Srijeda, 19 Travanj 2017 11:09

Natječaj za zapošljavanje mene

Opće je poznato da mnogim političkim strankama u lijepoj našoj domovini, oj junačkoj zemlji miloj, fali kvalitetnih kadrova. Pa ih onda popunjavaju naravno nekvalitetni kadrovi po već standardnim ključevima odabira od kojih je najpopularniji onaj „ko je bliže oltaru bolje čuje misu“.

Stare je to slave djedovina, a da bi vazda sretna bila, potrebno je da na ključne pozicije moći i utjecaja, dođu ovakve osobe kao što sam ja. Ima nas, samo nas treba naći i znati nas zadovoljiti!

Potaknut nedavnim naslovima na lokalnim portalima o tome kako političke stranke u Dubrovniku ne nalaze odgovarajuće kadrove za direktorska mjesta u komunalnim poduzećima, raspisujem:

JAVNI NATJEČAJ za zapošljavanje mene

Na natječaj se mogu javiti sve političke stranke u Dubrovniku koje imaju moć kadroviranja, Gradska uprava, Županija dubrovačko - neretvanska, sa svim svojim pripadajućim Upravnim odjelima. Naravno, mogu se javiti i komunalna poduzeća.

Oni koji nemaju prvospomenutu moć se ne trebaju javljati ni gubiti moje i njihovo vrijeme!

Uz prijavu na natječaj potrebno je priložiti:

- Dokaz da se radi o političkoj stranci registriranoj u RH;
- Dokaze o likvidnosti BON1 i BON2 (za poduzeća);
- Preslik detaljnog opisa poslova za pripadajuće radno mjesto direktora ili pročelnika;
- Dokaz o radnim iskustvima sa dosadašnjim zaposlenicima na tim pozicijama i prezentacija njihovih rezultata, te pismeno obrazloženje prekida Ugovora o radu s njima;
- Skicirani prikaz radnog vremena, sa točno preciziranim dnevnim, tjednim i godišnjim odmorom;
- Uredbu o plaćanju prekovremenih radnih sati i toplog obroka;
- Pravilnik o besplatnom i neograničenom korištenju službenog automobila i mobitela;
- Pravilnik o potpunom pokrivanju troškova službenih putovanja, plaćanju dnevnica, naknada za život odvojen od obitelji kao i troškova reprezentacije;
- Prijedlog sporazuma o članstvu u političkoj stranci koji se sklapa radi zapošljavanja na navedeno radno mjesto, a isto će trajati dokle traje i radni odnos (ovjereno u 2 primjerka, od kojih svaka strana zadržava po jedan primjerak).
- Ponude za članstvo u najmanje 4 (slovima: četiri) upravna odbora bitnijih poduzeća i najmanje 7 (slovima: sedam) nadzornih odbora i jasno specificirani iznosi pripadajućih naknada za obavljeni mukotrpni rad;
- Ovjerenu i potpisanu izjavu vrha političkih stranaka kojom se obavezuju da neće sankcionirati svoje lokalne predstavnike, ukoliko apliciraju ali ne prođu na ovom natječaju.
Poželjno je priložiti i popis dodatnih beneficija. To nije nužan uvjet, ali svakako povećava šanse prolaska na ovom natječaju!

Svi koji se prijave na natječaj, a čije ponude ne budu prihvaćene, obvezuju se da neće tužiti (zbog zavisti i sl.) najboljeg ponuditelja čija ponuda će biti prihvaćena.

U slučaju nekog spora, utvrđuje se nadležnost Suda u Dubrovniku.

U miraz donosim već navedeno članstvo u stranci i autentičnu diplomu Ekonomskog fakulteta, koja sigurno neće biti predmet bilo kakvih istražnih radnji i po kojoj imam nekakvu kurčevu titulu magistra.
Rok za prijavu je 8 dana od dana objave ovog natječaja, iako bi, pošto je ovo čista stvar prestiža, trebao biti puno kraći.

Rezultati natječaja će biti objavljeni putem sredstava javnog priopćavanja.

Priloženu dokumentaciju ne vraćam.

Nepotpune i nepravodobne prijave neće se razmatrati!

Odem ja kod zubara na Dom zdravlja. Čekam tako na hodniku ispred brojnih ordinacija različitog tipa, a onda će mi jedna žena: „Jeste i vi kod stomatologa?“

Pogledam je i kažem: „Nisam, ja sam kod zubara!“

Ona opet: „Pa dobro kod koga ste vi, je li kod doktora Šnajdera?“

Vidim da žena nije normalna, kakav šnajder, pa došo sam popravit zub. Da trebam krojača ne bi ođe dolazio, nego bi pošo kod jedne od svojih šnajderica koje stalno pokušavaju skrojiti odjeću po mojoj mjeri, ali im nekako nikako ne uspijeva. A i nije im lako, da budemo iskreni. Treba odabrati najbolje tkanine i izvesti to maestralno, da bude dostojno mene i mog bića, da bude po mojim standardima. Jebiga, uvijek sam pratio modu i bio totalno moderan.

Tako u tim mislima, ovoj ludači sam samo odgovorio da nisam došo kod šnajdera, bez imalo daljnje volje za bolesnom polemikom. Uostalom kad shvati da šnajder nije tu, poć će ća!

Izlazi sestra i proziva me. Vidim novi je zubar i postaje mi jasno da zapravo tu odavno nisam bio. Ona me pita: „Imate li uputnicu za stomatologa?“

Ja kažem da nemam i mislim se što me i ova pita za stomatologa kad sam došo u zubara. Ali ona nastavlja i pita zašto nemam.

Ja šutim.

Zubar kaže sjednite i započimlje pregled.

Kaže: „Vi imate problema sa džepovima.“

Razjapljena mi je vilica pa ne mogu pogledat imam li, ali kako ću ih imat kad sam neki dan uzeo ove nove gaće u Galilea.

A onda se mislim, možda mi se koji džep probušio, a da nisam ni skonto. Možda on procjenjuje da su mi džepovi premali. Možda odnekud zna da u džepove trpam plave kuverte koje svakodnevno dobivam! Ma ko da je važno! Možda me samo podjebava i nastoji bit duhovit, ali je odma jasno da je totalni antitalent za zajebanciju.

„Imate problema i s desnima!“ – ispalio je.

Sad se već pitam što je ovom čovjeku. Ja nemam problema ni sa desnima, ni sa lijevima, ni sa onima koji su centar, jer sam sa svima uvijek uspijevao postići kompromis i naći zajednički jezik. Lijepa riječ sva vrata otvara, toga se ja držim! Istina je da se ne slažem s desnima oko nekih njihovih stajališta, ali to ne znači da imam problema s njima. Nek oni furaju svoju furku, a ja ću moju i ko mu jebe mater!

Što sad očekivat? Da mi reče da imam problem i s lijevima? Ma nek reče što oće! Već mi ga je pun kurac!

Počinje bušit zub i malo me boli.

Kaže: „Sestro, aspirirajte!“

Mislim se, hvala Bogu sad će mi ona dat aspirin pa će mi bit lakše ovo trpjet! Ali ona došla, ne jebe ga ni pet posto, nego samo mi onom kukom prošetala po ustima i ode.

Zubar opet govori: „Sestro, izvadite tampon!“

Sad se već štipam za obraz, da vidim je li ovo istina. Je li on njoj upravo reko da izvadi tampon? Šta ona sad tu ima vadit tampon i što će njemu njezin tampon? Perverznjačina koja ima bolesni fetiš!

Ona ga ignorira i dodaje mu samo par kušinčića od pamuka i opet ide ća. Pa i ne čudim se s obzirom kakve prijedloge ovaj manijak javno iznosi i to još u prisustvu pacijenta.

Onda mi je natisko te pamučine u usta i kaže držite tako deset minuta.

Ma neš' ti meni tako tiskat u usta, jer onda ne mogu lajat,a lajem i dok spavam!

Nedjelja, 12 Ožujak 2017 17:36

Neka sveta Cvijeta bude s vami i nami

Pamtim samo sretne dane. Poput onog kad je u naše živote ušla unikatna mokoška ikona, naša susjeda Cvija. Da njeno ime ne bi percipirali seljačkim, odlučila ga je promijeniti u Cvijeta. Ne u dokumentima naravno, jer to košta. Jednom prilikom je rekla Štefu iz Croatia busa:
- Zimus me je pomelo s vami! Neću više ići s vami!

Očevici kažu da je Štef blijedo pogledo ne izustivši ni riječi. Iako se nikome nikad nije predstavljao, svi su znali da se zove Štef zato jer na podlaktici ima istetovirano „Štef“ velikim slovima. Koji kurac imaš trošit riječi kad to možeš riješiti vizualno.

Moj frend Ante, koji sad znoji jaja u Irskoj, Cvijetu zove Flower i smatra je najvećom facom na svijetu. Prilikom tog zajedničkog putovanja za Zagreb, koje neće nikad zaboraviti, ona mu je u Neumu kupila i poklonila rahat lokum, iako joj je netom prije toga rekao da mu je to nešto odvratno.

Sva rastopljena od ljubavi na svoj imendan, zvala je svog muža s našeg telefona:
- Znaš li ti koji je danas dan?
- Nedjelja!
- I još i još?
- Ne znam!
- Hajde sjeti se, sjeti se!

On otamo biće opet govori da ne zna.

Glasom razdražene zvijeri rasprčila je u slušalicu:
- Sveta Cvijeta, Bog te ubio!

Neoprostivo je da ne zna za svetu Cvijetu, za koju inače svi znaju! Jadnik se sad vjerojatno ispričava i čestita imendan što u Cvijeti budi rapidnu konverziju osjećaja, pa ljupko odvraća triput:
- Hvala lijepa, hvala lijepa, hvala lijepa!

Poklapa slušalicu, okreće se prema nama i kaže:
- Kukavac nezna ni koji je dan!

Za jednu Staru godinu, radio Dubrovnik je dijelio nagrade onima koji uspiju dobiti vezu i ostave samo ime. Dobivši vezu se potpuno rastopila i poželjela im glasićem nevinog cvijeta dobru večer. Nakon uljudnog odgovora, obavijestili su je da je zadnja slušateljica u programu i da joj kao nagradu mogu ponuditi bocu šampanjca jer je jedino to ostalo. Tada im je ushićeno rekla:
- Daj šampanjac, daj šampanjac!

No imala je i još jedan, mrvicu specifičan zahtjev:
- Hoćete li mi snimiti kasetu?
- Koju?
- Od Trubadura!

Nakon kratkog muka, čuo se smijeh i uslijedio je odgovor:
- Hoćemo…vi donesite praznu kazetu i pare i ostavite na porti!
- Ne, ne pare! Ne pare!
- Kako ne pare! Samo vi dođite, donesite kazetu i pare i nema zime, nego će počet proljeće!

Počela je već odjavna špica i taktovi poznate „Serenada Gradu mom“. U jeku stiha „Volim ja moj Dubrovnik“, Cvijeta se dere u slušalicu:
- Hoćete li mi snimiti kasetu? Halo! Halo?

Odgovora nije bilo pa je svom snagom opizdila slušalicom u telefon i slušalica se slomila. Ne reagirajući na lom moje dragocjene imovine, glasno je pozdravila osoblje radio Dubrovnika:
- Ma jebo vam pas mater! U poneđeljak odma idem tamo, jamljam šampanjac i nosim im kasetu!

- A pare? - skrušeno upitah.
- Ne, ne pare, ne pare!

Tada smo počeli vrištati od smijeha, a ja sam se valjao i po podu.

- Koji vam je đavo, jeste li vi normalni? Pa vi niste normalni!

To je drugi put da nas je optužila da smo nenormalni, a prvi put je bilo jedne subote kad je ko furija uletila u kuću malo prije 8 i zaurlala:
- Još spavate, vrag vas odnio, ustajte, 8 je sati, pa vi niste normalni!

Eto, mi nismo normalni. Neka sveta Cvijeta bude s vami i nami.

Nedjelja, 26 Veljača 2017 19:58

Mokoška obitelj

Pokušavaju nam naštetiti sa svih strana,ljubomorni na nas i sreću koju u okolini euforično ispoljavamo. No tvrd smo mi orah, za koji je potreban zajeban čekić. Bat, malj ili tokmak, da budem precizniji. Svaki dan smo sve jači i jači, vođeni geslom „ko jači taj tabači“. Predano radimo na koheziji i identitetu mokoškog nacionalnog bića.

Mokoška obitelj je glavni temelj prosperitetnog mokoškog društva. Pored već postojećih „U ime obitelji“ i  „U ime svake obitelji“ osnovana je nova udruga koja se zove „U ime Mokoške obitelji“. Iz Statuta Udruge izdvajamo samo par bitnih crtica:

U Mokoškoj obitelji vlada sklad i zakonje, a ne bezakonje;

Mokoška obitelj dan počinje uživanjem u mokoškim jutrima;

Mokoška obitelj se raduje Mokoškim sutrima;

Na čelu obitelji se nalazi Glava – Mokoški muž, komandant i gospodar familije;

Iza svakog mokoškog muža, stoji uspješna žena, a tu i tamo i uspješni muškarac;

Mokoški muž je centar svega, figura neospornog autoriteteta, u obitelji ima status božanstva. Svi članovi obitelji mu se obraćaju sa Vi, a on sam sebe oslovljava sa Mi;

S Glavom obitelji se nikad ne dolazi u konflikt, iz strahopoštovanja;

Mokoška obitelj se nikad ne svađa i sve prijepore, ako se uopće ikad i pojave, rješava kompromisom na zadovoljstvo svih njenih članova;

Djeca se od malih nogu podižu i odgajaju u mokoškom duhu;

Sve obitelji se na svečanostima pojavljuju u mokoškom ruhu;

Mokoška žena drži tri kantuna od kuće odnosno tri kantuna od stana u onim obiteljima koje žive u stanovima;

Žena svoje pouzdanje i zaštitu nalazi u veličini i liku drevne staroslavenske božice Mokoš;

Svaka mokoška kuća posjeduje kip božice Mokoš, istaknut u najbitnijem dijelu kuće;

Svi osobni automobili mokoških obitelji moraju imati Dunlop gume;

Svi članovi Udruge, za vrijeme sportskih aktivnosti trebaju nositi teniske Puma;

Dužnost svakog člana je neprekidno isticati komparativne prednosti mokoške obitelji u usporedbi s ostalim obiteljima;

Mokoška obitelj istupa uvijek i svugdje štiteći interese Mokošice,stavljajući ih ispred privatnih interesa;

Interese se preporuča štititi započinjanjem verbalnog sukoba, a ako taj pristup ne urodi plodom, onda se poželjno i fizički obračunati s neistomišljenicima koji hule na Mokošicu, tako da im ne padne na pamet opet srati;

Mokošicom upravlja 50 najbogatijih mokoških obitelji.


Udruga je otvorena za suradnju sa udrugama sličnog tipa,uz uvjet da budemo prvi među jednakima.

Sve za Mokošicu, Mokošicu nizašto!

Utorak, 14 Veljača 2017 21:05

Nema žene, nema plača

Valentinovo je. Dan zaljubljenih. Kako je već tradicija za ovaj se blagdan daruju zaljubljeni. Kad smo kod toga, na Pilama mi je Anuška pokušala ukalumat ružu da je kupim. Nemam kome kupovat promislih i rekoh Anuški: „Možda kasnije“, ostavivši je u uzaludnoj nadi. Alo vi iz Vrtlara, dok vam takve na Pilama prodaju i stalno potežu za rukav poznanike, nećete propast. Eto samo da znate. A ja ću Anuška u tebe doć kupovat sad kad me obuzme dah proljeća. Tad će i ponuda biti raznolikija. Prepoznat ćeš me i prije nego me vidiš. Do tvojih ušiju će doprijeti stihovi pjesme „Nekako s proljeća“, koju ću pjevati. Kad već pomisliš da je u blizini Žera, ugledat ćeš moje ozareno lice. Tada ćeš znati da je vrijeme za trgovinu. Očekujem rabat i bilježim se za zumbule i lale, a možda kupim i koju lulicu.

Ušao sam u autobus i s radija je svirala „No Woman, No Cry“ od Boba Marleya. Dobro si reko Bobe – nema žene, nema plača. Shvatio sam ja to davno. Doduše, možda si ti tom pjesmom htio poslat i neku drugačiju poruku, ali koga boli kurac! Svak' ima pravo sfatit onako kako mu odgovara!

Ovom prilikom čestitam mojoj priležnici Valentini imendan. Sretno mila! Znam da tebi ruža ništa ne znači! Vodit će tebe tvoj fakeras u Glavinića na pancerotu. Uzet ćemo i jogurt. Jedan. Podijelit ćemo ga popola! Ako to nije ljubav onda ne znam što jest!

Ah. Valentinovo moje milo, vežu me za tebe i lijepe i ružne uspomene. Evo jedne lijepe, jer ružne je bolje zaboravit. Jedne godine kad sam radio u jednoj firmi čije ime nije važno, radio sam s kolegom čije je ime danas puno važnije nego što je to bilo tada. Kako nas je malo muških bilo u firmi, on je došao na ideju da se svim ženama kupi po jedna ruža za Valentinovo. I tako kupili mi te ruže i stojimo u predvorju s buketima smišljajući taktiku kako da ih iznenadimo i na koji način da ih regalamo. Sudbina je htjela da je u tom momentu u prostoriju kročio direktorov brat koji je na neki način pomalo osebujna i temperamentna ličnost.

I pita on: „Kakve su to ruže? Kome su te ruže? Što će te ruže ođe?“

Kolega je odgovorio s dozom strepnje: „Pa našim kolegicama! Za Valentinovo!“

„Pa jeste li vi normalni? Kakve ruže? Što će im ruže? Ruža se kupuje kad neko nekog jebe! Kakve pizdarije! Pa vi niste normalni!“, rekao je i onda je otišao, a mi ostali zatečeni iznešenom filozofijom.

Kolegicama smo prešutjeli navedeni komentar, a ružama su bile oduševljene. Siguran sam da je i sveti Valentin bio na nas ponosan!

Nedjelja, 29 Siječanj 2017 19:33

Društvo prijatelja mokoške novine

Brojni posjetitelji, željni neba na zemlji, i u siječnju nesmiljenom žestinom posjećuju Mokošicu. Cvate moj posao turističkog vodiča, nadaleko poznatog eksperta – prezentatora mokoških ljepota i znamenitosti.

No, ponekad s nerazumnim ljudima i onima koji ne vide pored zdravih očiju, dođe i do incidenta. Poput onog kad sam nedavno vodio jednu grupu turista.

Prolazili smo pored bijelih novih zgrada iznad Pupa. Tada je netko iz grupe upitao: „Je li ovo zatvor?“

Ko ošinut sam se okrenuo i bijesno odrezao: „Kurvin sine, kakav zatvor, ovo je zadnji krik arhitekture koji je svoju premijeru doživio u Mokošici.“

Uvidjevši da je gadno pogriješio, ispričao se i poljubio moju svetu ruku. Kojom sam mu onda odvalio zidarsku šamarčinu i tek nakon toga, nadljudskim naporima uspio oprostiti. Kolijevku mu jebem i onoliko generacija unatrag koliko ima stanovnika u Mokošici.

Protiv ovog kretena, tužbu je najavilo i Društvo prijatelja mokoške novine zbog izrečenog mišljenja. Kažu da neće dozvoliti da kojekakve budale pljuju po njihovom postignuću oko čije realizacije su se teško izborili u brojnim sporovima sa Društvom prijatelja mokoške starine, koje je bilo izrazito protiv gradnje ovog divnog kompleksa.

Nedjelja, 22 Siječanj 2017 19:28

Moja domovina bus feat

Neki dan je opet počela škola, autobusi su opet popunjeni. Svugdje sretna lica profesora i učenika. I putnici su razdragani, jer kome se vozi u polupraznim autobusima. Neka nas što više u autobusima! Jer sam možeš i doma bit! Gužve su poželjne jer se međusobnim trljanjem oslobađa toplina, prijeko potrebna u ove ledene zimske dane.

U stražnjem dijelu busa, sjedi lik u vidno alkoholiziranom stanju koji sam sebi nešto priča u bradu. Spominje votku i nekome „jebe majku“.

Njoka ispod desnog oka, crven nos i rasječena gornja usna, neosporni su svjedoci nedavnog susreta njegove face s nečijom šakom.

Pijan ko dvije majke, antidomoljubno raspoložen, okrenuo se vlastitoj interpretaciji domoljubne uspješnice čiji su taktovi bezbrižno tekli niz radio valove: „Nemir je u kurcima, a ljubav u nama, ima samo jedna istina...“

- Je li tako gospođo? – upita stariju ženu na sjedalu ispred sebe.

- A u tebe je tako sinko vjerujem, ti si mlad, a u mene je potpuno obratno. U mene je prošlo vrijeme takvih nemira, a nemir mi je u srcu, što od godina, a što od gledanja svega ovoga što nas okružuje.

- Eee,eee je'la da sam upravu?

- Jesi, jesi.

Okuražen riječima odobravanja, umjetnik nastavlja interpretaciju: „Moja domovina, moja doomoooviiinaa...Više nema zlatnog žita, samo kita, samo kita! Moja zemljo Hrvatska.“

- Je li bilo dobro? – pita dok mu se oči susreću s korijenom nosa, a jezik u slobodnom padu visi iz usta.

- Nije bilo dobro! Bilo je odlično! – reče žena.

- E hvala ti, hvala ti dobra mila majko! Draga starice! Stara kraljice! Nemoj se ti mene bojat! Živjela ti meni i svima nama sto godina! Je li tako ljudi? A da si bar mlađa kojih pedeset! Uf, uffff kako te volim!

Grli je halapljivo, tapše po leđima i onda uhvati objema rukama za onu vunenu kapu ispod koje su škiljile samo oči, vještim manevrom je potegne unatrag i stade je cmokati serijom poljubaca posred čela da je sve zvonilo.

Žena se vrlo glasno smije dok s rupcem sekava čelo, a on izlazi iz busa i započinje ponovo: „Mojaaaa dooomooovinaa. Moja doomoviiiiina!“

Petak, 06 Siječanj 2017 18:27

Ugrožena tradicija

Nepovoljne meteorološke prilike ozbiljno prijete ometanjem tradicionalnog bacanja borova i jelki na smeće, povodom pravoslavnog Badnjaka.

Vlaho Aničić

Utorak, 03 Siječanj 2017 19:18

Spektakl u Mokošici; Kylie bacile obje sise

Uz spektakularni vatromet koji je trajao više od 2 sata iza ponoći, Mokošica je ušla u Novu Godinu. Sretna nam Nova godina. Sreća nam pjevala! Nesreća se odmaknula od nas! I oni koji ne ljube Mokošicu! Ako im se ođe ne sviđa, neka idu tamo đe im se sviđa! Sretan im put!

Inače, Kylien je koncert bio spektakularan kao i svaki put do sada kad je ovdje nastupala. Već nakon druge stvari, oduševljena gomila je zauzvrat, njoj na dar, zapjevala kultnu stvar „Baci sisu da se igramo“. Na iznenađenje svih Kylie je prvo pokazala jednu, a nedugo zatim i drugu sisu. Bljeskale su tisuće fotoaparata. Kasnije je dala izjavu za svjetske medije: „Ja ovo nikad i nigdje ne bi uradila osim u Mokošici, te bi na ovakvu pojavu inače odreagirala slanjem publike u pičku materinu i prekidanjem koncerta. Dugo godina sam na poseban način vezana za mokoške fanove. Što god sam ikad objavila dominiralo je redovno na svim mokoškim glazbenim chartovima. Fascinira me njihov spontani, ali iznimno direktni primitivizam. U tome ima nešto divlje, nešto na što nikad nisam mogla ostati ravnodušna.“

„Pa ste bacili obje?“

„Da, bacila sam obje pa ko ga jebe! Morate pokušati razumjeti kakav je moj odnos s mokoškom publikom. Zrak je toliko erotiziran da je to čisti seks. U prvim redovima sam vidjela masovno igranje džepnog biljara. U Mokošici bi pokazala i guzu ako bi to bila želja mojih mokoških obožavatelja, jer njima je dopušteno apsolutno sve“ – zaključila je Kylie.

Na kućicama je malo poslije koncerta došlo do više incidenata. Sranje je nastalo kad je zbog velike navale svugdje nestalo frapea od kozica i tradicionalnih prikala u umaku od morskog konjica. Zakon ponude i potražnje je i ovom prilikom pokazao svoje najcrnje lice, pa su se cijene kobasica od morskog psa i sabljarke vinule u nebo, te su iste u nedostatku novca plaćane obiteljskim nakitom.

Prva beba u mokoškom rodilištu je rođena u 00:01, a ona prije nje u 23:59, tako da će mala Franica uvijek biti godinu starija od malog Silvestra, iako su rođeni u razmaku od samo 2 minute, a mama će ju uvijek kriviti što još malo nije pričekala s dolaskom, kako bi ona mogla dobiti nagradu od 100 tisuća eura, koju joj je ispred nosa slavodobitno pokupila mama malog Silvestra. Usput je za sve okrivila svog supruga, najavila razvod i na njega prebacila krivnju što mala Franica nije začeta minut i po do dva minuta kasnije.

Bečka filharmonija je jučer održala svoj koncert u Mokošici. To je jedino mjesto na svijetu, uz Beč, u kojem članovi navedenog orkestra svake godine izvode svoj novogodišnji koncert. Pola kristalne dvorane je bilo prazno. Teško je zadovoljiti ovdašnji profinjeni ukus i otrgnuti naše ljude od njihovog, nadaleko poznatog konformizma.

Repriza je preslab naziv za ono što se ponovilo sutradan. Točniji naziv bi bio preslika, budući se sve odvijalo izuzetno preciznim rasporedom i svi su se događaji vremenski poklapali u sekundu.

Po uzoru na zapadne civilizacije, Pemo je organizirao besplatni shopping u trajanju od 4 minute, po principu uzmi sve što hoćeš i možeš. U finalu su se našle dvije penzionerke koje su u brojnim dosadašnjim natjecanjima uspješno izbacile sve rivale.

Kroz izlaz je pola sekunde prije kraja, prvo proletilo 14 kolica, a zatim i ove dvije vremešne sinjorine, koje su se doslovno bacile kroz vrata. Komisija je foto finišem ustanovila da su izletile pravovremeno i da je sve regularno.

Police su ostale opustošene, a odnijele su čak i klima uređaje te nadzorne kamere i pločice s poda. Svakoj po jedan eir kondišn.

„Meni trebaju pločice da popločam balkon, a Katici je potreban ovaj, doduše već zastarjeli videonadzor. Krala sam tu godinama, oduzimala bogatima da bi davala siromašnima, i nikad me niko preko ovoga nije uhvatio. Nije bilo vremena da uzmem i wc školjku iz magazina, jer je moja baš jučer pukla, a danas sve zatvoreno pa nemaš đe kupit drugu.“

Marketinški slogan „U Pema nema što nema“ je sad u potpunosti dobio svoj smisao. Sad doista nema što nema, jer nema ničega. Djelatnice koje inače ne rade na Novu godinu su se sa veseljem odazvale pozivu Uprave da odmah dođu raditi i ponovo napune butigu. Jedna od njih je u ime svih, oduševljeno konstatirala: „Sa srećom smo danas došle ovdje. Ništa nas u životu ne usrećuje više od zadovoljstva naših mušterija“.
Trenirale  smo za ovo mjesecima, nabijale kondiciju i naš se trud isplatio – za Radio Komolac su kratko izjavile ove mokoške nadžene.

Čestitamo!

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019