Ispiši ovu stranicu
Nedjelja, 03 Svi 2020 19:34

Sve po 10 kuna, jedino medijska sloboda izgleda ne vrijedi ni toliko

Piše:

Ponedjeljak će biti izvrstan dan za frizere, napokon, pa makar i uz posebne uvjete, otvaraju salone. Ova nedjelja je pak Svjetski dan slobode medija.

I kakve to veze ima jedno s drugim?! Pa uistinu nikakve, baš kao i što za biti frizer/ka i biti novinar/ka ne vrijede ista pravila, frizer/ka naime ne može biti svatko, a novinar/ka može biti bilo tko.

SAMOPROGLAŠENI NOVINARI

Kada frizeri u ponedjeljak otvore svoja vrata u svakom od salona visit će negdje nekakva diploma, koja govori da je ta i ta ili taj i taj, te i te godine dobio svoju obrtnicu, a ako vlasnik salona možda i nema uvjete, bogami, u salonu mora imati zaposlenu osobu frizerske struke sa svim položenim ispitima. To je sloboda poduzetništva koja i onima koji nisu npr. položili majstorski ispit omogućuje da se frizerajom bave.

U ponedjeljak se jednako tako možda u Dubrovniku pojavi neki novi medij, možda ga pokrene neki vodoinstalater, profesor prava ili zašto ne, vozač kamiona. I to je sloboda poduzetništva, ali pri tome vodoinstalater, profesor prava ili vozač kamiona ne moraju u svom poduzeću imati osobu koja je završila neki od novinarskih i srodnih studija. Reći ćete, to je sloboda izražavanja, svatko može izraziti svoje mišljenje, objaviti ga. I da, imate pravo, jer jedno od osnovnih ljudskih prava, ono na slobodu izražavanja, nitko nikad ne smije dokinuti, samo može li se i mora li se svakoga tko negdje nešto napiše nazvati novinarom ili novinarkom.

Pa ne baš, u protivnom bi novinarima mogli nazvati i milijune ljudi koji svakodnevno objavljuju i ovakve i onakve „statuse” po društvenim mrežama. Nažalost upravo zbog gore navedenog, zakonski potpuno neuređenog i liberalnog pristupa tome tko i pod kojim uvjetima može „objesiti” web stranicu i nazvati je medijem u novinarskom smislu, te sam sebe proglasiti novinarom ili novinarkom, dio medija uistinu i izgleda tako – kao skup brljotina s društvenih mreža, napisa u kojima i prosječni konzument medijskog sadržaja može iščitati neprofesionalnost, neznanje i nepoznavanje osnova novinarske profesije uz obavezno dodvoravanje publici na koju se cilja.

NOVINARSKE LICENCE

Je li Svjetski dan slobode medija može biti i dan na koji se možemo zapitati je li potrebno uvesti novinarske licence? Zvuči to u suprotnosti sa samim pojmom slobode medija, no i nije baš, jer sloboda izražavanja povlači sa sobom i odgovornost za izgovorenu ili napisanu riječ, a kada odgovornosti nema, a nema je kod mnogih „novinara”, onda ne možemo govoriti ni o slobodi, jer upravo ta neodgovornost guši nečiju drugu ili drugačiju slobodu. Sloboda medija nije stoga samo sloboda da bilo tko napiše bilo što, već je ona i skup pravila koja determiniraju nečija prava, pa i prava samih konzumenata medijskog sadržaja koja ne smiju biti pogažena neprofesionalnim novinarstvom.

I danas ćete vjerojatno otvoriti barem jedan od niza portala u kojima su pojedinci „otkrili” novinarstvo npr. u 40. godini života pa pokrenuli medij, a da pri tome o novinarstvu ne znaju ništa niti imaju zaposlenu osobu koja uopće poznaje osnove novinarstva. Ipak, to ih nije spriječilo da osnuju medij i nazovu se novinarima. Sustavom licenci takvo što bi se spriječilo, pa bi znali je li nešto blog ili medij u punom novinarskom smislu.

Ne, ne mora svatko završiti novinarski studij da bi bio novinar i imao profesionalni odnos prema novinarstvu, to je također dio slobode medija koji se ne smije dovoditi u pitanje, neka novinar i dalje bude svatko tko poželi, ali zaboga, taj „svatko” neke osnove novinarstva valjda ipak mora negdje naučiti, a ako ne na fakultetu onda u mediju u kojem je dobio priliku biti novinar i tako zaslužiti svoju licencu. Dvije, tri ili možda pet godina rada – eto licence, završen studij – eto licence, licence koja u konačnici omogućuje pokretanje vlastitog medija. Zašto ne?! Postoji li neki argument zašto to ne bi bilo tako, bi li to gušilo medijske slobode ili bi doprinijelo tome da se neprofesionalnim novinarstvom prestanu gaziti prava građana na kvalitetu informiranja?

Na Svjetski dan slobode medija stoga se treba govoriti i o ovoj temi, a ne samo slobodu medija promatrati kroz slobodu samog izražavanja i govoriti isključivo o političkim i drugim pritiscima na medije i novinare, na koje se naravno također treba ukazivati.

LAŽI O NEOVISNOSTI

Političkih pritisaka na medije i novinare uvijek je bilo i uvijek će ih biti, kao što je uvijek bilo i uvijek će biti novinara koji će unatoč tome ostati novinari, kao što ima „novinara” koje svaka politička šuša može nazvati na telefon i nešto zahtijevati i novinara koje se nitko neće usuditi nazvati s takvom idejom, ali će im se pokušati na drugi način ugroziti egzistenciju, u prvom redu prekidom dotoka proračunskog novca.

Upravo proračunsko financiranje medija inače je omiljena tema, kako kod političara, tako i kod dijela same medijske publike, posebno kada se govori o slobodi medija. Istina je samo jedna, svaki vlasnik medija koji kaže kako je potpuno neovisan, a da pri tome aludira na neovisnost o dotoku proračunskog i novca direktno povezanog s političkim utjecajem, ne nužno proračunskog, taj laže.

Razlika između političara kada govore o slobodi medija i njihovu financiranju je uvijek ta jesu li u oporbi ili na vlasti, a razlika među medijima jedino je ta da ima onih koji se mogu oduprijeti pritiscima i zadržati potreban nivo slobode kako bi ostali relevantni i ostvarivali osnovnu ulogu medija, a to je istinito informiranje javnosti, i onih koji nemaju ni znanja ni novinarske moći tome se oduprijeti niti to postići.

Dok se novinari moraju odupirati bilo kakvim pritiscima, pa i, zašto ne reći, ponekad „vrludati” i nešto provući kroz redove kako ne bi ugrozili vlastitu egzistenciju, a istinu ipak iznijeli, dotad neće biti ni potpune slobode medija, bilo kojeg. Jer, nije to samo dubrovački ni samo hrvatski slučaj, riječ je o globalnom problemu novinarstva koji je donio besplatni sadržaj kao prevladavajući u medijskom svijetu.

NIŠTA NIJE BESPLATNO, PA NI BESPLATNI SADRŽAJ

Kako onda postići potpunu neovisnost i slobodu medija? Nikako sve do trenutka dok sami konzumenti medijskog sadržaja ne budu spremni isti taj sadržaj direktno i platiti.

Medijski sadržaj zapravo nije besplatan, kao što ništa na ovom svijetu i nije, do prije desetak godina sama publika plaćala je novinare npr. kupujući novine, a ako se mediji danas financiraju proračunskim novcem (uključujući i novine čija prodaja nije dostatna za opstojnost), a proračun u glavnini pune sami građani, onda to za njih i nije besplatno.

Pitanje je dakle samo izbora, jesu li građani spremni direktno plaćati medijski sadržaj ili će se nastaviti praksa indirektnog plaćanja kroz proračun. Nešto od toga je nužno, jer inače mediji ne bi ni postojali, pa se o slobodi medija ne bi ni raspravljalo kada ih, osim možda državnog javnog servisa kao u Južnoj Koreji, ne bi ni bilo. Dakle, ako građani ikada budu (ponovo) spremni na direktno plaćanje medijskog sadržaja, u tom trenutku mediji će postati potpuno slobodni i ovisni jedino i samo o svojoj publici, a prestati biti ovisni o proračunskom i novcu povezanom s političkim utjecajem, uključujući oglašivače.

POTPUNA MEDIJSKA SLOBODA OVISI O VOLJI GRAĐANA

A koliko bi takva medijska sloboda dubrovačkih medija koštala prosječnog građanina Dubrovnika?

Grad Dubrovnik ima nešto više od 38 tisuća punoljetnih stanovnika. Ukoliko bi svaki od punoljetnih stanovnika mjesečno direktno iz svog špaga izdvojio tek 10 kuna, dakle 120 kuna godišnje, to bi bilo 4.560.000 kuna na godišnjoj razini, što je više novca nego što Grad Dubrovnik trenutno iz proračuna izdvaja za sve medije.

Većina dubrovačkih medija prati i događanja u susjednim općinama, pribrojimo dakle i stanovnike tih općina i njihovih deset kuna mjesečno, doći ćemo do svote novca više nego dovoljne da svi mediji u Dubrovniku postanu neovisni o proračunskom dotoku novca.

Uostalom, građani Dubrovnika i susjednih općina svojim direktnim financiranjem, pretplatom, odabrali bi koji medij uopće žele financirati, koji je po njihovom mišljenju relevantan i pouzdan izvor informacija, koji im više odgovara po lijevim ili desnim stavovima u novinarskim komentarima, žele li platiti sadržaj s fotogalerijama „tko je sve danas lizao sladoled na Stradunu” ili ozbiljno novinarsko istraživanje...

Je li većina građana spremna platiti tu sitnu cijenu medijske slobode? Jes' šipak. Nekada su u Dubrovniku postojale butige „sve po 10 kuna” i, unatoč tome što je sve kupljeno u njima brzo završavalo u smeću, dobro su radile. 10 kuna previše je izgleda jedino za medijsku slobodu, ona valjda ne vrijedi ni toliko, ni da završi u smeću.

Sretan Vam Svjetski dan slobode medija.