Nesreća koja se dogodila u subotu poslijepodne na magistrali poviše Grada, kada je nakon odrona poveći kamen probio vjetrobransko staklo taksi vozila i teško ozlijedio turista iz Južne Koreje, strašno je upozorenje na nebrigu i loše održavanje prometnica.

Odroni su česti posebno za vrijeme i nakon kišnih nevremena, a redovni su posebno na jednom od najfrekventnijih cesta u Dubrovniku, odnosno u Rijeci dubrovačkoj, na dionici od Sustjepana do Čajkovića. Naime, teško da jača kiša može proći, a da se na tom dijelu ceste koja povezuje najveće gradsko naselje Novu Mokošicu s Gružem ne dogodi da pokoji kamen ne padne uz rub, što je također vrlo opasno, ili na samu cestu.

Iako je ovaj problem dobro poznat i cestari uvijek imaju posla na toj dionici u Rijeci dubrovačkoj, koju ovo čini vjerojatno i najopasnijom cestom u Dubrovniku, kao da svi zatvaraju oči, pa zaštitna mreža ne postoji. Okolnosti koje su dovele do teških ozljeda Korejca u subotu govore i da zaštitna mreža nije čak dovoljna, tj. da nije garancija da se nešto neće skotrljati na put, ali svakako smanjuje mogućnost odrona, a više brige, sa ili bez zaštitne mreže morat će se pokloniti svim prometnicama, a u konačnici i zakonski se konačno urediti pristojne i realne odštete u ovakvim i sličnim slučajevima kao što se dogodilo u subotu. S obzirom kako funkcionira hrvatsko pravosuđe ne bi naime bilo čudno da na koncu sam vozač bude kriv jer „nije prilagodio vožnju uvjetima na cesti“.

U državi apsurda kakva je Hrvatska sve je moguće pa i to, samo da se izbjegne odgovornost, a jasno je kako je ovdje i u svim sličnim slučajevima odgovornost na vlasniku ceste, državi ili jedinici lokalne samouprave i poduzećima koja su angažirana na održavanju. Odgovornost bi dakle trebala biti jasna, odštete su nejasne i često smiješne, ali neće biti nimalo smiješno ukoliko se ovakav slučaj ponovi, a da se mogućnost takvog čega smanji može se krenuti i od postavljanja mreže od Čajkovića do Sustjepana.

Ususret proračunskoj sjednici Gradskog vijeća Grada Dubrovnika u razgovoru za Dubrovnikpress.hr gradonačelnik Mato Franković osim o najvažnijim projektima u predstojećoj godini govori i o odnosima s oporbenim vijećnicima, bivšem gradonačelniku Andru Vlahušiću, zašto je zaposlio 40 ljudi, demistificira svoju školsku spremu, a po prvi put govori i što ne bi dopustio Društvu prijatelja dubrovačke starine.

Prvi veliki intervju za Dubrovnikpress.hr s Matom Frankovićem otkako je postao gradonačelnik Dubrovnika neizbježno je morao početi od aktualne teme oko zemljišta na svetom Mihajlu zbog kojeg je nedavno bila suspendirana zamjenica gradonačelnika Orlanda Tokić, koja je radila na projektu zgrade koji se dijelom prostire i na gradsko zemljište.

- Nakon pravorijeka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa kako zamjenica nije bila u sukobu interesa i činjenice da se ovo dogodilo prvi puta, da jednostavno nismo razmišljali u tom smjeru da može postojati sukob interesa, pa i moralnog karaktera, treba reći da je zakon dozvolio da dužnosnici mogu biti volonteri i istovremeno raditi svoj posao. Ovdje je ipak vrlo specifična situacija s obzirom da je zamjenica gradonačelnika arhitektica i da samim tim neminovno ulazi u neke sfere u kojima dolazi u kontakt i s gradskim tvrtkama i s gradskim uredima. - objašnjava gradonačelnik Mato Franković.
mfrankovicinterviewtks 1Moj osobni, čvrsti stav, koji sam naravno iskomunicirao i sa zamjenicom i koji ćemo iskomunicirati još do kraja, nakon cijele ove situacije je da postoje dvije opcije. Ili da se ona počne profesionalno baviti svojom dužnosti zamjenice gradonačelnika i prestane raditi privatni posao ili da se bavi privatnim poslom, ali da napusti dužnost, što se, ja se nadam, neće dogoditi. Evidentno je da jedno s drugim ne može. Da je kojim slučajem zamjenica liječnica onda bi ona mogla biti volonter jer ne ulazi ni u jednom trenutku u bilo kakvu koliziju s poslom u gradu. Kao arhitektica neminovno ulazi u određene probleme i to nam ne treba, čekamo i službeni pravorijek koji još nismo dobili detaljno, ali na osnovu toga i onog što sam čuo, njihova uputstva su jasna, dakle preporuka je da zamjenica postane profesionalna zamjenica. – kazao je na početku gradonačelnik Mato Franković.

PRORAČUN GRADA DUBROVNIKA DOSEĆI ĆE PRORAČUN TROSTRUKO VEĆEG GRADA SPLITA

Ususret proračunskoj sjednici možete li reći koji su projekti koje označavate kao kapitalnima u sljedećoj godini?
- U siječnju već kreće Montovjerna, prva škola nakon 33 godine, odmah nakon toga kreće i kapitalni projekt koji nije direktno projekt Grada, ali jest Vodovoda, kojeg koordinira Grad i Vodovod zajedno, a to je projekt aglomeracije vrijedan 60 milijuna kuna koji obuhvaća područje od Orašca do Stare Mokošice, što znači kanalizacijsku mrežu i dio vodovodne mreže. Dalje imamo Grabovicu, pokrećemo sanaciju, završavamo vrtić Palčicu, započinjemo, vjerujem krajem iduće godine, u listopadu, projekt izgradnje stanova u Solitudu.
mfrankovicinterviewtks 4Niz je projekata na sportskoj infrastrukturi, stadion u Gospinome polju s atletskom stazom, rekonstrukcija bazena u Gružu i uređenje bivšeg hotela Stadion koji će se preurediti u hostel koji bi Grad dao putem Javne ustanove Sportski objekti u koncesiju. Kad govorimo o problemima Dubrovnika koje valja riješiti, onda su pod broj jedan to voda, kanalizacija, škole i vrtići. Onda krećemo na promet kao ključni problem i neće se lako riješiti zbog prostornih ograničenja. Budućnost je gradnja garaža i ograničenja prometa primjerice oko povijesne jezgre. Oko povijesne jezgre se stranci u budućnosti nemaju što voziti. Mi naše sugrađane moramo staviti na prvo mjesto. Cilj nam je također, ako ne završiti, a onda debelo početi s projektom izgradnje doma umirovljenika ispod bolnice.

Na koji iznos je planiran proračun za 2019. godinu?
- Planiran je u iznosu od 740 milijuna kuna od kojih 38 milijuna kuna otpada na kreditna sredstva, a sve drugo su sredstva Grada Dubrovnika. Moram reći da je proračun planiran prilično pesimistički što se tiče prihoda. Htjeli smo biti što realniji, iako već danas znamo da ćemo na pojedinim stavkama imati višemilijunske prihode. Moram istaknuti da je prvi proračun, kad smo tek stupili na dužnost, za 2017. godinu, bio 475 milijuna. Dakle, od 475 milijuna danas smo došli na 740 milijuna kuna. Ako proračun nastavi rasti ovim tempom to znači da bi negdje 2021. mogli doći na proračun od 900 milijuna kuna. Već sada dolazimo na proračun koji se približava proračunu Grada Splita, a znamo koliko Split ima stanovnika, jedno tri puta više od Dubrovnika.

Najavili ste smanjenje iznosa koji se izdvaja za udruge. Zašto?
- Udrugama smo smanjili sredstva za nekih 20 posto. Mi želimo sufinancirati rad udruga, ali on mora biti jasno temeljen na programima i cilj nam je da sufinanciramo udruge s područja Grada Dubrovnika, eventualno Dubrovačko – neretvanske županije, ali ne i udruge s područja cijele Hrvatske. Imali smo slučajeve, posebno udruga u kulturi, koje se javljaju iz Varaždina, Zagreba i ne znam otkud ne i na taj način dobivaju sredstva iz proračuna Grada Dubrovnika.
Mislim da to nije korektno, svaka jedinica lokalne samouprave treba podupirati rad udruga sa svog područja, a one s druge strane trebaju odraditi posao za koji su se prijavili putem javnog natječaja. Na jednaki način idemo i prema sportu. Dakle, sve mora biti mjerljivo. Jer i tu je bilo puno problema, prvenstveno način netransparentnog trošenja novca Grada Dubrovnika. Mi smo povećali sredstva za sport, planiramo 15,6 milijuna kuna. Strategija sporta je završena, uskoro ćemo je predstaviti javnosti. U njoj ne samo da je vidljivo sadašnje stanje nego je napravljen pogled za budućnost 2021. – 2028. I napravljen je akcijski plan, što sve treba napraviti, kako i u koju vrstu sporta koliko novca treba investirati.
mfrankovicinterviewtks 8Dosta se govorilo o financiranju kulture, a nekako su u prvi plan iskočile Dubrovačke ljetne igre i podatak kako jedna premijera košta najmanje milijun kuna što samo po sebi nije problem, ali je problem kad se ta predstava odigra pet, šest puta i nema je više nikad. Je li normalno onda uložiti milijun kuna?
- Sigurno da nije normalno. Cilj nam je da Igre imaju velike premijere koje koštaju milijun, pa ako treba i dva milijuna kuna, ali nije cilj da se one samo odigraju na Ljetnim igrama nego je cilj da one idu i dalje i to je ključ i nešto na čemu moramo raditi. Ove godine planiramo i povećanje sredstava za Igre, ali čisto iz razloga jer se radi o obljetničkoj godini. 70 godina Dubrovačkih ljetnih igara nije mala obljetnica. Želimo dovesti zvijezde međunarodnog značaja, ali to nije lako, a nije pitanje samo novca. Sada aktualne zvijezde na kulturnoj sceni pažljivo gledaju gdje će nastupiti.

Treba li pomaknuti termin Igara. Možda na rujan?
- Mislim da nama ipak tijekom sezone treba ta kulturna ponuda. Igre su postale dio Grada u tom vremenu. Ne smijemo se odreći tog termina i ne smijemo ga mijenjati. No, moramo raditi što radi Dubrovački simfonijski orkestar, čim završe Igre, počinje Dubrovnik u pozno ljeto… Ostaje nam prazno proljeće, moramo imati neki kvalitetan kulturni sadržaj i u tom dijelu godine do početka same sezone. Teško bi bilo mijenjati termin Igara, on puno znači za nas lokalne, možda puno više nego međunarodno, jer budimo iskreni, nemamo mi tu neke pretjerane koristi od gostiju da oni hrle na Igre u velikim brojevima. Većinom je to domaća publika, hrvatska publika koja je željna kulturnih događanja, najviše Dubrovčana. Naši sugrađani znaju vrlo često kritički se osvrtati na Igre, ali ja sam rekao i vodstvu, dok vas kritiziraju znači da vas gledaju, treba se zabrinuti kad vas prestanu kritizirati jer to znači da vas nitko ne gleda.

JADRAN BARAČ JE PROMAŠAJ, ON NIJE ZA POLITIKU

HDZ suvereno vlada Dubrovnikom, nikad lošija i nemoćnija oporba nije bila u Gradskom vijeću. Kakav je uopće Vaš dojam o oporbi?
- Možda sam naučio djelovati u Gradskom vijeću u čudnoj situaciji gdje je gradonačelnik bio na jednoj, a Gradsko vijeće na drugoj političkoj strani, ali smo se znali susresti i neke stvari dogovarati, ključne stvari prelamati, ali mogu reći da sam učio tu utakmicu od ljudi koji su uistinu bili vrsni političari, od Andra Vlahušića do Pera Vićana, Olge Muratti, pokojnog Nena Vekarića… Dakle to su sve bili ljudi koji su znali diskutirati, koji su se znali nadmudrivati i ja sam eto imao privilegiju, kao i moje kolege, sadašnji vijećnici, upravo se s takvim ljudima nadmudrivati i naravno kroz sve to skupa i učiti. Mi danas imamo oporbene vijećnike koji su jedna čudna skupina ljudi.
mfrankovicinterviewtks 7Posebno se mogu osvrnuti na Srđ je Grad. Dakle, oni popuju svima, oni sve znaju, oni su upoznati sa svime i oni su najveće moralne vertikale dubrovačkog društva. No, kad krećete pričati o njima, onda oni kažu, e nemojte pričati ad hominem. A oni kad pričaju o nama, oni pričaju ne znam kako. U trenutku kad oni šire govor mržnje ili vrijeđanje, kad nazivaju ljude ološem, kad nazivaju tako birače HDZ-a, kad su prozvani, oni se zbog toga neće ispričati. Jer to je u redu što to radi srednjoškolski profesor koji predaje etiku. To je sasvim u redu. U trenutku kad njihov gradski vijećnik dođe pred kamere i jasno kaže da od 2012. godine nije ništa radio s Gradom Dubrovnikom, a onda se pokaže da nije govorio istinu i to je njima u redu.
U trenutku kada jedan od nositelja njihove liste za kotarske izbore 15 godina radi na plaži u Uvali Lapad bez koncesije i nikome ništa ne plaća, to je njima u redu. Kad njihova jedna od najvećih aktivista, gospođa Marija Kojaković radi UPU Sveti Jakov zajedno s golferima protiv kojih su oni, onda gospodin Nikolić ne izađe za govornicu vijećnice, ništa o tome ne reče, nego naknadno na idućoj točki reče, e samo da znate ja samo bio protiv, ali sam se nešto zapričao u hodniku pa nisam stigao glasat. Pa ako je vama toliko važna točka UPU Sveti Jakov, pa nećete biti u hodniku. Dakle to su ta nekakva dvostruka pravila igre oporbe, odnosno dijela oporbe.

A odnos s HNS-om, s obzirom na koaliciju na nacionalnoj razini, kakav je?
- HNS je bio najveća oporba HDZ-u i mi smo se najviše nadmudrivali dok je na čelu HNS-a bio Andro Vlahušić. Sada mi ne smatramo HNS nekakvom velikom ili potencijalno velikom strankom koja može nešto ozbiljno napraviti, ali mogu reći da su oni jedna korektna oporba, da znaju nekad nešto i predložiti za razliku od ovih drugih, da oni znaju i postavljati jasna, konstruktivna pitanja, da znaju pogoditi, da znaju i braniti sve ono što je bilo prije. Ljudi rade više-manje, ajmo reći, jedan korektan posao. Ipak je Mihu Obradoviću ovo prvi vijećnički mandat i čovjek se uči, ja ga razumijem, mogu reći da je zasad pokazao jednu korektnost u nastupanju, nekad naravno i on pretjera, ali je više-manje on najsuvisliji u toj priči.

A SDP s novim predsjednikom?
- Meni je jedno potpuno iznenađenje i razočaranje vijećnik Barač. Kad je SDP izabrao novog predsjednika, mladog čovjeka, diplomiranog inženjera strojarstva, ja sam bio sretan jer sam očekivao jedan potpun preobražaj SDP-a kao stranke, ono što je HDZ napravio prije par godina, uveo je sva nova lica, cijeli splet novih političara. Ja sam sad očekivao od gospodina Barača isto. U biti ja ne mogu reći da prema njemu imam neke osjećaje, ne poznajem ga zapravo, ali sam ja duboko razočaran njime kao političarom. On je promašio, apsolutno on nije za politiku. Prvo, ne razumije, drugo, površan je, treće, ne radi na stranci.
Da biste bili političar, da biste bili predsjednik SDP-a, morate duboko, duboko raditi na stranci, raditi na povećanju članstva, ići među ljude, s njima razgovarati, biti konstruktivni, predlagati, vikati, jer na oporbi je da viče, ali konstruktivno vikati. No, on ulazi konstantno u bitke koje gubi. On podigne jednu kaznenu prijavu protiv mene pa mu je Državno odvjetništvo odbije, sad on ponovo, ništa iz toga nije naučio, podiže kaznenu prijavu. A ništa ne radi na stranci.
mfrankovicinterviewtks 6Ja mogu reći iz svog iskustva. Preuzeo sam organizaciju nakon Dubravke Šuice i trebalo je u stranci raditi, dobro se oznojiti da bi me ljudi prihvatili kao svoga predsjednika i da bi ljudi stali iza mene. Trebalo je i izgubiti bitke, kao što sam ja izgubio prošle lokalne izbore, za 472 glasa, ali sam izgubio, pa iz toga je trebalo izaći, iz toga je trebalo naučiti, i kroz to vijeće i sve skupa sam učio i ja, što, kako kuda, iako sam prije bio i županijski vijećnik, ali Gradsko vijeće Grada Dubrovnika je puno veća liga od Županijske skupštine, budimo realni. Tako da je mene iskreno gospodin Barač razočarao kao jedan mladi čovjek od kojeg sam očekivao da će biti ambiciozan, da će željeti nešto napraviti. Od njega ne vidim da može biti budući gradonačelnik Grada Dubrovnika, a u trenutku kada je izabran rekao sam da mu želim da jednom postane gradonačelnik, jer naravno ne mogu ja bit zavijeka i svako je zamjenljiv. Vjerovao sam da bi to mogao biti čak i on, nažalost na ovaj način kako se on ponaša i radi, mislim da je to nemoguća misija.

A odnos s Mostom, odnosno prvenstveno Marom Kristićem, kako ga definirate, kakav je to odnos, je li on oporbeni vijećnik s obzirom da ste ga, nije to nikakva tajna, zaposlili u Čistoći?
- Kristić nije ušao s nama u koaliciju iako smo razgovarali o tome, ali oni nisu željeli ući u koaliciju jer Most na nacionalnoj razini nije u koaliciji s HDZ-om i to je njima bio problem. Oni se ne ponašaju kao vlast i ničim ne konzumiraju vlast osim u slučaju da je gospodin Kristić zaposlen u Čistoći. Nije da on tamo ne radi ništa, da ne bi netko to mislio, on ima svoja zaduženja, značajnim dijelom je uključen u priču oko Grabovice i tu je on odradio veliki dio svojeg posla i sad oko ovog cjenika itd.
U Gradskom vijeću on je oporbeni vijećnik, da nije, u slučaju ovih stanova on bi mene unaprijed upozorio i rekao, slušaj ima ti tamo priča da je ovaj već unaprijed prodao stanove, nemoj ići u to, i onda ja ne bih nikad tu točku stavio na dnevni red. Ali, to nije rekao, dakle, ponašao se kao klasični oporbeni političar. Znam ga dugi niz godina, pa znam ga i kroz sve te stranke koje je prošao od HSS-a pa dalje. S njim sam imao onako uvijek ljudsku, normalnu i korektnu suradnju što ne mogu reći da nisam imao i s gospodinom Nikolićem. Dakle, čak smo bili s gospodinom Nikolićem i koalicijski partneri prošli put ili kako bi oni to nazvali programski partneri u kojem smo zajedno dijelili upravna vijeća, tako da sam ja uvijek bio otvoren za suradnju sa svima, ali preko nekih stvari se jednostavno ne može preći.

VLAHUŠIĆ JE IMAO DOBRIH IDEJA, ALI IH NIJE ZNAO SPROVESTI

Biste li danas, nakon što ste osjetili kako je biti gradonačelnik, zamjerili Andru Vlahušiću stvari koje ste mu nekad zamjerali?
- Sigurno da bih mu neke stvari zamjerio… Glavna razlika između nas je da je on postavio sustav u Gradu jedan čovjek, jedna osoba, ja i ja, a svi drugi ste negdje daleko i manje ste bitni, a ja sam ga potpuno drukčije postavio, na sustav tima. Mislim da niti u jednom slučaju zamjenici gradonačelnika nisu imali ovoliko ovlasti koliko imaju danas. Svatko ima svoje ovlasti, odgovornosti i dužnosti. Ja na taj način funkcioniram i projekti su se pokrenuli, jer ne može sustav počivati na jednom čovjeku. To je jedna stvar koju mu zamjeram. Zatim, oko pitanja sukoba interesa. Gospodin Vlahušić je bio u konstantnom sukobu interesa. Mi znamo da su sve kapitalne projekte u Gradu Dubrovniku dobivale tvrtke koje su za podizvođača imale brata od gospodina Vlahušića, npr. Ilijina glavica, kanalizacija u Sustjepanu, POS II u Mokošici. Druge stvari što zamjeram jest da nije informatizirao Grad i sl. Nije postigao u osam godina što je trebao. Sigurno je imao dobrih ideja…

Biste li mu zamjerili odnos s Društvom za zaštitu životinja?
- Zamjerio bih mu samo nečinjenje. Ja sam se uhvatio u koštac s tim pa sam našao rješenje i sad ga nosimo u proračunu za iduću godinu. On je imao osam godina, u osam godina se puno toga može napraviti. Realno, možemo bit pesimistični, optimistični, veliki ljubitelji Andra Vlahušića, ali on u osam godina nije ništa napravio. Nastavio je projekt Dubravke Šuice za Ilijinu glavicu, eto to je nešto što je napravio, ali dan danas Ilijina glavica nema uporabnu dozvolu. Mi još uvijek rješavamo imovinsko pravne odnose tu. Njemu je bio problem što sustav nije funkcionirao, nije imao ljude oko sebe, jer on je imao dobrih, izvrsnih ideja koje su se dale iskoristiti, ali ih je netko trebao provesti. Dakle, on bi maštao, o tome bi maštu razvio, ali nije ih proveo. Mi maštamo, ali provodimo ideje, to je tim.
mfrankovicinterviewtks 5Griješio je i u odnosu s Društvom prijatelja s kojim je ušao i jedan šizofreni odnos iz kojeg nije mogao više izaći, pa je izašao kako je izašao i nije se tu znao postaviti dubrovački, a to znači diplomacijom i razgovorom doći do cilja. Mi smo došli do cilja, a to znači da imamo više sredstava, odnosno 60 posto u odnosu na prijašnjih 50, to je broj jedan, a broj dva, Društvo prijatelja danas u 2018. godini doprinijelo je u proračun, mimo onih ugovora, još 30 milijuna kuna.

Treba li uistinu Grad biti zadovoljan s time?
- Grad treba biti zadovoljan. Činjenica je da je Grad jedinica lokalne samouprave i kada bi se sva ta sredstva direktno slila u proračun Grada Dubrovnika, vjerujte mi, u obnovu kulturne baštine ne bi išao onaj iznos koji ide danas posredstvom Društva prijatelja dubrovačke starine. Zašto Vam to govorim, zato što Grad uvijek ima prečih stvari. Uvijek ima vrtića, uvijek ima škola, uvijek ima ambulanta…

Je li to nužno loše?
- Nije nužno loše, ali nužno je potrebno da se kontinuirano obnavlja spomenička baština jer na njoj zarađujemo novce. Zarađujemo i novce na zajedničkoj baštini i u drugim općinama jer i to je ponuda Dubrovnika.

Ali to prestaje biti naša zajednička baština s obzirom da se Društvo prijatelja knjiži na imovinu.
- To je druga stvar. To im mi nismo dozvolili. Vidili ste, oni su dali novce da mi kupimo prostor ex Zagrebačke banke, mi smo ga kupili, prvo uknjižili na Grad Dubrovnik, onda smo ga dali njima na korištenje, ali smo prihod koji dobivamo od bankomata, koji je značajan, mjesečni, ostavili sebi. Rekli smo, to je naše. Dakle, mi ne smijemo dozvoliti Društvu da stječe imovinu na području Grada Dubrovnika. To po meni ne smiju dozvoljavati ni ostale općine nego trebaju to tražiti za sebe, a da Društvu daju na korištenje, jer namjena Društva nije stjecanje imovine, njihova isključiva namjena je upravljanje i obnova.

Jesu li ipak prezatvorena udruga?
- Ja nikad nisam pokušao pristupiti Društvu da budem član, nisam nikad ni imao tu želju. Ja znam gospodina Kapetanića, Orlića, a većinu drugih članova niti ne poznam tamo u Malom vijeću, Velikom vijeću, ne znam ni kako taj njihov sustav funkcionira, ni kako idu te izborne skupštine.
mfrankovicinterviewtks 3Kad će Excelsa nekretnine početi plaćati koncesiju za žičaru?
- Cijeli postupak je završen, sve odluke su donesene. Excelsa je ovrhom morala platiti 17 milijuna kuna i još treba platiti nekih 15-tak tako da će za prethodna razdoblja platiti nešto više od 30 milijuna kuna koje bi onda država trebala prebaciti Gradu Dubrovniku. Nakon što se taj proces završi mi ćemo dobiti zeleno svjetlo od strane Državnog odvjetništva za potpisivanje ugovora. Unatoč tome što me Gradsko vijeće ovlastilo da ga potpišem i što je prihvatilo ugovor, ja to ne želim potpisati dok DORH ne potvrdi da je sve u redu, a u DORHU aktivno rade na tome.

Puno se govori o vraćanju života u Grad, ali je pitanje što to uopće znači i očekuje li netko da će se u Grad vratiti par tisuća ljudi koji su već prodali nekretnine. Što je realno za očekivati kad govorimo o povratku života u Grad, koji je tu cilj ove gradske uprave?
- Cilj je revitalizirati nekretnine koje su u vlasništvu Grada ili dijelom države i te nekretnine davati na korištenje da neke obitelji žive tu, da ima djece. Mislim da uvijek postoje neki trendovi. Ja sam nakon škole išao na Stradun, nisam znao za nešto drugo, danas se ide na Vojnović, ali ja vjerujem da će se taj trend opet promijeniti. Mi na to ne možemo utjecati, ali možemo i trebamo olakšati život našim sugrađanima koji žive u povijesnoj jezgri, pokušati im osigurati što više parking mjesta, ali odabir je svake osobe da negdje živi ili ne živi. Vidjeli smo da su „srđevci“ prozivali kako netko kupuje okolo stanove po Gradu, ide s bursom para i kupuje, kupuje, kupuje, a onda za pet dana vidimo da je njihov član prodao. Dakle, ni oni ni mi ne možemo zaustaviti nekoga da proda. Svatko raspolaže svojom imovinom.

AKO ĆEMO POBROJATI VLASNIŠTVO BEZ KREDITA, ONDA NEMAM NIŠTA

Dojam se da se neprestano pokušavate oprati od grijeha HDZ-a ističući kako je riječ o mladim ljudima koji s tim grijesima i s tim HDZ-om nemaju ništa.
- Jedan je HDZ koji je od 1989. do 2018. promijenio puno predsjednika, dužnosnika itd. Obnašao je dužnost na svim levelima u državi, nekad uspješno, nekad nešto manje uspješno, nekad totalno neuspješno, ali je uvijek bio jedan HDZ. HDZ ne čini osoba, HDZ čini cjelokupna organizacija. Nije samo jedna individua HDZ, ali je sigurno da dolazi do personalizacije u javnosti i da je primjerice upravljanje HDZ-a pod Ivom Sanaderom jednim dijelom bilo problematično, pa se to odrazi na stranku u cjelini. Nakon toga smo imali ovoga, onoga predsjednika, ja sam tu dugo pa sam puno predsjednika već doživio.

A koji Vam je predsjednik bio najdraži ili najbolji, kako god?
- Meni je svaki imao svoje kvalitete. Sigurno da je u javnom istupu bio u jednom dijelu najmoćniji Ivo Sanader. Ali je nažalost inkriminirao sve ono što je radio nekakvim glupostima što mu je bilo potpuno nepotrebno. Ja mislim da se čovjek može zadovoljiti svojim radom za opće dobro, jer on je radio neke dobre stvari i to mu je trebala biti osobna satisfakcija, a ne osobno bogaćenje. Je li se ono dogodilo ili nije, ja ne želim biti sud, ali je mišljenje javnosti da jest, što je naravno loše po njega i po HDZ. Zato ja nikad unaprijed ne želim nekoga prosuditi, prokazati ili ne znam što. Možda će iza mene doći netko i reći ne znam što, ali nikad neće moći reći da sam lopov. Neka iza mene kažu bilo što, ali nikad neće moći reći da sam lopov.
mfrankovicinterviewtks91Kolika je vaša imovina, s čim ste došli na mjesto gradonačelnika Dubrovnika?
- Nije baš velika. Ako ćemo pobrojati vlasništvo bez kredita, onda nemam ništa. Sve što imam, imam s kreditom, od stana, kreditnog zaduženja na 30 i nešto godina, do auta koji je na kredit i barke koja je na kredit. To je što imam kao osobnu imovinu, sve ostalo je imovina mojih roditelja koja će jednog dana, u jednom manjem dijelu, pripasti meni jer nas je petero djece i to će se naravno raspodijeliti kako Bog zapovijeda na pet dijelova. Nisam megaloman, ne mogu živjeti u dva stana i ne želim se baviti nekakvim najmom. Živim jednim prosječnim životom svakog mog sugrađanina i kao gotovo svaki od njih uđem maksimalno u minus svaki mjesec i jedva čekam da dobijem plaću.

Hoćete li ovom prigodom demistificirati koju školsku spremu imate?
- Meni je žao samo jedne stvari. Žao mi je što nisam tužio za klevetu sve one koji su govorili da nemam fakultet, tj. fakultetsko obrazovanje. Sukladno jasnim dokumentima Agencije za znanost i visoko obrazovanje ja imam fakultet, priznat je kao trogodišnji, sada po ovom novom sustavu to je viša školska sprema. Dakle, ja sam završio fakultet. Nemam onaj stupanj do visoke koji trebam imati.

Je li ga trebate imati? Je li to uopće bitno, odnosno najvažnije u ovom slučaju?
- Nije bitno, ali ja ga želim imati. Imam problem kao i ostali studenti koji završe američki menadžment, jer taj sustav škole nije ušao u bolonjski proces i sad RIT završava proces i mislim da će za godinu ili dvije dobiti status sveučilišta. Ja sam upisao ovaj ostatak koji moram po ECTS bodovima položiti, kao i većina mojih kolega s RIT-a ovdje na diplomaciji i nadam se da ću u nadolazećem periodu, koliko mi to obaveze budu dozvoljavale, steći i taj visoki stupanj. Ponavljam, vrlo mi je teško padalo to što se govorilo da nisam završio školu, a znate zašto… Zato što sam ja svoje fakultet sam sebi plaćao.
mfrankovicinterviewtks 2Mnogi su svoje studentske dane imali vremena da idu na studentske zabave, da uživaju u studentskom životu, ali ja to vrijeme nisam imao. Ja sam cijeli svoj studij, od prvog do zadnjeg dana studirao i radio. Dakle, ja sam krvavo stekao svoju diplomu, a o tome je li imam diplomu ili nemam sasvim dovoljno govori činjenica da su me pozvali na Rochester, da sam došao na Rochester, moj matični fakultet, održao predavanje studentima, da me primilo najviše tijelo Rochestera, od predsjednika Rochestera pa dalje, a Rochester je jedan od top 100 američkih fakulteta. Rochester je diploma koja otvara vrata u cijelom svijetu.
Onda smiješno zvuči kad vas neki prozivaju da niste obrazovani, ali evo, ja sam obrazovan. Srednju školu sam završio u Americi, nije mi bio neki pjačer poći u Ameriku pa završiti školu, niti je to bilo jednostavno. Ali eto trebao sam se pravdati, zahvaljujući upravo bivšem gradonačelniku, zbog njegovih kleveta da ja nisam završio fakultet, a ja mislim da se radilo samo o njegovom neznanju i nepoznavanju međunarodnih škola.

Demistificirajmo i broj zaposlenih u Gradu Dubrovniku, koliko ste ljudi zaposlili, spominjali ste da neće više od deset.
- Sad ih ima 260, a ja sam zatekao 220. Međutim moram reći da se glavina tih novih zaposlenika odnosi na povećanje broja prometnih i komunalnih redara. Oba redarstva su bila u lošem stanju, bilo je toliko malo ljudi da nitko nije mogao nadzirati ni grad ni promet ni bilo što. Sada jačamo tu službu da može regulirati promet i sve ostalo što je potrebno.
Ostali zaposleni su kadar koji uopće nije postojao u gradskoj upravi. Dakle, diplomirani inženjeri građevine i arhitekture su postojali u tragovima, odnosno gotovo pa ih nije bilo, zatim su novozaposlene osobe za privlačenje europskih sredstava, a radi se o osobama koje su već radile na tim poslovima jer ne možemo, jer se nema vremena, nekoga učiti tome, tako da smo i u ovom kraju, i u ovim zadnjim trzajima, uspjeli uprihodovati 80 milijuna kuna, a zamislite da smo krenuli prije četiri godine kada su nam na raspolaganju bili silni milijuni. Mogli smo u četiri godine do danas uzeti skoro 500 milijuna.
Ono o čemu sam govorio kad sam spominjao deset ljudi jesu moji najbliži suradnici, a nije ih bilo više od deset, čak i manje ih je došlo sa mnom. To je moj najuži tim, ljudi koji na dnevnoj bazi obavljaju vrlo teške poslove, ali za koji su na koncu i plaćeni, a raditi u Gradu je ipak privilegija, ja to na taj način gledam, svaki dan možeš nešto novo napraviti, možeš napraviti nešto dobro i koliko god to bilo teško, ipak je to jedna privilegija.

Sloboda u modernom društvu nije anarhija, ona je mogućnost izbora vlastitih ograničenja koja tim izborom oblikuju pojedinu civilizaciju. Ograničenja koja sami postavimo utječu na ljude oko nas, a oni tvore društvo koje to ograničenje prihvaća ili odbacuje.

Je li hrvatsko društvo smatra prihvatljivim javno nazivati druge ljude ološem? Ima li u hrvatskom javnom prostoru mjesta takvom vrijeđanju pojedinca ili skupina?

Odgovor je u naprednim društvima jednostavan: ne i ne. Hrvatsko pak društvo, sudeći po reakcijama prethodnih dana na izjavu profesora dubrovačke gimnazije i lokalnog političara kako su birači HDZ-a ološ, jer, kaže on, ološ bira ološ, podijeljeno je po tom pitanju i time zapravo pokazuje na koliko se niskom stupnju građanske svijesti i odgovornosti nalazi, posebice pojedinci među onima koji se kao upravo za te i demokratske vrijednosti bore.

Upravo građanska Hrvatska koja se zalaže za nesputano, civilno društvo bez predrasuda trebala bi biti najosjetljivija kada su u pitanju javni istupi koji namjerno vrijeđaju bilo koji segment populacije. Ipak, dio te građanske Hrvatske pokazao je u ovom slučaju svoje licemjerje i malograđanštinu uživajući što je netko HDZ-ovce i njihove birače nazvao ološem, nazivajući to čak i hrabrim. Nije to hrabro, to je dapače politički kukavički u nemoći da se onima kojima se politički obraća ponudi nešto što će promijeniti stajališta birača HDZ-a i privoliti ih da odustanu od biranja te stranke i daju glas nekom drugom.

U nekom sličnom primjeru, da nije u pitanju uvreda prema biračima HDZ-a, ta tzv. građanska hrvatska i neka kao ljevica te društvo u cjelini, bez iznimke bi osudilo takve uvrede. No kad one dolaze na račun stranke koja se zove Hrvatska demokratska zajednica, koja kao nije građanska, a ljevica svakako nije, onda je to pojedincima eto sasvim u redu. Jer, HDZ je kriv za sve loše u državi, zar ne, kao što su nekima za sve loše nekad bili krivi Srbi, zar ne... Pa uzmimo onda za primjer da je koji slučajem neki srpski političar za birače neke hrvatske stranke javno rekao kako su ološ… Uopće nema sumnje da bi stav javnosti bio nepodijeljen i takva kvalifikacija smatrala bi se neprihvatljivom i uvredljivom. Da je kojim slučajem neki HDZ-ovac za birače SDP-a ili primjerice konkretno skupine Srđ je Grad upotrijebio takav epitet, također nema sumnje da bi reakcija javnosti bila osuđujuća.

No, hrvatsko društvo, kao i u mnogočemu, ima dvostruke kriterije, kriterije koji, umjesto da slobodu čine skupom dosljednosti vlastitih principa i izabranih ograničenja sukladnih civilizacijskim normama naprednog zapadnog društva 21. stoljeća, od slobode čine skup principa koji se upotrebljavaju samo selektivno, prema vlastitom interesu i u prigodnim momentima. Nema teže rane čovječanstva od licemjerstva, a selektivna uporaba principa najgori je oblik licemjerstva.

Ono, licemjerstvo, najizraženije se vidi upravo u slučaju nazivanja HDZ-ovih birača ološi kada se takva uvreda brani čak i slobodom govora.

Iako u slobodi govora, kad on nije svrha samom sebi, ima mjesta i primitivizmu, posebice kada je sami primitivizam uobličen u kontekst dokazivanja suprotnog, odnosno dočaravanja njegove neprimjerenosti, pa i sočnoj psovci kao, potvrdit će brojni lingvisti, jednom bogatstvu jezika, uporabljenoj na duhovit ili simpatičan način, s druge strane, kada bi se sloboda govora mjerila ili tumačila slobodom vrijeđanja, kada bi to postalo društveno prihvatljivo, nekažnjivo i svakodnevna pojava, kako su u svojoj dosljednoj nedosljednosti i neprincipijelnosti ovih dana pokušali nametnuti pojedinci, pokušajmo samo zamisliti kako bi npr. izgledali naslovi u medijima, ovisno o njihovim političkim preferencijama, jer da, da se ne lažemo, i mediji imaju političke preferencije, a i to neshvaćanje medijske slobode zastupanja pojedinih ideja ili čak ideologija govori odlično o stupnju (ne)razvoja hrvatskog društva.

No, dakle, zamislimo da je prihvatljivo ljude nazivati ološi na bilo kojoj, pa i eto osnovi toga koga su zaokružili na biralištu ili kojoj stranci pripadaju, naslovi u medijima onda bi mogli izgledati i otprilike ovako:
„Ološ iz HDZ-a izglasala novi Zakon o mirovinskom osiguranju“, „SDP-ova stoka napustila Sabor“, „HNS-ove kurve i kurvari opet u koaliciji s ološem“, „Đubrad iz Mosta istospolnim parovima zabranila bi usvajanje djece“; pa dalje, „Idioti iz Živog zida protiv banaka, ali dižu kredite“, „Krmače iz Udruge 'U ime obitelji' opet maltretiraju ispred bolnica“, „HSS-ov šljam selo ne zanima“, „Smradovima iz HSLS-a porastao rejting na 0,8 posto“ itd.

Primitivno, ali eto i plastično prikazano kako bi izgledalo hrvatsko društvo kad bi bilo normalno da jedni druge javno zovemo ološem.

Zajednicu u kojoj bi vladao taj i takav primitivizam zagovaraju oni koji s odobravanjem gledaju na izjavu kako za HDZ ili bilo koga drugog glasa ološ. Kada bi to postala sloboda govora, kada bi uvreda na osnovu političke preferencije ili pripadnosti nečem ili nekom postala norma javnog ponašanja, društvo bi ostalo i bez mogućnosti oblikovanja ograničenja bez kojih bi sloboda postala anarhija.

Dosad nezapamćen primitivizam u dubrovačkom političkom i društvenom životu iskazao je nedavno član skupine „Srđ je Grad“, bivši gradski vijećnik i profesor u dubrovačkoj Gimnaziji Igor Miošić.
Nazivanju birača HDZ-a ološi od strane Miošića po primitivizmu zasad konkurira još samo pozivanje Mara Kristića na ulično suđenje dubrovačkim vijećnicima. No, Miošićeve uvrede čak su i ispod razine Kristićeva obraćanja u gradskoj vijećnici, jer Kristić je svoje riječi uputio vijećnicima, političkim akterima, a Miošić običnim, kako ih se obično karakterizira „malim ljudima“, nazvavši ih pogrdnim imenom samo zato što na izborima glasaju za određenu stranku.

NIJE SLUČAJNO DA EKSTREMNA POLITIČKA NEKOREKTNOST DOLAZI IZ SLIČNIH POLITIČKIH OPCIJA

Nije slučajno što su dva najgora oblika primitivizma stigla iz usta (tipkovnice) Igora Miošića i Mara Kristića, jer pripadaju oni sličnim političkim opcijama, „srđevcima“ i Mostu, koje mažu oči biračima tobožnjom neovisnošću, kao da su ostale stranke o nečem ovisne ili neovisne više ili manje od njih, a koje i inače izražavaju ogromnu netrpeljivost, aroganciju i u konačnici imaju izrazito napadački stav prema svima onima koji ne misle isto kao oni.

Miošiću i Kristiću, po svom ekstremno nekorektnom političkom ponašanju i izjavama mogli bi pridružiti i one koji su već zaboravljeni na političkoj sceni Grada Dubrovnika ala Matko Bupić i Ivo Gjaja, gle slučajnosti, dakle oni koji su se međusobno podupirali s tzv. srđevcima. Nije slučajno ni što je, zajedno sa Živim zidom, riječ o političkim opcijama koje se uglavnom bave populizmom, odnosno govore ono što masa nezadovoljnih ili obespravljenih želi čuti, a kapacitetom znanja su daleko od ljudi koji osim praznih riječi mogu ponuditi nešto više, što su dosadašnjim političkim djelovanjem i pokazali. Zato ništa nije slučajno.

Tako se, podržavajući Miošića, de facto nazivajući obitelj gradonačelnika Mata Frankovića ološi, njima pridružio i „živozidaš“ i „dajmorukaš“ Dubravko Garbin. S njim je plejada likova mesija koje će danas valjda spasiti Grad Dubrovnik, a sutra možda i državu, gotovo pa potpuna. Preostaje samo da još skeč snimi ekipa iz Top liste nadrealista i show će biti završen.

KORAK DALJE NA GORE OD VRIJEĐANJA POLITIČKIH PROTIVNIKA JE VRIJEĐANJE BIRAČA

No, iako politika jest na jedan svoj način show ipak nije igra, već ozbiljan posao koji kroji smjernice društva, a u civiliziranom društvu nema mjesta tome da pripadnik jedne političke opcije javno birače druge političke opcije naziva ološi.

A upravo to učinio je neposredno Miošić, a posredno Garbin koji se zadržao samo na gradonačelnikovoj obitelji (kao da je to manje strašno). I dok su Kristić, Bupić i Gjaja zadržali koliko toliko dostojanstva pa su političku nekorektnost ispoljavali prema političkim protivnicima, ali ne i biračima, Miošić i Garbin, ali koncentrirajmo se na Miošića, začetnika „ološijade“, pošli su korak dalje.

Dakle, da je Miošić samo HDZ-ove političare prozvao ološi, možda bi čak i izostala reakcija, prvo gradonačelnika Frankovića, koji se zapitao je li to znači i da je njegova obitelj ološ, a onda i javnosti. Ne bi lijepo zvučalo, ali političar izvrijeđao političara, pa bi se moglo još i progutati iako bi i to bilo za osudu.

No, Miošić je učinio puno goru stvar. On nije ološi nazvao samo HDZ-ove političare, on je ološi prozvao birače HDZ-a, ološi je prozvao i one ljude kojima se u predizbornoj kampanji može obratiti i njegova politička grupacija. Taj srednjoškolski profesor filozofije, logike, etike i engleskog jezika, ološi je zapravo nazvao primjerice i pojedine roditelje svojih učenika, možda čak i pojedine učenike, ukoliko su već punoljetni i imaju pravo na izlazak na birališta.

UMJESTO DA SE ISPRIČA „PRAVI SE ENGLEZ“ I NASTAVLJA VRIJEĐATI NEISTOMIŠLJENIKE

Pitanje je i kako će, na koji način, čovjek s takvim uvredljivim javnim istupom uopće nakon svega i ubuduće dubrovačkim gimnazijalcima predavati etiku, jer njegov istup sve je samo ne etičan, pa i filozofiju koja bi trebala duboko propitkivati društvo i nuditi diskusiju, općenito sve ono što je Miošić svojim istupom zatomio, a i logiku, jer Miošićev zaključak da su birači HDZ-a ološ daleko je od logičnog, ma koliko god se HDZ nekom sviđao ili ne sviđao.

Miošiću ostaje samo engleski, jer se ionako izgleda „pravi Englez“, pa je, umjesto da se ispriča i poklopi po ušima, i dalje, nakon uglavnom negativnih reakcija, nastavio pisati uvrede biračima HDZ-a na svom Facebook profilu, pokušavajući, tipično srđevski dokazati kako je baš on i nitko drugi nego samo on u pravu i da su birači HDZ-a ološ.

Ovim ispisanim uvredama Miošić nije na ništa većoj razini komunikacije od onih koji ga, potaknuti njegovim pisanje, vrijeđaju na njegovom „zidu“ pišući i komentare o jugoslavenstvu i svemu što prati taj „đe si bio '91“ folklor. No, znače li njihova uvjerenja, njihovo nerazumijevanje teme i društvenih odnosa da su ološ? Ne znače, znače samo da misle drukčije, a način komentiranja da im njihovo obrazovanje i odgoj vjerojatno nisu omogućili da se izraze drukčije nego uvredama. Miošiću je obrazovanje pak omogućilo da se sa svojim političkim neistomišljenicima može natjecati i bez uvreda.

No, umjesto toga svojim uvredama Miošić je dostigao i istu razinu onih kojih se obično zgraža, fašista za koje su svi oni drukčiji od njih ološ. Sam Miošić, koji se u svom dnevniku o dubrovačkom referendumu, na stranicama radija Slobodna Evropa deklarirao kao komunist (vjerojatno posljednji dubrovački), pribjegao je fašističkom maniru žigosanja cijelog jednog dijela populacije, od kojeg uostalom ni komunisti ionako nikad nisu bili imuni, zar ne. Zato Igor Miošić ne razumije demokraciju.

Zanimljivo je kako Jadran Barač prati moja kretanja po gradu. – kaže predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika Marko Potrebica zamoljen da za Dubrovnikpress.hr komentira izjavu predsjednika dubrovačkog SDP-a Jadrana Barača.

Barač je naime kazao kako je i „sam predsjednik Gradskog vijeća Marko Potrebica viđen više puta unazad godinu dana oko te sporne parcele“, a riječ je o zemljištu na Mihajlu. Podsjetimo, danas je gradonačelnik Franković do daljnjeg suspendirao svoju zamjenicu Orlandu Tokić do odluke Povjerenstva za sukob interesa u slučaju projekta izgradnje stambene zgrade u sklopu kojeg je trebalo biti prodano i gradsko zemljište na Mihajlu, a u čijoj je izradi i ona sudjelovala.

- Na njegove konstrukcije da sam viđen u okolici zemljišta mogu mu potvrditi da sam u posljednje dvije godine sigurno 15-tak puta bio u blizini ili se parkirao u blizini navedenog zemljišta. Jer, ako je gospar Barač zaboravio onda bi ga podsjetio da se u neposrednoj blizini tog zemljišta nalaze crkva, nogometno igralište i dječje igralište. – govori Potrebica koji je već prije demantirao bilo kakvu povezanost s investitorom Primorje gradnjom, odnosno da je bio zainteresiran za kupnju stana.

Dalje, o izjavi Jadrana Barača kaže:
- Zadnje dvije godine nastupao sam za MNK Ponton na nogometnom turniru Sveti Mihajlo gdje sam bio najbolji strijelac moje ekipe i često sam se tu parkirao prateći turnir. Također, rjeđe, ali više puta s obitelji sam išao na svetu misu u sv. Mihajla, a često i na dječje rođendane koji su prijatelji tamo organizirali svojoj djeci. Posljednji put bio sam prije nekih dvadesetak dana, ako Barač baš želi znati. – kazao je Potrebica.

- Ako je potrebno, gosparu Baraču o svojim kretanjima mogu napisati detaljno izvješće jer kao što često kažem, Google sve pamti, pa su moja kretanja zabilježena ili na Google-u i na Facebooku. Nadam se da odlazak na turnir svetog Mihajla, u crkvu i na rođendan nije preveliki grijeh. – zaključio je Potrebica odbacivši sve insinuacije oko afere 723 kvadrata.

Orlanda Tokić neće obnašati dužnost zamjenice gradonačelnice do daljnjeg, odnosno do odluke Povjerenstva za sukob interesa u slučaju njene umiješanosti u projekt izgradnje stambene zgrade u sklopu kojeg je trebalo biti prodano i gradsko zemljište na Mihajlu. Odluka je to gradonačelnika Mata Frankovića koju je jutros kazao novinarima.

- Na temelju konstrukcija oporbe, a nakon što sam utvrdio činjenično stanje iz predočenih dokumenata, utvrdio sam kako je zamjenica gradonačelnika Orlanda Tokić, prije nego što je postala zamjenica gradonačelnika, točnije u siječnju 2017. godine kad nije obnašala nikakvu dužnost u HDZ-u, te u tom trenutku nije bila ni kandidat, potpisala ugovor o izradi projektne dokumentacije s tvrtkom Primorje gradnja, a koji je po zahtjevu tvrtke investitora Primorje gradnja uključivao čestice zemlje od kojih je jedna čestica u vlasništvu Grada Dubrovnika. – kazao je gradonačelnik Franković jutros na konferenciji za novinare u gradskoj upravi.

- Nadalje, privatni investitor je podnio zahtjev prema Gradu Dubrovniku u kojem je iskazao interes za kupnju zemljišta u vlasništvu Grada Dubrovnika, te je, kao kod svake situacije kao ova, upućen da prvo ishoduje lokacijsku dozvolu za cestu, sukladno GUP-u. Nakon toga dio čestice, koji eventualno ostane neiskorišten, može se prodati investitoru. – kazao je gradonačelnik.

- Obzirom da smo u ovoj gradskoj upravi dignuli visoko ljestvicu moralnosti, odlučio sam sve navedene dokumente uputiti Povjerenstvu za sukob interesa koji će utvrditi je li zamjenica Tokić u konkretnom slučaju bila u sukobu interesa ili nije. U međuvremenu, do očitanja Povjerenstva, zamjenica Tokić neće imati nikakvih zaduženja u Gradu Dubrovniku i bit će izuzeta iz svih dužnosti koje su u njenoj nadležnosti. Nakon pravorijeka Povjerenstva za sukob interesa donijet ću daljnje odluke. – rekao je još gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković napomenuvši kako su svi oni prije stupanja na dužnost „imali život i prije toga, kao što je u ovom konkretnom slučaju Orlanda Tokić prije nego je postala kandidatkinja potpisala ugovor s tvrtkom Primorje gradnja koji je obvezivao za izradu idejnog rješenja koji sada oporba prikazuje kao nešto suspektno“.

Franković je kazao kako nije na njemu da nije utvrđuje je li netko kriv ili nije, već da će to uraditi Povjerenstvo, a da je do tada fer i korektno da dotad zamjenica Tokić ne obnaša svoju dužnost.

Orlanda Tokić nije bila na konferenciji, a Franković je kazao kako su „smatrali da je u ovom trenutku najbolje da on kao odgovorna osoba, s obzirom da se ona trenutno povlači, obrati javnosti i reče ono što su odlučili“.

Dubrovački gradonačelnik je također istaknuo kako on ne može znati je li investitor prodao unaprijed neke stanove ili nije, te je kazao kako je točku o prodaji zemljišta povukao nakon što je Maro Kristić kazao kako se upravo to dogodilo, što znači, rekao je gradonačelnik da je investitor prejudicirao kako će kupiti zemljište. Napomenuo je kako se nada da Kristzić čvrsto stoji iza toga, jer ako to nije tako, „ako je iznio neistine, postoji jedna druga vrsta odgovornosti“, kazao je Franković, dodavši da on nije imao takvih spoznaja inače točka o prodaji zemljišta ne bi došla na Vijeće.

- E neće, neće se tako ponašati. – kazao je Franković dodavši kako su “nažalost na kraju i neki drugi akteri tu bili“ te da se zbog toga treba utvrditi odgovornost.

- Treba utvrditi činjenice, kad, što, kad i gdje. To što „srđevci“ tvrde… Oni su po meni odavno bili jedna šuplja priča i šuplja priča će nastaviti i biti jer oni, kao što znate, slabo i zemljopisom vladaju, a kamoli čime drugim. Tako da se ne osvrćem na njih, treba reći da se nikakav šteta nije dogodila, niti bi se dogodila da se zemljište prodalo. Ali, moramo biti moralni. Ako smo mi ako stranka prozivali bivšeg gradonačelnika Vlahušića da daje psolove svome vlastitom bratu, onda istovremeno isti aršin, istu ljestvicu postupanja mi moramo imati prema sami sebi. – kazao je gradonačelnik mato Franković.

- Istovremeno, nisam prijeki sud, možda bi „srđevci“ bili, možda im je to negdje u dubini duše, da ne rečem u nečemu drugom. – dodao je gradonačelnik.

Ako Povjerenstvo utvrdi da je zamjenica Tokić bila u sukobu interesa, Franković je nedvojbeno kazao kako će Orlanda Tokić biti pozvana na povlačenje, odnosno ostavku.

Na pitanje zna tko je uopće investitor s obzirom da se svo vrijeme spominje Marija Konjuha iako je direktorica Primorje gradnje i osnivačica tvrtke Andrea Perić gradonačelnik je odgovorio:

- Investitor je Primorje gradnja. Znam da su se spominjala tu raznorazna imena nekih ljudi koji uopće nisu upisani u registru tvrtke Primorje gradnja. – kazao je, a zatim „opleo“ po vijećnicima:

- Moram napomenuti da mi imao ovakvih sličnih zahtjeva na desetke, ne u ovom, nego i u mandatima bivše vlasti. Vijećnici se sad prave da nisu ništa znali. Čekajte… Oprostite… Ako vi dobijete materijala, vezano uz ukidanje statusa puta (sjednica 28. svibnja 2018. op.a.), dobijete česticu, točku, pa kako vi kao vijećnik Grada Dubrovnika gdje vas je izabrao narod i za što dobivate naknadu, ne čiatte materijale i onda kažu netko ih je preveslao. Kako vas je preveslao, jeste li digli ruku za to. Kako dižeš ruku za nešto što ne znaš što je. – rekao je Franković kazavši kako „srđevci“ idu okolo i „malom solnjekom svima nama sole pamet, ali konstantno zaboravljaju s vremena na vrijeme sebe posolit“.

Na kraju je gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković kazao kako neće biti prodaje ovog zemljišta niti u budućnosti.

Sve o aferi 723 kvadrata na Mihajlu također možete čitati OVDJE.

„Ukoliko se u bilo kojem trenutku pokaže da je netko iz gradske uprave ili „viših struktura“ HDZ-a imao bilo kakve veze s navedenim slučajem, uključeni akteri će biti momentalno smijenjeni sa svih dužnosti koje obnašaju“, tim riječima završava jučerašnji odgovor dubrovačke gradske uprave, odnosno gradonačelnika Mata Frankovića, na priopćenje „srđevaca“ o pokušaju prodaje gradskih 723 kvadrata zemljišta blizu Mihajla.

Priopćenje „srđevaca“ su prenijeli pojedini mediji, oni naravno koje „srđevci“ smatraju podobnima za prenošenje, a u njemu „srđevci“ nisu naveli, već su samo aludirali na koga misle da je pokušao pogodovati privatnom investitoru u kupnji čestice kojom bi zaokružio zemljište za gradnju stanova.

ŠLAMPERAJ U GRADSKOJ VIJEĆNICI: NIKOME NIJE BILO NIMALO UPITNO UKIDANJE STATUSA PUTA I ZAKLJUČAK KOJIM GRADSKO VIJEĆE OBVEZUJE PRIVATNU TVRTKU NA RJEŠAVANJE IMOVINSKO – PRAVNIH ODNOSA S GRADOM

Kad neće izravno „srđevci“, kad neće ni ostali vijećnici, kad neće ni gradonačelnik u odgovoru „srđevcima“ imenovati na koga se to sumnja, evo neka bude jasno napisano, „srđevci“ su „pucali“ na zamjenicu gradonačelnika Orlandu Tokić, ali i na predsjednika Gradskog vijeća Marka Potrebicu, no prvenstveno na zamjenicu Tokić. Nije ovim Dubrovnikpress.hr otkrio toplu vodu, ali eto…

Čemu to skrivanje imena zamjenice gradonačelnika od strane oporbe? Pa zapravo ničemu osim što ponovo pokazuje da dubrovačkoj oporbi nedostaje hrabrosti da jasno i glasno iznese svoje stavove i optužbe da je netko nešto radio mimo nečega, zakona ili morala. Aktualna oporba sve nešto pipka, kljucaju oporbeni vijećnici kao kokoši, ali nikako da pogode zrno i uglavnom čekaju da netko drugi odradi njihov posao, dok oni svoj posao ne rade ni u vijećnici.
mihspoNaime, tim letargičnim i uspavanim gradskim vijećnicima, istoj ovoj oporbi, u svibnju ove godine „promaklo“ je, kako piše u zaključku koji je prošao Vijeće, „ukidanje statusa puta, odnosno javnog dobra u općoj uporabi, za dio nekretnine katastarske oznake čest.zem. 1275/5 k.o. Gruž površine 723 kvadratna metra“ te da je Gradsko vijeće prihvaćanjem zaključka „obvezalo društvo Primorje gradnja d.o.o. riješiti imovinskopravne odnose sa gradom Dubrovnikom za dio navedene nekretnine“.

Dakle, nikome to nije tada bilo nimalo problematično ni sumnjivo, kao ni to da Grad obvezuje privatnu tvrtku za rješavanje imovinsko-pravih odnosa, nakon čega je i došao zahtjev te iste tvrtke, investitora Primorje gradnje, da se zemljište ponudi na prodaju. Puno to govori o šlamperaju u gradskoj vijećnici i koliko su vijećnici zainteresirani za takve točke dnevnog reda koje prolaze uglavnom bez rasprave, a takvih je godišnje „preko nekoliko“, iako je upravo navedeni zaključak, koji je prošao vijeće, bio osnova za sva daljnja postupanja investitora i možebitno pogodovanje.

Uglavnom, iako se o temi tih 723 kvadrata govori još od protekle sjednice Gradskog vijeća nitko od političkih aktera još uvijek nije smogao hrabrosti izravno prozvati Orlandu Tokić da je kao arhitektica, u vrijeme obnašanja dužnosti zamjenice gradonačelnika, što je nespojivo s njenom funkcijom, sudjelovala u izradi projekta zgrade privatnog investitora Primorje gradnje koji obuhvaća zemljište u vlasništvu Grada, koje je trebalo biti ponuđeno javno na prodaju, što ne znači nužno da bi ga na koncu otkupila Primorje gradnja. No, kako je to rečeno i na Gradskom vijeću, nikom drugom tih 723 kvadrata ne bi bilo od neke koristi osim Primorje gradnji pa bi na koncu taj investitor vjerojatno zemljište i otkupio po cijeni od oko dva milijuna kuna.

Politički akteri nisu javno izgovorili ime zamjenice Tokić jer nisu imali ili nemaju dokaze kako je ona, u vrijeme obnašanja svoje dužnosti, sudjelovala u izradi projekta privatne zgrade koji se širi i na gradsko zemljište, unaprijed znajući kako će zemlja biti ponuđena na prodaju i da će Primorje gradnja biti u najboljem položaju za kupnju. Ako su dokaze imali ili ih imaju, a nisu ih predočili javnosti, e onda je to još gore, još je strašniji tada njihov kukavičluk i potpuno nerazumljiva odluka da o tome javno ne progovore na konferenciji za novinare ili putem priopćenja koje bi, jasno imenom i prezimenom, potpisali, a ne se krili u skupnim potpisima raznih odbora, predsjedništava i sl. kako to obično čine.

FRANKOVIĆ JE VEĆ OD ZAMJENICE TOKIĆ ZATRAŽIO ODGOVORE, BUDE LI NA BILO KOJI NAČIN INKRIMINIRANA, KAO JEDNA OPCIJA VEĆ SE SPOMINJE I DA ĆE BITI ZATRAŽENA NJENA OSTAVKA

Kako konkretne dokumentacije koja bi na bilo koji način inkriminirala zamjenicu Tokić zasad u javnosti nema, pravi odgovori stići će u reakciji same zamjenice i gradonačelnika Frankovića ukoliko se takva dokumentacija prije ne pojavi.

Gradonačelnik Franković od svoje zamjenice, neslužbeno doznaje portal Dubrovnikpress.hr, već je zatražio odgovore. Frankovićev stav se zna, iznio ga je još jučer u priopćenju u kojem piše: „Prodaja dijela čestice zemlje u vlasništvu Grada Dubrovnika ni u kojem slučaju nije bila sporna, budući se radilo o zemljištu koje kao takvo nije bilo iskoristivo za Grad Dubrovnik, a prihod od prodaje istog mogao se iskoristiti za razvojne projekte Grada. Ono što jest sporno i što smatramo apsolutno neprihvatljivim je manipuliranje gradskim zemljištem i gradskom imovinom od strane privatnog investitora, a bez pravnog temelja.“

Zato ubrzo možemo očekivati da će gradonačelnik nakon jučerašnjeg odgovora „srđevcima“ ponovo oko ovog slučaja izaći u javnost i povući konkretne poteze. Franković će ili staviti slučaj ad acta i odbaciti navode oporbe ili ova priča, kako je i najavio, ako navodi o pogodovanju drže vodu, neće stati na tome. U ovom drugom slučaju kao jedna od opcija već se spominje i da će biti zatražena ostavka zamjenice gradonačelnika.
tokmatmihDruga opcija je da Orlanda Tokić, uz ispriku javnosti, ostane zamjenica s obzirom da, unatoč svemu, izuzevši ovaj slučaj ako se ogriješila, ona zasad uistinu dobro obavlja svoju dužnost, te da bi gradonačelniku Matu Frankoviću ostala ogromna praznina u resursima upravljanja komunalnim i drugim infrastrukturnim projektima u kojima se Orlanda Tokić iskazala. Pri tome bi olakšavajuća okolnost za nju bila da realna šteta za Grad nije nastala, a ne bi vjerojatno ni nastala sve i da je zemljište ponuđeno na prodaju. Ostalo bi samo kršenje moralne odgovornosti, a zakonski u, za nju, najgorem slučaju, moglo bi se najviše govoriti o sukobu interesa kao i korištenju tzv. insajderskih informacija iz gradske uprave za privatne poslove.

Ovu drugu opciju Orlandi Tokić, i prije nego se aludiralo na njeno ime, omogućio je upravo gradonačelnik Franković povukavši točku o prodaji zemljišta s dnevnog reda. Paradoks je pak kako bi točka vjerojatno bila prihvaćena i sve bi nakon toga bilo zaboravljeno, kao što i u drugim slučajevima nakon sjednice GV-a popapa vuk magare, da gradonačelnik nije povukao točku s dnevnog reda i time potaknuo inače kilavu oporbu da nastavi s tom temom.

Jer, upravo povlačenje točke je „zasmrdilo“ oporbi i Frankovićeva je greška da u međuvremenu nije i prije javno reagirao umjesto da se priča povlači još od sjednice Gradskog vijeća do danas, posebice stoga što je, ako je pokušaja pogodovanja bilo, uistinu dojam da je Franković navučen na tanak led od strane svojih suradnika.

NITKO NIŠTA NE ZNA, A IAKO GA U SUDSKOM REGISTRU NEMA U POVEZNICAMA S TVRTKOM PRIMORJE GRADNJA, SVI AKTERI SPOMINJU MARIJA KONJUHA KAO INVESTOTORA

Među onima koji su „umočeni“ u pogodovanje tako se spominje i ime predsjednika Gradskog vijeća Marka Potrebice, odnosno kako je Potrebica umiješan na način da je zainteresiran ili da je već zakapario ili čak kupio stan u budućoj zgradi.
mpotrmihSam Potrebica, koji je i za Dubrovnikpress.hr nedavno kazao kako nije ni kupio ni zakapario stan, bespotrebno je potkrijepio te sumnje kada je vrlo brzo nakon Gradskog vijeća gostovao u emisiji jednog lokalnog portala, koja se emitira preko YouTube-a, gdje je govorio o ovom slučaju. Iako emisija nije izazvala nikakvu pozornost te je dosad vidjelo 52 ljudi, pogledali su je „srđevci“, nazvavši to „pokušajem damage controla“, ali izgleda da je i njima promakla jedna „sitnica“.

Naime, kad se govori o investitoru u ovu zgradu, svi akteri, pa tako i Potrebica u toj emisiji, govore o Mariju Konjuhu. Ipak, u podacima o tvrtki Primorje gradnja, dostupnima u sudskom registru, nema spomena Konjuha.
Potrebica tako kaže kako pozna investitora i navodi „to je gospar Konjuh“, dodaje „mislim da ga svi u Gradu znamo, otac naše proslavljene tenisačice“. No, kao osnivačica tvrtke navodi se Andrea Perić koja je ujedno i osoba ovlaštena za zastupanje tvrtke, tj. direktorica. Odnosi Marija Konjuha i tvrtke Primorje gradnja donekle su definirani tek nekoliko dana kasnije kada je u jednom mediju predstavljen kao „predstavnik tvrtke Primorje gradnja“ te je demantirao da je već prodao stanove.

„Grad mora biti živ, a ne muzej“, kazao je jučer župan dubrovačko – neretvanski Nikola Dobroslavić otvarajući konferenciju „Pod pritiskom“ o problemima Dubrovnika kao lokaliteta svjetske baštine. Ima župan Dobroslavić pravo, nije uostalom prvi koji to govori, govorili su to mnogi političari prije, a govorit će i mnogi političari poslije njega.

No, lako je reći, ali kako to uraditi, kako ostvariti taj naum da Grad ne postane samo i jedino muzej, a za one koji ne znaju pod to „Grad“ podrazumijeva se onaj dio Dubrovnika uokviren u gradske mire, zidine, onaj što se naziva još i povijesna jezgra, ali za Dubrovčane vazda Grad i samo Grad. Kako, mogli smo to pitanje puno puta čuti, vratiti život u Grad? Ali odgovora nema. Jer, jedno je o tome govoriti, a drugo je ponuditi rješenje koje još nitko nije ponudio.

ISTINA JE ČESTO (PRE)BOLNA, A GLASI: SAMI GRAĐANI UBILI SU GRAD

U svakodnevne svrhe i nesvrhe o Gradu palamudi svatko kome padne pamet, od onih što u Gradu dalje od Straduna i Ulice od Puča ili Prijekoga nisu bili, do onih koji su odselili u Amerike pa izdaleka diktiraju što oni misle da je za Grad najbolje, pa tako ni političari nisu iznimka. Slušajući političare reklo bi čeljade, evo sutra će iznjedriti fenomenalnu ideju kako Dubrovčane vratiti u njihov Grad, djecu i nogomet u Novu ulicu ili Iza gospe pa da opet igraju Karmen kontra Svete Marije (ma da se ocrtaju opet bare mogli bi skočit konzervatori), tiramole ispod funjestre od tinela raspečene preko ulice na zidine ili na susjedov zid da se suše gaćice i majice.
novaulicazgrAli takvih ideja nema, ima samo floskula u dnevno političke interese, no nekog ozbiljnog promišljanja o vraćanju života u Grad i konkretnih mjera nema ni na tir od puške. Političare se zapravo nema što za to kriviti, jer pravo je pitanje može li se uopće život u Grad, onakav kakav bismo mi priželjkivali vratiti. A odgovor je, koliko bolan, toliko i istinit – ne može.

Političare dakle, koji to ne mogu ni ostvariti, kao što ne može ni bilo tko drugi, stoga ne treba kriviti za to što se život u Grad ne može vratiti, ali ih treba kriviti za to što svojim riječima, u koje valjda ni sami ne vjeruju, zavaravaju javnost da misle ozbiljno na taj problem, ako je to uopće problem, jer svako vrijeme nosi svoje, pa tako i 21. stoljeće, dok im se zapravo „zviždi“ za život u Gradu znajući da ne mogu uraditi ništa.

Da ih je briga možda bi prodali stanove u novogradnji ili kuće pa kupili što među mirima, preselili u Grad, dali primjer. Ali nije ih briga, niti itko realan očekuje od njih da takvo što učine. Pa kad je već tako, poštenije bi i jednostavnije bilo da o tome šute i priznaju da se Grad pretvara u ono što građani ne žele ili možda ipak žele, jer sami građani su doveli do toga da Grad postaje muzej, a ne grad živih ljudi. Neki to ne žele prihvatiti kao fakt, pa ni čuti da tko to spomene, ali istina je (pre)često bolna.

TKO BI DANAS ŽIVIO U GRADU AKO NIJE HTIO NI DOK JE DISAO PUNIM PLUĆIMA U SVOM MIRU I NEMIRU

„Ne bi ti ja živio u Gradu“, riječi su, ponekad čak i podrugljive konotacije, koju su Dubrovčani iz Grada, sami sebe (uglavnom milenijska generacija), u međuvremenu prozvavši „getanima“, puno puta čuli i prije Domovinskog rata, nakon čijeg je završetka započeo pravi egzodus iz Grada.

E baš u tim „ne bi ti ja živio u Gradu“ riječima leži suština problema. Tko bi to danas preselio u Grad, da mu stranci urliču i pišaju pod prozorom 24 sata dnevno, ako i kad u Gradu nije želio živjet ni kad je Grad imao svoj mir i nemir, disao punim plućima i njime kucala žila života jedne zajednice koja je bila specifična po mnogočemu, pa i po tome da bi onima što bi govorili „ne bi ti ja živio u Gradu“ većina odgovarala kako ne bi ni oni u Gružu ili Lapadu i to s gnušanjem.
iluzigr 3Nažalost mnogi od tih koji su živjeli u Gradu i odgovarali kako iz Grada ne bi nigdje išli, na koncu su bili prisiljeni svoje kuće i stanove u mirima prodati i preseliti u Gruž, Lapad, Rijeku dubrovačku… Prisiljeni jer su razlozi najčešće bili egzistencijalne prirode. Naime, ne otkriva se topla voda kad se kaže da se za cijenu obnove kuće u Gradu, a većina kuća u Gradu, posebice nakon rata, vapila je i još vapi za obnovom, u nekim drugim dijelovima Dubrovnika moglo svojedobno stambeno osigurati i sebe i potomke potomaka.

BEZ PRODAJE „POLA“ GRADA DO DANAS BI SE RASPALO, KAO ŠTO SE RASPADAJU NEKRETNINE U VLASNIŠTVU DRŽAVE I GRADA

U Gradu su u drugoj polovici 20. stoljeća živjeli različiti društveni slojevi s različitom poviješću naseljavanja u Grad, od onih koji su u obiteljskom nasljeđu imali kuće i stanove, preko onih koji su ih kupovali, do onih koje su vlasti u bivšoj državi, pretvarajući kuće i palače u objekte s više stambenih jedinica, ponekad i bez zahoda ili banje, uz zajedničko korištenje WC-a negdje u nekom hladnom hodniku, naselili u eri dodjele društvenih stanova nakon što je privatna imovina u poraću 40.-tih i 50.-tih konfiscirana ili nacionalizirana.

Pripadali intelektualcima, umjetnicima, profesorima, nekadašnjim funkcionerima ili radničkoj klasi, da ne govorimo sirotinji koja je živjela u magazinima pretvorenima u vrijeme Jugoslavije u nekakve garsonijere, osim što je većini ipak bilo zajedničko što su život u Gradu voljeli, nakon Domovinskog rata zajedničko im je bilo da, ako nije bila riječ o ratnim profiterima i lupežima iz bivšeg sistema, u špagu nisu imali dovoljno solada ni da promijene persijane, a kamoli obnove kuće koje su ratna vremena dodatno rovinala, makar i ne bile izravno pogođene.

U kakvom je stanju bio Grad i koliko su se cijenile nekretnine u Gradu u neposrednom vremenu nakon i za vrijeme Domovinskog rata najbolje govori činjenica da su se stanovi i kuće prodavali i kupovali čak i po cijeni od oko 800 tadašnjih njemačkih maraka po kvadratu. Tko se ne sjeća odnosa marke i eura, to bi danas bilo manje od 400 eura za metar četvorni.

Posljedice rata i činjenica da je masu nekretnina imalo neriješene imovinsko - pravne odnose, kumovale su svakako takvim cijenama, kao i opće stanje neimaštine u državi, ali te cijene nisu mogle trajati vječno… Došlo je vrijeme kad su cijene kvadrata u Gradu odletjele u nebo, a čeljad iz Grada i dalje financijski nije bila dovoljno stabilna da kuće obnovi, posebno ne uz konzervatorske zahtjeve i smjernice.
iluzigr 5Da su vlasnici ostali isti, jer teško je bilo doći do novca za tako skupu obnovu, „pola“ Grada do danas bi se vjerojatno raspalo, kao što se raspadaju pojedine nekretnine u vlasništvu države i Grada Dubrovnika s kojih otpadaju fasade i kameni blokovi pa i Crkve. No, vlasnici su učinili su ono što su u to vrijeme smatrali ispravnim, riješili se onog za što su u to vrijeme mislili da je rupa bez dna i prodali onima koji su imali novca za obnovu.

Za solde koje su dobili od dvosobnog ili trosobnog stana negdje drugdje kupili su ili izgradili dvokatnice i trokatnice. Jesu li falili? Neki danas vjerojatno zbog toga žale, ali takva su vremena bila, a svako vrijeme, rekli smo, nosi svoje. Da danas - sutra krahne turizam i prihod od afitavanja apartmana, vjerojatno ponovo ne bi žalili što su svojedobno prodali. Kolo sreće se okreće, a i ljudi.

ODJEDNOM JE POSTALO JAKO TEŠKO I NAPORNO POĆ' U GRAD PO CREVJE ILI MAJICU

Dakle, građani su sami učinili to da se život u Gradu polagano gasi, jer bez njih nema ni života. A oni, njih oko četiri tisuće čija adresa stanovanja više nije među mirima, u Gradu više, najčešće iz već spomenutih razloga vezanih uz financije i obnovu, nisu mogli ili nisu htjeli živjeti, baš kao što ni 50 godina prije njih onih preostalih 40-tak tisuća Dubrovčana nije željelo živjeti u Gradu, jer sjetimo se, „ne bi ti ja živio u Gradu“.

Treba li one koji su prodali imovinu kriviti zbog toga? Nipošto, učinili su ono što su smatrali da je najbolje za njih, a nikakva prava za kriviti ih posebno nema onih preostalih 40-tak tisuća Dubrovčana od kojih je, je li, većina govorila, „ne bi ti ja živio u Gradu“.

E pa danas i neće živjeti sve i da žele, jer preostalih neprodanih nekretnina je malo, a krivi su, je li tako, tako je, stranci. Ti zločesti Irci, Nijemci, Britanci, Amerikanci i ostala zapadna bagra sve su pokupovali i zamislimo samo – ne žive tu, nego su napravili apartmane. A znamo da njihovi apartmani i gosti naravno smrde, a apartmani Dubrovčana i njihovi gosti npr. u Lapadu mirišu i obogaćuju naše društvo.
iluzigr 1Tako im je isto, onoj većini od 40-tak tisuća „ne bi ti ja živio u Gradu“ Dubrovčana još i u vrijeme prije no što su dubrovački nerezidenti pokupovali nekretnine, počeo „smrdit“ i Grad. Odjednom je iz Lapada ili Gruža, sačuvaj Bože iz Mokošice, puno prije konopa u Vratima od Grada, postalo jako teško i naporno poć' u Grad kupiti crevje u Borova, Peka, Alpine ili bokun robe, majicu ili gaće, bokun štofa, škapine, CD, udice ili vite i svu ostalu robu široke i uske potrošnje. Ali naravno, današnji vlasnici suvenirnica, restorana, slastičarna i sličnih objekata su ingordi smradovi, valjda zato što svojedobno nisu svojim sugrađanima Dubrovčanima slali pismene molbe da dođu u Grad kupovati vite i škapine, pa su otvorili ono od čega mogu živjeti i bolje nego dok su prodavali robu koju u Grad nitko više nije želio doći kupiti. Možda bi i željeli, ali eto, ne može se s autom ući na butigu na Stradunu, sorry but jebiga.
iluzigr 4Tko je uostalom vidio pješačiti po Stradunu, đir učinit gore – dole bez posebnog cilja. Ma ke, boljeti će noge kad se ostari. A tek sjesti na izlog. Ma ni u ludilu, mogla bi se uhvatiti upala mjehura, pa zato toga više nema, a ne zato što odavno više skoro nikoga, puno prije konopa u Vratima od Grada, nije briga za Stradun, nego se valja prizentat na Vojnoviću ili gdje već. Možda da se i procesija na Festu sv. Vlaha prebaci na Vojnović?!

NEMOJ DA SE VIDE GAĆICE NA SUŠILU, A AKO TKOGOĆ ĐEGOĆ ZABIJE ČAVO ODMAH ZOVI KONZERVATORE

Misli li dakle tih preostalih 40-tak tisuća Dubrovčana koji nikad nisu živjeli u Gradu da su, dok pojedini popuju onima koji su prodali nekretnine među mirima, nešto manje krivi ili pravi što život u Gradu odumire?! Jesu li manje krivi ili pravi za sadržaje koji se nude u Gradu od onih koji te sadržaje nude?!

Najžalosnije od svega je ipak da bi oni koji nikad u Gradu nisu živjeli niti su htjeli živjeti, ali bi da Grad oživi, čak i danas onim preostalim „domorodcima“, njima hiljadu i kusur, pokušavaju nametnuti kako bi se trebalo živjeti u Gradu. Tako bi oni život u Gradu, ali ne bi tiramole s gaćicama, jer što će kazati stranci, oni stranci što mirišu i spavaju u Lapadu, a i treba odmah zvati konzervatore ako tkogoć đegoć zabije čavo. Tako bi oni živi Grad, ali „domorodci“ ne bi smjeli imati klime itd.

KOGA VRATITI U GRAD? ONE ŠTO SU PRODALI NEKRETNINE ILI ONE „NE BI TI JA ŽIVIO U GRADU“ DUBROVČANE

I onda, nakon svega ovoga, a nije u ovom napisu otkrivena topla voda da se to već ne zna, svako malo netko izvali kako treba vratiti život u Grad. Tko će ga vratiti i koga će vratiti, one što su prodali nekretnine ili one preostale koji su vazda govorili „ne bi ti ja živio u Gradu“?

Stoga su izjave političara i Facebook prdoklačenja o povratku života u Gradu upravo i samo to – prdoklačenja, sve dok se ponovo nešto u glavama samih građana ne okrene, pa i onih 40-tak tisuća „ne bi ti ja živio u Gradu“ Dubrovčana, a sreća, život i ljudi se okreću, nekad nabolje, nekad nagore, čeka se ono – nabolje.

Eto, solada, kažu, u Dubrovniku ne fali, puno je danas dovoljno bogatih Dubrovčana da mogu ponovo pokupovati stanove i kuće u Gradu da bi, ne afitavali, nego živjeli u njima, može se npr. prodati i kakav trokatnica u Gružu i kupiti trosobni stan u Gradu, a sa stanarima doći će i butige od crevaja, škapina, majica, udica i vita, možda onda ni onima preostalima neće biti teško arivat u Grad po bokun robe. Ili će se dogoditi to ili će se, što je vjerojatno, ipak većina i dalje držati one „ne bi ti ja živio u Gradu“ i nastaviti prdoklačit kako vratiti život u Grad kojeg su sami učinili takvim kakav danas jest.

Kad je već pokojni Franjo zauzeo ime mosta, onda Šetalište Dubravke Šuice, pa Prilaz Andra Vlahušića, Osnovna škola Mata Frankovića, Put Nikole Dobroslavića, Vijadukt Boža Lasića, Vodovod Luke Korde itd. Kako to smiješno zvuči, jednako koliko bi smiješno zvučalo: Most Ivana Šprlje. Tako SDP-ovci naime predlažu da se nazove Pelješki most, jer Šprlje je, uvriježeno je mišljenje, bio idejni začetnik izgradnje tog mosta.

To što je u vrijeme mandata Dubravke Šuice napravljen trotoar ispod Novog naselja Mokošica i rasvjeta kroz Rijeku dubrovačku ili što je u mandatu Andra Vlahušića uređen istočni prilaz Gradu Dubrovniku na Ilijinoj glavici ili što će u mandatu Mata Frankovića biti izgrađena škola u Čokolinu, a u mandatu Boža Lasića novi spoj s magistrale prema Cavtatu ili što je pak u mandatu Luke Korde izgrađen vodovod prema konavoskim brdima, a u mandatu Nikole Dobroslavića sređene pojedine ceste, prema logici koju zastupa SDP bilo bi dovoljno da se svi ti infrastrukturni objekti nazovu imenima spomenutih ili nekih drugih, jer mogli smo navesti i druge primjere, gradonačelnika, načelnika, zašto ne i pročelnika, i oni bogati sudjeluju u vlasti, možda i davaju kakve ideje.

E sad zamislite reakciju SDP-a da HDZ izađe s nekim takvim prijedlogom… Nije teško zamisliti što bi u SDP-u tada rekli, samo je teško zamisliti kako ne mogu shvatiti koliko je njihov prijedlog o Mostu Ivana Šrplje loš, ne zato što pokojni župan Ivan Šprlje nije ništa zaslužan za, ako se izgradi, Pelješki most, već zbog toga što prijedlog SDP-a zapravo pokazuje kako pojedini, ako ne već i većina političara razmišlja, a razmišlja na način da su Bogom dani i zaslužni za sve, dobro naravno, loše ne, Bože sačuvaj ovo drugo.

Prijedlog SDP-a ukazao je dakle na boljku koje će se hrvatski političari teško riješiti. Oni bi naime živjeli u demokraciji, a ponašali se kao da smo u socijalizmu, da ne kažemo komunizmu, jer u komunizmu nikad nismo ni bili, pa bi „velikim vođama“, stranačkim, partijskim šefovima dizali spomenike i imenovali po njima trgove i ulice zbog tih, kao nekih zasluge, kao da su novce dali iz svoga špaga ili u najmanju ruku uzeli lopatu i krampu pa sami gradili.

U demokratskom društvu puno veće zasluge od realizacije nekog projekta treba imati da se zasluži takvo što. Jer, realizacija projekata i jest posao političara koje birači izaberu na vlast. Zbog toga su ih i birali, zbog njihovih programa u kojima su navodili što će se u njihovu mandatu izgraditi, urediti ili koji društveni projekt i mjera pokrenuti, naravno ne njihovim osobnim, ni stranačkim, već novcima poreznih obveznika, jer kako god to zvučalo, kao što ponekad „neka institucije odrade svoj posao“ zvuči blesavo, na koncu je ipak tako, sve što rade političari plaćaju građani. Taj posao oni mogu obaviti dobro ili loše, završiti projekt za koji su govorili kako će ga završiti ili ne završiti, ali to je i dalje samo njihov posao, a ne razlog da po njima imenujemo mostove, ceste, škole ili im se dižu spomenici.

Stoga takvi prijedlozi, poput ovog SDP-ovog, ukazuju na nezrelost demokracije, bez obzira što su neki zašli i u pozne godine i na nezrelost onih koji bi vodili državu, gradove, županije. Nema tu neke velike razlike između SDP-a, HDZ-a, Mosta, HNS-a, HSS-a i milijun i jedne druge partije u Hrvatskoj. Tek kad shvate da su tu gdje jesu zato da provode volju većine ili građana koji su ih birali, a ne zbog pumpanja vlastitog ega, naknada i plaća, da „njihovi“ projekti nisu njihovi već projekti građana, na osnovu čije realizacije će dobiti ili neće dobiti povjerenje birača, možda u budućnosti i ne budu dolazili ovakvi prijedlozi. Ali… Načekat ćemo se mi na to.

Zamislite da, ne daj Bože, sudjelujete u nesreći u kojoj je bilo više poginulih, niste ništa krivi, svi oko vas znaju također da niste krivi, ali čekate čak godinu i pol dana da to potvrde i državni organi koji su protiv vas pokrenuli istragu, iako je po svim pokazateljima i iz očevida nesreće bilo jasno da niste krivi.

Godinu i pol dana živite u neizvjesnosti hoćete li pred sudom odgovarati možda za nešto za što znate da niste krivi, nakon toliko vremena, nemate li podršku okoline, mogli bi početi sumnjati u sebe da ste uistinu nešto pogrešno i uradili, uostalom pred očima vam se vjerojatno vrte i poginuli, preispitujete se jeste li možda mogli nešto više uraditi, pa iako niste krivi, što vam na koncu i država potvrdi, cijeli život nosit ćete ožiljke nesreće za koju niste krivi.

Uostalom, znate i vi, uvijek će biti onih koji vam neće vjerovati do kraja da niste krivi, možda netko blizak poginulima, možda neki koji prdnu ludih samo da bi dali kafansko mišljene o nečem o čemu malo ili ništa ne znaju, to je taj biljeg, taj, pečat na duši koji nikad neće zacijeliti kao ni bol rodbine poginulih.

Sve to proživio je i proživljava zapovjednik broda Lučke kapetanije Dubrovnik „Danče“ M.K. danas četrdesetjednogodišnjak, u trenutku nesreće u Koločepskom kanalu, četrdesetogodišnjak. Može biti dobar, može biti loš čovjek, može biti desničar, ljevičar, nagao ili plah, bogat ili siromašan, uhljeb ili vrijedni radnik, simpatičan ili nesimpatičan, upravitelj plovila ili vozila vrijednog tisuću ili milijun kuna, M.K. ne morate osobno poznavati, kao što ga ne poznaje ni autor, da bi shvatili kako je sve navedeno potpuno irelevantno, relevantno je jedino je li očevidom nesreće utvrđena ikakva njegova krivica i je li zaslužio prolaziti agoniju koju, vjerujem, jest prolazio.

M.K. je kobne noći 27. travnja 2017. obavljao svoj posao, krenuo u spašavanje nečijeg života po nevremenu na moru kada se u pramac broda „Danče“, kojim je zapovjedao, zabio gumenjak.

Već očevidom nesreće utvrđene su neke nepobitne činjenice. Već na osnovu tih bazičnih činjenica svakome tko išta zna o plovidbi moglo je biti jasno kako nema krivice na zapovjedniku broda „Danče“, iako je naravno to i službeno trebalo biti potvrđeno. A osnovne su činjenice da je brod „Danče“ imao prednost prolaza i bio propisno osvijetljen, a da je gumenjak bio neosvjetljen i nije imao prednost prolaza. Ipak, uvijek ostaju neke druge činjenice koje su važne, od brzine plovidbe, udaljenosti od obale, procjenama zapovjednika i skipera, je li tko od njih bio pod utjecajem opijata itd. Sve to također se moralo utvrditi, ipak je riječ o nesreći, tragediji sa sedam poginulih. I utvrđeno je, vrlo brzo nakon nesreće.

Ipak, istraga je pokrenuta, i to čak tri mjeseca nakon nesreće, a M.K. se sumnjičilo da nije poduzeo sve radnje potrebne za sigurnost plovidbe. I onda… Čak godinu i pol dana od dana nesreće državi je trebalo da oslobodi M.K. svake sumnje da je kriv za tu nesreću i to uglavnom na osnovu činjenica koje su utvrđene odmah ili vrlo brzo nakon nesreće.

Neke druge okolnosti, pa čak i ona je li M.K. na radaru mogao vidjeti gumenjak… Pa zvučat će nekima možda i apsurdno, ali, zapravo, je li se gumenjak mogao vidjeti na radaru, za utvrđivanje krivca nesreće nije čak podatak koji je odlučujući. Protupitanje je naime što bi DORH istraživao da M.K. nije imao radar, kao što ga nema veliki broj brodica, dakle da je u pitanju bila neka druga brodica kojom je M.K. ili bilo tko drugi upravljao, a ne ona brodica lučke kapetanije. Uzimimo da je M.K. i mogao vidjeti na radaru gumenjak, „Danče“ su imale prednost prolaza, a skiper gumenjaka obvezu da uspori i prođe brodici lučke kapetanije po krmi. Možda je ovo pojednostavljivanje, ali usporedimo to s cestovnim prometom. Idete prema semaforu na kojem vam svijetli zeleno, prolazite u raskrižje i drugi automobil, kojem je bilo crveno, zabije se u vas. Ipak, godinu i pol dana živite pod opterećenjem hoće li vas se sudski goniti.

Ovaj primjer iz cestovnog prometa možda i nije najbolja usporedba, ipak je ovdje riječ o nesreći sa sedam poginulih, ali sedam poginulih i jest bilo presudno da se u ovom slučaju pokrene istraga protiv M.K. i otklone sve, pa i one najmanje, ako su uopće postojale, sumnje u krivicu zapovjednika „Danača“. Ali zaboga, kad je već tako moralo biti, kad je istraga zbog tragičnih posljedica morala biti pokrenuta, kad je već sedam života ugašeno, zar je uistinu trebalo čak godinu i pol dana državi da prekine agoniju u životu još jednog čovjeka? Zar su punih godinu i pol dana u DORH-u svaki dan radili na tom slučaju pa nije moglo sve biti prije okončano? Odgovori na ova dva pitanja svakome tko trezveno razmišlja su jasni.

Stranica 4 od 26

frendy250

fabrio banner 250 2019

italiana banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019