Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Najviše moguće oštra i pouzdana udica od vitalnog je značaja za uspjeh u udičarenju, a jedan od najčešćih razloga smanjenja oštrine, elastičnosti i snage udice jest – korozija, ruzina, hrđa. Zato, kako bi se izbjegli nepotrebni financijski troškovi, jer su udice zapravo najskuplji ribolovni pribor s obzirom na broj koji ih se koristi, ali i gubitke ulova s lošim udicama, u pravilu krupnijih riba, treba ih štititi od korozije. Štititi treba i udice koje proizvođači deklariraju kao nehrđajuće jer i takve korodiraju, ali sporije i manje od onih koje ne nose takvu oznaku.

Hrđa može oštetiti i neupotrebljenu udicu. Zato je o njenoj zaštiti treba brinuti već od trenutka nabavke. Kratkoročno je dovoljno držati udicu što dalje od vlage i soli, ali za čuvanje treba poduzeti i druge mjere zaštite. Najmanje što se može učiniti jest nove, još nekorištene udice do upotrebe ostaviti u originalnom pakiranju i iz njega vaditi samo onu koju će se odmah koristiti. Nikako ne treba vaditi udicu iz paketa mokrim prstima, jer je i to dovoljno da se pokrene proces hrđanja.

Originalne plastične vrećice i kutije su pogodne za kratkotrajno dok je za dugotrajnije držanje neupotrebljene udice bolje koristiti staklenke s hermetičkim poklopcem. Najbolje tek nekoliko udica istog oblika i veličine držati u što manjoj staklenki. S udicama je dobro, a za duže čuvanje neophodno staviti kakav hidroskopni, odnosno materijal koji iz zraka upija vlagu.

Najbolji odvlaživač je amorfni silicijev dioksid, poznatiji kao „silica gel“, koji se u obliku kuglica spakiranih u porozne vrećice dodaje u pakiranja obuće, elektronskih i ostalih proizvoda kojima smeta vlaga.

Nešto lošije, ali dostupnije rješenje jest - riža. Dovoljno je u staklenku staviti isti obujam riže i udica. Čuvaju li se udice duži period, dobro je u rižu nakapati nekoliko kapi ulja pa sve izmiješati. Najbolje je fino strojno, ali može poslužiti čak i jestivo ulje.

Osim riže, odlično i lako dostupno rješenje je talk za bebe. Još bolje je pomiješati talk i rižu.

Više njege i pomnijeg čuvanja nego nove zahtijevaju upotrebljene udice. Njih nikad ne treba držati pomiješane s novima, čak i ako se čuvaju na isti način. Početak njihovog hrđanja se najduže odlaže ako se nakon svake upotrebe operu u slatkoj vodi i osuše prije odlaganja.

Ako se radi o udici na varalici koja se čuva u originalnom pakiranju, ukoliko se ono hermetički zatvara, na njegovim suprotnim stranama je potrebno načiniti dvije male rupice koje će omogućiti cirkulaciju zraka i izlazak eventualno preostale vlage koju je upila varalica.

Nove i rabljene udice dobro je premazati crnim vodootpornim markerom jer neki njen sastojak sprječava hrđanje. Tko zna zašto, ali najboljim se pokazao crni. Udicu, ako nije posve nova, treba oprati u slatkoj vodi, dobro osušiti pa je obojiti markerom. Kada se boja djelomično izbriše, postupak treba ponoviti. Na taj način je osobito dobro zaštititi vrh udice nakon njegovog naknadnog oštrenja. Naime, oštrenjem se uklanjaju razni premazi koje proizvođač stavlja na udicu kako bi je zaštitio od hrđanja. Tako zaštićenu udicu lako je razlikovati od onih koja nisu naoštrena, a kad se boja izbriše lako prepoznati udicu koju treba ponovo naoštriti.

Prije ili kasnije, unatoč i najboljoj zaštiti te njezi, sve udice ipak počnu hrđati. Ako je nema toliko da bi značajno oslabila njenu snagu i elastičnost, udicu ne treba baciti nego očistiti. Krupnije pomoći minijaturne brusilice, a sve najlakše metalnom vunom za čišćenje posuđa. Tako očišćenu udicu najbolje je premazati lakom. U tu svrhu odlično će poslužiti lak za nokte. Osim očišćene, lakom je dobro premazati i dijelove novih udica na koje se postavljaju „mrdavci“, mekane varalice te spojeve krakova trokrakih udica, gdje one najviše hrđaju.

Tragajući za novim i učinkovitijim, ribolovci su zanemarili, čak i zaboravili, mnoge tradicionalne alate i načine lova, često djelotvornije od suvremenih. Tako se u lovu sipa, što je glavna djelatnost ribolovaca tijekom proljeća, industrijske varalice iz uporabe posve istisnule klasične alate i načine lova. Šteta, jer neki od njih su učinkoviti, ali i puno zanimljiviji od suvremenih. Primjerice „sipac“ - alat koji „radi na ljubav“.

U ne tako davnoj prošlosti, kada su se vremenske promjene događale „po redu vožnje“, naši su ribari početkom ožujka na pješčana i šljunkovita dna, pet do petnaest metara pod površinom, polagali snopove grana, šiblja i loze. Znali su da će sredinom ožujka jata sipa, vođena nagonom za razmnožavanje, doći u te podmorske vrtove „voditi ljubav” i ostaviti „morsko grožđe“ („uva di mare“) – grozdove jajašaca, te ih potom brižno čuvati. U tom ljubavnom i roditeljskom zanosu, sipe su bile laka meta špurtila i ostiju. Njima su ribari najčešće u kratkom razmaku izvlačili po dvije sipe nejednake veličine. Najprije veću, ali ne zbog njezinih dimenzija, nego zato što je ona obvezno ženka. Naime, ako bi prvo ulovili mužjaka, ženka bi „pustila crnilo“, dok bi mužjak slijep od pohote ostajao na mjestu i čekao povratak drage. Ako se to ne bi dogodilo, mužjak bi poslije kratkog vremena zaboravio staru i pohitao potražiti novu partnericu.

Tu iznimnu pohotnost mužjaka naši su stari koristili tako što su ih lovili prethodno ulovljenom ženkom. „Sigurecom“ ili pribadačom bi je zakačili za strunu, puštali na dno i lagano povlačili. Ne mogavši odoljeti, mužjak kome bi se našla u vidokrugu, odmah bi „zajahao” ženku i ne bi je ispuštao ni kad bi se našao na suhom. „Podvođenjem“ jedne ženke moglo se uloviti desetak i više mužjaka.

Kako su se mužjaci strastveno bacali i na uginule mamce, netko se dosjetio da im ponudi i umjetne. Tako je nastao „sipac“, drvena imitacija sipe. Najčešće je dugačak 15, širok sedam i debeo dva centimetra, s jedne strane ravan ili blago udubljen te obojeno u bijelo ili s bijelom veliku točkom kako bi se bolje vidio u noći. S druge strane je izbrazdan tako da oponaša sipu. Na njoj mogu biti i kapljice voska da oponašaju mrlje boje na koži, te „oči“. Radili su ih od sedefastih botuna i komada školjki, pločica olova, koje bi svako malo sastrugali da zrcale, te od komada ogledala. Ugledavši u „očima“ sebe, mužjak bi pomislio da vidi ženku. Kada su udice postale dostupnije, sipolovci su ih po nekoliko kačili na leđa varalica kako bi što više smanjili mogućnost gubljenja ulova.

Kao i sipa - mamac, „sipac“ se uzicom poteže 60-tak centimetara iza brodice koja se lagano pogoni veslanjem. Pritom sipolovac poviše površine i varalice drži mrežnu prihvatnicu. Mužjaci varalici prilaze sa svih strana. Ponekad je ne napadaju nego samo dodiruju, što se uočava po pomicanju „sipca“. Kad ga dodirne najčešće odmah shvati da se radi o prevari i brzo bježi. Tada siplovac ima samo 10-tak sekundi da zgrabi pravu i lažnu sipu. Ako mužjak ipak zajaši „sipac“ moguće ga je izvući ravnomjernim i sporim povlačenjem do barke.

Nakon pojave suvremenih varalica, „sipac“ je sve više padao u zaborav. Sada je rijedak čak i u muzejima. Jedan od rijetkih sačuvani, ovaj bodljikavi na slici, snimljen je u Pomorskom muzeju Orebić. Šteta što je tako, iz više razloga. Prvo, taj je alat iznimno selektivan, jer se njime love samo mužjaci, dok ženke ostaju produžiti vrstu. Drugo, „sipac“ nije ništa manje učinkovit od suvremenih varalica, u što se uvjerila skupina entuzijasta koja je istovremeno lovela „sipcem“ i lignjarićima. Treće, možda i najvažnije, šteta je što od zaborava nisu otrgnuta ta prava mala umjetnička djela pučke domišljatosti.

Iako su na pojedinim pozicijama na jugu proteklih dana ostvareni dobri ulovi s obale, udičari se kvalitetnijem, obilatijem i sigurnijem ulovu do sredine travnja mogu nadati samo ako se otisnu od obale. Najbolje do udaljenih brakova da na njima love kantore. Naime, oni su se počeli okupljati u jata za mrijest po pučinskim brakovima. Zato će u predstojećem razdoblju biti još manje oprezaeni pa je to prilika za obilat ribolov. Treba ih samo naći, najbolje na dubinama od 30 do 50, a noću i na samo 10 metara pod površinom. Uvijek je blizu vrha braka, ali nikad na njemu samom.

Kantor se stalno hrani, osobito intenzivno sada, pred i tijekom mrijesta pa se može loviti i danju i noću. Danju najbolje u rano popodnevnim satima. Još bolje se lovi noću. Naime, vrlo razvijeno čulo mirisa do ješke ga dovede i u potpunom mraku, u noćima bez mjesečine, čak uz to još i oblačnim. Ipak bolje se lovi kad s neba nešto svijetli. Također, najbolje ga je loviti po mirnom moru, posebno dobro u vrijeme plime i kad pušu vjetrovi iz trećeg kvadranta.

Prema literaturi, kantor teži do 2,5 kg, no ulovljeni su i kilogram teži! Međutim, u mrijestu su najčešće ženke prosječno teške šezdesetak te tridesetak dekagrama teži mužjaci. S obzirom na njihovu težinu, snagu ali i vrlo oštre zubiće, nikad nije sigurno hoće li zakačena riba biti i izvučena, bez obzira na jačinu pribora. Ipak, pribor od najlona debljine 0,25 do 0.30 mm daje dobre izglede za to.

Privez, čak i cijeli završnjak, sistem, je dobro izraditi od nevidljive fluorougljične strune. A izgled završnjaka može biti različit. Klasični „očenaš“ s tri udice je dovoljno dobar, osobito onaak kod koga su privezi postavljeni znatno dalje od olovnice na kraju pribora nego što je to uobičajeno kod univerzalnog bulentina. To znači da dužina priveza koji nosi olovnicu treba biti metar, čak i više. Razlog tome je što, suprotno vrlo raširenom mišljenju, kantor ne skuplja hranu samom na dnu nego i poviše njega. No, bez obzira na način kompletiranja završnjaka, olovnica na njemu treba biti teška tek toliko da ono polako potapa pribor.

S tako dugim završnjakom vrlo je teško loviti bez štapa. Dovoljan je kratak, od 1,8 do 2,4 metra, obvezno brže, akcije „A“, eventualno „B“. Vršnjak mu mora biti iznimno osjetljiv. Rola na njemu mora biti barem srednje brzine, veličine barem 50, a obvezno s vrlo preciznom i kvalitetnom kočnicom.

Kantor ima relativno mala usta pa takve trebaju biti i udice. Dovoljne su one širine luka 10 mm. Koristiti se mogu parangalke, udice oblika Aberdeen, ali su bolje Crystal, a najbolje one oblika Beak, s prstenom za vezivanje.

Nije osobito važno što se natičete na udice namijenjene lovu kantora. To mogu biti komadi svježe sarđele, gavuna ili lignje, trpa, školjki, ali najdraži mu je mekani dio velikog crva.

Uvijek gladnog i neopreznog kantora nije nimalo teško uloviti. Dovoljno je pustiti da olovnica odvuče namce do dna i kantor će se, ako je dolje, brzo i žestoko oglasiti. Čim je ugleda napast će, trgati i gutati mamac tako da će već za nekoliko sekundi biti zakačen na udicu ili je posve ogoliti.

Ukoliko mamac duže vrijeme ne bude napadnut, to još ne znači da kantor nije na braku. Naime, on običava obilaziti brak, čak i više njih ako su u nizu, tako da se možete dogoditi da ne vidi mamac. Zato je u lovu kantora dobro koristiti primamu, a primamljivati je dobro i prije i tijekom ribolova, barem dok se plov ne primami na uski prostor. Brum je najbolje pravit od usoljene sarđele. Međutim, ako je preslana, brzo će primamiti, ali ih i potjerati kantore. Da bi se to izbjeglo primamu treba izraditi od svježe samljevenu i malo posoljenu sarđelu, staviti u kakvu brumalicu i spustiti je malo poviše dna. Svako malo, ovisno o tome kako riba radi, brumalicu treba protresti.

Ako danju i nije, primamljivanje je obvezno u noćnom lovu kantara, s tim da se mala količine bruma trebaju povremeno izravno bacati u more što često za posljedicu ima da kantor mamac zgrabiti tik pod površinom.

Kad se zakači, kantoru ne treba kontrirati previše jako, jer bi se moglo dogoditi da udica prekine usnicu ribe za koju se najčešće zakači. Nije osobito borben. Tek povremeno se očajnički trzanjem tijela pokuša osloboditi. Ti njegovi trzaji na priboru se osjete kao udarci, što stvara dojam da se radi o krupnijoj ribi nego što je ulovljena. I pri prihvatu može doći do ponekog jačeg trzaja, ali, u pravilu, kantor otpor prestaje pružati na pola puta do površine.

S kantorom ili umjesto njega lovit će se i fratar, kavala, sarak, škrpina te tabinja, ovisno o tome gdje i kojim se mamcem lovi.

U ovo doba godina najbolja mjesta za ribolov s obale su luke i lučice. Osim najbrojnijih cipola, o čijem smo lovu pisali prije tjedan dana, u njima se uspješno mogu udičariti i brojne druge ribe. Loviti je najbolje na najdubljim mjestima, osobito dok se more još nije zagrijalo na barem 13 Celzijevih stupnjeva. Tehnike koje daju najviše šansi za uspjeh su „bolognese“ na pola dna te na dnu klasični odmet i „ledgering“, ribolov s priborom na kojemu je hranilica.  Obično mutna lučka voda omogućava upotrebu prilično debelih struna.

Od cijenjenih riba, u lukama se sada najbolje love ovrata i smudut (brancin). Štoviše, dok još zbog mrijesta ulaze u njih, u njima je moguće ostvariti i ulov krupnih, čak i kapitalnih „kraljeva priobalja“. Najprofitabilnija tehnika je lov sa što svježijom cijelom srdelom na „a'volo“, odmet bez dodatnog utega, s privezom, pjokom debljine 0,35 do 0,40 mm te dužine i preko dva metra. U takvom lovu, o kome smo detaljno pisali 10. veljače, brancinu treba dati vremena da uzme, čak i ponese mamac, pa kontrirati, snažno i odlučno, treba tek kad struna osjetno brzo silazi s kalema.

U isto vrijeme kad i lubin najaktivnija ja i ovrata. No, za razliku od brancina, ona ne ulazi u sve luke i lučice nego samo one duboke te u one u kojima postoji miješano morsko dno, odnosno tamo gdje ima vrlo raznovrsnu hranu- od danji s kamenih obala, preko volaka i rakova smiješanog do crva, rakova i školjki s mekanog dna.

Ovrata se u lukama i lučicama može loviti svim tehnikama. Krupne je najbolje loviti na dnu velikim crvom, volkom, dagnjom i ostalim školjkama s razbijenim oklopom, ali i svim ostalim mamcima koji su obmotavanjem elastične niti zaštićeni od napada sitnih riba. Manje primjerke bolje je loviti „bolognese“ te „ledgering“ načinom muljašem, pjeskuljom korejskim te ostalim malim crvima, čak i bigatinom, larvom zelene muhe, koji je inače jedan od najboljih mamaca za lov plovkom. Poput brancina, ovrata je najaktivnija od 90 minuta prije i poslije vrhunca oseke te isto toliko prije i poslije vrhunca plime.

Osim brancina i ovrate, od krupnijih riba u lukama i lučicama se zadržava i gruj. Loviti se može uz samu škrapastu obalu te u najdubljim predjelima. No, za razliku od brancina i ovrate, uglavnom je noćni plijen, ali je aktivan i danju kada je voda vrlo zamućena zbog olujnih udara.

Najdublja mjesta u lukama i lučicama u pravilu su i najfrekventnije plovne rute, zbog čega je ribolov na njima otežan, poneka i nemoguć, čak i sada kad se najmanje plovi. Naime, na plovnom putu teško je odbaciti mamac na bilo koje mjesto, a da struna pribora bude izvan dohvata propelera plovila.

U ribolovu kraćim odbacivanjem, odnosno u manjim lukama to je više ili manje uspješno moguće „ledgering“ tehnikom ribolova. Za lov iole daljim odbacivanjem, neophodno je pribor u što većoj dužini položiti na dno, što je nemoguće u plovkarenju, a teško u ribolovu s klasičnim ometcem. No, s jednostavnim dodatkom na priboru moguće je loviti na dnu bilo kojeg dijela plovnog puta.

Osim što se uklanja izvan domašaja plovila, ometac, klasični ili „ledgering“, s tim dodatkom zadržava maksimalnu osjetljivost. Čini ga olovnica težine 35 do 50 grama vezana za „dakron“ ili najlon dužine 30-tak centimetara, na čijem je drugom kraju okrugli fiksni plovak nosivosti dva grama te mala kopča. Taj jednostavni dodatak služi za potapanje osnovne strune. Nakon što se mamac odbaci na željeno mjesto, na opuštenu strunu se stavi kopča i pusti da klizne nošena olovnicom. Kad olovnica dotakne dno, najbolje što bliže obali, osnovna se struna lagano zategne kako bi brže prenijela signal ugriza.

Opisano pomagalo se pokazalo toliko učinkovitim da su ga počeli rabiti i za potapanje pribora pro lovu ovrate na položitim obalama. Tamo je na dno pribor neophodno potopiti kako eventualnim dodirom lebdeće strune oprezna i lukava „kraljica“ ne bi bila upozorena na opasnost.

U ovo doba godine luke i lučice su najprikladnije pozicije za ugodno udičarenje s obale. Osim svaštarskog, o čemu smo pisali prije tjedan dana, na tim pozicijama se isplati i ciljani lov pojedinih riba, ponajprije cipola, koji su najbrojniji i najgladniji stanovnici tih područja. Uz sve to, baš u lukama i lučicama se love najkrupniji cipoli.

Cipoli su veoma nepovjerljivi što ih čini jednim od najtežih protivnika, ne samo u lukama i lučicama. Zato ih udičari pokušavaju nadmudriti svim poznatim tehnikama udičarenja. Najčešće korištena, ne samo u lukama i lučicama su lov „na pola dna“ sa štapom i plovkom. No, kad se žele loviti veći primjerci prikladniji je lov na dnu na terenima dubine barem 3 do 4 metra.

Preduvjet uspjehu u udičarenju cipola, osim u lovu potezanjem, je - primamljivanje. Njime se u ribolovnu zonu privlače i zadržavaju te ribe sklone lutanju. Količina primame dovoljna za jedan dan varira od 2 do 3 kilograma. Osim primame, i mamac je najbolje praviti od kruha, ali bez kore.

Cipola je najbolje loviti pomoću plovka. Ne preporuča se teži od 3 grama, s obzirom na to da je njegova idealna težina 1,5 grama. Ribolov na pozicijama dubokim do pet metara najbolje je obavljati fiksnim, dok je u dubljem moru bolje loviti s kliznim plovkom.

Ma kako izgledalo lagano, dodatno opterećenje mora biti postavljeno na više mjesta kako bi završnjak, zapravo privez, stajao što okomitije. U pravilu, najteža olovnica treba biti najbliža plovku, ovalnog oblika, klizna ili fiksna. Ispod nje se postavljaju fiksne „split“, rascijepane loptaste olovnice veličine 2 ili 2,5, njih 5 do 7, na međusobno jednakim rastojanjima i ne bliže od 30 cm i ne dalje od 1 do 1,5 m od udice.

Osnovna struna treba biti promjera 0,12 do 0,16 mm, a završnjak promjera 0,8 do 0,12, najviše 0,14 mm. Na kraju završnjak, može biti jedna udica, ali i spoj dva priveza dužine 30 i 50 cm s dvije udice.

Loviti je najbolje kalamoćom, „direktašem“ dužine do 8 ili štapom tipa „bolognese“ dužine do 6 metara.

U lovu lučkih cipola od opreme dobro je imati i mrežnu prihvatnicu, obvezno s dugom drškom, kojom se u kombinaciji sa štapom cipoli najlakše izvlače. Dobrodošla je i udobnu stolicu smještenu na rub rive, jer lov na cipole zahtijeva dosta vremena, koncentracije i strpljenja. Veoma je važan i izgled morskog dna na kojem se namjerava loviti, budući da se cipol obično zadržava na dnu rujući ga u potrazi za hranom i ne brinući se o tome što se nudi na gornjim razinama. Zato je dobro koristiti sondu za mjerenje dubine, a plovak podesiti tako da mamac drži 10 do 15 cm poviše dna. Tijekom cjelodnevnog ribolova sondiranje i podešavanje položaja plovka treba obaviti dva do tri puta zbog plime i oseke.

Prije mamca u lovnu zonu prvo treba baciti primamu, za lov na dnu obvezno toliko kompaktnu da se ne raspadne prije nego što potone.

Obzirom na činjenicu da je cipol oprezan, ali i znatiželjan, odnosno da najčešće mamac trlja usnama ili ga pomiče repom prije nego što ga kuša, na početne, lagane pokrete plovka ne treba reagirati nego procijeniti kada je nakon tih testova uzeo mamac. No, neiskusnim i onima u nedoumici najbolje je reagirati poslije prvih signala jer cipol, čim osjeti i najmanji otpor, ispljune mamac i pobjegne.

Nakon što se zakači cipol će pokušat ostati na dnu, što treba spriječiti odlučnim, ali odmjerenim potezanjem.  Kod većih primjeraka, koji mogu težiti i preko 2 kilograma, ta operacija zahtijeva vrijeme i pažnju. Kad ustima dopre do površine, vrijeme je za upotrebu mrežne prihvatnice.

Nakon ulova, osobito poslije duže borbe, neophodno je primamljivanjem privući razbježalo jato.

Za cipole, kao i za ostale lučke ili priobalne ribe, najbolji sati ribolova podudaraju se s vremenom plime jer u njeno vrijeme ribe prilaze najbliže obali i najintenzivnije se hrane.

Ranije nego što je uobičajeno, sredinom veljače temperature mora su počele rasti pa su se i neke ribe selice počele vraćati u priobalje, koje se najbrže zagrijava, oosebno brzo u izolirana područja kakva su luke i lučice, koje su zbog tog, ali i drugih razloga, najbolja mjesta za ribolov s obale do početka nautičke sezone, kada će biti otežan, čak i nemoguć.

Od gastronomski i sportski vrijednih riba, u lukama su najbrojniji cipoli. Poput njih, u jatima, ali manjim, lukama lutaju i smuduti. Uz stjenovita područja luka zadržavaju se ovrate, a u rupama mula i lukobrana hobotnice te grujevi, koje je kao i smudute najlakše prevariti noću. Uz njih, uloviti se mogu još neke vrste riba, poput ovčice, trlje, širuna, iglice, bukve, ukjate, vrnuta i lice.

Neselektivni ribolov u lukama najbolje je obavljati ometcem na dnu i plovkom. Za to su prikladna dvije vrste štapa s rolom čiji kapacitet mora biti barem 200 metara najlona debljine 0,25 do 0,30 mm. Štap za lov plovkom između dna i površine mora biti lagan, prilično krut i duljine od 4 do 6 i pol metara. Druga vrsta štapa, za lov na dnu i gdje je dno duboko, mora biti robusniji, krući, izražene vršne akcije te dužine oko 3,6 ili 4 metra.

U lukama su valovi vrlo mali, a strujanja slaba ili ih uopće nema, pa su one idealno mjesto za lov plovcima i to onim najosjetljivijim, vrlo vitkim. Najosjetljiviji, ne teži od 3 grama koriste se kad su cipoli glavna ili ciljana lovina. Kad u luci ima kurenta, najprikladniji su vitki plovci s utegom u donjem dijelu tijela, koji su inače najbolje rješenje za lov iglica i ukjata neposredno pod površinom. Za lov po vjetrovitom i valovitom vremenu „wagler“, plovci s utegom kojima je uteg s donje strane, a ispod njega ušica za spajanje na pribor. Na dubokim pozicijama najlakše je loviti kliznim plovcima, a noću s plovkom s fosforescentnom antenom ili luminiscentnom ampulom.

Pribor je najbolje kompletirati najlonskom strunom, promjera ovisno o tome koja se riba očekuje ili ciljano lovi, ali uvijek uzimajući u obzir činjenicu da većina riba koje zalaze u luke ima prilično oštre zube. Za ribolov plovkom, najlon promjera 0,16 do 0,20 i 0,16 mm dovoljan je za glavnu strunu, a onaj promjera između 0,12 i 0,24 mm za izradu završnjaka.

Dodatno otežanje, koje se u pravilu stavlja na glavnu strunu, treba biti okruglog ili jajolikog, ovalnog oblika.

Osim o očekivanoj ili ciljanoj lovini, izbor oblika i veličine udice za lov u luci veoma ovisi i o mamcu kojim će se loviti. Svaki potencijalni plijen ima omiljeni mamac, a svaki mamac najprikladniju udicu. Stoga je poželjno i prije nego što se dođe u luku razmisliti o tome koja se vrsta ribe želi loviti, zatim pripremiti odgovarajući mamac za tu ribu pa na osnovu ta dva izvršiti i treći- odabir udice.

S iznimkom cipola, koje treba loviti vrlo tankim, sve ostale lučke ribe moraju se loviti jakim udicama. Što se tiče dimenzija, kada je najveća obilježena brojem 0, a najmanja brojem 24, za lov brancina, ovrate i ugora treba koristiti udice broj 2 ili tri, udice broj 14 do 16 za lov cipola, a male lučke ribe udicama veličine 12 do 14.

Udice oblika „aberdeeen“ („parangalke“) te „crystal“ su dobre za sve, a za lov gruja, smuduta i ovrate bolje su udice s unutra povijenim vrhom poput one tipa „circle“ ili „live beak“.

Najbrojnija skupina mamaca pogodnih za lov u lukama su crvi, od domaćeg muljaša, pjeskulja do korejskog i američkog. Njih rado jedu sve ribe. Posebno dobar mamac za lov u lukama je kruh. Najpogodniji je za lov cipola, bukve, girovki, sarka… Može se koristiti i suhi, koji je najbolji za cipole.

Osim ovih, manje ili više univerzalnih, koristiti se mogu i mamci za ciljani lov određenih riba. Kozica je savršena za ciljani lov girovki te brancina, kosmeč, vodar i slični rakovi bez repa su odličan izbor za ciljani lov ovrate, filet inćuna i srdele za širuna i vrnuta, traka olignja za lov na dnu.

U tijeku je razdoblje najboljeg lova iglice udičarskim alatima. Malo tko je lovi zbog njenih kulinarskih vrijednosti jer meso joj ima karakteristični intenzivni miris, nekima je poslastica, ali nekima i neugodan. Neki je sportsko - rekreativni udičari love zbog gusta jer je iznimno borbena. Neki, pak, kako bi živom potezanjem te puštanjem s plovila i obale lovili zubaca, orhana i ostale najcjenjenije grabljivice, kojima je iglica, uz olignju, najomiljenija hrana.

No, osim živom ili barem cijelom, kao što radi ogromna većina naših udičara, loviti se može i komadima iglice. Ne samo zubatac i orhan, istina manje učinkovito nego cijelom, nego i mnoge duge manje ili veće morske ribe. Razlog tome je meso karakterističnog intenzivnog mirisa, posebnog okusa te blještava vanjština iglice.

Od najcjenjenijih riba, sada u vrijeme i nakon mrijesta, kad preferiraju energetsku hranu, komadima iglice se posebno dobro love smudut (brancin) i ovrata (podlanica). Najbolje ometcem, čekanjem na dnu. Za mamčenje u komadima može se iskoristiti čak i iglica koju je prethodno na penduli iskidala grabljivica. Važno je da, kada se želi koristiti za lov brancina i podlanice, njen srednji dio bude neoštećen u dužini od 10 cm. Taj se komad može nadijevati na dva načina. Za lov brancina čekanjem dovoljno je u njega zabosti dvije udice. Takav srebrno plavi mamac dobro je vidljiv i zato vrlo atraktivan.

Komad iglice za lov čekanjem se može mamčiti i „naopako“. Počinje se uzdužnim rezanjem mamca, ali ne kao što je uobičajeno kod većine mamaca s donje, trbušne, nego s gornje strane, uz kralježnicu. Nakon što se ona izvadi, dobiveni filet se raširi pa na njegovu stranu s kožicom po uzdužnoj osi polože udice završnjaka, sitema. Zatim se mamac preklopi tako da udice tek vrhovima vire iz njega. Na kraju se cijeli mamac dobro obmota pomoću elastične niti, tzv. filo elastico.

Na opisani način namamčena iglica tvrd je i žilav mamac koga neće „obrstiti“ sitne i prije nego mu priđu krupne ribe. Osim toga, ovako pripremljeni mamac je, zbog mesa okrenutog vani, znatno mirisniji pa će ga osim smuduta i ovrate uzeti i gruj (ugor), murina, čak i hobotnica. Manjim komadima s jednom udicom mogu se loviti i druge ribe iz obitelji ljuskavki, ponajprije fratar i sarag.

Osim komada, kao mamac se mogu koristiti i trake, fileti iglice. Posebno uspješno za lov ušata „a'volo“ tehnikom s primamljivanjem, ali i penduližanjem. Penudlom se, štoviše, filetom iglice može loviti i- iglica!

Pendulom, ali ne filetima nego komadima iglice se mogu loviti i krupnije grabljivice, osobito dobro strijeljka, lica i škarmi. No, kao i za lov brancina te podlanice, uvjete je da se koristi neoštećen srednji dio tijela u dužini od barem 10 centimetara. Takve, iglice kojima su oštećeni samo repovi u pravilu su one koje neuspješno napadaju lice, strijeljke ili brancini, jer te ribe prvo udare u rep da bi ga slomile i tako onesposobile iglicu za bijeg.

Za takvo penduližanje spomenutih grabljivica komad iglice se postavlja na metalnu izduženu varalicu.

Mamac se montira na dvije do tri udice, najbolje dugačke parangalske, koje su svojim prstenima te vrtilicama međusobno povezane i postavljene na varalicu. U Turskoj i Grčkoj, gdje je takav način pendule omiljen, koriste se specijalne metalne varalice koje u zadnjem dijelu imaju dvije fiksne udice ili jednu pokretnu dvokraku. Na taj način se poboljšava postotak kvačenja jer strijelka i škaram, napadaju sve što plovi pa neće zazirati napasti i „metalca“, ma kako on izgledao.

Odlukom Ministarstva poljoprivrede, lovostaj na sitnu plavu ribu umjesto zadnjeg dana u mjesecu prestaje 16. veljače. Tako će udičari na smudute, odnosno brancine, uz ovratu najcjenjeniju priobalnu lovinu u najhladnijem dijelu godine, ranije nego su očekivali ometcem moći loviti freškom srđelom, uz olignje, po mnogima najboljim, a sigurno najjeftinijim dobrim mamcem za zimski lov brancina. Naime, „gospodar priobalja“ u ovo doba godine, pred, tijekom mrijesta i oporavka od njega najradije jede energetsku, masnu hranu kakva je i sarđela.

Brancin se ometcem uspješno može loviti i konzerviranom srđelom, ali se svježa bolje drži na udici. Mamčiti je najbolje „prošivanjem“ po leđima od repa prema glavi. Nekoliko puta, ovisno o dužini mamca i njenoj veličini, udica s privezom se zabode pod kožu, provuče ispod nje i izvede vani tako da na kraju iza glave viri, ali što manje iz hrpta mamca kako bi je oprezni brancin što teže primijetio jer mamac često pažljivo ispituje. Prije nadijevanja s mamca je dobro ukloniti sva peraja. Na kraju, nakon zatezanja kroz mamac provučenog priveza, njime oko repa mamca treba načini lažni čvor, koji ne samo što omogućava dalje odbacivanje nego i sprječava uvrtanje priveza prilikom izvlačenja i provjere mamca.

Mamčiti se može i s dvije udice, s tim da je druga oko polovine dužine mamca, ali to je znatno kompliciranije, a ništa učinkovitije. Osim toga, dvije udice više zapinju za dno. Čak i kad se očekuje kapitalni ulov, udica ne treba biti veća od broja 1 do 2/0, odnosno širine luka 10- 12 mm, najbolje s prstenastim vezištem i oblika „live bait“ ili „chinu“. Udicu treba spojiti na privez dužine 1,5. 2,0 m i debljine 0,25 mm, najbolje od „FC“, fluoro ugljične strune. Obvezno posredstvom vrtilice, privez treba spojiti s osnovnom najlonskom strunom debljine 0,28- 0,30 mm.

Ovako finim priborom može se loviti samo štapom i rolom. Najprikladniji je tri libra jaki parabolik ili polu parabolik štap dužine 3,6 do 3 9 m na kome je rola veličine preko 4.000 s „long- cast“, bacačkim kalemom i vrlo preciznim kočnicama.

Iako je u ovo doba godine veoma aktivan, uspjeh u lovu brancina bez primamljivanja skoro je nemoguć. Za svaki sat lova neophodno je oko kilogram primame, koju je najbolje praviti od svježe srdele. Pola riba treba rezati na 3- 4 komada, a pola bacati cijele svakih 20-tak minuta u ograničeno područje promjera oko tri metra.

Mamac je najbolje odbaciti na rub brumanog područja. Također, najbolje je ako se odbacuje bez dodatnog utega na priboru, koji može ukazati opreznom brancinu na opasnost. Ako se ipak koristi olovnica, ona mora biti što manja. Bez olovnice na priboru po bonaci sarđela se može odbaciti 20-tak metara.

Nakon odbacivanja i laganog zatezanja strune, ako nema kurenta i vjetra, treba ostaviti da struna slobodno visi i pravi blagi trbuh do površine mora. Kad ima strujanje koje izvlači strunu, nju treba malo izvući, položiti na obalu uz štap i pritisnuti je nečim teškim tek toliko da se spriječi to neželjeno izvlačenje te nakon toga čekati željeno- potezanje najlona kad brancin uzme mamac.

Kad uzme mamac i potegne 20-tak centimetara strune treba brzi reagirati, uzeti štap u ruke usmjeriti ga tako da ne tvori kut sa strunom. Zatim treba biti strpljiv i sačekati da riba proguta mamac i krene, za što ponekad treba i minutu- dvije. Ako traje manje, u pravilu se radi o manjem brancinu. No, bez obzira na njegovu veličinu, brancin će se brzo predati, ali i pokušati zadnji bijeg pred izvlačenje iz mora. Tad treba biti najoprezniji, osobito u lovu po lukama i lučicama, gdje je brancina sad najbolje tražiti, osobito tamo gdje plivarice iskrcavaju ulov.
Kako su brancini često u plovu, čim se izvuče prvi treba odmah bacite šaku-dvije primame, da ostale zadržite u zoni ribolova.

Loviti se može cijeli dan, ali se najbolji ulovi ostvaruju oko podne. Što se tiče vremenskih uvjeta, lov na opisani način je najuspješniji po sunčanom, bez oblaka na nebu, stabilnom vremenu.

Vrsta i količina ulova u morskom ribolovu ovisi o karakteristikama dna na i nad kojim se lovi. Za udičarenje s obale najbolje pozicije su rtovi, kopnene istake u more, jer oni od svih vrsta obala imaju najveću bioraznolikost podmorja i samim time najpovoljnije uvjete za ribolov. Srećom, na našoj je strana Jadrana mnoštvo rtova.

Rtovi su udičarima zanimljivi zbog višestruke mogućnosti izbora čak i na relativno malom lovnom području. Odabirom strane rta mogu birati vrste ulova, tehnike, ali i uvjete što je veoma važno, osobito u ovo doba godine kada su uvjeti, osobito vremenski, najnepovoljniji za ribanje.

Kod većina rtova od tri strane jedna je ona koja je najizloženija strujanjima mora i zrak i koja se u pravilu najstrmije ruši u dubinu do pretežito ravnog dna. Zbog odbijanja kurenta i valova o nju, uz tu obalu su pokreti mora najintenzivniji ovisno o jačini struja, ali i veličini, isturenosti i okomitosti rta u odnosu na kopno. Svježe more koje strujanjem neprestano pristiže uz tu obalu stvara zonu s velikom količinom kisika i planktona, koji privlače sitniju ribe, za kojima dolaze krupnije te grabljivice. U pravilu, ta je strana vrstama i količinom riba najbogatije ribolovno područje. Na njemu se može loviti svim poznatim tehnikama udičarenja s kraja. Ovisno o dobu godine i vremenskim uvjetima, tu se mogu loviti agresivne grabljive vrste poput iglica, vrnuta, širuna, lokarda, polanda, škarma... Zato je ta strana idealna za varaličarenje, od najlakšeg „spininnga” do najtežeg „shore jigginga“.

Tijekom cijele godine u škrapama izložene strane rta mogu se loviti stanarice, ribe te hobotnice koje nikad ne napuštaju školjeru. Direktnim spuštanjem pribora u rupe mogu se loviti usnače, škrpina i škrpun, ali i grujevi te murine. Štapom i priborom bez olovnice, u pjeni valova mogu se loviti ukjate i šarzi.

Ribolov s izložene obale na dnu najčešće je zbog zadjeva nemoguć. No, poviše njega se može loviti plovkom, najčešće šparmiće i usnače te kantore, pice, fratre, a puštanajem živog mamca zubace i pagre.

Nastavak izložene škrapaste obale rta najčešće je pjeskovito - ljušturasto dno koje polako ponire k pučini. Dno može biti prošarano podmorskim livadama, ali i grotama i škrapama. Čistine u i oko livada su odlični za polaganje udica, a plijen su najčešće arbuni, fratri, ovčice, kanjci, pijerke i ovrate.

Suprotna je strana rta manje izložena kurentu i vjetru, s manjim dotokom kisika i planktona, pa zato i manje bogata vrstama te brojem riba. Kao zaklonjena strana ima manje škrapastu strukturu, s plićim terenima i dnom najčešće miješanog sastava. Ova je strana rtova uglavnom udičarima manje zanimljiva, no dobra je alternativa u situaciji kada je vjetar prejak pa se izbor svodi ili na tu stranu rta ili na povratak kući. Za razliku od izložene, ova je strana pogodnija za ribolov na dnu. Ulov može biti raznovrstan, od arbuna, bukava, šparmića do pauka i ovčica.
Vrh, glava rta, pak, najčešće objedinjuje osobine izložene i unutrašnje strane rta. Ovisno o veličini, obliku, isturenosti i okomitosti rta u odnosu na kopno, ali i izloženosti kurentima, prioballje mu može biti pliće ili dublje, ali s ribolovnog stajališta svakako vrlo atraktivno. Sam vrh rta je u pravilu najizloženiji strujanjima pa je omiljeno lovište brzih grabljivica poput iglica, ukjata, lokarda, vrnuta, smuduta, strijelke... Ukoliko je more dovoljno duboko, oko glave se može loviti većina pridnenih vrsta.

Koje će ribe i u kojem broju naseljavati kamenite padine rta, osim o njegovoj veličini naviše ovisi o tome pod kojim kutom padina ponire u dubinu. Ukoliko se spušta pod blagim kutem, tada će brojne sitne uzobalne ribe poput glavoča i usnača biti prisutne i daleko od obale, a onih krupnijih i cjenjenijih neće biti blizu nje.

Udičarima znatno zanimljivije ribe najmasovnije nastanjuju posljednji skalin kamenite padine, tek nekoliko metara iznad prijelaza u ravno pjeskovito ili ljušturasto dno. Na takvim se pozicijama uvijek može uloviti cijenjeni fratar i pic, ali i arbun koji najčešće obitava na obližnjem miješanom dnu. Takve su pozicije bogate i brojnim ribama iz obitelji usnača. To je i stanište kanjca, pijerke, kantora, sarka i škrpine te ostalih kvalitetnih i cijenjenih riba. Veoma često, osobito u južnom dijelu Jadrana, umjesto spomenutih riba mamac na skalinu će napasti gruj i murina.

S obzirom na položaj u odnosu na strane svijeta najzanimljiviji su rtovi okrenuti jugu i jugozapadu.

U drugoj polovini glavne sezone lova lakše nego sitne love se krupniji olignji, ali njih je malo pa se za uspješan lov mora pretražiti veće lovno područje, što je najlakše učiniti pendulom.

Penduližat treba u uskom priobalnom području jer se sada lignje zadržavaju nad dnom između jednog i 10 m pod površinom, ovisno o poziciji i dobu dana. U pravilu, danju su najdalje od površine i kopna. Što se noć više primiče i olignji će više prilaziti kopnu i površini, da bi mrak dočekali na oko tri metra ispod površine. Najbolje ih je tražiti na rubovima plitkih uvala s pjeskovitim i blago nagnutim dnom s podvodnim raslinjem, koraljima i stijenama.

Osim što treba znati gdje su, za uspjeh lova oliganja važno je ponuditi im mamac na pravoj dubini. To pendulom nije osobito teško jer se lovi na malim dubinama, a olignji napadaju i mamac koji im nije prošao „ispred nosa“. Zato je dovoljno da najniža putanja mamca bude barem pola metra poviše dna, a najviša podjednako daleko od površine i dna. Na najplićim, terenima dubokim tri do četiri metra, dovoljan je zaron od jednog metra. To doseže svaki teturavac, varalica sa „spojlerom“.

No, kad se lovi plivajućim ili sporo tonućim varalicama, te kad je teturavac potrebno spustiti na veću dubinu, zaron se može postići uz upotrebu potapalice ili dodatnog utega na priboru. Utega ima raznih oblika i načina postavljanja na pendulu. Jedan od njih je onaj oblika torpeda. Prednost mu je što se postavlja na kraj pribora pa ne smeta pri izvlačenju kao ostale olovnice jer ga ne treba skidati. Osim toga, tako postavljen sprječava zapinjanje varalica za dno, a sam vrlo teško zapinje.

Ovisno o željenoj dubini lova, ali i brzini povlačenja koja treba biti između 1,5 i 2,5 čvora, dovoljan je „torpedo“ težine 30 do 50 grama. Na završnjak ga treba postaviti posredstvom kopče zbog lakše zamjene. Predvez čine tri priveza dužine oko 60 cm, međusobno spojena s trostrukim vrtilicama. Debljina dva predveza treba biti 0,35 do 0,45 m, a trećeg, na koji se preko obične vrtilice spaja „torpedo“, treba biti debljine 0,25 mm, kako bi pukao u slučaju zapinjanja torpeda. Na treće prstene vrtilica se vezuju privezi koji nose varalice. Debljina im može biti 0,25 do 0,35 mm. Dužina priveza koji će nositi varalicu najbližu „torpedu“ može biti 5 do 10 cm, privez srednje varalice treba biti dugačak 30, a varalice najbliže osnovnoj struni 35 cm. Za lov „preko prsta“ osnovna struna treba biti od najlona debljine 0,70 do 0,90 mm, a ona za lov pomoću štapa i role od 0.35 do 0,45 mm.

Na pendulu izrađenu opisanim načinom mogu se postaviti sporo tonući, ali su ipak najbolji plivajući lignjarići. Najbolje je ako su različitih dekora, barem dok se ne utvrdi koji je u vrijeme lova najprimamljiviji olignjima. Praksa je pokazala da je najbolje kad je donja varalica tamnija. Iako će napasti i male, lignje se u drugoj polovini glavne lovne sezone bolje love velikim varalicama - onima dužine 75 do 120 ili više, odnosno broj 2.5 do 3.5, čak i 4.0.

Prije penduližanja veoma je važno utvrditi ima li u zoni lova kurenta i koji mu je smjer. Ako je on jak, potezati treba niz kurenat, a ako je izrazito jak, bolje je potražiti drugu lovnu zonu. Unutar spomenutog raspona brzine, brže treba ploviti u noćima s mjesečinom i kad se lignje intenzivno hrane, a sporije u lošim uvjetima vidljivosti te kad lignje samo prate i pipkaju mamac. Potezati treba s 10 do 15 raspona ruku, iza plovila ispuštene osnovne strune. Što je pliće dužina treba biti manja i obrnuto. Najbolje je loviti prateći liniju obale, odnosno varalice voditi nad dnom iste dubine. Prilikom svakog jačeg zaokreta plovila treba skratiti dužinu osnovne strune, odnosno potegnuti je. Tako se sprječava tonjenje pribora što može uzrokovati njeno zapinjanje. Osim toga, na taj način se veoma često olignja koja prati varalicu isprovocira na napad.

Loviti se može u bilo koje doba dana, ali ne s podjednakim uspjehom. Što su svjetlosno uvjeti lošiji, bolje su šanse za ulov. Iznimka je noć bez mjesečine. Naime, „ardura“- svjetlucanje struna i iglica varalice po mraku plaši olignje. No, „ardure“ nema duž dobro osvijetljene obale, čak ni u najtamnijim noćima.