Prikazujem sadržaj po oznakama: bal

Eto, u petak je otvoren Dubrovački karnevo, kažu, 21. po redu, otvorila ga je, prikladno, zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić pa je u toj zgodi rekla kako je „tradicija maškaravanja u Dubrovniku duga stoljećima”. Iako nije Jelka Tepšić kriva što je netko prije 21 godinu zamislio kako karnevo počinje s njim/njom, u gradskoj upravi i Turističkoj zajednici grada Dubrovnika, kao organizatori, mogli bi se konačno sami sa sobom dogovoriti je li Dubrovnik ima tradiciju karnevala, odnosno veljuna, a ima je, ili je ovo uistinu tek 21. karnevo.

Karnevala je vazda bilo i bit će ga, samo je pitanje u kojoj mjeri i kakvom obliku, svi smo mi pomalo dio karnevala i on je s nama i kad nije doba veljuna, ne treba ga organizirati ni Grad ni Turistička zajednica i uzalud trošit solde, jer ovo što se događa oko karnevala u Gradu, u karnevalskom duhu rečeno – a bolje tim soldima obrisati guzicu, bili bi svrsishodniji, nego ih bacati na manifestaciju koja skoro pa nikoga ne zanima.

Ma da, koronavirus je u điru, pa što onda i očekivati od karnevala... No, upravo u tome i jest stvar, u tom nesretnom spoju COVID-a i karnevala i što će se otužni COVID karnevo koji nas očekuje zapravo po malo čemu razlikovati od žalosnih karnevala svih prethodnih godina. To je ono tužno, za nekih 20 ili 30 godina, gledajući fotografije teško će biti zamijetiti razliku između karnevala održanog usred korona krize i, recimo, karnevala od prije dvije, tri, pet ili deset godina.

Tradicija veljuna, koja je svoj vrhunac, iako duga, doživjela ipak duboko nakon pada Republike, 20.-tih i 30.-tih godina prošlog stoljeća pa zamrla s Drugim svjetskim ratom i na velika se vrata počela vraćati s Njarnjasima koncem pedesetih te opet imala novi vrhunac 70.-tih i 80.-ih godina, nakon zadnjeg, Domovinskog rata, lagano se gasila, tinjala je dugo, ali se više nije rasplamsala.

Nema više Njarnjasa, nema više ni hotelskih maškarata iz 70. i 80.-tih, neki su drugi hotelijeri danas među nama, bez smisla i osjećaja za sredinu u kojoj zarađuju, a teško je i pronaći izraz kojim bi se mogao deminutivizirati, odnosno dočarati današnji plamičak karnevala. Da nema povremenih škeraca Udruge Nazbilj i taj bi se plamičak odavno ugasio.

Dubrovački veljun uokviren u službenu manifestaciju u kojoj najveću pozornost dobije maškarana parada dječjih vrtića i đaka nižih razreda osnovnih škola, uz ultime od karnevala koji odaju dojam kao da su epidemiološke mjere ograničenja okupljanja već godinama na snazi, lišen je karnevalskoga duha, jer karnevali i inače, kada postanu manifestacije pod okriljem službene vlasti, prestaju biti karnevali i, da parafraziram Johnnya i apostrofiram „slavni” Pipun party kao pandan neuspjehu Dubrovačkog karnevala, pretvaraju se tek u provincijske balove s pipunom na kraju.

Ipak, ono što je nagore od svega, uobičajeni dežurni krivac ne postoji, lako bi bilo da je tako, jer ipak nije to ni Grad ni Turistička zajednica Grada, još manje npr. Udruga DART ili neki drugi sudionici, istinski se potrude, čak ni programi ne budu loše zamišljeni, već veljun jednostavno očito malo koga više uopće zanima, pa eto, opet u karnevalskom duhu, valja priznati: „Čeljadi, u kurcu smo i za kurac smo.”

Tek ako se opet ni za krafen na maškarati ne bude imalo, možda se i veljun vrati, neće trebati onda manifestacije organizirati, bit će karnevo svaki dan.