Lijep dan je bio petak za više od tri stotine mladih koji su imali svečanu promociju na Sveučilištu u Dubrovniku. Promovirano je tako 204 prvostupnika, 95 magistara struke, sedam diplomiranih medicinskih sestara i tehničara i 13 stručnih specijalista financijskog menadžmenta. Najbolji među njima nagrađeni su diplomama „cum laude“ i „summa cum laude“.

Dakle, više od tri stotine mladih kao spremno je za tržište rada, s višom i visokom naobrazbom. No, nakon svega žalosno je kako ni mnogi među njima koji su diplomirali, ni mnogi od njihovih profesora nisu svjesni ili se samo prave nesvjesnima, da većina od tih više od tri stotine promoviranih nije niti blizu spremna za izazove rada i tržišta rada.

Naime, unatoč ocjenama, prosjecima i nagradama, većina njih, nažalost, kako s dubrovačkog Sveučilišta tako i sa zagrebačkog ili bilo kojeg drugog u Hrvatskoj, izašla je s jako skromnim znanjem i jako skromnom potencijom da odmah poslodavcima pruže ono što bi s diplomom u ruci trebali pružiti, a to je znanje i stručnost, kao i volja za daljnjim učenjem.

POGUBNA MALODUŠNOST

Čast izuzecima, jer izuzetka uvijek ima, koji su nakon završetka školovanja spremni odmah pokazati stručnost koju su trebali dobiti (tako je zamišljeno) kroz trogodišnje ili petogodišnje školovanje. No, takvih je malo, a oni su uglavnom iznadprosječno nadareni za pojedine struke, jer na fakultetima potrebno znanje ne mogu ni dobiti, a zašto, o tome će biti više riječi u recima ispod. Čast i izuzecima koji priznaju kako nakon svog tog silnog školovanja znaju jako malo i spremni su dalje učiti i napredovati u struci tamo gdje to mogu i ostvariti – kod poslodavaca.

Ostali… Ostali nadobudno misle kako su diplomom popili svu pamet od ovoga svijeta. Dovoljno je ćirnut po Facebooku i pogledati to svo silno kukanje kako s diplomom mogu obrisat stražnjicu jer kao ne mogu naći posao. Već sami takav stav, takva malodušnost pogubna je za društvo.

A posla ima, posla u Hrvatskoj toliko ima da se mora uvoziti radna snaga, ne samo konobari i kuhari, već i visokoobrazovani, ali mnogi od mladih diplomaca zamislili su kako se nakon promocije moraju isključivo zaposliti za visoke plaće, po mogućnosti kao menageri (tako se danas zovu direktori i rukovoditelji sektora). To što oni očekuju može se usporediti s nerealnim očekivanjem da netko tko završi „Nautiku“ na prvi vijađ pođe kao kapetan. Ali ne ide se na prvi vijađ kao kapetan pa ni kao prvi palube, nego kao mali od palube, za siću, pa se napreduje, ako si sposoban.

Postoje i oni drugi što su zamislili kako s diplomom odmah moraju dobiti posao u kakvoj gradskoj, županijskoj i sličnim upravama ili javnim poduzećima pa su ozlojađeni jer ne mogu doći na red od onih sa stranačkim iskaznicama. Zanemarimo ove gradske, županijske, općinske i ine uprave i upravice i javna poduzeća gdje se, mladi imaju tu pravo, mogu zaposliti jedino preko veze i stranačke iskaznice, ali koliko god se oni zgražali nad tim, da imaju mogućnost, 95 posto bi ih pristalo na takvo zapošljavanje i to je tipično hrvatsko licemjerje zbog čega i jesmo šupak Europe.

PO FAKULTETIMA UČI SE SVE I SVAŠTA OD SVAKOGA

No, što je sa zapošljavanjem u tzv. realnom sektoru?

E tu diplomci dolaze uglavnom sa stavom kako njihova plaća odmah mora biti takva i takva, nespremni na bilo što drugo, ne shvaćajući kako će kod većine poslodavaca u par mjeseci naučiti više nego u pet godina fakulteta. Uostalom, ne shvaćajući da će se svaki pravi poslodavac staviti da ih nauči, dalje ulagati u njih, trošiti svoje vrijeme, strpljenje i u konačnici novac na nešto što zapravo nije pravi rad, nego daljnje učenje koje vodi k tome da jednog dana budu spremni tvrtki u kojoj su se zaposlili donositi profit, a tim omogućavanjem profita poslodavcu istodobno omogućiti da im osigura i veću i pristojnu plaću.

To se inače zove šegrtovanje, ma koliko god htjeli ili ne htjeli uljepšavati takav način rada raznim izrazima, to je ipak samo šegrtovanje koje moraju proći i diplomci kako bi naučili raditi u struci, kako bi naučili dakle ono što ih na fakultetu nisu naučili, a nisu jer ih uglavnom, opet čast izuzecima, nije imao tko ni naučiti.

A uče mladi svašta i od svakoga po fakultetima, ali čini se kako najmanje uče kako raditi u struci. Posljedica je to sustava u kojem se politički odlučilo kako se obrazovanje nacije mora podignuti u postotcima pa se programi na fakultetima ne rade s ciljem da se studente pripremi za tržište rada već je posrijedi sistem daj što više i više programa, što više katedri, svako selo neka ima sveučilište, sve da podignemo postotak.
Kako za sve te silne programe nedostaje osnovnog kadra, profesorskog naravno, djeci predaju i „Mujo i Pujo“ koji uglavnom struke o kojoj govore studentima nikad nisu ni vidjeli, nabacuju se teorijama, a primijenjenog znanja nigdje, pojedinci čak svojim zvanjem ne odgovaraju pojedinim predmetima i katedrama.

No, država i sveučilišta su to omogućila, a povrh svega gotovo pa nasilno krenulo se i u „podoktoravanje“. Tako doktori znanosti niču brže od gljiva poslije kiše pa se onda za njih osmišljava po pet šest predmeta na istu varijaciju, što bi u normalnom sustavu bilo uklopljeno u jednu katedru, samo da sveučilište ispuni normu i dobije dopusnicu ministarstva.

ŠTANCANJE DIPLOMA

To što programi ne odgovaraju potrebama tržišta rada i što studenti izlaze s fakulteta bez dovoljnog stručnog znanja, e to je državi manje važno. Bitan je postotak, pa tako dobivamo postotak visokoobrazovanih potpuno nesposobnih da po završetku školovanja odmah započnu s osnovnim radom bez potrebe da ih poslodavac uči poslu.

Kad se sve zbroji uopće nije za čuditi se kako niti jednog hrvatskog sveučilišta nema čak ni među srednje ocjenjenim na ljestvicama. Pa i samo Sveučilište u Zagrebu, nekad iznimno cijenjeno, ne može prismrditi niti blizu ljestvici najboljih.

Stoga nije nostalgija kazati, već je činjenica, kako se u vrijeme dok diplome najboljih nisu nosila imena „cum laude“ i „summa cum laude“, a na promocijama se nisu nosile toge i bacale kape u zrak, s fakulteta izlazilo s manje šminkeraja i manje kićenih diploma, ali ipak puno više stručnog znanja.

Bolonjski proces donio je sve loše što se loše može donijeti na hrvatska sveučilišta, ali sama Bologna nije isključivi krivac, već odgovornost za loše stanje visokog obrazovanja u Hrvatskoj leži na samoj akademskoj zajednici koja nije bila spremna za taj proces niti joj se prilagodila, osim u dijelu da se radi što manje, e tu je Bologna tzv. akademskoj zajednici odlično došla. Još kad se u sve uklopila naredba o štancanju diploma za statističke potrebe države, biti profesor na fakultetu danas ga dođe kao biti odgojitelj u vrtiću, s time da je biti odgojitelj u vrtiću puno teži posao.

PRIZNAJMO: ODGOJENE SU NEZRELE GENERACIJE „GOTOVANA“ I „MIMOZA“

Stoga takvi studenti uglavnom i izlaze s fakulteta, nezreli baš poput vrtićke djece. No oni su za to najmanje krivi, kao i za one već spomenute stavove o tome kako su predodređeni za menagere, jer da akademska zajednica radi svoj posao i stav studenata nakon školovanja bio bi zreliji, odlučniji, promišljeniji i realniji.

Suprotno tome akademska zajednica u Hrvatskoj danas ne znači ništa, prošla su vremena kada je ona podizala svoj glas, kada je studente učila misliti i raditi, kada je na fakultetima bilo poželjno misliti, a zvanje sveučilišnog profesora bilo cijenjeno. Akademska zajednica, tko je predstavlja, danas je zapravo točno tu gdje joj je i mjesto, na samom dnu, prilagodila se društvu kojeg je ona trebala oblikovati umjesto da ono oblikuje nju.

Zato poslodavci ni ne mogu previše očekivati od diplomanata koje nitko nije naučio ni misliti ni raditi, a kad se k tome pribroji razmišljanje kako su svi poduzetnici bivši vozači bagera i šlepera koji su se nakrali 90 – tih i još uvijek prisutan socijalistički mentalitet da „pravi posao“ nije posao kod privatnog poduzetnika, nego je „pravi posao“ isključivo onaj u nekoj gradskoj ili državnoj upravi ili instituciji, općenito onaj koji se plaća iz nekog proračuna, siguran do penzije, Hrvatskoj ne može biti bolje nego što jest i ne može imati diplomce bolje nego što ima.

Vrijeme je zato da se mladi prestanu gladiti i da im se prestane tepati, vrijeme je da se prestane s patetikom i jasno reče, konačno prizna, kako su kroz tranziciju, koja još traje, izrasle gomile nezrelih generacija, generacija „gotovana“ i „mimoza“, koje Hrvatsku s beskrvnom akademskom zajednicom pretvaraju u društvo neznanja, unatoč naizgled većem broju visokoobrazovanih u ukupnoj populaciji. No, tko će to priznati? Oni koji su takve generacije i odgojili?!

Čini se kao začarani krug iz kojeg nema izlaza. Mladi će zato morati mijenjati sami sebe, bez ičije pomoći, da Hrvatskoj sutra bude bolje, tu treba imati vjere u njih. Oni moraju imati snage priznati kako znaju malo ili ništa, to je prvi korak. Drugi je da odrede krivce za to i promijene društvo da se i njihovoj djeci to ne dogodi. S ta dva koraka počet ćemo sazrijevati kao moderno društvo 21. stoljeća, društvo znanja i progresa. Dotad… Status quo.

Objavljeno u Aktualno

frendy250

fabrio banner 250 2019

italiana banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019