Utorak, 01 Listopad 2019 19:22

„Galebovi”, priča uz 1. listopada o nekim sudbinama nakon 1. listopada

„Galebovi”, priča uz 1. listopada o nekim sudbinama nakon 1. listopada Foto: DPP/DM

Gledao je dugo za brodom koji je odmicao za pontom. Lagano je klizio u svjetloplavom jutru, neobično tihom i mirnom, prohladnom i jezivo lijepom. Stresao se od studeni, vrati u stvarnost, osvrnuo se oko sebe i neugodno iznenadio spoznavši da je ostao sam na mulu. Bacio je još jednom pogled prema brodu iznad kojeg je kružilo jato galebova.

- Tamo galebovi, a na brdu lešinari. Čekaju. - govorio je gledajući put Italije.

Vrtjele su mu se te riječi neprestano oko suhog jezika. Popušio je jutros već cijelu kutiju cigareta.

- Kad dođem doma pušit ću kurac. – nije mu lako sjela činjenica da su mu to bile posljednje zalihe.

Krenuo je polako prema izlazu iz luke, nije mu bilo važno što ga lešinari možda promatraju, brinuli su ga galebovi.

Sljedećih nekoliko mjeseci neprestano je mislio na galebove koji su letjeli oko nje, neumorno, kao kad se obrušavaju na jata nemoćnih riba i ne odustaju od potrage, stoje negdje visoko i čekaju pravu prigodu za laki plijen koji kao da moli da ga razderu, progutaju.

Razmišljao je o tome danju, noću… Grabljivice su svugdje, tu, na brdima, lešinari, tamo, preko mora, galebovi. Kad god je imao priliku prošetao bi uz more, gledao je prema pučini tražeći ih. Kad bi koji sletio pokraj njega gledao bi ga dok mu se ne bi zgadila njegova samouvjerenost, gađao bi ga kamenom kao da želi obraniti mrtvu ribu koja je ležala na stijeni. Ali, bio je bespomoćan, galeb bi došao na svoje, oštrim pandžama zahvatio bi ribu, kosti su pucale pod njegovim stiskom.

Dok bi galeb letio s plijenom zamaglile bi mu se oči.
- Lešinaru jedan. – nemalo puta uhvatio je sebe kako viče za galebom poput luđaka sam na stijeni.

Za njega nije bilo razlike između tih dviju vrsta ptica. Nadao se samo da će i jedni i drugi odustati.

- Lešinari su partili. Sutra će arivat naši iz Italije. – probudio ga je glas susjeda jedno jutro kojim je vladala gnjila južina.

- Ideš po nju? – još ga je pitao.

- A što misliš? Normalno da idem, jedva čekam da je vidim. – odgovorio je tiho, sramežljivo i sa sarkazmom.

Bio je nervozan od neprospavane noći dok je sporim korakom išao prema luci. Stigao je točno na vrijeme kako bi se pripremio da je dočeka na pravi način. Brod je bio na vidiku, a ispred prove letjelo je jato galebova.

Prošlo je još pola sata dok prvi putnici nisu počeli silaziti s broda na muo. Spustila se metalnim skalama, među zadnjima, odsutnog, tužnog i pokajničkog pogleda.

- Znam što si čuo, ali sve ću ti objasniti…
- Ne trebaš. - nije joj dao završiti rečenicu i samo nadodao:
- Kad stiže račun za abortus?

Davor Mladošić
„Galebovi”, iz zbirke kratkih priča „Gnjila južina”

fabrio banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019