Swivel“ vrtilicama to nije potrebno, jer njihova fleksibilnost dopušta znatno veću toleranciju, tako da ni pri najvećim naporima neće popustiti, puknuti ili se prestati okretati.

Vezivanje „FC“ vrtilica je vrlo jednostavno, a preporučeni čvorovi su „Clinch“ i „Palomar“.

„Invesi Swivel“ vrtilice se proizvode bezbojne, crvene te svjetlo zelene boje, kao bi mogle biti usklađene s bojom strune za koju se vežu. Izrađuju se u veličinama od 10 do 3/0, odnosno jačinama od 12 do 200 libri što pokriva sve segmente i sve tehnike sportsko - rekreativnog ribolova.

Zubatac je jedna od najpoželjnijih udičarskih lovina, a za njegov, ali i lov njegovih srodnika poput pagra, može poslužiti nekoliko vrsta varalica. Najuniverzalnija je „shad“ jer se njom može loviti tehnikom „vertical jigginga“, „driftinga“ te „trollinga“, odnosno okomitog skosavanja, puštanja u struju mora te pendulom. Radi se o varalici od mekane plastike u obliku ribe, ali s poprijeko postavljenom repnom plohom kojim u plovidbi mlati repom lijevo - desno, zbog čega je kod nas nazivaju mlatirepkom.

Za lov zubaca, krunaša i pagra koriste se „shad“ varalice duže od 10 do 20 cm, obvezno raznih akcija, odnosno mekoće. Za lov u struji mora i skosavanjem trebaju biti duže i mekše nego one za lov pendulom. Osim u više dužina i elastičnosti, u kolekciji je dobro imati i mlatirepe u više boja. Naime, u uvjetima bistrog i prozirnog mora, pogotovo ako se ne lovi na velikim dubinama, preporučljivo je koristiti varalice plave, bijele zelene i tamno narančaste boje. Za lov u neprozirnom i dubokom moru dobro je imati žute, fluoroscentno ružičaste, svjetlo narančaste i varalice ostalih svjetlijih te uočljivijih dekora.

shadvaralice270522 3

Za vjerojatno naujučinkovitiji, lov okomitim skosavanjem, ove se varalice mogu montirati na „jigg head“, originalnu olovnu glavu, ali i na „Tenya“, „Kabura“, „Inchiku“ i „Madai“, glave klasičnih „vertical jigging“ varalica. Montirane mogu biti same, ali je puno bolje kad su uz njih na glavama i trake, niti te ostali ukrasi koji inače čine varalice za okomito skosavanje. Bez obzira koja se koristila, glava treba biti teška 100 do 300 grama, ovisno o dubini lova, jačini kurenta i željenoj brzini spuštanja varalice. Kako se zubaci i krunaši u pravilu love na dnu, glave varalice moraju biti vrlo robusne, odnosno sa što otpornijim dekorativno - zaštitnim slojem.

Zbog istog razloga, ali i velike snage čeljusti i zubi zubaca, i udice moraju biti iznimno jake, ali i elastične. Udice u varalicu mogu biti postavljene na dva načina. Prvi je da, kao što je to uobičajeno kad se montira na „jigg head“, varalica se može i na „vertical jigging“ glave montirati tako da joj vrh udice s gornje strane izlazi na otprilike pola dužine tijela.

shadvaralice270522 2

Zubatac i njegovi srodnici, međutim, mnogo puta plijen napadaju snažnim ugrizima u korijen repa, što rezultira uništenjem mlatirepa te, što je još gore, gubitkom plijena. Kako bi se to spriječilo potrebno je udicu postaviti u visini repne plohe varalice, najbolje i najlakše pomoću „assist“ udica. To rješenje je osobito prikladno za lov na nečistom, dnu s puno prepreka.

„Jigg head“ je najbolje za osnovnu strunu spojiti pomoću kopče ili „split ringa“, rascijepanog prstena. Na taj se način mlatirepu daje najveća sloboda pokreta.

Bez obzira kako naoružan i na koju glavu montiran, shad je u „vertical jigging“ ciljanom ribolovu zubaca i njegovih srodnika najbolje sporim podizanjem s povremenim naglim trzajima i zastajkivanjima. Većina napada će se dogoditi do desetak metara poviše dna, ali nisu isključeni ni oni u gornjim dijelovima vodenog stupa.
Idealni štapovi za ribolov skosavanjem mrdavca je onaj za „vertical jigging“, „Kabura“ varalicom. Na njegovu rolu najbolje je namotati višenitnu strunu upletenu od barem 8 niti, snage 20 do 30 libri. Dobro je koristiti strunu čijih je svakih 10 metara drugačije obojeno kako bi se najlakše kontrolirala dubina lova i visina skosavanja. Na osnovnu strunu posredstvom vrtilice s kopčom treba biti montiran završnjak, od najlona ili „FC“ strune. Debljina završnjaka može biti od 0,70 do 0,80, čak i svih 0,90 mm, kad se lovi na izrazito nečistom dnu. Duljina završnjaka u pravilu iznosi između 5 i 8 m, ali ponekad, u uvjetima vrlo jake struje, treba koristiti kraće, od 3 do 4 m kako bi se lakše lovilo.

Važan čimbenik uspješnosti ribolova ometcem s obale, o čemu smo pisali prije tjedan dana, jest i primamljivanje te vrsta primame. Primamljivati se može na više načina, ovisno o zoni lova i dubini mora.

Većina onih koji primamljuju to čine onim čime love, što ima prednosti, ali, još i više, i mana. Posebno za to pravljene smjese su učinkovitije, praktičnije jer se lakše čuvaju i transportiraju, a nerijetko su i jeftinije od mamaca. Jasno, ako se izrade od pravih sastojaka i na pravi način.

Iako se s obale udičari na relativno plitkim terenima, veoma je važno primamu ponuditi što preciznije u onom dijelu vodenog stuba gdje je postavljen mamac. To nije moguće uraditi samo s jednom vrstom pa je nužno praviti razne primame - površinske, pridnene i za „pola dna“.

primama200522 1

Da bi bila učinkovita, površinska primama mora se raspadati i što duže zadržavati tek nekoliko centimetara ispod površine. Zato ju je neophodno izraditi od što sitnijih čestica i obilato raskvasiti.

Kvašenje, smanjenje kompaktnosti, primame izvodi se vodom ili, još bolje, mlijekom, koje je i samo primama, kako mirisom tako i vidljivošću. Osnovni sastojci površinske primame su fino samljeveni osušeni bijeli kruh il i dvopek, mlijeko u prahu, brašno od sira i kozice. Uz njih, kao mirisi u površinske se primame dodaje samljeveno sjeme korijandera i koromača te korice cimeta. Svim se tim tvarima pod površinom primamljuju cipoli, rjeđe gavuni, te još neke manje brojne ribe.

primama200522 2

Između površine i dna na bolje uzimanje hrane potiču se najčešće bukve, ukjate i vrnuti. Da bi do njih stigla, primama se mora kasnije raspadati, a to je moguće samo ako nije od brašnastih nego malo krupnijih sastojaka. To je najčešće samljevena srdela, slana ili svježa, s dodatkom sitne soli. Drugi obvezno sastojak jesu mekinje. Osim osnovnih, nužne su i tvari koje će ih držati na okupu dok ne potonu na željnu dubinu. Nekada se za to koristilo samo riblje ulje, a danas se rabe fino samljevene mekinje ili ljepljivi glutaminati. Osim toga, reguliranje dubine na kojoj će se primama raspasti i zadržati vrši se i razrjeđivanjem vodom ili, rjeđe, mlijekom.

Iako se rabi i za primamljivanje najcjenjenijih riba, dubinska se primama najčešće na dno polaže zbog primamljivanja pridnenih cipola. Radi se to relativno gustom masom koju najčešće čine samljevene srdele pomiješane s tijestom od bijelog kruha. Toj se smjesi dodaje riblje i brašno od sira te kikirikija. Kao vezivo se najčešće rabi kukuruzno i brašno od riže. Za dodatno provociranje čula mirisa riba dodaju se kakao prah, riblje brašno, samljeveni korijander, komorač i češnjak, glutamin…Zbog njihovih učinkovitosti isplati se malo pomučiti i pribaviti sastojke kojih nema u svakom kućanstvu i prodavaonici. Tako se, primjerice, kalcijev karbonat (talk) može naći u prodavaonicama za vinare, ljubitelje životinja, a plod komorača nabrati na neobrađenim površinama. No, i bez tih specijalnih sastojaka primame su vrlo učinkovite.

Sastav primame ovisi o njegovoj namjeni. Za svaku ima po nekoliko recepata. Evo dva recepta za univerzalnu primamu. Mijenjajući im gustoću one se s podjednakom učinkovitošću mogu rabiti na svim dubinama.

Kao i svake druge, ove se primame mogu izraditi samo od suhih sastojaka, zbog čega se može dugo čuvati. Čini je:
- samljeveni dvopek (30 posto),
- brašno sira (20 posto),
- mlijeko u prahu (10 posto),
- riblje brašno (20 posto) i
- brašno kukuruznih klica (20 posto).

Mokra univerzalna primama se pravi od:
- bijelog namočenog i iscijeđenog kruha (30 posto),
- brašna sira (20 posto),
- pikantnog gorgonzola sira pomiješanog s mlijekom (10 posto),
- mlijeka u prahu (10 posto),
- brašna kukuruznih klica (20 posto) i
- brašna riže (10 posto).

Prije uporabe, u obje primame se može dodati 30 posto svježe srdele fino samljevene ili isjeckane. U suhu se, za pridneni primamljivanje, kao vezivo naknadno može dodati 10 posto bijelog brašna.

Temperature priobalnog mora su prešle 17 stupnjeva pa je počela ubrzana migracija riba iz većih k manjim dubinama, a time i period najboljeg ribolova udicom u priobalju. Taj period će potrajati do kraja lipnja ili srpnja, ovisno o čudima vremena. Zbog svega toga, predstojećih otprilike dva mjeseca idealno je vrijeme za udičarenje s obale, osobito odmetom. Više ili manje uspješno moći će se loviti sa svih vrsta obale.

Međutim, od početka svibnja do kraja rujna zabranjen je ribolov unutar luka i lučica te na uređenim plažama i kupalištima. Zato je najbolje loviti s prirodne i umjetne školjere, kamenite obale, te neposredno uz luke, lučice, plaže i kupališta.

Iako će se nešto bolje lovi po oblačnom vremenu te tijekom plime, osobito na njenom početku i kraju, u ovo doba godine s obale će se uspješno loviti moći cijeli dan, čak i u vrijeme oseke te po jakom suncu.

Neusporedivo bolji ulovi postizat će se upotrebnom štapa s rolom. Najprikladniji štap za neselektivni lov odmetom je onaj dugačak tri do pet metara. To može biti univerzalni odmetaški štap te, još bolje, brzi „bolonjez“. Bez obzira koji bio, štap treba imati težinu bacanja do 30 grama jer se lovi na maloj dubini i u relativno mirnom moru. Također, štap mora imati izrazito osjetljiv vršnjak, jer jedino on može upozoriti da i sitnija riba, kakva se najčešće lovi, uzima mamac. Vršnjak može biti izrađen od ugljičnih ili staklenih vlakana. Onaj od ugljičnih je osjetljiviji pa bolje signalizira, ali je skuplji i osjetljiviji na lom. Najbolje je imati oba pa ovisno o uvjetima na mjestu lova odabrati koji koristiti. To ovisi o jačini vjetra i morske struje te dubini mora na mjestu lova, ali i težini olovnice, vrsti ribe koja se očekuje… Vršnjaku od staklenih vlakana prednost treba dati kad su plijen manje oprezne ribe.

Što se tiče role, važno je jedino to da bude veličine 20 ili 30. Kalem joj treba napuniti najlonom promjera 0,15 do 0,25 mm, koji završava omčom za spoj završnjaka.

more130522 3

Svaštarski ribolov, osobito početnicima, najbolje je obavljati univerzalnim, završnjakom tipa „očenaš“, s olovnicom na kraju i dva, tri priveza s udicama poviše nje. Za lov na kamenitom dnu gdje može zapinjati, najbolje je koristiti onaj s dva priveza. Predvez, osnovu mu je najbolje izraditi od najlona promjera 0,20 do 0,25 mm, a priveze, pjoke, promjera 0,16 do 0,20 mm. Dužina priveza treba biti 25 do 30 cm, a njihov međusobni i razmak od olovnice na donjem kraju 40 cm. Težina olovnice trena biti što manja, tek tolik oda omogući dostatnu dužinu odbačaja, za što je u pravilu dovoljna olovnica težine 5 do 20 grama, rijetko preko 40. Spoj predveza i priveza moguće je izvesti na nekoliko načina, od kojih je najbolji onaj pomoću „snodi“, perlice s dvije rupe, koje najviše smanjuje mogućnost uvrtanja i zapinjanja dijelova završnjaka.

Ako su u lovnoj zoni opreznije ribe poput ovrate, fratra ili pica, najbolje ih je pokušati prevariti s jednom udicom na kraju pribora i kliznom olovnicom na osnovnoj struni. Ukoliko su, pak, u lovnoj zoni najbrojnije girovke i druge ribe koje se zadržavaju između površine i dna, najbolje je loviti pomoću plovka i završnjaka oblika „brk“. No, bez obzira na njegovu konstrukciju, završnjak mora nositi iznimno male i tanke udice oblika „Crystal“ ili „Aberdeen“. Broj 16 do 13, odnosno širine luka 4 do 7 mm su najčešće dovoljno velike, ali je bolje koristiti one širine luka 10 mm kako bi se izbjegao lov najmanjih riba.

more130522 2

Osim konstrukcijom, završnjaci za lov štapom i rolom se razlikuju i po načinu upotreba. „Očenašem“ se lovi tako da se spusti na dno pa osnovna struna lagano zategne sve dok se vršnjak malo ne savije. Zatim se štap položi na obalu ili u kakav držač i čeka ugriz ribe, lagani cipola ili odlučni sope, sarka…

Završnjak može biti i sa samo jednom udicom te kliznom olovnicom, kao za lov ovrate. Takav je prikladan za lov na terenima gdje su zapinjanja za dno česta. Najaktivniji, ribolov pretraživanjem lovne zone, ne samo po pravcu nego i dubini, omogućuje završnjak oblika „brka“ i plovak.

Što se tiče mamca, to može biti i običan kruh, posebice kad se pretežito love sope, cipoli i špari. Kada se, pak, pretežito love ukjate, fratri, puno bolje je mamčiti komade kozice, školjki i crviće. Ako se uglavnom love knezi i ostale usnače te škarpine, najbolje je nadijevati tvrđe, odnosno mamce koji se bolje drže na udici, primjerice komade lignje.

Od vrste mamaca ovisi koliko će se brzo kontrirati. Kruh, ali i plijen će se gubiti ako se ne kontrira odmah, dok je u lovu s tvrdim mamcem dozvoljeno malo kasnije kontrirati. S izvlačenjem plijena ne treba oklijevati, posebice ne na mjestima s puno procijepa i rupa te ostalih podvodnih prepreka.

Odabir vrste strune može biti presudan za kvalitetu udičarske opreme, njenu pouzdanost te količinu, kvalitetu i veličinu budućeg ulova. Tako je fluorougljična struna najbolje rješenje za lov plašljivih i opreznih riba jer je u vodi praktično nevidljiva.

No, ta struna se izrađuje od „poliviniliden fluorida“ (PVDF), spoja fluora i ugljika, koji je znatno skuplji od „poliamida“ (PA), najlona, od koga se izrađuje klasična udičarska struna. Zbog toga je fluorougljična često duplo skuplja od najlonske strune iste debljine. To je razlog zašto se radi uštede fluorugljična struna koristi samo za izradu završnjaka (sistema) ili tek priveza (pjoka, prame, primule), ali i zašto se proizvode strune od kombinacije skupog fluorougljika i jeftinijeg najlona. U početku su ih pravili od mješavine tih plastičnih masa i posve prikladno prema kupcima pošteno nazivali mješancima.

Međutim, danas je malo struna koje nose oznaku „hybrid“, ali je puno s oznakom „Flurina“, „Fluorina“, „Fluoro“, „Fluoro-X“, „Fluron“, „Fluorocor“… Puno je i struna s „fluorocoated“, „fluoro coated“, „fluoro coating“ i sličnim oznakama, koje su zapravo najlonske strune obučene u plašt od flourougljika, što ih kao ni mješance ne čini nevidljivim.

razlikovanjestruna060522 1

Nažalost, na osnovu takvih imena i oznaka mnogi nedovoljno informirani udičari smatraju da se radi o skoro nevidljivim fluorougljičnim strunama pa umjesto takvih kupuju manje ili dobro vidljive i tek nešto jeftinije mješance. No, dobro je znati da iako nisu nevidljive, „obučene“ i osobito strune od mješavine fluorougljika i najlona nisu loše. Dapače, različitim omjerima te dvije plastike dobijaju se strune različitih osobina, kakve često nemaju strune od samo jednog tvoriva.

Da bi se izbjegla kupovina „mačka u vreći“ potrebno je znati kako prepoznati fluorougljičnu, odnosno razlikovati je od najlonske i hibridne strune, što je najteže. Najlakše i najbolje je kupujte samo strunu na čijem pakiranju piše da je 100% fluorougljična jer niti jedan distributer i proizvođač zbog visokih kazni nije spreman riskirati i tako označiti strunu koja to nije.

No, upravo omjeri tvoriva uzrokuju najveće probleme u razlikovanju hibridne od fluorougljične i najlonske. Tako hibridna struna čak i s malo više od 50% udjela fluorougljika nakon istezanja puca kao čista najlonska- nakon što se maksimalno stanji puca, a pukniti joj krajevi izgledaju kao vrh igle.

razlikovanjestruna060522 3

Fluorougljične i hibridne strune s vrlo velikim postotkom fluorougljika pucaju drukčije. One se znatno manje istežu i jedva primjetno stanjuju. Zatim se na mjestu budućeg mjesta pucanja pojavljuju uzdužne pukotina, a puknuti krajevi izgledaju kao razgranati.

razlikovanjestruna060522 2

Drugi način na koji udičari samostalno mogu dosta pouzdano otkriti od koje je plastike struna jest test paljenjem. Izvodi se tako da se kraj strune barem 20-tak sekundi drži plamenu upaljača. Najlonska struna se lako zapali, lako izgara, topi se i kaplje, a nakon što se ukloni iz plamena i ohladi na vrhu se stvori skoro prozirna kapljica. Florougljična struna, pak, teško gori, i to samo onaj dio koji se nalazi unutar plamena. Kada gorenje prestane i struna se ohladi vrh je neravan i pougljen. Kad se protrlja između prstiju oni pocrne od sitne čađi, a na struni ostane hrapavo zadebljanje nepravilnog oblika.

Hibridne strune se na testu ponašaju ovisno o tome koja plastika čini njen veći dio. Struna s manjim udjelom fluorougljika, a takve su skoro sve, ponašaju se skoro kao najlonske, s tim da im je ohlađeni kraj manje ili više crn, ovisno o udjelu fluorougljika.

Prvim danom svibnja stupa na snagu polugodišnja zabrana ribolova u lukama i lučicama, najdostupnijim dobrim udičarskim poštama. Zato udičarima koji ne mogu pohoditi daleke poste, a žele kvalitetan ulov preostaje da lovinu traže po najbližim ozelenjenim plićacima, a tamo su sope (salpe) čije najbolje vrijeme za ribolov upravo počinje.

Uspjeh, ali i brzina lova sope ovisi i o tome koliko joj je mamac vidljiv. Da bi bio što vidljiviji, mamac treba stajati ili, još bolje, lelujati iznad livade gdje se salpe hrane. To se može postići „a'volo“, lovom u propadanju s priborom bez utega te držanjem mamca na željenom mjestu pomoću kalamoča, „direktaša“, štapa bez provodnika i role. Ipak, najbolje je loviti pomoću plovka i „bolognese“ štapa. Štap može biti male težine bacanja i dugačak između 3,6 i 4,5 m, a rola na njemu veličine 10 do 25, sve ovisno o ukusu i mogućnostima ribolovca. Važno je da vršnjak štapa bude što osjetljiviji.

Plovak može biti podvodni, tipa „pop-up“, koji je dobar samo za lov na niskim livadama algi. Klasični je podjednako dobar u svim situacija, a nezamjenjiv nad visokim livadama lažine. Dovoljan je onaj od 1 do 3 grama, ali se mogu koristiti i teži, do 5, čak i 10 grama nosivosti. Najbolji su klizni te najosjetljiviji, oni vrlo izduženog oblika.

Dobroj prezentaciji mamca pridonijet će i mekana struna. Osnovna najlonska struna može biti promjera do 0,30 mm, ali je posve dovoljna ona od 0,17 do 0,24 mm. Umjesto najlona može se koristiti još podatnija „PE“ višenitka oznake 0,3 do 0.6, odnosno debljine 0,06 do 0,12 mm. Na vidljivu višenitku zbog diskrecije je dobro nadovezati nekoliko metara najlona, ali nije obvezno.

Osim plovka postavljenog između graničnika hoda, na osnovnu strunu se postavlja i dodatni uteg, najbolje rascijepanu olovnicu ili više njih težine do 3 grama, postavljene 40 do 60 cm poviše udice.

Sope imaju brojne sitne, kao žilet oštre, zube kojima lako oštete strunu. Zato završnjak, posebno za lov krupnijih primjeraka treba izraditi od najlonske ili, još bolje, „FC“, fluorougljične strune velike, debljine do 0,30, čak i 0,35 mm. Dužina mu može biti tek 25 do 35 cm. Završnjak, zapravo samo privez s udicom, s osnovnom strunom se povezuje posredstvom najmanje vrtilice.

Privez (primula, pjok) se može činiti predebeo, ali takav je potreban između ostalog i zato kako bi se spriječilo njegovo mršenje među zubima sope, što dovodi do lakog pucanja čak i strune koja nije oštećena, kako pri kontri tako i naglim trzajima kojime je sklona sopa. Umjesto s jednom može se koristiti i završnjak s dvije udice, koji je osobito dobar za lov spuštanjem ili kratkim odbacivanjem a'volo i pribora štapom bez role. Takav završnjak, poznat kao „brk“, pravi se od dva priveza nejednake dužine 30-40 do 50-80 cm vezana za kraj osnovne strune.

Sopa ima i vrlo mala usta. To znači da u odnosu na svoju veličinu ona guta vrlo male zalogaje pa zato i udice. Najmanji, primjerci dužine 10 do 15 cm mogu progutati udice širine luka od samo 3 do najviše 5 mm. Sope su lovne veličine dužine 15 do 20 cm, a najuspješnije se love udicama širine luka 5 do 8 mm, dok krupniji primjerci, čak i kapitalci težine 2 do 3 kg, mogu progutati udicu širine luka tek 8 do 10 mm.

Zbog načina hranjenja i oblika njezine usne šupljine, sope je najbolje loviti udicom oblika „Kendal“, kakvih je malo na našem tržištu. Više nego dobre su udice oblika „Aberdeen“ te „Crystal“. Veoma je važno da udica bude od što tanje žice. Dobro je da ima dugo tijelo. Tako se na najlakši način izbjegava da sopa opasnim zubima ošteti strunu poviše udice nakon što mamac proguta „do repa“.

Kad se pronađe teren koji posjećuju sope, treba mu prići tiho i započeti primamljivati. Pritom te tijekom lova stalno treba biti izvan vidokruga ribe - ako su sope uz samu obalu - barem 4-5 metara daleko od mora. Najbolje je loviti na granici vidljivosti dna, posebno u lukama i kanalima, što je u njima najčešće na dubinama između 2 i 4 metra. Kad se, pak, lovi u kakvoj uvali, udice je najbolje odbacivati s njezinih bokova prema sredini. Ako na mjestu odakle se lovi ima šetača, mamce treba odbacivati dalje od obale, što je najlakše uraditi iz plovila. Sidriti ga treba tako da se mamci mogu dobaciti do kopna. Zatim ih treba povući dva do tri metra dublje. Veoma često, odmah nakon mamca potone i plovak pa treba biti spreman za isto tako brzu, ali laganu kontru. Jaka kontra je opasna za mekane usne salpe pa je iznimno borbenoj salpi bolje prepustiti da duboko proguta udicu.

Kada zagrize veća salpa, borba će potrajati nekoliko minuta pa će se ostale razbježati. U zonu ribolova će ih vratiti primama. Dok se to ne dogodi, mamce treba odbacivati dvadesetak metara lijevo ili desno od mjesta gdje je sopa ulovljena.

Kao i kod ostalih vegetarijanki, crijeva sope su višestruko duža nego kod ribe mesoždera iste dužine. A kako je sadržaj njene utrobe lako i brzo kvarljiv, a njeno meso iznimno nježno, isto se događa i s njim. Ako slučajno ostane neko vrijeme na suncu neočišćena, meso joj toliko omekša da se pretvori u žitku kašu vrlo lošeg mirisa i okusa. Zato je ulovljenu sopu preporučljivo odmah usmrtiti i očistiti. Osim iznutrice, očistiti i guljenjem odstraniti treba i crnu kožicu s unutrašnje strane trbušne šupljine, koja je gorka i takvim čini okolno meso.

Petak, 22 Travanj 2022 20:21

Kako pribaviti i čuvati volke...

Kao što smo prije tjedan dana pisali, puževi volci su odlični mamci za lov ovrate, posebice od proljeća do jeseni. No, dobar su mamac i za lov grujeva (ugora) i murine, sarka, fratra, pica, kantora, krupnih arbuna, čak i ovčica, smuduta, zubataca, hama... Pisali smo i kako ih nadijevati, a sada evo i sve o tome kako ih pribavljati i čuvati.

Volci čine velike štete ribarima jer jedu ulov u stajačicama i pridnenim povlačnim mrežama te vršama. Zato se mogu pribaviti od ribara, koji ih ponekad nude i na ribarnicama.

Ribolovci ih vlastoručno mogu pribavljati na više načina. Najlakše i najviše tijekom svibnja i lipnja, kad se skupljuju u hrpe zbog mrijesta. No, treba imati na umu da je sportsko - rekreativnim ribolovcima zakonom dozvoljen dnevni ulov od najviše dva kilograma, što nije malo jer je za dnevni ribolov dovoljno 10 do 15 komada.

Volci se sakupljati mogu gazeći po plitkom moru, ali je najčešće potrebno roniti. Ljušture volaka često su potpuno zarasle mahovnjacima i algama tako da ih je na obraslom dnu teško primijetiti. Najlakše ih je naći na blago položenoj obali, uz mješano kamenito - travnato dno na kome ima trpova.

dvozub220422

Osim rukom, skupljati se mogu za to posebno napravljenim alatom - dvozubom. Taj tradicionalni alat čini drvena drška dužine barem tri metra, snop gumica za domaćinstvo te dva zuba za osti. Posebno je pogodan za lov na većim dubinama, hodanjem po dnu, tako i iz plovila. Kad se kroz masku ili ribarsko okno ugleda, volak se dvozubom pritisne uz dno da ga zubi obuhvate, a onda se sve skupa pažljivo izvuče na suho.

Sa strmih stjenovitih, ozidanih lučkih obala te iz plovila volci se mogu loviti i primamljivanjem. Dovoljno je u mrežastu vreću od povrća staviti stučene dagnje ili otpatke hrane, kosti i mesa toplokrvnih životinja, ako je potrebno i kamen primjerene težine te sve konopom spustiti na dno. Nakon sat, dva vremena, vreću treba pažljivo izvuči te s njene površine poskidati volke koji su došli na gozbu, a koju najčešće ne prekidaju ni dok se podižu, čak i kad dospiju na suho.

Mamcima se može loviti i mrežnjakom. Taj stari i skoro zaboravljeni alat čini metalni okvir, najčešće oblika kruga, ali može biti kvadratnog, na kome je razapeta mreža ili pričvršćena mrežasta vreća. Okvir je s tri ili četiri vezice spojen s užetom namotanim na motovilo - plovak, kojim se alat spušta na dno i diže s njega. Za lov volaka dovoljan je okvir od žice debljine 5 mm, i dimenzija većih od pola metra, dok mreža mora imati što manje oko. Za razliku od lova vrećom, mamci u mrežnjaku trebaju biti što veći i žilaviji.

Do upotrebe volke je najbolje održavati na životu iako su i konzervirani te zamrznuti skoro podjednako dobri mamci. U mrežastoj vreći potopljenoj u more mogu se čuvati dan, najviše dva, jer će nakon toga pregristi vreću i osloboditi se. Tjedan dana živi u morem natopljenoj krpi mogu se čuvati u najdonjoj polici hladnjaka. Duže, praktično neograničeno, u moru se mogu držati smješteni u metalnoj ili plastičnoj šupljoj posudi pod uvjetom da se hrane. Za 20 - tak volaka tjedno je dovoljna jedna srdela ili slična ribica.
Veoma dugo čuvati se mogu usoljeni volci, obvezno bez kućica. Konzerviranje je najbolje izvesti pomoću malo krupne soli. Njome se pokrije dno posude, pa se stavi sloj mamaca, ponovo soli i tako redom dok se posuda ne napuni. Završiti treba s malo debljim slojem soli. Dva do tri dana poslije soljenja nužno je ocijediti salamuru. Posudu treba pohraniti na tamno i hladno mjesto pa će volci biti sačuvan od kvarenja do godinu dana.

Najduže je moguće čuvati zamrznute volke. S njegovim zamrzavanjem nije nužno žuriti, ali je idealno zamrznuti ga do dva sata poslije uginuća. Kako bi se izbjegli brojni kasniji problemi, prije zamrzavanja od kućica oslobođene mamce treba pakirati pojedinačno, u aluminijsku foliju ili plastične kesice, kako se ne bi međusobno lijepili. Nakon toga ih po nekoliko treba spremiti u plastičnu kesicu pa iz nje istisnuti zrak.

Zamrznute volke u ribolov treba nositi u malom transportnom hladnjaku ili, ako ih je manje, u termos-boci. Neiskorištene, a odmrznute mamce nema svrhe ponovo zamrzavati. Prvo, zato što nesnosno smrde i drugo jer se više puta odmrzavani volci puno lošije drže na udici.

Stranica 1 od 29

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019