Subota, 24 Kolovoz 2019 19:33

Žrtve jesu. Nevini? Kako tko, a tko jest ili nije - ne znamo

Piše:
Žrtve jesu. Nevini? Kako tko, a tko jest ili nije - ne znamo Foto: DNŽ

U Hrvatskoj je jučer obilježen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Obilježen je i u Dubrovniku, ponovo na Daksi, gdje je bez suđenja, nakon oslobođenja od fašističke vlasti, od strane partizana pogubljeno pedesetak ljudi te su predstavnici Grada Dubrovnika i Županije dubrovačko – neretvanske položili vijence.

Ni ove godine nitko iz Grada i Županije nije otišao na Boninovo, također položiti vijence na grobove žrtava onih koji se se borili protiv ustaške vlasti, još jednog totalitarnog i autoritarnog režima, kojeg je podržavao, ako ne svi, a ono barem veći dio onih pogubljenih na Daksi. Uostalom, zbog podrške fašističkom režimu na Daksu su i odvedeni, manji dio njih iz drugih razloga, jer poratna vremena su uvijek bila prilika i za osvete privatne naravi.

Jesu li ti ljudi, kojima je život oduzet bez suđenja na Daksi, zaslužili takvu smrt zbog toga što su podržavali ili su pak prokazani kao oni koji su podržavali sramotni fašistički režim, u kojem je pogubljeno tisuće ljudi samo zato što su bili pripadnici drugog naroda, vjere ili se samo jednostavno nisu slagali s režimom poglavnika Ante Pavelića? Naravno da nisu, nitko nije zaslužio takvu smrt, ali su zaslužili suđenje, suđenje za koje su ostali zakinuti.

Bez suđenja za koje su ostali uskraćeni mi ni danas ne znamo jesu li pogubljeni na Daksi bili krivi ili ne za ratne zločine i likvidacije na dubrovačkom području u vrijeme ustaške vlasti. „U ime naroda” bez suđenja proglašeni su krivima na osnovu tko zna čega iako je zasigurno među njima bilo nevinih, ne nužno popova, jer biti pripadnik klera nikada kroz povijest, pa tako ni kroz povijest Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, nije značilo puno u presumpciji nevinosti, jer zločine u ime raznih vjera nemoguće je pobrojiti, a ne moraš ne biti zločinac ako ne držiš pušku ili nož u ruci.

Nekakva Udruga Hrvatski domobran Dubrovnik organizirala je i polaganje vijenaca na Jakljanu gdje su partizani likvidirali pripadnike zločinačke SS divizije, njih navodno 214, također bez suđenja. Suđenje su i oni zaslužili makar je o njihovoj nevinosti teško govoriti, jer biti pripadnik koljačke SS divizije, koja je predvodila etnička čišćenja, nije bilo isto što i biti pripadnik „obične” njemačke vojske, kao što nije bilo isto biti pripadnik zločinačkog ustaškog pokreta i domobrana, barem bi to oni koji se u svom imenu udruge pozivaju na domobranstvo iz Drugog svjetskog rata trebali znati.

No, ipak, klali, ubijali, prokazivali i deportirali ili ne, svi likvidirani su žrtve. Nevini? Kako tko, nitko danas ne može reći ni da jesu ni da nisu, niti koja je i kolika uloga i jesu li likvidirani na Daksi imali uopće neku ulogu u zločinima ustaškog režima, te, ako jesu, je li onda bila za smrtnu kaznu, ne bez procesa u kojem će se to dokazivati.

Stoga zabrinjava kad se o žrtvama prilikom oslobađanja Hrvatske od fašista i žrtvama poraća govori isključivo kao o nevinim žrtvama, jer Hrvatska je po tome možda i jedinstvena u Europi.

Naime, nije tadašnja Jugoslavija i Hrvatska u sklopu Jugoslavije bila neka iznimka u obračunima i osvetama s kolaboracionistima, kvislinzima i ratnim zločincima. Ubijalo se 44. i 45. bez milosti svugdje u Europi, iskorištavalo poratna vremena i za etničke čistke, Europa je bila u potpunom kaosu. Samo su primjerice Francuzi u svega nekoliko dana pobili desetke tisuća sunarodnjaka koji su podržavali Višijevsku Francusku, no Francuza koji bi danas kolaboracioniste proglasio nevinima vjerojatno bi proglasili ludim, a odmak od fašizma u Francuskoj je toliki da se čak i proklamirana ultradesnica izrijekom odriče bilo kakve poveznice s tim vremenom.

U Hrvatskoj pak još uvijek se raspravlja je li prihvatljiv ili ne fašistički pozdrav „Za dom spremni” pod kojim je tisuće Židova, Srba i općenito svih onih koji nisu podržavali režim odvedeno u logore smrti. Valjda zato, nakon preporuke Europskog parlamenta da svaka članica EU odabere kada i na koji način će obilježiti dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, prema svojoj tradiciji i povijesnim okolnostima, najveći dio Europe obilježava 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, a Hrvatska, uz svega još nekoliko zemalja, 23. kolovoza, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Kad je već tako, jer treba se sjetiti i žrtava komunističkog režima, s druge strane izgleda da se zaboravlja kako se došlo do datuma 23. kolovoza. Naime, na taj dan 1939. godine potpisan je sovjetsko – njemački sporazum o nenapadanju uz koji su Hitler i Staljin također podijelili svoje interesne sfere na kontinentu, pa se uz žrtve komunističkih zločina na taj dan treba sjećati i žrtava nacističkih i fašističkih zločina. I dok je za Daksu još i razumljivo, umjesto prisjećanja na sve žrtve u Dubrovniku se na taj dan vijenci nose SS-ovcima, umjesto da se uz Daksu odnesu i na partizansko groblje na Boninovu, jer partizani poginuli tijekom Drugog svjetskog rata istinske su žrtve totalitarnog i autoritarnog režima, a u zločinima počinjenim nakon njihove smrti zasigurno nisu sudjelovali. Tek kada se na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima vijenci odnesu i na Daksu i na Boninovo, bit će to istinsko sjećanje na sve žrtve svih, a ne samo jednog bolesnog režima.

fabrio banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019