Nedjelja, 02 Lipanj 2024 07:26

KOMUNISTI SU HOMOSEKSUALCE STRADUNOM VODILI VEZANE NA ŠETNJU SRAMA, ONI SAD ZA SVOJA PRAVA NOSE JUGOSLAVENSKU ZASTAVU

Piše:
KOMUNISTI SU HOMOSEKSUALCE STRADUNOM VODILI VEZANE NA ŠETNJU SRAMA, ONI SAD ZA SVOJA PRAVA NOSE JUGOSLAVENSKU ZASTAVU Foto: Darko Tomas / CROPIX

Pod geslom „Ustale i ostale! – Ustali i ostali!” u Zagrebu je u subotu održana „Povorka ponosa” LGBTIQ+ zajednice. S 23. „Povorke ponosa” sudionici su poslali poruku „svima koji bi htjeli da ih nema” da to „neće moći i neće proći”.

Ta poruka sasvim je jasna i razumljiva, ali s „Parade ponosa”, osim te, poslana je i jedna poruka koju je teško razumjeti. Naime, usred raznih zastava duginih boja i hrvatskih zastava našla se i jugoslavenska.

povorka ponosa 020624 1 min

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Što na „Paradi ponosa” radi zastava države koja ne postoji već više od tri desetljeća teško je dokučiti na razumljiv način. Otpor fašizmu?! To se može iščitati iz slogana koji aludira na otpor ustaškoj prošlosti.

Osim što je uistinu više vrijeme da se otpor fašizmu i ustašluku u Hrvatskoj prestane vezivati isključivo za Jugoslaviju i crvenu zvijezdu petokraku (kao da biti antifašist isključivo znači biti i komunist ili valjda Jugoslaven), boriti se za ljudska prava LGBTIQ+ osoba nošenjem jugoslavenske zastave potpuno je pogrešno i dapače pomalo suludo, jer...

... ako su u nekoj državi ljudska prava homoseksualaca i drugih pripadnika LGBTIQ+ zajednice bila pogažena onda je to bila upravo Jugoslavija.

OSIM U ZATVOR ZA HOMOSEKSUALNOST SE U JUGOSLAVIJI IŠLO I NA PRISILNI RAD

Homoseksualci u Jugoslaviji nisu npr. mogli biti članovi Komunističke partije, ali to im je bio najmanji problem s obzirom na to da su zbog svojih seksualnih sklonosti mogli završiti i u zatvoru. Tek 1977. godine u Jugoslaviji je počela dekriminalizacija homoseksualnosti, a tada su to učinile tri tadašnje jugoslavenske republike, Hrvatska, Slovenija i Crna Gora i jedna autonomna pokrajina – Vojvodina. Prije toga, tek 1973. godine u SR Hrvatskoj je homoseksualnost skinuta s liste mentalnih poremećaja.

Za mušku homoseksualnost do 1977. godine, a osim navedenih, u drugim republikama i kasnije, moglo se ići u zatvor od 1951. do dvije, a od 1959. do godinu dana, na prisilni rad na slobodi (danas bismo rekli društveno koristan) ili se, ako je sud bio milosrdniji, moglo proći i s novčanom ili uvjetnom kaznom. Procjenjuje se kako je nešto više od 500 muškaraca kažnjeno, od toga oko 200 u Hrvatskoj, uglavnom na manje kazne, dok, zanimljivo, lezbijski odnosi nisu kažnjavani kazneno već „samo” prekršajno.

Nije Jugoslavija bila iznimka, dapače, imala je među socijalističkim i komunističkim državama možda i najblaži odnos prema homoseksualcima. Nemojte misliti da je na zapadu bilo puno bolje. U isto vrijeme ni mnoge zemlje zapada nisu se proslavile odnosom prema homoseksualcima pa je npr. u Zapadnoj Njemačkoj sve do 1969. vrijedio nacistički zakon prema kojem su osuđeni deseci tisuća ljudi.

UMJESTO DEKRIMINALIZACIJE USLIJEDILI PROGONI

No, vratimo se Jugoslaviji... Iako je u partizanskom pokretu prethodno, tijekom Drugog svjetskog rata, zabilježena i jedna smrtna kazna zbog homoseksualnih odnosa, o dekriminalizaciji homoseksualizma razmišljalo se 1949. čime bi Jugoslavija postala jedna od rijetkih europskih zemalja koja bi to učinila u to vrijeme. Ipak do toga nije došlo, ali 1951. je barem došlo do dekriminalizacije lezbijstva koje se, kako je već spomenuto, dalje kažnjavalo prekršajno. Odnos prema lezbijstvu bio je tada sličan i u zapadnim zemljama.

Osam godina kasnije, 1959. ublažen je zakon, smanjene su zatvorske kazne za muški homoseksualizam s dvije na maksimalno godinu dana. U poratnom razdoblju do 1951. godine, s obzirom na to da predratni zakoni nisu imali tzv. apsolutnu snagu, do donošenja novog zakona bilo je vrijeme svojevrsnog vakuuma u kontekstu kažnjavanja homoseksualizma pa se homoseksualce kažnjavalo na razne načine, ali uglavnom blaže.

Najteže za homoseksualce u Jugoslaviji bilo je upravo od te 1951. godine do ublažavanja zakona 1959. godine. U tom razdoblju na njih je zapravo bio otvoren svojevrsni slobodni progon kao na neprijatelje naroda koji kvare omladinu, a na homoseksualizam se gledalo kao na „proizvod zapada” koji ruši sistem. Tih godina mnogi su homoseksualci bili proganjani, a prema pojedinim izvorima čiju je pouzdanost, treba se naglasiti, teško provjeriti, u Dubrovniku su članovi Komunističke partije muškarce osuđene zbog homoseksualizma vodili vezane preko Straduna na „šetnju srama” i kamenovanje. Bila to istina ili ne, svi ostali fakti ukazuju na to da je Jugoslavija bila sve samo ne naklonjena homoseksualcima. I onda se zastava te i takve Jugoslavije nosi na „Povorci ponosa”.

povorka ponosa 020624 2 min

Foto: Darko Tomas / CROPIX

TVRDNJA IZ ZAGREB PRIDE-A POGREŠNA JE KOLIKO I JUGOSLAVENSKA ZASTAVA KAO SIMBOL LJUDSKIH PRAVA HOMOSEKSUALACA

U kratko vrijeme drugi je to veliki gaf organizacije Zagreb Pride koja je u vrijeme predizborne kampanje javno objavila imena 11 političara, za koje su oni rekli kako je poznato da je riječ o homoseksualacima unatoč tome što se trojica među njima nisu javno deklarirali homoseksualcima.

To je tada prošlo poprilično bezbolno po Zagreb Pride iako kritika jest bilo, ali prilično skromnih, posebno onih na njihove imbecilne tvrdnje da „seksualni i rodni identitet nije privatna i intimna stvar čovjeka, nikada nije bio i ne može biti”. Nije samo ako netko želi da nije pa je sve zapravo obratno od te njihove tvrdnje, baš kao što jugoslavenska zastava u ovom kontekstu simbolizira sve obratno od prava homoseksualaca, odnosno LGBTIQ+ osoba.

Propust organizatora „Povorke ponosa” s jugoslavenskom zastavom koju je trebalo ukloniti s ovog događaja, ne samo iz razloga navedenih ovdje, ne može naravno biti propust svih sudionika povorke, uostalom, možda je netko od njih barem rekao „odskakutaj”, a bilo je tu i političara, oni pak ni okom trepnuli nisu.