Četvrtak, 09 Svibanj 2019 20:05

„Moderna” Hrvatska „uspjela” je ono što nisu ni ustaše

Piše:

Hrvatska „na papiru” ima odlične zakone koji bi trebali omogućavati prava nacionalnih manjina, ali u stvarnosti priča je nešto drukčija, ne čak ni toliko zbog toga što se država danas, ove 2019. godine, ne bi željela pridržavati zakona koje je sama propisala, koliko zbog, izgleda barem tako, potpune „nezainteresiranosti” samih pripadnika nacionalnih manjina za vlastita prava.

Postoji razlog zašto je „nezainteresiranost” stavljena pod navodne znakove, jer naime uistinu je teško danas u Hrvatskoj uopće utvrditi jesu li i u kolikoj mjeri pripadnici nacionalnih manjina voljni, željni i zainteresirani za ostvarivanje vlastitih prava, a koliko ta nezainteresiranost potječe od stanja u hrvatskom društvu, odnosno višegodišnjih pritisaka na nacionalne manjine koji su se događali i događaju se još uvijek na svakom koraku, htjelo se to priznati ili ne.

Prošlu nedjelju održani su izbori za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u županijama, gradovima i općinama, a odaziv na te izbore više je nego poražavajući. Nije tu samo riječ o tome da ta Vijeća i predstavnici zapravo ne rade ništa ili rade malo toga, osim ako uistinu ne misle da je organiziranje pokojeg kulturnog događaja cilj rada Vijeća nacionalnih manjina, niti samo o tome da se ne znaju obratiti svojim biračima i zauzeti se za njih. Slab odaziv treba tražiti i u drugim elementima.

Naime, koliko god to grezo zvučalo, nažalost danas u Hrvatskoj još uvijek imamo veliki broj pripadnika nacionalnih manjina koji se „srame” svog porijekla. I opet ono „srame” nije uzalud u navodnicima, mada ima i takvih za koje navodnici nisu potrebni, no ljudi koji se uistinu srame svog porijekla nisu ni vrijedni spomena.

Za to što se pripadnici nacionalnih manjina „srame” deklarirati kao pripadnici nacionalnih manjina isključivi krivac je dio nas Hrvata i pri tome nije potrebno biti glasni ultradesničar koji ima iracionalan strah od Srba, muslimana, Šiptara, Cigana, odnosno samog postojanja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, da bi zatiranje nečijeg nacionalnog identiteta bilo društveno nekažnjivo. Već samim zamjeranjem naizgled banalnih stvari poput toga tko sluša kakvu muziku, do ne baš banalnih da postoje ljudi koji neće ući u određenu butigu jer je vlasnik Srbin ili možda Albanac, a varate se ako mislite da i u 21. stoljeću u Hrvatskoj nema takvih ljudi iako nisu glasni ultradesničari, preko problema zapošljavanja kada se broje krvna zrnca (da, ima toga itekako i u privatnom sektoru) do poprijekog gledanja tko će doći na misu u pravoslavnu crkvu ili posprdnih komentara o običajima ukopa muslimana itd. Moglo bi se dosta toga nabrojati.

Sve to tiho je zatiranje prava nacionalnih manjina, osim ako netko uistinu ne misli da mnogi od pripadnika nacionalnih manjina nisu svjesni svih tih komentara, poprijekog ili posprdnog pogleda. Dapače, direktni napadi ultradesničara na vrijednosti kulturnog ili bilo kojeg identiteta nacionalnih manjina čak su i manje opasni od ovog potihog, pa amo priznati - preziranja, jer takve stvari manje vrijeđaju kada znaš da je netko idiot nego da te netko pravi idiotom.

U svemu tome treba tražiti razloge zašto je mnogim pripadnicima nacionalnih manjina, da bi lakše živjeli u „modernoj” Hrvatskoj, prihvatljivo zanemariti, zatomiti svoj identitet, na taj jedan način „sramiti” ga se, a u konačnici u mnogim slučajevima ovakvo stanje dovede do toga da se pojedinci deklariraju kao Hrvati.

Većina europskih država, među kojima je i Hrvatska, nacionalne su države. Europske države stoga nikada neće biti poput Sjedinjenih Američkih Država, nastalih na sasvim drugim temeljima, u kojima je svatko Amerikanac, ali je i isto vrijeme i Irac, Talijan, Kinez... Definiranje građanina državljanstvom u nacionalnim državama poput Hrvatske u drukčijem je kontekstu, ali isti kontekst trebao bi biti pri ostvarivanju prava i održanju kulturnog identiteta nacionalnih manjina.

Hrvatska kao društvo svojim je odnosom prema nacionalnim manjinama od osamostaljena do danas zakazala upravo u tome, jer nevažno je ono što piše na papiru dok je stvarnost drukčija.

Za stvarno stanje najbolji su pokazatelj upravo nedavno održani izbori za Vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u kojima su manjine u pojedinim općinama i gradovima jednostavno „nestale” pa izbora nije ni bilo, a u pojedinim nitko od manjinaca nije predao liste pa izbora isto tako nije bilo. A tamo gdje ih je bilo... A što kazati kad npr. od 2111 upisanih birača srpske nacionalne manjine u Dubrovačko – neretvanskoj županiji na izbore izađe njih 57 ili npr. od 255 Crnogoraca njih ni manje ni više nego - četvero. Onda nije evidentan samo problem što ti izbori nemaju, ako bi mogli imati, veliku važnost, evidentno je da se mnogi pripadnici nacionalnih manjina još uvijek boje da će im netko brojati krvna zrnca i posprdnog ih gledati jer su Srbi, Albanci, Bošnjaci...

Nakon 28 godina samostalnosti što se tiče nacionalnih manjina „moderna” Hrvatska je stoga konstantnim tihim terorom „uspjela” jedino ono u čemu otvorenim terorom nisu uspjele ni ustaše za vrijeme svoje fašističke vladavine – satrati nacionalne manjine i svesti ih na pojam statističke pogreške.

frendy250

fabrio banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019