Prikazujem sadržaj po oznakama: reket

Da bi ga tužili za klevetu, uprava Dubrovačke televizije morat će pričekati da gradonačelniku Matu Frankoviću istekne mandat u Hrvatskom saboru. Naime, Sabor je danas odbio Frankoviću skinuti inunitet, postupivši po preporuci Mandatno-imunitetnog povjerenstva čiji je stav da se u slučaju privatnih tužbi, uglavnom zbog kaznenog djela klevete, ne skida imunitet.

Kazneni postupak može se nastaviti nakon isteka zastupničkog mandata jer zastara ne teče dok postoje opravdani razlozi zbog kojih se postupak ne može provesti.

Franković je inače prije nekoliko mjeseci u svojim medijskim istupima progovorio o medijskom reketu, odnosno kazao je kako je vlasnik Dubrovačke televizije Orsat Zovko od njega tražio da Grad i gradske tvrtke za taj medij osiguraju četiri milijuna kuna ili će, prema Frankovićevim tvrdnjama DUTV „okrenuti ploču”.

Protiv vlasnika Dubrovačke televizije gradonačelnik Franković podnio je i kaznenu prijavu, no DORH ju je nedavno odbacio.

nm

U Hrvatskoj je moguće, kad konačno profunkcionira ono što nazivamo pravnom državom pa i jedan „veliki igrač” fasuje, da vlast netko prozove za reket. A upravo to učinio je novinar Večernjeg lista Denis Derk. Rijetki su Dubrovčani čuli za tog novinara Večernjaka, piše on naime ne baš utjecajnu kolumnu Kulturalizacija, a eto u toj kolumni uhvatio se Derk, koji prati kulturu, dubrovačke žičare i prozvao dubrovačku vlast kako reketari jadnog poduzetnika.

Kad se pročita pamfletić pod naslovom „Reketarenje privatnog ulagača u žičaru na Srđu”, koji je prije nekoliko dan taj novinar napisao za Večernji list, ne može se ne steći dojam da čovjek kao da živi u paralelnom svemiru. Naime, nakon što je Carinska uprava pečaćenjem postaja onemogućila rad žičare Derk piše kako je „dubrovačka gradska vlast bila euforična od sreće i pucala od ponosa, kao da Dubrovnik živi od proizvodnje željeza ili farmaceutske industrije, a ne od turizma”. Nakon što se zapitao „zašto je zatvaranje žičare oduševilo dubrovačke gospare na pragu glavne turističke sezone”, Derk i sam odgovara kako je razlog tome očekivanje „da im vlasnik žičare isplati sva dugovanja koja ima prema Gradu” i da je „riječ o milijunskim iznosima”.

I dok dalje u svom tekstu ističe kako se zakoni moraju poštivati pa se tako ono što se mora platiti, mora se i platiti, obrušava se i na dubrovačke novinare. Smeta mu naime što su mediji, izvještavajući o zatvaranju žičare „u prvi plan stavljali činjenicu da privatna tvrtka duguje novac gradu Dubrovniku i da je zbog toga žičara i blokirana”.

A što su to novinari trebali staviti u prvi plan dok su izvještavali o žičari nego činjenicu da je ona zatvorena jer tvrtka koja njome upravlja već devet godina izbjegava podmiriti svoja dugovanja prema Gradu i državi?!
Prema Derku, dubrovački su novinari trebali u svojim izvještajima naglasak staviti na činjenicu da je „privatna tvrtka uložila vlastiti, ne mali novac u gradnju i obnovu devastirane i u ratu srušene žičare”.
Dubrovački novinari krivi su jer nigdje nisu spomenuli „da je uskrsnućem žičare koja turiste vozi gotovo iz stare gradske jezgre do ponosnog Srđa turistička ponuda Dubrovnika dobila dodatnu, važnu atrakciju kojom se uostalom puni i državni proračun, zapošljavaju ljudi, ali se i turiste bezbolno i ugodno dovodi do tvrđave Imperial u kojoj je ne tako davno doslovno obranjen grad od agresora”.

Uhvatio se Derk i naknade koju bi Excelsa nekretnine trebale platiti Gradu, a koja bi prema njegovoj procjeni trebala „biti pravična i racionalna, kako bi ulagač imao motiva za daljnja ulaganja u Dubrovnik”.
Zanimljiva je i njegova teza „da gradske uprave ne smiju reketariti privatne ulagače, jer privatni ulagači nisu kasice -prasice koje se može unedogled musti” jer „kriteriji za koncesije moraju biti održivi i pošteni i moraju biti u skladu s ulaganjima koje su privatni ulagači uložili u neki objekt, pogotovo kada se radi o svojevrsnom infrastrukturnom projektu kao što je to slučaj s dubrovačkom žičarom”.

„Da je grad Dubrovnik sa svojim gradskim upravama sagradio poštenu cestu do Srđa, problem zbog aktualnog zatvaranja žičare bio bi manji.” - piše Derk pa nastavlja kako je „i grad Dubrovnik mogao obnoviti žičaru i sam zarađivati na prijevozu turista do Srđa, primjerice uz pomoć javno - privatnog partnerstva”.

Da. mogao je i Grad Dubrovnik obnoviti žičaru i sam na njoj zarađivati i tim novcem realizirati brojne kapitalne projekte. Mogao je i vjerojatno bi je bio i obnovio, njome upravljao i na njoj itekako zarađivao da se bivšoj gradonačelnici Dubravki Šuici iz nekog razloga nije žurilo prodati je, ali Derk to valjda ne zna, jer ne zanima njega zašto je i kako Grad ostao bez žičare, koju nitko mudar ne bi bio prodao ni za kakve pare, a kamoli ne za bagatelu, za koliko ju je prodala Šuica.

Ne zanima Derka u njegovu trabunjanju o reketarenju ni koliko je tvrtka koja upravlja žičarom dužna Gradu. Ne analizira on u svom pamfletu ni dugogodišnji odnos prema Gradu, kao ni činjenicu da već devet godina taj isti investitor ne želi obešteti ljude čije se kuće nalaze ispod trase te žičare. Briga Derka što investitor koji od prihoda od karata za žičaru ima preko 60 posto čiste dobiti, Gradu ne želi platiti niti onaj kikiriki iznos koji mu je ponudio.

Tom je novinaru Večernjeg lista, koji je inače diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu izgleda normalno da pravna država ne funkcionira, da se pravi razlika između pojedinih poduzetnika i građana jer građani svoje obveze redovno podmiruju, dok se isto ne može reći za baš sve poduzetnike, bilo domaće, bilo one inozemne s hrvatskim korijenima. No, zanimljivo je da Derka iz Zagreba ili gdje već obitava, odakle se Dubrovnik ne vidi, puno brine kolika će biti ta koncesijska naknada koji bi tvrtka koja upravlja žičarom trebala plaćati Gradu.

Izvjesni Derk u Večernjaku inače prati kulturu, odnosno kako piše, „prati književnost, kulturnu politiku, a po potrebi i kazalište te glazbu (u rasponu od klasike preko jazza do etna i tradicijske glazbe)”, a „već nekoliko godina piše i kolumnu Kulturalizacija”.

Neka se tog područja, možda mu to i bolje idem, jer o problematici žičare u Dubrovniku niti što zna, a niti izgleda želi znati. Zbog toga Derkov tekst nije iznošenje mišljenja zasnovanog na argumentima kojima bi branio svoju tezu i time se suprotstavio mišljenju većine, pa bi u javnom prostoru bio poželjan za diskusiju. Ne, njegov tekst doslovno je lupanje besmislica i baljezgarija, zasnovanih na ničemu, a u konačnici od Derka je gori samo urednik koji je takav napis pustio u javni prostor.