Prikazujem sadržaj po oznakama: crv

Nekada na istočnoj obali Jadrana jedan od napopularnijih mamaca crv iz mulja danas je skoro zaboravljena ješka. Posve nerazumno jer je hrana većine, a omiljena poslastica najcjenjenijih priobalnih i pridnenih riba poput arbuna, fratra, kantora, ovrate, lista, smuduta, ovčice, sarka, trlje... Osim toga, prikladan je za lov brojnim tehnikama, kako s obale, tako i iz plovila...

Crvi iz mulja, poznat i kao muljaš, a u znanosti kao Nereis diversicolor, pripada skupini mnogočekinjaša, poput velikog morskog crva. Osim po brojnim čekinjama, zbog kojih podsjeća na stonogu, lako ga je prepoznati po crvenkasto - smećkastoj boji, ali i odsjaju u svim bojama. Živi u tunelima koje u zoni plime i oseke kopa u muljevitom dnu ušća rijeka, rječica i potoka u more. Iako može narasti do 100 mm dužine i 5-6 mm debljine, većina lovnih primjeraka je upola manja. Nekada brojna i vrlo napučena naselja tog crva danas su prorijeđena.

Muljaši se najlakše love u vrijeme oseke, tako što se izbacuje lopatom na obalu, a zatim pretražuje gusti mulj u kome žive. Najbolje je gomilice mulja jedno vrijeme ostaviti na suncu, kako bi se odozgo osušile. Potom ih treba prevrnuti i pokupiti crve, koji se u potrazi za vlagom skupljaju s donje strane gomilice.

Iako su muljaši veoma osjetljivi, u životu ih se može održati i po nekoliko dana. Nikako ih ne treba držati u vodi, jer u njoj brzo ugibaju, nego u mulju ili među vlažnim lišćem tamarisa te algi. Posudu u kojoj se čuvaju treba ostaviti na tamnom i hladnom mjestu, osobito tijekom toplih ljetnih dana.

Muljaš se najviše koristi u pridnenom ribolovu blizu obale, kako s obale, tako i iz plovila. Idealan je za lov u lukama i lučicama, gdje ga uzima veliki broj riba, počevši od cipola, kokota, ovrate, lista, preko smuduta, pirke, škrpine, škrpuna... Spada u najbolje mamce za lov bukve, cipola, sarka, ukjate, smuduta, iglice, vrnuta, lice modrulje i drugih riba plovkom i bolonjez te meč štapovima. Dosta se koristi u lovu vodenom kuglom te plivajućom, sporotonućom ili tonućom bombardom (zbirolinom). Kao zamjena za filetić ribe ili trakicu pancete, može se upotrebljavati u laganoj obalnoj penduli na ukjate, iglice i druge manje grabljivice, ali i smudute. Prilikom povlačenja crvić izazovno leluja i uvrće se pa grabljivicama najvjerojatnije nalikuje ribici.

Ovisno od veličine mamaca, ali i očekivane veličine i vrste plijena, muljaši se na udicu mamče pojedinačno ili skupno. U oba ih slučaja treba probadati ovlaš, potkožno, kako bi pretrpjeli što manje povrede pa zato što duže živjeli i bili živahni i privlačni. Da bi ih se što manje oštetilo, nužno ih je mamčiti na udice od što tanje žice. Najbolje ih je probadati po sredini, da bi pokretnim krajevima mamili ribe. U lovu sitnih vrsta, primjerice bukve na plovak, obično se koristi samo jedan manji crvić, dok je velikoustom i proždrljivom smudutu te drugim većim grabljivicama neophodno ponuditi više crvića.

Muljašu, kao i drugim crvićima, život na udici se može znatno produžiti ako ih se ne probada, nego po nekoliko komada složi u snopić i veže za vrat udice. U tu svrhu je najbolje koristiti specijalnu elastičnu nit, tzv. filoelastico, ali poslužiti može i nit od likre izvučena iz ženske najlon čarape. Takvo je mamčenje odlično za lov smuduta i ovrate.

Loša osobina ovog crvića je to što je mekan i nježan, pa ga dosadne sitne ribe često „obrste“ s udice prije nego ga krupne i primijete. Baš zato što treba često kontrolirati udicu i ponovo je mamčiti, muljaš nije najpogodniji za lov dalekim odbacivanjem, nego za ribolov na manjim rastojanjima.

Zbog korona virusa na naše tržište iz Italije i Francuske ne stiže bibi, goli štrcaljac, najrabljeniji mamac za ovratu, čija sezona najboljeg lova upravo počinje. To je uzrokovalo povećanu upotrebu te nestašicu i poskupljenje velikog crva, drugog najcjenjenijeg mamca za lov „kraljice“. Zato su mnogi „komarčerosi“ prisiljeni koristiti ostale mamce, što i nije loše, jer su mnogi od njih vrlo dobra zamjena, u nekim slučajevima i bolje rješenje od golog štrcaljca i velikog crva.

Među takvim mamcima su i dva koji se u ovo doba godina češće nego inače mogu pribaviti na ribarnici. Osim toga, oba su vrlo selektivna - mogu ih jesti samo ovrata i ostale najcjenjenije i krupne ribe.

Prvi je rak, gambor kod nas naviše poznat pod imenom vabić. Naraste do 20 cm dužine i 70 grama težine, ali mu je prosječna lovna veličina upola manja. Ima velike i snažne hvataljke, čiji stisak može biti bolan i za čovjeka. Sivožućkaste je do sivorumenkaste boje, a ono što ga najviše razlikuje od drugih rakove jesu dvije tamnoljubičaste pjege koje nalikuju očima pa taj rak izgleda kao da ima dvije glave.

Osim što je zbog tvrdog oklopa krajnje selektivan, vabić je zbog istog razloga i vrlo otporan mamac. S lakoćom podnosi daleko bacanje. Uz to, namamčen kroz tijelo dugo živi na udici. Također, odlično podnosi i boravak izvan vode pa ga je lako čuvati do upotrebe. Najbolje u posudi s morem ili tek vlažnom morskom travom.

Udičari koji love s njim tijekom čekanja komarče osjećaju na priboru bezuspješne napade ostalih riba na vabića. Ako i njih žele loviti, moraju osloboditi tijelo raka od oklopa. To se radi slično kao sa škampom. Svjetlo i mekano meso vabića slasni je zalogaj svim jadranskim ribama, ne samo onima koje se love čekanjem na dnu, odnosno onima koji ga i na njemu inače viđaju. Najbolje ga je mamčiti kroz sredinu, jer se tako najbolje drži na udici, čiji vrh ne mora viriti iz mamca, jer je meso vabića mekano.

Drugi odlični mamac za ovratu koji se u ovo doba godine češće nego inače može kupiti na ribarnici ili kod kočara jest puž šljem. Nalik je volku, ali ima veći postotak mesa od njega, jedva primjetne bodlje i veće stopalo. Naraste do 10 centimetara dužine i 70 grama težine, ali prosječni lovni primjerci teže oko 30 grama. Boja oklopa mu varira od žučkastorumene do svjetlosmeđe.

Meso šljema je nešto mekše od volka, ali još uvijek dovoljno žilavo da ga ne mogu jesti mnoge ribe pa se i za selektivni, lov samo komarče, može nadijevati bez oklopa. No, za takav lov ga je ipak bolje koristiti cijelog.

Mamči se tako da mu se najprije sa stopala sastruže najtvrđi, površinski sloj pa kliještama uklone dijelovi oklopa koje strše oko otvora kućice da bi meso puža bilo dobro vidljivo i kad je posve u kućici. Zatim se udica zabada odmah ispod stopala, paralelno s njegovom površinom, obvezno tako da vrh udice viri vani.

Za lov vrlo dalekim bacanjem šljem je najbolje nadjenuti na dvije udice, na način prikazan priloženim crtežom. Kraj zaobljene strane otvora se izbuše dvije rupice i kroz njih se provuče klizna udica, koja je za broj manja od one koja se postavlja u stopalo. Na privez, između dvije udice dobro je postaviti gumeni stoper kome je zadatak da kliznu udicu zadrži na željenom rastojanju od glavne udice.