Zamislite da, ne daj Bože, sudjelujete u nesreći u kojoj je bilo više poginulih, niste ništa krivi, svi oko vas znaju također da niste krivi, ali čekate čak godinu i pol dana da to potvrde i državni organi koji su protiv vas pokrenuli istragu, iako je po svim pokazateljima i iz očevida nesreće bilo jasno da niste krivi.

Godinu i pol dana živite u neizvjesnosti hoćete li pred sudom odgovarati možda za nešto za što znate da niste krivi, nakon toliko vremena, nemate li podršku okoline, mogli bi početi sumnjati u sebe da ste uistinu nešto pogrešno i uradili, uostalom pred očima vam se vjerojatno vrte i poginuli, preispitujete se jeste li možda mogli nešto više uraditi, pa iako niste krivi, što vam na koncu i država potvrdi, cijeli život nosit ćete ožiljke nesreće za koju niste krivi.

Uostalom, znate i vi, uvijek će biti onih koji vam neće vjerovati do kraja da niste krivi, možda netko blizak poginulima, možda neki koji prdnu ludih samo da bi dali kafansko mišljene o nečem o čemu malo ili ništa ne znaju, to je taj biljeg, taj, pečat na duši koji nikad neće zacijeliti kao ni bol rodbine poginulih.

Sve to proživio je i proživljava zapovjednik broda Lučke kapetanije Dubrovnik „Danče“ M.K. danas četrdesetjednogodišnjak, u trenutku nesreće u Koločepskom kanalu, četrdesetogodišnjak. Može biti dobar, može biti loš čovjek, može biti desničar, ljevičar, nagao ili plah, bogat ili siromašan, uhljeb ili vrijedni radnik, simpatičan ili nesimpatičan, upravitelj plovila ili vozila vrijednog tisuću ili milijun kuna, M.K. ne morate osobno poznavati, kao što ga ne poznaje ni autor, da bi shvatili kako je sve navedeno potpuno irelevantno, relevantno je jedino je li očevidom nesreće utvrđena ikakva njegova krivica i je li zaslužio prolaziti agoniju koju, vjerujem, jest prolazio.

M.K. je kobne noći 27. travnja 2017. obavljao svoj posao, krenuo u spašavanje nečijeg života po nevremenu na moru kada se u pramac broda „Danče“, kojim je zapovjedao, zabio gumenjak.

Već očevidom nesreće utvrđene su neke nepobitne činjenice. Već na osnovu tih bazičnih činjenica svakome tko išta zna o plovidbi moglo je biti jasno kako nema krivice na zapovjedniku broda „Danče“, iako je naravno to i službeno trebalo biti potvrđeno. A osnovne su činjenice da je brod „Danče“ imao prednost prolaza i bio propisno osvijetljen, a da je gumenjak bio neosvjetljen i nije imao prednost prolaza. Ipak, uvijek ostaju neke druge činjenice koje su važne, od brzine plovidbe, udaljenosti od obale, procjenama zapovjednika i skipera, je li tko od njih bio pod utjecajem opijata itd. Sve to također se moralo utvrditi, ipak je riječ o nesreći, tragediji sa sedam poginulih. I utvrđeno je, vrlo brzo nakon nesreće.

Ipak, istraga je pokrenuta, i to čak tri mjeseca nakon nesreće, a M.K. se sumnjičilo da nije poduzeo sve radnje potrebne za sigurnost plovidbe. I onda… Čak godinu i pol dana od dana nesreće državi je trebalo da oslobodi M.K. svake sumnje da je kriv za tu nesreću i to uglavnom na osnovu činjenica koje su utvrđene odmah ili vrlo brzo nakon nesreće.

Neke druge okolnosti, pa čak i ona je li M.K. na radaru mogao vidjeti gumenjak… Pa zvučat će nekima možda i apsurdno, ali, zapravo, je li se gumenjak mogao vidjeti na radaru, za utvrđivanje krivca nesreće nije čak podatak koji je odlučujući. Protupitanje je naime što bi DORH istraživao da M.K. nije imao radar, kao što ga nema veliki broj brodica, dakle da je u pitanju bila neka druga brodica kojom je M.K. ili bilo tko drugi upravljao, a ne ona brodica lučke kapetanije. Uzimimo da je M.K. i mogao vidjeti na radaru gumenjak, „Danče“ su imale prednost prolaza, a skiper gumenjaka obvezu da uspori i prođe brodici lučke kapetanije po krmi. Možda je ovo pojednostavljivanje, ali usporedimo to s cestovnim prometom. Idete prema semaforu na kojem vam svijetli zeleno, prolazite u raskrižje i drugi automobil, kojem je bilo crveno, zabije se u vas. Ipak, godinu i pol dana živite pod opterećenjem hoće li vas se sudski goniti.

Ovaj primjer iz cestovnog prometa možda i nije najbolja usporedba, ipak je ovdje riječ o nesreći sa sedam poginulih, ali sedam poginulih i jest bilo presudno da se u ovom slučaju pokrene istraga protiv M.K. i otklone sve, pa i one najmanje, ako su uopće postojale, sumnje u krivicu zapovjednika „Danača“. Ali zaboga, kad je već tako moralo biti, kad je istraga zbog tragičnih posljedica morala biti pokrenuta, kad je već sedam života ugašeno, zar je uistinu trebalo čak godinu i pol dana državi da prekine agoniju u životu još jednog čovjeka? Zar su punih godinu i pol dana u DORH-u svaki dan radili na tom slučaju pa nije moglo sve biti prije okončano? Odgovori na ova dva pitanja svakome tko trezveno razmišlja su jasni.

Ponedjeljak, 12 Studeni 2018 13:04

Politički profit na imenu pokojnika

SDP dubrovačko – neretvanske županije nedavno je održao sjednicu predsjedništva u Metkoviću, a nakon toga medijima uputio priopćenje u kojem se navodi kako će Županijskoj skupštini predložiti pokretanje inicijative da se Pelješki most nazove imenom pokojnog župana iz redova te stranke, Ivana Šprlje.

Iako pojedini HDZ-ovci tvrde kako je ideja izgradnje mosta, kojim bi se zaobišao Neum, potaknuta još prije, i to iz njihovih redova, ideja izgradnje Pelješkog mosta uistinu se pripisuje SDP-ovu županu Ivanu Šprlji. Od tada je prošlo dva desetljeća, radovi su dva puta otvarani, mosta još nema, a početak novih radova, ovaj put o strane kineske kompanije, se očekuje.

U međuvremenu u SDP-u se prave Kinezima, oni jadni ništa ne razumiju, da išta razumiju država možda ne bi bila u situaciju u kojoj jest i vladajući bi imali kvalitetnu oporbu umjesto gomile bezveznjaka i neznalica u Saboru, što se već odavno prelilo i na lokalnu razinu, iako, proces je možda išao i obratno, nebitno, tu smo gdje jesmo zajedno s ovakvim HDZ-om i ovakvim SDP-om, na vidiku nema nekog oporbenog političara koji bi uopće mogao uzdrmati vladajuću strukturu, kako „gore“ tako i ovdje dolje, u Dubrovačko – neretvanskoj županiji.

Da je tome tako upravo pokazuje priopćenje županijskog SDP-a nakon sjednice predsjedništva. Od svega i svih problema, a nemali su na jugu države, oni se eto bave i u javnost su odlučili izaći s prijedlogom imena mosta. Ništa drugo izgleda SDP-ovce u Dubrovačko – neretvanskoj županiji ne brine nego ime mosta, sve ostalo je čista petica. Zbog takvog stava, kukavičluka, bezidejnosti i beskrvnosti SDP ni ne može osvojiti vlast u najjužnijoj županiji još od vremena pokojnog Šprlje. Dakle, od svih tema na predsjedništvu, ako ih je bilo, što ne znamo jer iz SDP-a nisu to priopćili, najvažnije je bilo ime mosta.

Osim što je davanje imena mostovima po ljudima potpuno promašena ideja, a najbolji primjer je i tzv. Most dr. Franja Tuđmana, pravim imenom Most Dubrovnik, kako mu piše i na pilonu, za čije potrebe imenovanja je dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica s tadašnjim poglavarstvom pribjegla makinacijama pa izmislila ulicu koja se zove Most dr. Franja Tuđmana, birače SDP-a bi puno više zanimao nekakav konkretan program kojim ta stranka u budućnosti misli izaći na izbore.

Ali… SDP programa nema, dapače, županijski SDP nema ni predsjednika kojeg birači prepoznaju, a kamoli da mu daju neku važnost. Ime Krešimira Kurana u političkom životu, osim možda u Metkoviću, sto metara dalje od tog gradića na Neretvi znači gotovo pa ništa. Polovica birača u Dubrovačko – neretvanskoj županiji nalazi se južno od Bistrine, uostalom južno i od budućeg Pelješkog mosta, kako mu bez ikakve rasprave i treba biti ime, a onako, „odokativno“, zasigurno 90 posto njih za Krešimira Kurana nikad u životu nije ni čula, a kamoli za neki njegov i program županijskog SDP-a.

Pri tome naravno nije problem što Kuran dolazi iz Metkovića, s druge strane Županije, već je problem u potpunoj bezličnosti SDP-a i županijskog predsjednika Kurana koji nije čak otkako je postao predsjednik bio u stanju barem jednom mjesečno izdati neko priopćenje, ukazati na neki problem, ponuditi rješenje, organizirati konferenciju za novinare, zbog čega ga birači južnije od Bistrine ne poznaju. Uostalom, i pokojni Šprlje je dolazio s istog područja, a o tome koliko su od njegova vremena u županijskom SDP-u radili i koliko su prepoznatljivi najbolje govori upravo to što i dva desetljeća kasnije nemaju s čime izaći pred birače već pokušavaju politički profitirati na imenu pokojnika.

Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture i ove godine „počastilo“ je brojne građane opomenama pred ovrhu za nepostojeća dugovanja koja se odnose na naknadu za upotrebu pomorskog dobra i naknadu za sigurnost plovidbe. Doslovno tisuće takvih opomena odaslano je kroz dviije godine iako većina od opomenutih ne duguje ništa, odnosno godinama, pojedini i gotovo tri desetljeća uopće ne posjeduju plovila na osnovu čega se plaćaju naknade za upotrebu pomorskog dobra i sigurnost plovidbe.

Opomene su poslane i mrtvima i živima, pa i za naknade za plovila koja su uništena, spaljena, potopljena ili ukradena tijekom Domovinskog rata, a brojni su takvi primjeri upravo u Dubrovniku.

U MINISTARSTVU PRIZNAJU PROPUST, ALI SE IZVLAČE NA KAPETANIJE, TISUĆE PRIGOVORA RJEŠAVA JEDAN SLUŽBENIK

Olakotna okolnost u svemu je ta da su u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture svjesni propusta, iako je apsurdno da se ti propusti ponavljaju te se i onima koji su već uložili prigovore na rješenja o plaćanju naknada i, naravno, na opomene pred ovrhu, ponovo šalju nova rješenja i nove opomene pred ovrhu. No, svjesni propusta, koji nije malen, iz Ministarstva su za Dubrovnikpress.hr potvrdili, kako piše u njihovu pisanu odgovoru, da „ni jedna ovrha neće biti pokrenuta dok se ne obrade svi prigovori koji su zaprimljeni“. Neriješeni prigovor na rješenja i opomene, od kojih su mnogi poslani još prošle godine, očito se broje također u tisućama, jer, kako iz Ministarstva i sami odgovaraju, godišnje zaprime oko tri tisuće predmete. Te predmete, tvrde iz Ministarstva, obrađuje – jedan službenik!

No, kao i svaka sila koja Boga ne moli i u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture neće do kraja priznati svoj propust, već ga nazivaju djelomičnim, pa tako i u konkretnom slučaju koji im je poslan od strane redakcije portala Dubrovnikpress.hr s popratnom dokumentacijom za plovilo koje je uništeno, tj. spaljeno i potopljeno u Domovinskom ratu, uredno prijavljeno kao ratna šteta, uredno odjavljeno u dubrovačko Kapetaniji, a u konačnici Ministarstvu je zajedno s prigovorom na rješenje prošle godine sva ta dokumentacija i dostavljena.

Naime, iz Ministarstva dio dogovornosti prebacuju na kapetanije pa za ovaj konkretan slučaj pišu:

„Primjer koji se navodi u Vašem upitu predstavlja djelomičan propust obzirom da nadležna lučka kapetanija nakon donošenja rješenja o brisanju brodice, to isto rješenje nije provela u elektronskom očevidniku, a koji je osnova za ispostavljanje naknada. Točno je da je ovo Ministarstvo zaprimilo prigovor na izdanu naknadu za brodicu oznake --- (podaci poznati redakciji op.a.), ali zbog velike količine prigovora u tijeku izdavanja novih naknada nije još uvijek dostavilo pisani odgovor na uloženi prigovor.“

Dakle, prema Ministarstvu propust je učinjen u Lučkoj kapetaniji Dubrovnik, no nazovete li bilo koju od kapetanija tamo će vam kazati kako su svoje obaveze ispunili. Nije to teško ni provjeriti, naime, u konkretnom slučaju dok Ministarstvo navodi kako Kapetanija nije nakon donošenja rješenja o brisanju brodice to isto rješenje provela u elektronskom očevidniku, uvidom u javni pretraživač plovila na web stranicama istog Ministarstva vidljivo je da brodica ne postoji.

MRTVI BI TREBALI USKRNUSTI DA DOSTAVE OIB KOJI ZA ŽIVOTA NISU IMALI

Samo redakciji portala Dubrovnikpress.hr poznat je također još niz slučajeva s istim problemom, pa čak i kad su se mrtvim ljudima, za brodice uništene u Domovinskom ratu, slala rješenja i opomene pred ovrhu.

Ipak iz Ministarstva valjda misle da mrtvaci mogu pisati i slati preporučene pošiljke da im netko ne ovrši grob, pa se izvlače na to kako građani ne ispunjanu svoje obveze i u odgovoru na upit portala Dubrovnikpress.hr pišu:

„Obračun naknada obavlja se prema tehničkim podacima o plovnom objektu (duljina i ukupna snaga porivnih uređaja) koji su upisani u upisnicima ili očevidnicima, a dostava istih ide na zadnju prijavljenu adresu upisanog vlasnika. Kada se upisani podaci trebaju promijeniti (npr. promjena vlasnika zbog smrti ili prodaje brodice, promjena adrese stanovanja), stranka je dužna nadležnoj lučkoj kapetaniji ili ispostavi pravovremeno podnijeti zahtjev za upis promjene podataka. Takve obveze proizlaze iz niza odredbi Pomorskog zakonika i Pravilnika o brodicama i jahtama. Nažalost, u velikom broju slučajeva stranke zaboravljaju na ove zakonske odredbe, a zbog čega dolazi do problema pa bi ih i ovim putem pozvali da pravovremeno podnose zahtjeve za upis promjene podataka kako ne bi dolazilo do navedenih problema.“

Dakle, u jednom konkretnom primjeru u kojem je plovilo ukradeno od strane četnika u Domovinskom ratu, a vlasnik je umro, iako je još za života ukradenu brodicu izbrisao u Kapetaniji, sad bi valjda trebao uskrsnuti kako bi Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture javio da je umro, ali eto vratio se časak da im to priopći i dostavi OIB, jer i OIB je Ministarstvu problem pa tako pišu:

„U cilju sređivanja i ažuriranja podatka u elektronskim upisnicima i očevidnicima, Ministarstvo poduzelo cijeli niz mjera, kao što su:

- 2015. godine je objavljen javni poziv kojim se vlasnike brodica i jahti poziva da nadležnim lučkim kapetanijama i ispostavama ili samom Ministarstvu dostave svoj OIB, te podsjeća vlasnike da su isti dužni nadležnim lučkim kapetanijama i ispostavama prijaviti promjene svojih prebivališta. Sadržaj javnog poziva se može pronaći na web adresi http://www.mppi.hr/default.aspx?id=19581 .

- Na samim obračunima naknada se više godina za redom tiskaju i napomene da je potrebno prijaviti svaku promjenu podataka, te da je potrebno podnijeti i zahtjev za upis OIB-a vlasnika ukoliko isti još nije upisan.

- Ministarstvo je kreiralo posebne web stranice gdje strankama sugerira što treba napraviti kako bi se riješili najčešći problemi povezani sa obračunima naknada. Predmetne web stranice nalaze se na web adresi http://www.prigovor.pomorstvo.hr .

- Uspostavljen je i Javni pretraživač plovila preko kojeg bilo tko, brzo, jednostavno i besplatno može provjeriti upisane podatke, a koji se nalazi na web adresi http://plovila.pomorstvo.hr .

Ove mjere polučile su određene rezultate, međutim još uvijek postoji značajan broj plovila s neažurnim podatcima te stoga koristimo i ovu priliku podsjetiti vlasnike koji to nisu učinili, da dostave svoj OIB lučkim kapetanijama i ispostavama lučkih kapetanija. Bez upisanog OIB-a nije moguće povezivanje s evidencijama i registrima koje vode druga nadležna ministarstva (MUP, Ministarstvo uprave, Ministarstvo financija -Porezna uprava). „ - napisali su u Ministarstvu.

Dakle, ako ste umrli, a prije 30 godina ste posjedovali neko plovilo koje više ne postoji, i sad negdje na nebu čitate Dubrovnikpress.hr molimo vas da brzo uskrsnete i javite Ministarstvu svoj OIB, nema veze ako ga za života niste ni imali već ste umrli prije no što je OIB uopće postojao, kupite 20 kuna taksenih maraka i predajte zahtjev za utvrđivanje OIB-a, možda vam zatreba i kod svetoga Petra. Ako ste živi i odavno ste odjavili, odnosno Lučka kapetanija je izbrisala vaše plovilo i ukinula plovidbenu dozvolu, trebali bi valjda ponoviti cijeli postupak, ovaj put s OIB-om, samo kako bi udovoljili birokrate, inače po učinkovitosti predzadnje na svijetu.

PROBLEM NASTAO 2014. UVOĐENJEM CENTRALIZIRANOG SUSTAVA

No, gdje je nastao ovaj problem? Nastao je 2014. godine (podsjećamo da smo danas u 2018. godini) kada je, kako i sami pišu iz Ministarstva, „vezano uz sam sustav obračuna, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture uspostavilo centralizirani sustav obračuna naknada za upotrebu pomorskog dobra i naknada za sigurnost plovidbe, odnosno, naknada koje plaćaju vlasnici brodica i jahti upisanih u očevidnike brodica, odnosno u upisnike jahti koje vode lučke kapetanije i ispostave lučkih kapetanija“.

„Prosječno se svake godine ispostave računi za oko 115.000 brodica i jahti od čega se 75% računa uredno i na vrijeme plati. Za sve one koji to nisu napravili, krajem prošle godine prvi put su poslane opomene za neplaćene naknade iz 2015. i 2016. godine uz naznaku mogućeg pokretanja ovršnog postupka. Ove godine smo uz naknade za 2018. godinu dostavili i opomene za neplaćene naknade iz 2017. godine.“ – također su odgovorili iz Ministarstva.

Na kraju iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture pišu kako je „važno napomenuti da je broj prigovora zaprimljenih od vlasnika ili korisnika brodica i jahti na ispostavljene naknade u stalnom padu, a oni koji su pristigli bit će pregledani i vlasnici o tome obaviješteni“, samo nisu napisali koje godine, a u naknadnom odgovoru na dodatno pitanje odgovorili su kako oni koji su već poslali prigovore na rješenja i opomene prošle godine, ove godine to ne moraju uraditi, pa tko im vjeruje neka ne piše.

Kad treba graditi vile trava i lišće očito su zeleniji kad se nalaze na tuđem zemljištu, a i javni interes valjda je izraženiji na tuđem nego na vlastitom zemljištu. Pokazuje to i primjer dubrovačke arhitektice, nekadašnje predsjednice Društva arhitekata Dubrovnik Marije Kojaković, koja je godinama izuzetno glasna u sklopu incijative Srđ je naš kad je u pitanju projekt golfa s vilama i apartmanima na Srđu, a politički se i angažirala na tzv. listi Srđ je Grad.

I dok „srđevci“ tvrde kako je izrada prostornih i urbanističkih planova prema zahtjevima investitora, čiju izradu investitori financiraju, kada su to dužni učiniti, netransparentna te da se ti planovi rade bez utvrđenog javnog interesa, upravo na sljedećoj sjednici Gradskog vijeća Grada Dubrovnika na usvajanje će vijećnicima biti ponuđen Prijedlog Odluke o izradi Urbanističkog plana uređenja 2.2 „Sv. Jakov“, jer skupina investitora, među kojima je i glasna „srđevka“ Marija Kojaković, namjerava u Svetom Jakovu izgraditi niz vila, a još prije nekoliko godina poslali su pismo namjere financiranja izrade prostornog plana.

Tako je 2016. godine zaključkom tadašnjeg gradonačelnika Andra Vlahušića prihvaćeno pismo namjere investitora, među kojima je i Marija Kojaković, za financiranje izrade UPU-a 2.2. „Sv.Jakov“. Uz Mariju Kojaković investitori su Stela Prevendar - Kojaković i Andrija Kojaković te poduzeće Villa Daniela d.o.o. Zbog izrade dodatnih podloga sukladno preporukama Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, Odluka o izradi Urbanističkog plana uređenja 2.2 „Sv. Jakov“ je ex lege stavljena izvan snage zbog proteka roka, a radi nastavka postupka izrade potrebno je donijeti novu Odluku o izradi Plana koja ide u petak pred vijećnike, a ova odluka je osnova za daljnji postupak izgradnje vila u Svetom Jakovu.
svjakizgZa vile na pustopoljini Srđa „srđevci“ su na jednoj od konferencija za medije ustvrdili kako se stvara nelojalna konkurencija postojećim hotelskim objektima i privatnim iznajmljivačima u Dubrovniku, ali kada je u pitanju izgradnja vila od strane njihove članice onda im nema ni traga ni glasa. Dok „srđevci“ brinu hoće li se koja vila ili objekt na platou Srđa vidjeti s određenih pozicija iz Grada, zasad ih ne brine što će se krajobraz Svetog Jakova izgradnjom niza vila zauvijek izmijeniti, a objekti u Svetom Jakovu, ako „srđevcima“ nije poznato, itekako se dobro vide iz Grada.

Također ne samo da, kada je Marija Kojaković u pitanju, „srđevcima“ nije više upitno financiranje izrade prostornog plana od strane investitora, već je, da apsurd bude veći, osoba ovlaštena za zastupanje Vile Daniele d.o.o., poduzeća s kojim je obitelj Kojaković potpisala pismo namjere financiranja izrade prostornog plana, čovjek s kojim su „srđevci“ blago rečeno „u ratu“, Ivan Kusalić, inače prokurist tvrtke Razvoj Golf.
kusalicrapsravaGroteska je tim veća što je osnivač Ville Daniele tvrtka s Britanskih djevičanskih otoka Investments Management and Business Development Corp., a mišljenje „srđevaca“ i općenito javnosti, često s razlogom, o takvim tvrtkama s egzotičnih otoka je dobro poznato. No, sve to ovom prigodom „srđevcima“ i Mariji Kojaković nije nimalo smetalo kad je u pitanju vlastiti interes.

Uglavnom, obitelj Kojaković, koja je već prije prodala dio zemljišta u Svetom Jakovu gdje su niknule betonske vile, namjerava graditi dvije vile, a nekadašnje izjave Marije Kojaković o tome kako uopće nema zaštite javnog interesa u prostornom planiranju teško da danas ne izazivaju sarkazam.

Žitelji Zlatnog potoka koji je nedaleko od zemljišta gdje će se graditi niz vila tako vape za parking prostorom, žele izgradnju javne garaže, čak su to pojedinci zahtijevali od investitora u Hotel Belvedere, pa eto prilike da se javni interes ostvari, pa da se, kad se već betonira, u Svetom Jakovu, umjesto vila, prostornim planovima predvidi javna garaža. Teško da bi Marija Kojaković na takvo što pristala.

Skupina investitora među kojima je i Marija Kojaković u Svetom Jakovu radi sve po zakonu, Generalni urbanistički plan to omogućuje, i zapravo po tom pitanju ništa nije upitno, kao što nije upitno ni da investitori žele ostvariti svoj interes, također sve legalno. Upitna su jedino dvostruka mjerila, odnsono gdje se kod pojedinaca, koji u slučaju Svetog Jakova šute, izgubio taj silni osjećaj za prostor, javni interes i očuvanje krajobraza.

Grad Dubrovnik uvodi novi pravilnik o snimanju na javnim površinama kojim će biti jasno određena i cijena zakupa javnih površina i prostora kojima gospodari Grad Dubrovnik za potrebe snimanja primjerice filmova ili serija po čemu je Dubrovnik, iako su se serijali i filmovi snimali i prije, postao poznat posebno u posljednje vrijeme, odnosno nakon snimanja jedne od najpopularnijih svjetskih serija ikada „Igre prijestolja”.

Pred gradskim vijećnicima na idućoj sjednici Gradskog vijeća tako će na klupama biti cjenik po kojem bi dnevni zakup prostora preko tisuću kvadratnih metara u povijesnoj jezgri i kontaktnoj zoni koštao 40 i 50 tisuća kuna, ovisno o poziciji. Veće cijene odnose se na Stradun, prostor ispred Kneževoga dvora, Poljanu Paska Miličevića, Vrata od Pila i Brsalje. Za javne površine do 10 kvadrata cijena dnevnog zakupa bit će pet i šest tisuća kuna, do 50 kvadrata 7 i 8 tisuća, do 500 kvadrata 12 i 15 tisuća, do tisuću kvadrata 20 i 25 tisuća kuna te već spomenutih 40 i 50 tisuća kuna dnevno za zakup javnih površina većih od tisuću kvadrata. Cijene izvan povijesne jezgre i kontaktne zone su od tri tisuće za prostor do 10 kvadrata do 20 tisuća kuna dnevno za zakup javne površine iznad tisuću kvadrata.

Što se tiče prostora kojima gospodari Grad Dubrovnik cijene po četvornom metru bit će 40 kuna po kvadratnom metru za prostore do 50 kvadrata, 20 kuna za prostore do 500 kvadrata i 10 kuna za prostore iznad 500 četvornih metara.

O cijenama snimanja na javnim površinama puno se govorilo kroz posljednjih nekoliko godina, polemiziralo se je li Dubrovnik dovoljno zaradio direktno od zakupa javnih površina za potrebe snimanja, je li uopće zaradio, zašto neka snimanja navodno nisu ni naplaćena i može li se snimanje na javnim površinama omogućiti besplatno ukoliko to pridonosi dodatnoj promociji Dubrovnika. Kako god, nakon sljedećeg petka cijene snimanja na javnim površinama i u prostorima kojima gospodari Grad bit će jasno izražene. Prijedlog pravilnika ipak ostavlja i mogućnost da se od plaćanja naknade može osloboditi i snimanje za koje „nadležno tijelo utvrdi kako oslobađanje od plaćanja naknade opravdava javni interes uz poštivanje načela razmjernosti”.

Pravilnik koji će biti donesen inače se odnosi na snimanja filmova, serijala, televizijskih emisija (kao što su: dokumentarne emisije, turističko - promotivni uradci, emisije o modnoj industriji, reklamni i glazbeni spotovi, emisije o kulturnoj baštini i sl.) te komercijalnih fotografija i snimanja vezanih uz računalne programe, navodi se u prijedlogu pravilnika. Od plaćanja naknada bili bi izuzeti studentski filmovi, filmovi snimani po preporuci turističke zajednice, humanitarni, odnosno svaki onaj audiovizualni projekt kulturne ili obrazovne udruge koja izravno ili neizravno ne stječe profit od marketinga i produkcije filma ili od prikazivanja filmova i fotografija i sl. kao i snimanja za potrebe medija, sve naravno ukoliko ne ometaju normalan život građana.

Željko Dadić ponovo je izabran za ravnatelja Županijske lučke uprave Dubrovnik. Naime, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, odnosno ministar Oleg Butković potvrdio je odluku Upravnog vijeća Županijske lučke uprave Dubrovnik o izboru Željka Dadića koji je ujedno bio i jedini kandidat koji se javio na nedavno raspisani natječaj.

Dadiću će ovo biti treći mandat na čelu ŽLU Dubrovnik, a u prethodna dva može se pohvaliti velikim projektima poput uređenja Rive u Šipanskoj luci vrijedno pet milijuna kuna, Tenturije i rive u Gornjem Čelu, projektima vrijednima dva i dav i pol milijuna kuna, a vrhunac njegova proteklog mandata bilo je svakako uređenje komunalne lučice na Batali što je projekt vrijedan gotovo 13 milijuna kuna.

Za Dubrovnikpress.hr novi/stari ravnatelj Županijske lučke uprave Dubrovnik Željko Dadić o budućim projektima koje namjerava realizirati kratko je kazao:
- Dobili smo građevinsku dozvolu za još jedan projekt na Kalamoti, rekonstrukciju rive u Donjem Čelu. Projekt ej vrijedan 23 milijuna kuna, a s ponosom mogu reći kako bi u drugoj polovici studenog trebali potpisati ugovore o sufinanciranju i to 85 posto iz europskih fondova i 15 posto iz državnog proračuna. Zajedno s ministrom Butkovićem koji bi trebao doći u Dubrovnik na potpisivanje ugovora čekamo zapravo samo pravomoćnost građevinske dozvole. – rekao je dadić.

- Tu je naravno i projekt ribarske luke u Sustjepanu gdje idejno rješenje čeka izmjene prostornih planova Grada Dubrovnika. Očekuje nas i obnova Kaša za tšo je dogovorena suradnja s Društvom prijatelja dubrovačke starine pri čemu će oni preuzeti kompletno financiranje obnove, ali i izradu projektne dokumentacije. – kazao je još Željko Dadić nakon što mu je potvrđen treći mandat na čelu Županijske lučke uprave Dubrovnik.

Te besane noći, te alarmi, crveni, ovakvi, onakvi, ultraljubičasti, te drama, te samo što se ne upale sirene za uzbunu, tamo gdje ih ima, te, zamislimo samo, valovi zapljuskuju obalu!

I sve to koncem listopada. Iščuđujući se, Bili Piton, kao kad mu priopće da je umro Pantelija, valjda star 300 godina, rekao bi na to: „Ajde!“
[youtube url="https://www.youtube.com/watch?v=56nQAkfR8E8"]
Jesen i zima vrijeme su od nevremena, ali količina medijskog pretjerivanja uistinu je premašila sve granice dobrog ukusa, toliko da je došlo do toga da, kad se crne prognoze hrvatskih meteorologa ne ostvare, i dalje se nastavlja medijsko pumpanje o navodno gotovo pa katastrofalnim posljedicama nekoliko kapi kiše i nešto malo juga.

U medijima valjda traže opravdanje za prognoze koje su prenosili prethodnih dana pa se iskrenje dalekovoda, par manjih odrona i par odlomljenih grana ili srušeno stablo u šumi koje bi za godinu-dvije palo i bez nevremena, proglašavaju toliko užasnim posljedicama da se čeljade mora zapitati tko je tu lud, oni koji pišu takve baljezagrije po kojima ispada da bi danas deboto pa trebalo ostat doma jer je zbog posljedica nevremena opasno izaći iz kuće, da vam se što ne surga na glavu, ili ostatak svijeta koji je mirno spavao i jutros normalno otišao na posao.

Grane se lome, dalekovodi iskre, odroni se događaju, gromovi udaraju u stabla, sve je to redovito, poglavito u jesen i zimu, no to nipošto ne znači da na svaku slomljenu granu ili par kamenja na cesti treba pa proglašavati gotovo pa izvanredno stanje i sijati paniku.

Protekla dva dana na dubrovačkom području, za razliku od srednjeg i sjevernog Jadrana, malo se toga od crnih prognoza ostvarilo, a i pitanje je prognoza, još više njihova prenošenja u javnost, posebice kada i laici više znaju kako je dubrovačko područje specifično i da se s velikom količinom rezerve trebaju prihvaćati prognoze koje nisu lokalno prilagođene području od Pelješca južno do Prevlake.
Na koncu, najsmiješnije od svega je to, kad se pravo nevrijeme uistinu i dogodi, da ponestane neiskorištenih naslova.

Nije riječ o valu zapošljavanja, ne povećava se broj radnih mjesta u Gradu Dubrovniku, kazao je gradonačelnik Mato Franković o natječajima koje je Grad Dubrovnik objavio za sedam radnih mjesta o čemu je Dubrovnikpress.hr danas pisao OVDJE.

Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković dalje je pojasnio zbog čega su raspisani natječaji.:
- Riječ je o poslovima uz koje  ljudima  ističu ugovori. I dalje postoji potreba za tim istim poslovima te je Grad bio dužan raspisati natječaj za ta radna mjesta koja već postoje.   – kazao je za Dubrovnikpress.hr gradonačelnik Franković.

D.Mladošić

U noći s ponedjeljka na utorak na Dubrovnik se sručilo kišno nevrijeme, a dubrovačko područje prema nekim podacima bilo je čak najkišovitije na svijetu u tih par sati. I dogodilo se što se već događa za vrijeme obilnih kiša, zamutili su se izvori, a Vodovod je obavijestio javnost kako voda nije dobra za piće. Izbor Dubrovčana je kupiti par litara vode za piće ili čekati cisternu iz koje se može besplatno natočiti potrebnu pitku vodu.

Nije u svim dijelovima Grada Dubrovnika isto, ima i onih nešto sretnijih građana koji i dalje mogu točiti čistu vodu iz vodovodne mreže, a ima i onih dijelova grada u kojima je gore nego u drugim.

Zajedničko svima je da čekaju kada će proraditi dugo obećavani pročistač, a riječ je o najvećem investicijskom promašaju bivše i aktualne gradske vlasti, bivše i aktualne uprave Vodovoda Dubrovnik. Istina, aktualna gradska vlast i aktualna uprava Vodovoda projekt je naslijedila pa im valjda nije ni preostalo ništa drugo nego ga i završiti.
kutijeprocS druge strane, ako je istina što iz aktualne vlasti i uprave Vodovoda govore, da su bivši gradonačelnik Andro Vlahušić i njegov nekadašnji stranački pobočnik, bivši predsjednik uprave Vodovoda Valentin Dujmović, na šleperima, umjesto dijelova pročistača, donijeli prazne kutije kako bi zamazali oči javnosti ususret izborima, mogla je aktualna vlast i uprava Vodovoda i odustati od projekta, još onda kada je predsjednik uprave Vodovoda Lukša Matušić novinarima kazao kako nema pojma gdje su dijelovi pročistača koji su kao stigli u skladište, drugim riječima kako navodno i ne postoje. Manje bi to u konačnici koštalo nego ulaziti u nastavak izgradnje pročistača, projekta koji u startu košta 56 milijuna kuna, a za koji se još uvijek ne zna koliko će uistinu u konačnici, u upotrebi koštati.

PROČISTAČ BEZ RAČUNICE S JASNOM RAČUNICOM DA SE NE ISPLATI

Ekonomske opravdanosti izgradnje pročistača nema, no ispred ekonomske isplativosti svakako je zdravlje građana. Zato je naizgled njegova izgradnja opravdana, posebice u gradu za koji se bespotrebno ističe kako je jedan od „najbogatijih“ u državi i koji valjda kao olako, kao da je riječ o desecima saketića bombona, može sebi priuštiti potrošiti desetke milijuna kuna, na nešto što je naizgled bilo potrebno. Da je pročistač tek samo naizgled bio potreban „off the record“ priznat će to i stručniji i odgovorniji za projekt od običnog novinara sveznadara, javno neće nikad, dapače, demantirat će ako ih se imenuje. Ipak, računica o promašenoj investiciji je jasna sve dok računica pročistača nije jasna.
procistacin
Pa idemo redom.

U Dubrovniku je voda u prosjeku zamućena i nepogodna za piće 15 do 20 dana godišnje. Ostalih najmanje 340 i kusur dana voda je ispravna. Takva investicija za 15, 16 ili 20 dana u godini u kojima će pročistač građanima omogućiti da ne brinu o odlasku u butigu po pakiranje vode za piće nije opravdana. Kasnije ćemo vidjeti i zašto.

Nadalje, nije tajna da je izvorište na Ombli kroz osjetljivo krško područje povezano s odlagalištem smeća na Grabovici. S Grabovice ne dolazi zamućenje, ali dolaze drugi problemi. Izgleda to kao dovoljan razlog za izgradnju pročistača. Bio bi kad bi Grabovica „radila“ još desetljećima. Prema tome, ako se opravdanost izgradnje pročistača ide tražiti u povezanosti izvora s Grabovicom, mogućeg ulaska teških metala i bakterija s odlagališta u vodu, s druge se strane postavlja pitanje zar nije logičnije eliminirati uzrok onečišćenja.
omblavodproDrugim riječima, zar nije bolje 56 milijuna kuna i daljnje milijune koji slijede kad pročistač proradi u potpunosti, uložiti u izgradnju novog odlagalište ili spalionice. Nestala bi time dva problema, anulirao bi se utjecaj Grabovice na izvor vode i riješilo bi se pitanje odlaganja smeća. Grabovica se ionako mora zatvoriti i sanirati, a svakako će biti potrebno ulaganje u novo rješenje za zbrinjavanja smeća. Ovako će se financirati i pročistač i sanacija i zatvaranje Grabovice i izgradnja novog odlagališta ili spalionice.

PROBLEM STIŽE IZ BIH, VODOVOD ĆE PODNIJETI I TERET NJEGOVA RJEŠENJA I PROČISTAČA

Ako je najveći problem u zaleđu, odnosno Općini Ravno koja je tijekom potrage za pitkom vodom odgovorna za niz bušotina koje utječu na izvor Omble, ali i za nekontroliranu odvodnju otpadnih i kanalizacijskih voda, onda, slijedom posljednjih informacija u budućnosti problema neće biti. Osim što je već bilo dogovarano brtvljenje bušotina, slijedi i uređenje vodovodne i kanalizacijske mreže na Ivanici.

Inače, kako je Dubrovnikpress.hr pisao još 2014. godine, na području oko Ivanice bušotine su rađene još i prije Domovinskog rata pa su u tuzlanskom Geoprojektu, upravo na osnovu ondašnje dokumentacije, došli do navodno idealnih kota prema kojima su, na lokacijama koje prate tok rijeke Trebišnjice, probili bušotine. No, radnici tvrtke Geoprojekt iz Tuzle u tim i u bušotinama na samoj granici s Hrvatskom nisu našli dovoljnu količinu vode za opskrbu naselja. Prethodno su, još u svibnju 2012. godine predstavnici Općine Ravno zajedno s izvođačima radova pozirali ispred jedne od tada triju bušotina na Ivanici u kojoj je, kako su tada tvrdili, na dubini od 370 metara pronađeno dovoljno vode za to naselje. Obećavali su kako će vrlo skoro započeti s izgradnjom vodovodne mreže za Ivanicu, ali te radove nisu nikad započeli iz jednostavnog razloga - vode u bušotinama nije bilo dovoljno.
ravnosasStoga će u cilju zaštite izvorišta Omble veliki teret na izgradnji vodovodnog i kanalizacijskog sustava Ivanice pasti na Grad Dubrovnik, odnosno njegovu tvrtku Vodovod Dubrovnik uz pomoć Hrvatskih voda. Nedavno je o tome održan i sastanak u dubrovačkoj gradskoj upravi. Tako će, uz desetke milijuna kuna za pročistač, novac iz Dubrovnika i Hrvatske ići i za izgradnju vodovoda i kanalizacije u susjednoj državi. Kad se i taj problem riješi to je jedan, ako ne već i osnovni, uzrok manje za zamućenje vode u Dubrovniku. Na koncu će se financirati i pročistač i rješenje jednog problema zbog kojeg Dubrovnik treba pročistač.

Oko izvora je bušio i HEP, tijekom ispitivanja za projekt hidroelektrane. Riječ je manjim bušotinama koje navodno ne uzrokuju zamućenje. Više ne buši, a prema obećanjima gradonačelnika Mata Frankovića gradska uprava ustrajat će u kontriranju bilo kakva nastavka projekta i samim tim bušenja.

NITKO NE ZNA KOLIKO ĆE KOŠTATI ODRŽAVANJE PROČISTAČA, MILIJUN ILI DESET MILIJUNA KUNA GODIŠNJE, KAO NITI CIJENU ODLAGANJA MULJA

Uglavnom, ako se riješi Grabovica, ako se zaustavilo bušenje, ako će se zabrtviti postojeće bušotine, ako će se izgraditi vodovodna i kanalizacijska mreža Ivanice, čemu onda ulaganje u pročistač?! Je li nestrpljivost, odnosno potrebno vrijeme koje za sve to realizirati kako bi Dubrovčani i bez pročistača imali 365 dana čistu vodu, uistinu opravdava investiciju pročistača za koju još nitko ne zna koliko će koštati? Svi navedeni problemi, kada se riješe, ne donose nove troškove ili su oni minimalni, a pročistač će i nakon izgradnje koštati i koštati, trošak pročistača bit će konstanta.

Naime, nakon svega navedenog javnosti treba reći kako nisu poznati troškovi održavanja pročistača koji, neslužbeno se može čuti mogu biti milijun, ali i deset milijuna kuna godišnje.(?!) Pročistač, koji će raditi 365 dana u godini, a ne samo onih 15 do 20 dana koliko traje prosječno zamućenje godišnje, u sljedećih pet godina, u roku u kojem se mogu riješiti i Grabovica i bušotine i Ivanica, može tako koštati startnih 56 plus pet milijuna za održavanje, ali može koštati i 56 plus 50 milijuna, pa i više. S godinama se naravno povećava i broj milijuna, a i uz redovno održavanje doći će i do dotrajalosti opreme koju će trebati zamijeniti.
prositacobilazakA gdje je još ulaganje u odlaganje mulja, za što je također još nepoznat točan trošak koji će se također brojati u desecima milijuna. Te nepoznanice opet su naslijeđe bivše gradske uprave i opet je ta enigma mogla biti razlog da aktualna gradska i uprava Vodovoda prekine projekt, ali nije.

Zašto nije? Pročistač je zapravo bilo rješenje koje je došlo linijom manjeg otpora prethodne gradske uprave, iako se i u njeno vrijeme pregovaralo s Općinom Ravno o bušotinama i mogućnostima da Dubrovnik pomogne u izgradnji vodovodne i kanalizacijske mreže na Ivanici, a nova je gradska uprava, unatoč tome što se konkretnije uhvatila realizacije tih dogovora, nastavila s idejom pročistača iz političkih razloga, istih onih zbog kojeg je projekt počela i bivša gradska uprava - da birači ne budu nezadovoljni onih 15 do 20 dana godišnje.
matofprocistacKako bi to naime izgledalo da je Mato Franković nakon preuzimanja dužnosti gradonačelnika rekao kako odustaje od pročistača? Vjerojatno bi ga „izjeli“ oni koji i ovih dana pitaju po društvenim mrežama zbog čega oni plaćaju vodu. Pa plaćaju je valjda iz istog razloga kao i svi ostali – potrošili su je, ako ne na piće, a onda na ispiranje zahoda, tuširanje ili zalijevanje cvijeća.

Umjesto priglupih pitanja zbog čega plaćaju vodu koju su potrošili sigurno je bilo bolje fokusirati se na prava pitanja, a ona glase koja će biti cijena i kvaliteta vode nakon puštanja pročistača u rad.

NEMA GARANCIJE DA VODA NEĆE POSKUPJETI KAO ŠTO NEMA NI GARANCIJE DA ĆE DUBROVČANI PITI VODU KVALITETE NA KOJU SU NAVIKLI

Na ta pitanja, koja se nesrazmjerno njihovoj važnosti suviše sramežljivo i rijetko postavljaju, još zapravo nema konkretnog odgovora. Predsjednik uprave Vodovoda Dubrovnik Lukša Matušić kaže kako će se boriti za to da (ionako skupa) voda nakon puštanja pročistača u rad ne poskupi.
luksamatusictkprocNema niti jednog razloga za ne vjerovati mu, ali ipak nitko to ne može garantirati, jer nije realno da uz veću cijenu proizvodnje cijena ostane dugo ista pa ni uz financijsku podršku Grada. Uostalom danas sutra, doći će neminovno neki novi predsjednik uprave, neki novi gradonačelnik ili gradonačelnica, a oni koji danas pitaju zašto plaćaju vodu koju su potrošili brzo će shvatiti da je jeftinije kupiti nekoliko paketa vode godišnje nego iz mjeseca u mjesec otplaćivati pročistač.

To je odgovor na ono gore postavljeno pitanje zašto je u gradu s prosječnim zamućenjem vode 15 do 20 dana godišnje investicija u pročistač neopravdana ili neisplativa, kako god. Jednostavno taj komod bit će skupo plaćen, a građani se varaju ako misle da ga neće platiti iz vlastitog špaga, kad-tad.

Drugo pitanje je kvalitete vode, a kad je riječ o pojmu kvalitete nije to samo pitanje bakteriološke ispravnosti. Ona će nesumnjivo s pročistačem biti bakteriološki ispravna, neće biti ni zamućenja. Ipak, nakon što prođe sve filtere i čudesa pročistača, kad konačno dođe do rubineta, jesmo li uvjereni i može li Dubrovčanima, naviklima na svoju „punu vodu“, itko garantirati da će poteći ona voda, makar je ona tekućina bez okusa i mirisa, poznatog im okusa i mirisa? Ili će to biti nešto nalik na zagrebačku ili „bljuzgu“ nekog od drugih europskih gradova gdje građani svakodnevno kupuju pakiranu vodu za piće iako im je ona s rubineta, filtrirana kroz pročistač, bakteriološki ispravna? Garancije nema.

Zamjenik župana Joško Cebalo, v.d. pročelnice UO za društvene djelatnosti DNŽ Jelena Dadić u pratnji v.d. ravnateljice Doma za starije Dubrovnik Vesne Babarović obišli su danas prostorije ”Termoterapije” u Staroj Mokošici, koja je uslijed sinoćnjih obilnih kiša poplutala.

Korisnici Doma su zbrinuti i na vrijeme im se osigurala sva potrebna skrb, no materijalna šteta na Domu je velika. Zamjenik Cebalo istaknuo je kako je najvažnije da korisnici u nijednom trenutku nisu bili ugroženi te da je koliko toliko normalno funkcioniranje ponovno uspostavljeno. Zahvalio se vrijednim radnicama i radnicima Termoterapije, kao i vatrogascima koji su radili na čišćenju prostora. Nakon procjene štete, Doma za starije Dubrovnik i Županija će sanirati štetu u najkraćem mogućem roku.

DPP

Stranica 5 od 26

frendy250

fabrio banner 250 2019

italiana banner 250 2019

aerodrom250

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019