Gradsko vijeće Grada Dubrovnika odobrilo je nedavno zaduženje u iznosu od 38 milijuna kuna kojima će se kupiti stanovi koji će potom biti ponuđeni na natječaj prema tzv. dubrovačkom modelu stanogradnje, zamjeni za državni POS. Naizgled je to izvrsna odluka i izvrsna mjera Grada Dubrovnika, no daleko je POS, kao i dubrovački model stanogradnje od izvrsnog i pravednog.

Naime, uz već poznata i „opjevana“ muljanja oko stanova iz POS-a koje su kupovali i oni koji su u isto vrijeme afitavali apartmane u obiteljskim kućama, niz je otvorenih pitanja oko same liste prvenstva za POS stanove, odnosno uvjeta koji se propisuju u natječajima, tj. bodovanja.

Kad se slušaju političari onda su im puna usta rješavanja stambenog pitanja mladih, pa uporno forsiraju da je POS njima i namijenjen iako to zapravo nije tako. Na POS natječajima mogu sudjelovati svi. No, političari vole floskule pa misle da je jako „in“ natjecati se tko će iskazati više ljubavi i brižnosti prema mladima. Tako, kad je u pitanu POS, one starije niti ne spominju. Ne spominju se stariji ni u dubrovačkom modelu stanogradnje, puna svima usta mladih, a stariji su valjda materijal za otpad, oni ne trebaju životni prostor, istrošena su roba pa nek' crknu u podstanarskim izbama.

Ne spominju doduše uzalud političari mlade, jer POS uistinu mlađe i forsira. Prva rupa kod POS-a je dakle bodovanje po godinama. Naime, ako su po Ustavu RH svi građani ove zemlje jednaki kako je moguće da se u natječajima za kupnju stanova iz poticane stanogradnje uopće boduju nečije godine pri čemu naravno oni starije „puše pušu“ u odnosu na mlađe. Svejedno i da je obratno, da se forsira starije u odnosu mlađe, opet je nedopustivo, jer jednako je to tome kao da se nekog boduje na osnovu boje kože ili vjere, nacionalnosti i sl. pa će crnac dobiti manje bodova od bijelca, katolik više od muslimana itd.

To je segregacija, a ako Dubrovnik već ide u vlastitu poticanu stanogradnju onda bi njegovi tvorci, za razliku od tvoraca originalnog POS-a, trebali voditi računa da svi imaju jednake uvjete, odnosno da nema segregacijskih uvjeta natječaja.

Neki će se pozvati na tzv. pozitivnu diskriminaciju obično potaknutu humanošću pa kazati kako mladima treba omogućiti dobar start u životu. No, ako ćemo u ovom kontekstu već o pozitivnoj diskriminaciji, onda je humanije kod dubrovačkog modela dati prednost starijima. Pred mladima je život, otvorene mogućnosti, vrijeme u kojem mogu zaraditi, a čovjek u Hrvatskoj i Dubrovniku, od npr. 56 godina, pri čemu mu je u ratnoj, i ekonomiji državne tranzicije, oko 15 najproduktivnijih godina života odnijelo preživljavanje od jutra do sutra, daleko je od takve perspektive.

Naravno nije bodovanje prema godinama života jedini segregacijski element u POS-u. Prema tvorcima POS-a, a nema naznake da neće isto biti i s dubrovačkim modelom, oni formalno obrazovaniji građani više vrijede od manje obrazovanih. To tako može biti kada se određuje njihova vrijednost na tržištu rada gdje i kada se traži određena struka i gdje posao primjerice inženjera ne može raditi netko sa završenom osnovnom školom. S druge strane kad je u pitanju POS riječ je o metodi ponižavanja onih koji su još uvijek stup društva – radništvu, u pravilu formalno manje obrazovanom, samo formalno.

Uglavnom, opet se može netko pozvati na pozitivnu diskriminaciju, pa kazati kako je Dubrovniku potrebno zadržati svoje visokoobrazovane građane. Ali ako se govori o potrebama, čini se da je većini Dubrovčana potrebnije u Gradu zadržati kakvog kvalitetnog maranguna ili meštra za makinje od robe, obrtnike koje svijećom treba tražiti, nego npr. gomile diplomiranih ekonomista koji jedva zbrajaju dva i dva ili tone „menadžera“, one sa završenom, kako se to posrpdno reče, višom uzaludnom.

Kako god, bodovno forsiranje ili visokoobrazovanih ili slabije obrazovanih, u oba slučaja je segregacija jer krov nad glavom trebaju svi, ne ovisi ta potreba o obrazovanju.

Kod POS-a bi se moglo naći još toga što ga ne čini samo nepravednim, već i protuustavnim, poput ovih elemenata. No, kad je već tako, kako onda odrediti tko ima pravo prvenstva kod kupnje stanova poticane stanogradnje?! Pa nikako. Pravednu listu nemoguće je napraviti.

Zato je najbolje od POS-a odustati, odnosno od modela u kojem se stječe vlasništvo nad stanom. POS je poželjan i potreban u drugom modelu.

Taj neki drugi model, model najma umjesto vlasništva, prema prihvatljivim i realnim uvjetima, sličan onom stanarskom pravu, kakvog smo se, dok su ga moderne države forsirale, u potpunosti odrekli kao retaja socijalizma, bio bi možda druga priča, prvenstveno jer nema stanarskog vlasništva nad nekretninom, ali ima mogućnosti fluktacije stanara prema aktualnim potrebama i životnim prilikama (primanjima) i u konačnici, prema tome je li netko u međuvremenu postao financijski sposoban i spreman kupiti vlastitu nekretninu na tržištu.

Dubrovački model mogao je biti baš takav. Grad bi koštalo isto, a bio bi pravedniji, pošteniji, iako nikad do kraja pravedan jer onih koji će se osjećati zakinuto uvijek će biti s obzirom da stanova nikad neće biti dovoljno.

Objavljeno u Aktualno

frendy250

fabrio banner 250 2019

italiana banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019