Srijeda, 18 Rujan 2019 13:48

Može mu se samo puhat u pr...no

Nakon cijelog ljeta i cjelodnevnog maltretiranja okolnih stanara s bukom i prašinom s gradilišta sada Grad Dubrovnik daje dozvole da se tornom buše pristupne ceste u 23:30 već drugu noć zaredom. Kome se ovdje pogoduje te tko daje ove dozvole? - tih nekoliko rečenica s retoričkim pitanje, koje je redakcija Dubrovnikpress portala sinoć dobila na e-mail, uz video iz Ulice dr. Ante Starčevića, odlično opisuje situaciju u kojoj je u Dubrovniku nekima dopušteno gotovo sve, a nekima ništa, kako je uostalom u cijeloj državi, nije Dubrovnik iznimka.

Jedni mogu raditi cijelo ljeto, iako nije riječ o nikakvim radovima u javnom interesu, drugi ne smiju ni krov na obiteljskom kući popraviti, jedni mogu poput Pašalića na lapadskoj obali uzurpirati javnu površinu, Grad im ne može ništa nego se goniti po sudovima, a drugima će brzo gradske službe poslati „pauka” da uklone neregistrirano vozilo, što i treba raditi, ali drugim riječima, pravila ne vrijede za svih isto.

Je li ovaj pikamer sinoć i preksinoć bučio s dozvolom Grada ili ne u biti je nebitno, jer sve i da radi bez dozvole u državi kakva je Hrvatska izvođaču radova uglavnom se može puhat u prkno, jer u ta doba ako bi zvali komunalno redarstvo dobili bi nekog „malo morgen”, a u policiji bi vam vjerojatno rekli da zovete građevinsku inspekciju (to su oni što se po prijavi pojave nikad ili za par mjeseci), jer policija u ovoj državi nadležna je za ništa i sve, kako u kojem trenu kome odgovara.

Ponedjeljak, 16 Rujan 2019 08:50

Tko ne čiči – taj je Čiča Draža

Torcida je u Rijeku, na jadranski derbi, stigla u crnim majicama na kojima je pisalo „Novinari crvi”. Gotovo da nema nacionalnog medija koji jučer to nije zabilježio nakon ili tijekom utakmice Hajduka i Dinama.

Istaknuli su se tzv. navijači Hajduka i pozivanjem na vješanje Srba na vrbe, pjevali su i kako će četnicima piti krv, sve junak do junaka, ala Škoro s tamburicom na junačkim leđima, ako već na plećima junaštva nema.

I pije Torcida krv, ali ne četnicima, već svima nama normalnima koji bi željeli ponekad pogledati neki sportski događaj bez njihovog „navijanja”, ono – jednostavno uživati u sportu i uistinu navijati za sportaše, a ne vješati ljude.

Torcida je odavno nadrasla okvire sportskih terena, postala je svojevrsna supkultura u navijačkoj supkulturi, za neke, uglavnom psihijatarske slučajeve, način života.

I zapravo, koga bi bilo uopće briga za takve, osim psihijatara, da svojim ponašanjem ne ugrožavaju druge, a i ti „drugi” nisu puno bolji od te tzv. Torcide, jer godinama letargično gledaju na njihove pizdarije koje se ne manifestiraju samo na stadionima, već i u svakodnevnom životu. Dovoljno je samo pogledati gradske ulice, pa i u Dubrovniku. Ono što je u našemu Gradu nekada bio odraz divljaštva, pisanje navijačkih poruka i šaranje po zidovima, danas se naziva – muralima i tome se, umjesto da se jasno kaže kako je je riječ o vandalizmu i uništavanju imovine – čiči.

Čiči i gradska uprava, ne smije prdnut. Ne samo da ne smije prdnut, nego još i odobrava uništavanje gradske imovine, jer samoprozvani ulični umjetnici načačkaju tu i tamo nešto što se kao naziva muralom u koje umiješaju pokojnike na koje je javnost osjetljiva ili od prilaza najvećem gradskom naselju naprave ulaz u kasarnu, pa ne može gradska uprava kontra toga, jer ako je kontra – onda podržava četnike, a četnici su, znamo, je li tako, svi oni koji mazarije po gradskim ulicama smatraju mazarijama, a ne muralima.

Do takvog stanja doveli su i mediji, novinari, oni koji su godinama o tome šutjeli i, dok se s tribina orilo „Gazi purgera”, „Ubij tovara”, „Srbe na vrbe”, uz tek pokoju sramežljivu osudu toga, često izrečenu tek tako, onako usput i reda radi, uglavnom pisali, čast izuzecima, o predivnim atmosferama na stadionima. A sve zbog podilaženja, što Torcidi, što medijskoj publici, baš kao što im Dubrovniku podilaze sa spomenutim čačkarijama po zidovima.

Crvi je preteška riječ, kao što bi bila i majmuni kad vidiš torcidaše u onom kavezu na Rujevici, ali kad bi se poslužili njihovim rječnikom, nisu s tim natpisom puno falili. Mnogi novinari figurativno jesu crvi, ali ne iz razloga iz kojih u Torcidi to misle, već upravo zbog toga jer Torcidi i njima sličnima godinama titraju jajca. Titrat će mnogi im dalje, usput će i čičat, jer tko ne čiči - taj je Čiča Draža.

Maraton stonskim zidinama, koji će se ove godine, uz dvije kraće utrke, održati 22. rujna, privlači sve veći broj natjecatelja im naravno sve one koji ih prate. Da je ovaj događaja itekako značajan za turistički promet u rujnu u Stonu, govori i načelnik Općine Ston Vedran Antunica, no ističe i jedan specifičan problem.

- Sve je veći broj sudionika, a time se povećava i broj turista koji za vrijeme maratona borave u Stonu. O maratonu imamo veliki broj upita iz jako puno zemalja i maraton je uistinu nešto što je Stonu potrebno. Kroz ovaj projekt pružene su nam ogromne mogućnosti promidžbe kojom svijetu imamo prilike pokazati naše kulturno - povijesne i prirodne ljepote. - kazao je Antunica i ukazao na problem s kojim se organizatori svake godine nose:
- Maraton dakle znači jako puno za Ston, jer produžuje turističku sezonu, ali s druge strane je žalosno što ne možemo primiti sve maratonce koji se prijavljuju i to je limitirajući faktor. - govori stonski načelnik.

- Čovjek koji dođe ujutro i počne trčati u 7:30 sati da bi trčao dva sata, a smješten je u Slanom, Neumu ili Dubrovniku već je napola iscrpljen došao u Ston. Definitivno bi za maraton jako puno značilo da imamo mogućnost organiziranja smještaja za sudionike u Stonu, a tako bi se još više povećao i broj sudionika maratona. Dakle, organiziranje smještaja naš je limitirajući faktor koji ograničava veličinu maratona. Ipak, nadam se da ćemo u budućnosti moći utjecati na te ograničavajuće faktore u organizaciji maratona. - ispričao je Vedran Antunica.

- Investitora koji su zainteresirani ulagati u izgradnju smještajnih kapaciteta na području Općine Ston definitivno ima. Završen je postupak UPU - a Dube Stonske i očekujem što skoriju realizaciju tog projekta, a sad je na Županijskoj skupštini da osigura mogućnost izgradnje hotelskih kapaciteta u Prapratnom. To nisu glomazni projekti koji će zahtijevati veliki uvoz radne snage, a itekako će utjecati na buduću, kvalitetniju turističku ponudu stonskog područja, kojoj svi težimo. - dodao je i zaključio načelnik Općine Ston Vedran Antunica.

Dubrovački pomorac Andrej Lujić 22. lipnja 2019. preminuo je iznenada na brodu u SAD-u. Njegove roditelje Jasnu i Miljenka te sestru Natašu o tome nitko nije obavijestio, pa ni nevjesta, zbog narušenih obiteljskih odnosa.

Gotovo 40 dana trebalo je da tijelo pokojnika dođe u Dubrovnik. Toliko je trajala i agonija shrvanih roditelja i sestre koji nisu mogli dobiti nikakve službene informacije o svom sinu i bratu, kao ni mjestu i vremenu pokopa.

U Dubrovačkom vjesniku početkom kolovoza Jasna, Miljenko i Nataša Lujić objavili su osmrtnicu čiji je sadržaj odzvonio Dubrovnikom. U njoj su javno naveli da im je nevjesta Dolores Lujić uskratila mogućnost da dostojno isprate sina i brata te im zatajila podatke o sprovodu. Na pojedinim portalima objavljeno je i pismo Jasne Lujić.

Jasna, Miljenko i Nataša Lujić ogorčeni su na nevjestu Dolores Lujić, inače potpredsjednicu dubrovačkog Gradskog vijeća, gradsku vijećnicu Mosta i kandidatkinju za zamjenicu gradonačelnika, ali i na ponašanje gradskog vijećnika, kandidata za gradonačelnika i zamjenika gradonačelnika, bivšeg saborskog zastupnika Mosta Mara Kristića.

Svoju bolnu priču i okolnosti koje su dovele do nje odlučili su podijeliti s javnosti kako se ovakav slučaj, u kojem roditelji ne mogu doći do službenih informacija o smrti, ali i pokopu svog sina, ne bi više nikad nikome dogodio.

Što su o svemu rekli roditelji pokojnog pomorca, kao i reakcije Dolores Lujić i Mara Kristića, pogledajte u video prilogu.

Uoči početka nove školske godine, gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato Franković u pratnji suradnika obišao je radove na energetskoj obnovi zgrada OŠ Ivana Gundulića i OŠ Marina Držića.
 
U Osnovnoj školi Marina Držića obnova napreduje sukladno utvrđenom vremenskom planu, a u tijeku su završni radovi na krovu i fasadi zgrade, izvijestila je gradonačelnika u obilasku ravnateljica Zrinka Capor. Učenici škole na Ilijinoj glavici će 9. rujna neometano krenuti u novu nastavnu godinu, a naknadno je predviđeno još postavljanje brisoleja i demontiranje građevinske skele, što neće utjecati na održavanje nastave i sigurnost djece.
 
Zbog opsežnijih radova u Osnovnoj školi Ivana Gundulića, u ovoj gruškoj školi i dalje traju svi ugovoreni radovi, a gradonačelnik Franković obišao ih je s ravnateljicom Vedranom Elez. Do početka nastave izvođač će završiti većinu radova unutar zgrade, nakon čega će se obnova nastaviti na fasadi i krovu. Od unutarnjih prostorija, preostat će još postavljanje podne obloge u nekoliko učionica i zamjena stolarije na katu škole. Izvođenje nastave će se do okončanja obnove prilagoditi prostornim mogućnostima, a sigurnost djece je apsolutni prioritet, usuglasili su se gradonačelnik Franković i ravnateljica Elez.
 
Podsjetimo, u srpnju je započela energetska obnova dvaju škola uz sufinanciranje bespovratnim sredstvima EU fondova. Za ove dvije škole osigurano je bespovratno sufinanciranje u ukupnom iznosu od 3.023.589,26 kuna, odnosno 35% od ukupno prihvatljivih troškova koji iznose 8.689.040,28 kuna. Osim smanjenja računa za energente, ovom vrijednom investicijom u infrastrukturu učenicima i djelatnicima škole osigurat će se kvalitetniji uvjeti za provođenje nastavnog programa.

DPP

Ovaj prosvjed je poziv Vladi da se počne baviti problemima zdravstva, u protivnom bit ćemo primorani stupiti u štrajk, kazao je predsjednik dubrovačke podružnice Hrvatskog sindikata medicinskih sestara i tehničara Ivan Večerin na prosvjedu „Pet do podne” koji je održan u krugu dubrovačke Opće bolnice.

- Problemi u zdravstvu su brojni, a sustav je zapušten. Manjak kadra jedan je od najvećih problema u našoj bolnici. Tu je i podcijenjenost, potplaćenost te loša organizacija i uvjeti rada. Sve nas je to dovelo pred zid. - kazao je Večerin, dodavši kako nije slučajno što su se prosvjedu uz KBC Zagreb i Split priključili i zaposleni u OB Dubrovnik.

- Oni odgađaju, nikome nije jasno što rade. Prosvjedom želimo napraviti pritisak, a ovo je upozorenje da ukoliko se ne počnu baviti našim problemima da ćemo morati ići u štrajk. - rekao je predsjednik dubrovačke podružnice Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara/tehničara Ivan Večerin.

- Dubrovnik nije odabran slučajno jer je položaj medicinskih sestara u dubrovačkoj Općoj bolnici najnepovoljniji kad se uzmu u obzir troškovi života u Dubrovniku. U našoj bolnici fali stotinjak medicinskih sestara i taj nedostatak netko mora nadoknaditi, a nadoknađujemo ga mi s brojnim prekovremenim satima i neprospavanim noćima. Sve to djeluje i na naše zdravlje, ali i na pacijente koji dobivaju lošu uslugu, svi smo nervozni, a sustav puca. - rekao je Večerin, koji se osvrnuo i na navode iz Ministarstva rada kako je današnji prosvjed nelegalan.

- Samo nas pokušavaju zastrašiti. Svatko ima pravo na pauzu, a ovaj mirni prosvjed uredno je prijavljen policiji.

Prosvjed je osim u dubrovačkoj Općoj bolnici pet minuta do 12 sati danas održan i KBC-ima u Zagrebu i Splitu. Polusatnim obustavljanjem rada i okupljanjem u krugu bolnica zaposleni su poslali poruku Vladi o teškoj situaciji u zdravstvu te nužnom povećanju plaća i potpisivanju kolektivnog ugovora.

Pregovori s Vladom nastavljaju se u petak, a o prijedlogu Vlade ovisit će hoće li zaposleni u zdravstvu organizirati štrajk.

Liječnici su u međuvremenu Vladi dali rok da do 15. rujna ukine odluku o reprezentativnosti sindikata te da ih vrate za stol kao ravnopravne pregovarače ili će u suprotnom i oni organizirati akcije.

Ove godine u najvećem dubrovačkom naselju krenuo je projekt Mokošica – sigurno mjesto življenja, a već su održana dva sastanka Vijeća za prvenciju kojeg osim predstavnika PU dubrovačko – neretvanske i Gradskog kotara mOkošica čine i predstavnici tamošnje škole, Župe sv. obitelji, raznih udruga itd. Nakon dva održana sastanka koja su okupila veliki broj samih građana, predsjednica Gradskog kotara Mokošica Nikolina Pozniak za Dubrovnikpress.hr govori kako je jasno da je najveći problem koji tišti građane parking, odgovara također na pitanje o mogućem uvođenju naplate parkiranja, ali i kako je projekt Mokošica – sigurno mjesto življenja zapravo zamišljen.

- Projekt Mokošica - mjesto sigurnog življenja je projekt kojeg prvenstveno provodi Policijska uprava i Mokošica, naš kotar je onaj koji je odabran kao prvi, za pokusnu fazu nakon čega će se procijeniti koliko je sve bilo uspješno. Ono što je važno naglasiti jest da taj projekt ima pozitivan predznak, znači Mokošica – mjesto sigurnog življenje ne kao mjesto delikvencije, percepcije da smo mi kao neko naselje koje je problematično, već kao naselje koje ima više od deset tisuća stanovnika i najnižu stopu delikvencije pa da se našim primjerom pokaže, odnosno da se i drugi kotari ili općine čak i ugledaju na nas. – priča Nikolina Pozniak.

- Sastanak vijeća za prevenciju održava se na način da mi svaki put dobijemo određenu temu Policijske uprave, a zadnji put je to bilo sufinanciranje i benefiti bavljenja sportom mladih i djece čije obitelji nemaju financijskih mogućnosti da im pomogne lokalna samouprava. Naravno, građani na sastanku iznose i druge probleme mi prijedloge. Dobro je čuti njihove zahtjeve iako nije gradski kotar za neke stvari nadležan, ali mi ih onda možemo kanalizirati, uputiti na mjesta gdje to mogu riješiti. Mi smo tu onda kao mjesto na kojem će dobiti prvu informaciju. Ljudi su vjerojatno dobili nekakvo povjerenje pa iznose i te probleme, kažu ono što ih tišti. Dobro je saslušati stvarne problem, negdje smo našli rješenja, negdje smo ih uputili kako će ih riješiti. – pojašnjava predsjednica GK Mokošica.

Što se tiče prijedloga o naplati parkiranja u Mokošici kako bi se to naselje riješilo komercijalnih vozila koja zauzimaju prostor, Pozniak govori:
- Čim krenu neki nameti očekivao je da ljudi tome nisu skloni, koliko god to bilo važno i bitno za naše naselje. Prvenstveno pošto su po cijelom gradu uvedene zone parkiranja, a Mokošica nije uvrštena i parking se ne naplaćuje, zgodno je svima onima koji obavljaju usluge prema agencijama, rent a caru, taksi prijevoznicima itd. da u Mokošici onda i nađu utočište za besplatan parking pa naši sugrađani imaju još više problema.- priča Nikolina Pozniak i nastavlja:

- To je goruće pitanje, napravljene su zgrade po standardima 70. - tih i 80.- tih godina prošlog stoljeća kada se nije vodilo računa da će broj automobila rasti. Od Grada imamo veliku potporu, a vidimo to kroz niz projekata od kojih je jedan i početak izgradnje novog parkinga koji se gradi kako bi se rasteretila Ulica Od izvora do križanja s Ulicom Marina Kneževića. Naravno da ta 72 tu predviđena parking mjesta neće riješiti problem parkinga u cijelom naselju, ali to je tek početak, niti će to biti dovoljno da se rastereti ulica ukoliko se sve navedeno, odnosno ukoliko Mokošica i dalje bude utočište za besplatan parking komercijalnih vozila, bude i dalje događalo. Kada će konačno naplata moći krenuti treba vidjeti kako zakonska regulativa to omogućava, a to neće utjecati na većinu građana Mokošice koji imaju automobile, jer većina već ionako posjeduje pretplatnu kartu za parking od 60 kuna, koja će naravno vrijediti i za Mokošicu, tj. neće imati nikakav dodatan trošak. Cilj je da zaista ljudi koji žive u Mokošici koriste i parkinge u Mokošici. Ne znam hoće li se i kada uvesti naplata, ali se razmišlja o tome. – kazala je predsjednica GK Mokošica.

Ono što je zanimljivo, nakon mnogobrojnih napisa i priloga u medijima, pa i spominjanja na sjednicama Gradskog vijeća, kako je Mokošica naselje u kojem nema dovoljno kulturnih i sličnih društvenih događanja, čini se da same žitelje to malo zabrinjava, jer takve probleme na sastancima Vijeća za prevenciju i nisu baš spominjali. O tome Nikolina Pozniak kaže:
- To je jedan specifičan momenat. Što se mene tiče kultura bi trebala biti na nekoj višoj poziciji. Međutim… Probali smo s klapskim večerima i od deset tisuća ljudi ne može se naći dovoljan broj zainteresiranih da popuni ono malo igralište kraj „Kissa“. Dakle, nešto bi htjeli, a kad se napravilo nije naišlo na očekivani odaziv. Što se tiče kulturnih događanja, istina je da i nemamo ponaosob velikih zahtjeva građana. Sjećam se kino projekcija na igralištu OŠ Mokošica, došlo bi sedmero djece i četiri mame. S druge strane posjećena su događanja posvećena djeci, poput malonogometnih turnira u ljetnom periodu. – govori Pozniak.

Ono što ističe predsjednica mokoškog gradskog kotara jest da je riječ o naselju koje ima izuzetno visoku kvalitetu života, odnosno Mokošica je naselje u kojem većina građana može zadovoljiti većinu potrebe, osim eto odlaska u kino mili kazalište, ali kako je već spomenuto to same žitelje i na zabrinjava previše, a i zašto bi kad taj sadržaj imaju na pola sata vožnje do Grada.

- Mokošica zadovoljava standard jedne visoke kvalitete života. Uz to imamo oko nas zeleni pojas Rijeke dubrovačke, na kraju krajeva mogu se vratiti u doba Republike kada su ovaj prostor naseljavala vlastela, to je bilo jedno poželjno mjesto za njih, i sada se razvilo naselje koje ljudi s godinama sve više cijene kao mjesto svoga života, mjesto bez prevelike buke, mjesto gdje imaju svoj mir. Mokošica nije samo mjesto sigurnog, već i mjesto poželjnog življenja. – zaključila je Nikolina Pozniak.

Otkako je u javnost dospjela informacija kako Grad Dubrovnik pregovara o nastupu Marka Perkovića Thompsona na Stradunu uz Dan dubrovačkih branitelja ne prestaju prepucavanja po društvenim mrežama oko toga treba li ili ne treba Thompson nastupiti, je li mu mjesto na Stradunu ili nije.

Javnost je podijeljena na one koji jedva čekaju Thompsona (ponovo) na Stradunu, gdje je u organizaciji don Miljenka Babaića i braniteljskih udruga već nastupio 5. prosinca 2008. pred Dan dubrovačkih branitelja, one koji smatraju da mu na Stradunu nije mjesto i one kojima je zapravo – sasvim svejedno, hebe im se za Thompsona.

Javnost je tako podijeljena i na „kozejbe, krezube, ustaše, kockoglave, klerofašiste i pedofilčine” s jedne te „jugovampire, Crvene Kmere, komunjarine, jugoslavenčine, partizančine i četnike” s druge strane, dok se oni kojima se hebe za Thompsona svemu smiju i boli ih kitica kao i za Milu Kitića uskoro u Gružu.

No, nažalost, nije to smiješno već pokazuje kako Hrvati uistinu uopće ne razumiju bit demokracije, kako oni koji sami sebe definiraju kao desničari, tako i oni koji sami sebe definaraju ljevičarima. Jedni bi zabranjivali Kitića i neku Milicu, drugi Thompsona i Thompsona pa opet Thompsona. Da, baš tako, Thompsona i Thompsona, jer teško je uopće naći nekog tzv. ljevičara koji je protiv nastupa nekog drugog pjevača osim Thompsona, dok desničari imaju puno bogatiji izbor, njima smeta sve što je istočnije od hrvatskih granica, osim ako ne dolazi iz Hercegovine, zapadne.

U tom upornom dokazivanju što bi i iz kojih razloga trebalo zabraniti, obje skupine kao da zaboravljaju osnovnu stvar: u demokratskom društvu svakome je dopušteno slušati ono što želi, osim ako te pjesme ne veličaju zločine protiv čovječanstva i pozivaju na zločine. Desničari tako zaboravljaju, kada ističu svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu (kao da su samo desničari branili Hrvatsku), da su se borili upravo za tu vrijednost, da svatko sluša što želi, a ljevičari da su zabrane u potpunoj suprotnosti sa svime sa čime se vole poistovjećivati i za kakve se vole predstavljati.

Kad je već Thompson upitan, jer, kako tvrde salonski ljevičari, veliča fašistički režim Ante Pavelića, što uistinu u demokraciji ne bi trebalo biti dopušteno, nikako tom Thompsonu, osim onog „Za dom spremni”, da nađu još nešto, neki stih, neku rimu da pokrenu plimu dokaza kako je riječ o čovjeku koji u svojim pjesmama veliča fašizam.

A ne mogu naći, jer toga, osim u toj jednoj pjesmi, „Bojna Čavoglave”, u ostalim Thompsonovim pjesmama nema. Da, njegove pjesme pune su domoljublja do razine otrcanosti, kao što se i npr. ljubav dovede do razine bljuvotine u pjesmama mnogih drugih izvođača; pjeva Thompson i o Hercegovini, pa se onda u ljevičarskim krugovima tvrdi da pjeva o aspiracijama Hrvatske prema teritoriju susjedne BiH, ali eksplicitnog pozivanja na takvo što ili pozivanja na mržnju prema drugima, u Thompsonovim pjesmama nema. Govorimo o Thompsonovim pjesmama, onim s njegovih albuma koje će izvoditi na Stradunu, a što će Thompson pjevati u nekoj selendri gdje misli da ga nitko ne snima, hoće li se zaoriti „Evo zore, evo dana”, druga je situacija u kojoj se može govoriti o veličanju zločinačkog režima, kao što se ustašluk tom pjesmom veliča uostalom i na svadbama i po Dubrovniku. Ali nitko mladence i svatove još nije izbacio van sale ili restorana prekinuvši večeru. Dakle, to je jedan drugi društveni problem koji zapravo sa samim nastupom Marka Perkovića Thompsona na Stradunu, gdje će odzvanjati pjesme s njegovih albuma, nema puno veze.

„Za dom, spremni”? Što ćemo s time? Ne zna ni država što će s time, kad se i ako se jasno odredi zakonska zabrana tog fašističkog usklika, onda će biti i jasno može li Thompson ili ne može „Bojnu Čavoglave” počinjati s tim „stihom”.

Kad smo riješili da je status tog fašističkog pokliča neriješen, a neće ga riješiti ni novinari, ni publika na Thompsonovim koncertima ni salonski ljevičari, već bi ga trebali riješiti prevrtljivi političari koji barataju njime kako im u kojem trenutku odgovara, e sad, amo vidjeti što je s Thompsonovom glazbom, koju kao vole samo „krezubi klerofašistički kozojebi”. Jer, za salonske ljevičare kao upitna je i njegova glazba, njegove note.

Ma dajte molim Vas. „Pastirski rock” kako je jednom davno pokojni Dražen Vrdoljak nazvao glazbu Bijelog dugmeta, odavno je ukorijenjen u Hrvatskoj, a Bijelo dugme nije jedini predstavnik tog „žanra”. Pa dok protivnici Thompsonovih nota „svršavaju” na isti takav melos, njegovu glazbu karakteriziraju kao smeće, potpuno neopravdano. Uostalom, kao i glazba spomenutog Bijelog dugmeta, Thompsonova glazba nije sva u „pastirskom rocku”. Zanemarujući otrcanost pojedinih stihova, pa neka netkog možda nervira i Thompsonov glas, ali u brojnim numerama riječ o komercijalnom, ali kvalitetnom hard rocku zvuku s elementima heavy i gothic metala. Također, Thompsonova produkcija i veći koncerti na vrlo su visokoj, pojedini i na razini produkcije najvećih svjetskih bendova.

Sve i da to nije tako, sve da je Thompsonova glazba smeće, „kozejbi, krezubi, ustaše, kockoglavi, klerofašisti i pedofilčine” te „jugovampiri, Crveni Kmeri, komunjarine, jugoslavenčine, partizančine i četnici”, dvije skupine koje su same sebe tako podijelile, zapravo maltretiraju većinu građana kojoj se hebe i za Thompsona i Mileta, a neki će poslušati i jednog i drugog, iako se u zadnje vrijeme, od objave vijesti kako bi Thompson trebao nastupiti na Stradunu, po društvenim mrežama više ne pita „đe si bio '91.” nego „što si slušo 6.12.1991.” i to neki pitaju uistinu zaozbiljno.

E pa evo, ja kojem se hebe i za Thompsona i Mileta, kazat ću vam jednako zaozbiljno: 6.12.1991. nisam slušao ništa, nije bilo struje.

Taj dan i mnoge druge čule su se jedino granate, a Dubrovčani nisu bili podijeljeni na „kozejbe, krezube, ustaše, kockoglave, klerofašiste i pedofilčine” i „jugovampire, Crvene Kmere, komunjarine, jugoslavenčine, partizančine i četnike”.

U Hrvatskoj je jučer obilježen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Obilježen je i u Dubrovniku, ponovo na Daksi, gdje je bez suđenja, nakon oslobođenja od fašističke vlasti, od strane partizana pogubljeno pedesetak ljudi te su predstavnici Grada Dubrovnika i Županije dubrovačko – neretvanske položili vijence.

Ni ove godine nitko iz Grada i Županije nije otišao na Boninovo, također položiti vijence na grobove žrtava onih koji se se borili protiv ustaške vlasti, još jednog totalitarnog i autoritarnog režima, kojeg je podržavao, ako ne svi, a ono barem veći dio onih pogubljenih na Daksi. Uostalom, zbog podrške fašističkom režimu na Daksu su i odvedeni, manji dio njih iz drugih razloga, jer poratna vremena su uvijek bila prilika i za osvete privatne naravi.

Jesu li ti ljudi, kojima je život oduzet bez suđenja na Daksi, zaslužili takvu smrt zbog toga što su podržavali ili su pak prokazani kao oni koji su podržavali sramotni fašistički režim, u kojem je pogubljeno tisuće ljudi samo zato što su bili pripadnici drugog naroda, vjere ili se samo jednostavno nisu slagali s režimom poglavnika Ante Pavelića? Naravno da nisu, nitko nije zaslužio takvu smrt, ali su zaslužili suđenje, suđenje za koje su ostali zakinuti.

Bez suđenja za koje su ostali uskraćeni mi ni danas ne znamo jesu li pogubljeni na Daksi bili krivi ili ne za ratne zločine i likvidacije na dubrovačkom području u vrijeme ustaške vlasti. „U ime naroda” bez suđenja proglašeni su krivima na osnovu tko zna čega iako je zasigurno među njima bilo nevinih, ne nužno popova, jer biti pripadnik klera nikada kroz povijest, pa tako ni kroz povijest Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, nije značilo puno u presumpciji nevinosti, jer zločine u ime raznih vjera nemoguće je pobrojiti, a ne moraš ne biti zločinac ako ne držiš pušku ili nož u ruci.

Nekakva Udruga Hrvatski domobran Dubrovnik organizirala je i polaganje vijenaca na Jakljanu gdje su partizani likvidirali pripadnike zločinačke SS divizije, njih navodno 214, također bez suđenja. Suđenje su i oni zaslužili makar je o njihovoj nevinosti teško govoriti, jer biti pripadnik koljačke SS divizije, koja je predvodila etnička čišćenja, nije bilo isto što i biti pripadnik „obične” njemačke vojske, kao što nije bilo isto biti pripadnik zločinačkog ustaškog pokreta i domobrana, barem bi to oni koji se u svom imenu udruge pozivaju na domobranstvo iz Drugog svjetskog rata trebali znati.

No, ipak, klali, ubijali, prokazivali i deportirali ili ne, svi likvidirani su žrtve. Nevini? Kako tko, nitko danas ne može reći ni da jesu ni da nisu, niti koja je i kolika uloga i jesu li likvidirani na Daksi imali uopće neku ulogu u zločinima ustaškog režima, te, ako jesu, je li onda bila za smrtnu kaznu, ne bez procesa u kojem će se to dokazivati.

Stoga zabrinjava kad se o žrtvama prilikom oslobađanja Hrvatske od fašista i žrtvama poraća govori isključivo kao o nevinim žrtvama, jer Hrvatska je po tome možda i jedinstvena u Europi.

Naime, nije tadašnja Jugoslavija i Hrvatska u sklopu Jugoslavije bila neka iznimka u obračunima i osvetama s kolaboracionistima, kvislinzima i ratnim zločincima. Ubijalo se 44. i 45. bez milosti svugdje u Europi, iskorištavalo poratna vremena i za etničke čistke, Europa je bila u potpunom kaosu. Samo su primjerice Francuzi u svega nekoliko dana pobili desetke tisuća sunarodnjaka koji su podržavali Višijevsku Francusku, no Francuza koji bi danas kolaboracioniste proglasio nevinima vjerojatno bi proglasili ludim, a odmak od fašizma u Francuskoj je toliki da se čak i proklamirana ultradesnica izrijekom odriče bilo kakve poveznice s tim vremenom.

U Hrvatskoj pak još uvijek se raspravlja je li prihvatljiv ili ne fašistički pozdrav „Za dom spremni” pod kojim je tisuće Židova, Srba i općenito svih onih koji nisu podržavali režim odvedeno u logore smrti. Valjda zato, nakon preporuke Europskog parlamenta da svaka članica EU odabere kada i na koji način će obilježiti dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, prema svojoj tradiciji i povijesnim okolnostima, najveći dio Europe obilježava 27. siječnja, Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, a Hrvatska, uz svega još nekoliko zemalja, 23. kolovoza, Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Kad je već tako, jer treba se sjetiti i žrtava komunističkog režima, s druge strane izgleda da se zaboravlja kako se došlo do datuma 23. kolovoza. Naime, na taj dan 1939. godine potpisan je sovjetsko – njemački sporazum o nenapadanju uz koji su Hitler i Staljin također podijelili svoje interesne sfere na kontinentu, pa se uz žrtve komunističkih zločina na taj dan treba sjećati i žrtava nacističkih i fašističkih zločina. I dok je za Daksu još i razumljivo, umjesto prisjećanja na sve žrtve u Dubrovniku se na taj dan vijenci nose SS-ovcima, umjesto da se uz Daksu odnesu i na partizansko groblje na Boninovu, jer partizani poginuli tijekom Drugog svjetskog rata istinske su žrtve totalitarnog i autoritarnog režima, a u zločinima počinjenim nakon njihove smrti zasigurno nisu sudjelovali. Tek kada se na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima vijenci odnesu i na Daksu i na Boninovo, bit će to istinsko sjećanje na sve žrtve svih, a ne samo jednog bolesnog režima.

Uvjeti ili tzv. „suglasnosti“ Konzervatorskog odjela za postavljanje bankomata na pročelja zgrada u povijesnoj jezgri su se, unatoč opsadi upita medija i šire javnosti, skrivali „kao zmija noge”. Sudeći prema dokumentu do kojeg smo došli, jasno je i zašto. - navodi danas u priopćenju predsjednik dubrovačkog SDP-a Jadran Barač nakon što je jutros Dubrovnikpress.hr objavio kako su konzervatori prevarili gradonačelnika Mata Frankovića i građane koji su ga podržali u borbi protiv pošasti bankomata, o čemu možete čitati OVDJE.

Barač je došao i do interesantnog dokumenta, odnosno izdanih uvjeta od strane konzervatora jednoj tvrtki za postavljanje, tj. zadržavanje bankomata u kojima se navodi da mora biti u unutarnjem prostoru, dok su, s obzirom da je Grad izdao samo sedam kazni za objekte koji nemaju suglasnosti, konzervatori izgleda dali odobrenja drugim objektima koji imaju postavljene bankomate u vratima i izlozima (jesu li i koliko su suglasnosti dali, baš kao što Barač spominje na početku priopćenja, skriva se, o čemu možete također čitati OVDJE).

Dokument (Barač je precrtao ime tvrtke, op.a.) potvrđuje sve ono što Dubrovnikpress.hr piše od samog početka – niti jedan bankomat u povijesnoj jezgri ne može ostati u izlozima i vratima (ukoliko se konzervatori drže smjernica i istih kriterija za sve, op.a.)
konzervatoribankomatidok1
konzervatoribankomatidok2„U obrazloženju ove odbijene „suglasnosti“ jednoj tvrtki iz Dubrovnika vidljivo je kako se pri određivanju uvjeta Konzervatorski odjel pozvao na čl. 61. Zakona o zaštiti spomenika kulture koji utvrđuje nadležnost Konzervatorskog odjela, a ona je ishođenje posebnih uvjeta na zahtjev investitora radova na zaštićenom objektu u svrhu izrade glavnog projekta, tj. za dobivanje građevinske dozvole. Prema tome, Konzervatorski odjel uopće nije nadležan za izdavanje posebnih uvjeta za postavljanje bankomata u poslovnim prostorima, budući radnja postavljanja bankomata ne predstavlja zahvat za koji je potrebno ishoditi građevinsku dozvolu. Međutim, prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu postoji nadležnost utvrđivanja uvjeta za postavljanje urbanih uređaja na pročelja zgrada, i te uvjete utvrđuje Komunalni odjel, ali s takvim postupkom Konzervatorski odjel nema nikakve veze niti se ta zakonska regulativa odnosi na bankomate. Osim toga, iako se u naslovu dopisa konzervatora spominju posebni uvjeti, u samom dokumentu zapravo nema niti jednog uvjeta osim da bankomati moraju biti postavljeni unutar zatvorene prostorije (?).” - piše predsjednik dubrovačkog SDP-a Jadran Barač.

„Nadalje, u aktu Konzervatorskog odjela ističe se kako postavljanje bankomata na pročeljima zgrada nije prihvatljivo obzirom da je u povijesnoj jezgri bez odobrenja nadležnog tijela postavljen „prekomjeran broj” bankomata. Postavlja se pitanje: koji od postojećih bankomata na pročeljima zgrada posjeduje ovakvu „suglasnost“? I kako uopće dobiti suglasnost za postojeće bankomate?

Naime, napominje se kako će Grad Dubrovnik ponuditi alternativno rješenje unutar jednog zajedničkog poslovnog prostora (!) gdje bi se smjestili uređaji različitih tvrtki. Ovaj ključni dio obrazloženja predmetnog akta dosada je bio nepoznanica kako samim građanima tako i gradskim vijećnicima.” - navodi u priopćenju Barač.

„Ovakve paušalne, jednostrane i neutemeljene tvrdnje predstavljaju vrhunac nezakonite sprege tijela lokalne samouprave i državne uprave. Uvode se neosnovane nadležnosti, izmišljaju postupci izdavanja odobrenja i prethodnih uvjeta, a sve u cilju ostvarivanja populističkih i neodrživih obećanja lokalnih vlasti i skretanja pažnje javnosti s konkretnih problema i komunalnog kaosa koji vlada Gradom u turističkoj sezoni. Jer, prema obrazloženim „kriterijima“ u priloženom dokumentu, niti jedan bankomat unutar zidina ne bi trebao dobiti tzv. „suglasnost“ Konzervatorskog odjela.” - zaključuje Barač.

„SDP predlaže regulaciju broja bankomata (a i ostalih sudionika na tržištu turizma) na ravnopravan, dosljedan i zakonit način. Naime, novčano poslovanje bankomatima dosada nije bilo zakonski uređeno. Ministarstvo gospodarstva bi trebalo propisati minimalne tehničke uvjete i kriterije za postavljanje bankomata, potom bi prilikom obrade zahtjeva Odjel za gospodarstvo Ureda državne uprave trebao razmotriti sve okolnosti i utvrditi ispunjavanje minimalnih tehničkih uvjeta te donijeti rješenje o istome.” - predlaže predsjednik GO SDP-a Dubrovnik Jadran Barač.

Stranica 3 od 35

dumuzjeibozicni250

fabrio banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019