Nedjelja, 01 Listopad 2023 13:02

MOŽDA JE NEKIMA TREBALO POSLATI POZIVNICE DA SE OSJEĆAJU VEĆIM I ZNAČAJNIJIM OD POKOJNIKA

Piše:
Komemoracija za Mila Hrnića u Kazalištu Marina Držića Komemoracija za Mila Hrnića u Kazalištu Marina Držića Foto: Božo Radić / CROPIX

Tri puta je pobjeđivao na najvećem i najpopularnijem festivalu zabavne glazbe u Jugoslaviji, Splitskom festivalu, izdao je 20 albuma i prodao iz u više od milijun primjeraka. Lista njegovih hitova koji su odzvanjali od Vardara pa do Triglava je poduža, pjevate ih uglavnom i danas, nezaobilazni su neki od njih na slavljima. Punio je dvorane u kojima bi po jednom koncertu bilo više ljudi nego što su mnogi dubrovački glazbenici okupili za cijeli život. Njegovo ime je naravno Milo Hrnić i sve ove podatke ste vjerojatno već pročitali prethodnih dana nakon što je preminuo u 78. godini života.

Kad je preminuo bile su ga pune društvene mreže, „vješali” su se njegovi spotovi, udarali „lajkovi” i emotikoni na objave, glazbenici, kolege, politčari davali su izjave medijima, pisale su se srceparajuće poruke, sve je bilo zapravo onako kako obično i bude kada umre velika zvijezda, a Hrnić jest bio velika zvijezda.

Za velike zvijezde obično se organiziraju i komemoracije. Kad je riječ o glazbenicima obično ih poprate i nastupi kolega, prijatelja, bude to poprilično emotivno. Bude, ako nije riječ o – Dubrovniku.

Dubrovnik je i inače grad ljudi sa štapom u guzici, grad ljudi koji tuđe uspjehe ne priznaju ili ih teško priznaju, grad ljudi kojima je sve bolje ako nije iz Dubrovnika, osim kad im netko spomene da je to tako, onda su im usta puna Dubrovnika i Dubrovčana, ali kad tu ljubav prema Dubrovniku i poštovanje prema ljudima trebaju iskazati, e onda tu sve nekako, je li, „malo zapinje”.

„Malo” je „zapelo” tako i na komemoraciji Milu Hrniću. Kad se oduzmu članovi obitelji u Kazalištu Marina Držića okupilo se, slovima i brojem, dvadeset i četvero ljudi, 24, hajde ako smo nekoga preskočili neka zaokružimo na 30.

Mate Mišo Kovač, Oliver Dragojević pa Milo Hrnić... U žanru glazbe kojoj je pripadao i Milo Hrnić, ovaj Dubrovčanin uz navedeni dvojac zapravo je od konca 70-tih i kroz 80-godine prošlog stoljeća bio jedina konstantna zvijezda. Možda to i nije tako, možda je bilo još nekog, teško se i sjetiti nekog imena nakon toliko godina, ali valjda i to da se teško sjetiti nešto govori pa je stoga zapravo sasvim nebitno pripada li tercetu, kvartetu ili možda oktetu zvijezda tih godina, Milo Hrnić bio je u vrhu popularne glazbe dalmatinskog melosa.

Gotovo nitko od dubrovačkih glazbenika, osim šefa HRT-ova centra u Dubrovniku Hrvoja Španića gotovo nikoga od novinara i urednika Radio Dubrovnika na kojem su često puštali njegove pjesme, ugošćavali ga pa u konačnici i prijateljevali, surađivali, koristili njegovu glazbu za jinglove. Nikoga od gradskih vijećnika, niti aktualnih niti onih s kojima je dijelio klupe nismo zamijetili, ako je tko bio, ispričavamo se. Isto vrijedi i za bivše mu stranačke kolege iz HNS-a.

Veliki dio iz spomenutih skupina plakao je po društvenim mrežama kao da im je otišao najbolji prijatelj ili član obitelji, neki su doslovno tako i pisali, ali na komemoraciju nisu došli.

Komemoracije jesu tužni skupovi, ali komemoracija Milu Hrniću imala je tu dodatnu težinu tuge kao podsjetnik na to u kakvom gradu i među kakvim ljudima živimo, ljudima koji teško probavljaju da nisu požnjeli uspjeh koji je postigao netko drugi. Možda se nekom od njih Milo Hrnić i za života zamjerio, možda je nekom od njih negdje i nekad rekao nešto što nije trebao, možda je to uistinu tako, ali ne postoji možda u konstataciji da je bio jedna od najvećih dubrovačkih zvijezda prošlog stoljeća, a zvijezde se ne ispraćaju tako, osim naravno u Dubrovniku. Možda je eto trebalo pojedincima poslati pozivnice, to bi bilo onako tipično dubrovački, da se osjećaju većim i značajnijim od pokojnika, barem eto u trenutku njegove smrti jer mu za života po glazbenim uspjesima i zvjezdanom statusu nisu bili ni do koljena.