Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Za osobito uspješan ribolov s obale u ribama najbogatijem priobalnom pojasu na Jadranu, onom 50 do 80 metara od kopna, osim „light surf casting“ štapa i role, o kojima smo pisali prije tjedan dana, potrebno je još specijalne opreme.

Tako je osnovnu strunu umjesto od najlonske najbolje izraditi od „fluorocoating“, najlonske strune presvučene „FC“, fluorougljikom, jer je ta struna čvršća i bolje klize pa omogućuju dalje odbačaje od najlonskih struna. Uobičajene je korištenje strune promjera 0,28 mm, ali ovisno uvjetima ribolova, odnosno stanju mora, vrsti dna, raspoloženju riba i drugome, može se koristiti struna promjera tek 0,24 mm, ali i debela 0,30 mm.

Za razliku od klasičnog „surf casting“, u „light“ ribolovu najčešće se koriste klizne montaže jer manje od ostalih zapinju za dno, ali i pružaju najmanji otpor ribi pri uzimanju mamca. Klasična montaža, završnjak tipa očenaš, „pater noster“, s utegom fiksiranim na kraju predveza i jednim ili dva kratka priveza poviše njega, pokazao se najboljim kada se ribolov odvija sa štapom u ruci te kada se love sitnije, ali brojnije ribe. Također, najbolje je rješenje i za lov u uzburkanom moru te kad ribe odlučno i agresivno napadaju mamce. Dobro ga postaviti umjesto kliznog i kada se unatoč napadima kliznim ne ostvaruju ulovi.

lightsurf140624 2 min

U osnovi vrlo jednostavnu kliznu, montažu s olovnicom na osnovnoj struni za „light surf casting“ treba stalno maksimalno prilagođavati trenutačnim uvjetima ribolova, što zahtjeva dosta iskustva, ponajprije u odabiru dužine i debljine priveza te veličine udice, direktnom postavljanju „in line“, klizne, olovnicama s provrtom na osnovnu strunu ili olovnice nekog drugog oblike posredstvom nosača- klizača.

No, ma kakav god završnjak bio, treba nastojati na njega postavljati dodatni uteg najmanje moguće težine jer savitljivi štap i tanka struna omogućavaju dovoljno daleki let i s laganim utegom, koji, pak, pridonosi većoj osjetljivosti te diskreciju pribora na dnu.

lightsurf140624 3 min

Osim što lakšim utegom, zavšnjak na svim spojevima treba opremiti vrtilicama. Veoma je važno da budu dimenzionirani tako da olovnice drže dovoljno daleko od mamaca, što manje vidljive ribama. No, i oni sami trebaju biti što manje vidljivi pa trebaju biti što lakši i od „FC“, fluorougljika ili najlona presvučeni njime. Predvezi su najčešće dugački oko 150 cm, ali dosežu i do 250 cm, dok im se debljina kreće od 0,18 do 0,28 mm, sve ovisno o uvjetima vidljivosti te veličine mamca i udice. Pravila odabira dimenzija završnjaka su vrlo jednostavna: krupnije i teže mamce treba koristiti pribor od dužih, debljih i krućih struna, dok je manje i lakše mamce bolje prezentirati kraćim i tanjim te savitljivijim strunama.

I udice treba birati ovisno o ciljanoj lovini, odnosno vrsti i veličini mamca. univerzalno rješenje je srednje dugačka udica ravnog ili vrha zakrivljenog u stranu. Za lov manjih i srednjih riba raznim crvima te trakama glavonožaca treba koristiti udice veličine 4 do 8, dok za lov ovrate, brancina i velikih sarka cijelom sarđelom, prstavcem, golim štrcaljcem većim komadima glavonožaca… treba koristiti udice broj 2 do 1/0.

Osim ove osnovne opreme, za ribolov je dobro imati i držač štapova, najbolje s tri noge. Ne samo kako štap ne bi ležao na tlu i bio izložen opasnosti oštećenja, nego i zato što ti držači omogućuju postavljanje štapova tako da se najlakše kontroliraju. Naime, položaj štapa ima važnu ulogu koja omogućava dobru vidljivost uzimanja mamca, ali i sprječavanje da se snaga potezanja odmah prenese na rolu. Optimalni položaj štapa u odnosu na površinu mora je između 75 i 85 stupnjeva.

Dobrodošao je i ostali pomoćni pribor, poput malog stola, odnosno plohe za pripremu mamaca, škare, ljepilo, vrtilice, perlice, kopče, razne strune, elastičnu nit za vezivanje mamaca, a za noćni ribolov nužna je i svjetiljka.

Objavljeno u esPRESSo

Od sredine svibnja počela je sezona najboljeg lov kovača, poznatog još i kao šanpjer ili sanpjer te naravno riba sv. Petra. Kako god ga zvali jedan je od gurmanski najcjenjenijih vrsta jadranske ribe.

Od sredine svibnja do kraja rujna, iako zalaze i u najdublje predjele, ove ribe najmasovnije su u plićim vodama, oko 30 metara pod površinom, te na muljevitom, pjeskovitom i ljušturastom, ali zalaze i nad druge vrsta dna. Odrasli, oni duži od 22 cm, što je minimalna dozvoljena lovna dužina, najčešće se hrane sitnom ribom poput bukve, gera, modraka, srđele, širuna… Kovači prate njihova jata i naizgled spori i nespretni, koriste i najmanju prigodu za munjeviti napad na plijen u blizini. Zato je kao mamac za lov kovača udicom najbolje koristiti neku od tih, ali i druge ribice. Veoma rado će posegnuti i za lignjicom, a loviti se mogu, nešto manje uspješno, i drugim mamcima, primjerice mušulama te krakovima i mesom glavonožaca.

Donedavno, klasični je bulentin bio jedini udičarski alat kojim se kovač lovio udicom. No, ulovi su bili rijetki i slučajni. Tek se posljednjih dvadesetak godina rabe završnjaci manje ili više prilagođeni lovu ove gastronomski iznimno cijenjene ribe.

Vjerojatno najučinkovitiji završnjak prikazan je crtežom. Izrađen je tako da prvo ulovi malu ribu koja se ne izvlači na površinu, nego skoro neranjena u dubini ostaje kao mamac za lov kovača. Takav završnjak može imati dvije, ali je podjednako učinkoviti i lakši za upotrebu je s jednim parom udica vezanim redno.

zavrsnjak kovac 310524 min

Iako ogromnim ustima kovač može usisati u vrlo veliki mamac pa tako i najkrupniju udicu, glavne udice namijenjene lovu kovača ne smije biti preko 21 mm, jer to ne dozvoljava zakon. No, ne smije biti ni uža od 15 mm, kako se ne bi lovili nedorasli kovači.

Ona se vezuje na privez dužine 40 do 60 cm i debljine 0,35 do 0,50 mm, a za nju se strunom promjera oko 0,20 mm vezuje mala udica namijenjena lovu mamca. Dužina „dlake“, kako ribolovci nazivaju tako vezanu strunu, i male udice ne smije biti veća od 6-7 cm, a sve zato kako bi i manji kovač s mamcem progutao i veliku udicu.

Mala udica može biti „Aberdeen“, ali je bolja ona oblika „Crystal“, širine luka 4 do 6 mm. Kako bi se spriječilo da ribica - mamac zapetlja pribor, uz udicu priveza namijenjenog lovu kovača dobro je postaviti „pop-up“ plovak koji će mamac držati podalje od ostataka pribora. Privez s udicama se posredstvom kopče postavlja na trokraku vrtilicu između osnovne strune i priveza koji nosi uteg.

kovac 310524 min

Završnjak je najbolje u cjelini izraditi od nevidljive „FC“, fluorougljične strune. Ovisno o dubini mora i snazi struje na mjestu lova završnjak treba opteretiti s 50 do 200 grama olova, na privezu dužine 60 do 100 cm i debljine 0,25 do 0,35 mm.

Mamčiti treba samo jednu, manju udicu. Najbolje žilavim mamcem kakav je komad lignje. Tako će se izbjeći potreba čestog izvlačenje pribora radi provjere i ponovnog mamčenja. Pribor zatim treba spustit u more. Kako bi se izbjeglo dugotrajno traganje za plovom sitnih riba „na pola dna“, najbolje je pribor spustiti da olovnica dodirne dno na rubu kakvog braka, mjesta na kojima se sitne ribe, a s njima i kovači najradije zadržavaju. Spušteni pribor valja povremeno kontrolirati sve dok se ne potvrdi ulov. Ukoliko niste sigurni je li se ribica zakačila ili skinula mamac, pribor podižite polako sve dok u dubini ne vidite udicu. Kad se ribica ulovi, pribor treba podignuti za oko pola metra i učvrsti u tom položaju. Zbog takvog načina lova u more se mogu spustiti dva pribora, najbolje na međusobno što većem razmaku. Tamo gdje se brzo zakače ribice, treba dobro sidrit i čekati dolazak kovača.

Kako se to ne događa često, u međuvremenu je dobro loviti sitne ribe, a tek povremeno provjeriti jeli se zakačio kovač. Kako on ne gricka nego guta, zapravo usisava plijen, da je ulovljen primijetit će se po konstantnom, ali ne žestokom potezanju. S kontrom treba pričekati, osobito kad se lovi „Circle“ udicom, kako bi se ribi dalo vremena da proguta mamac i praktično se sama zakači.

Zakačeni kovač se neće poput većine riba otimati tijekom izvlačenja, nego samo lagano lelujati lijevo - desno. Sve rjeđe što je bliže površini. Ako se podiže iz veće dubine, nagla promjena tlaka će učiniti svoje i kovač će posve miran i sam izroniti pa za njegov prihvat neće biti potrebna mrežna prihvatnica. Tada ga je najbolje je s dva prsta prihvatiti za donju vilicu.

Opisanim načinom kovač se može loviti tijekom cijelog dana te noću po mjesečini. Najbolji se ulovi postižu u svitanje, dok se u sumrak uspješnije lovi nego tijekom ostataka dana i po mjesečini. Vremenski uvjeti nemaju osobitog utjecaja na apetit kovača. Ipak, najbolje se lovi po vedrom i tihom vremenu, mirnom ili jedva namreškanom moru.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 24 Svibanj 2024 21:10

KAKO ČUVATI UVOZNE CRVE

Naši udičari sve više koriste uvozne crve, između ostalog i zato što se prodaju živi, kakvi su najučinkovitiji. Međutim, takvi ne ostaju dugo jer im je životni vijek izvan staništa kratak, osobito u toplijem dijelu godine. Koliko će dugo crvi živjeti znatno ovisi i o tome kako ih ribolovci čuvaju do ribolova. U ovom tekstu ćemo vam otkriti kako što duže održati živim arenikola, američkog i korejskog, tri uvozna crva koje se najčešće nude na našem tržištu.

Bez sumnje, arenikola je najosjetljiviji među njima i o njemu treba skrbiti odmah po napuštanju trgovine. Iznimno je osjetljiv na promjenu temperature, a optimalna za njegovo čuvanje je između 14 i 18 stupnjeva Celzijusovih. U ribolov ga uvijek treba nositi u hladnjaku. No, ako je u hladnjaku led ili rashladni element, crv nikako ne smije biti u izravnom kontaktu s njima.

Za čuvanje arenikole kod kuće potrebne su dvije osnovne stvari, hladno mjesto i morska voda. Ne smije se držati u hladnjaku jer je u njemu temperatura ispod 10 stupnjeva, koja ubija crva. I doma se može čuvati u prenosivog hladnjaku, ali u njemu treba redovito mijenjati rashladni materijal, elemente, svakih 6 - 8 sati, a led kad se istopi.

U posudi za čuvanje ne smije biti previše morske vode nego tek toliko da prekrije sloj pijeska na kojem se crv osjeća najbolje. Ako crv ugine, previše vode će omogućiti brzo širenje zagađenja i ugroziti ostale crve koje treba držati obvezno u zasebnoj šupljikavoj kutijici. Najmanje jednom dnevno treba provjeriti svaku kutijicu i ukloniti sve eventualne uginule crve. Nakon toga treba promijeniti vodu.

Puno lakše od arenikola na životu je održavanje američkog crva. Najlakše u kućnom hladnjaku, posebno u odjeljku s voćem jer mu je najugodnija temperatura 10 stupnjeva. Na nižim temperaturama je manje aktivan i agresivan pa ne napada ostale crv. Zato je više njih skupa najbolje čuvati na temperaturama 4 do 6 stupnjeva. Na njima može poživjeti do 10 dana. Na samo dva stupnja nižim ili višim od navedenih poživjet će 4 do 7 dana, dok na temperaturama ispod 2 i preko 9 stupnjeva Celzijevih ugiba već nakon jednog ili dva dana. Čuvati se može u originalnom pakiranju, ali je bolje u posudu dodati fini čisti morski pijesak te morsku vodu, tek toliko da prekrije pijesak.

Kutiju treba prekriti kako bi se usporilo isparenje vode. Izvan hladnjaka, ali u vlažnom originalnom pakiranju i na sjenovitom mjestu podnosi i srednje visoke temperature na kojima može poživjeti dva do tri dana.

Od svih uvoznih na životu je najlakše održati korejskog crva. U originalnom pakiranju, pomiješani s grudvicama papirne mase ili humusa, na temperaturama između 8 i 10 stupnjeva Celzijevih, korejski crv može poživiti 10 do 15 dana. Ako je u vlažnom, dobro podnose i više temperature. Tako na dnevnoj temperaturi u hladu može poživjeti 3 do 4 dana. Ma gdje i kako čuvan, preporučljivo je s vremena na vrijeme pogledate kutiju i uklonite sve mrtve crve. Također, ako se humus i papirna masa previše osuši, treba ih natopiti morskom vodom.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Kraj proljeća i početak ljeta doba je dobrog lova udicom brojnih manjih riba koje obitavaju na samom dnu, posebno dobro na mješovitom, kakvo je ponegdje dosta daleko od obale zbog čega ih je najlakše naći iz plovila. Najpoželjnija lovina je ovrata, te njeni srodnici - krupni arbuni, šarzi, fratri, pici…

Da bi se spomenute, ali i ostale ribe lovilo na dnu i neposredno poviše njega neophodno je tome maksimalno prilagoditi taktiku, mamce te opremu, ponajprije izgled završnjaka, sistema.

On se može izraditi na brojne načine, ali za ciljani lov spomenutih riba najbolje je koristiti završnjak poznat i kao „Jolly napolitano“. Idealno je rješenje za ribolov na mješovitim i kamenitim dnima do 70-ak metara pod površinom, rijetko se petlja, uvijek jamči optimalnu prezentaciju mamca i brzo spuštanje na dno kako bi se izbjegle bukve ili druge nasrtljive ribe u srednjim slojevima mora. On je iznimno učinkovito, a krajnje jednostavno, praktično rješenje gdje samo treba znati kako vezati prave čvorove te loviti s olovnicom uvijek položenom na tlo. Može se napraviti izravno na osnovnoj struni, ali je poželjno izraditi ga zasebno.

jolly napolitano 170524 1 min

Zapravo, najbolje je izraditi dvije verzije ovog završnjaka. Osnovna, prikazana crtežom A, ima vrlo široku primjenu u lovu spomenutih riba na samom dnu. Standardni završnjak ove konstrukcije se izrađuje s predvezom debljine 0,26 mm i dva priveza dužine 10 cm i promjera 0,22 mm, s udicama broj 4 do 6. Olovnica postavljena između priveza treba biti klizna i što lakša, tek da drži pribor na dnu. Najbolja je kapljastog, oblika suze montirana tako da joj širi kraj bude na donjoj strani, a hod bude 15-tak centimetara i ograničen gumenim graničnikom uz čvor čvora donjeg priveza.

Na crtežu B prikazana je verzija „Jolly“ završnjaka za lov riba koje nisu raspoložene za ishranu. U ovoj verziji privezi, najbolje različitih dužina,10 i 15 cm tipa su“ brk“, „zmijski jezik“, spojeni na kraj predveza. Na njima trebaju biti udica broj 2 do 6. Predvez je od najlonske strune promjera 0,20 do 0,28 mm i dugačak jedan metar, ako se lovi u struji mora, odnosno do dva metra ako se lovi u mirnom moru. Hod olovnice graničnikom je do najviše 20- tak centimetara od mjesta spajanja predveza i priveza.

Korištenje struna manjeg promjera, čak i ako je moguće, u osnovi je beskorisno, to je zapravo jedna od čudnih karakteristika ovog završnjaka. Situacija je, pak, posve drugačija ako se traži krupni plijen- u tom slučaju završnjak se može izraditi i od struna debljine do 0,60 mm s udicama odgovarajuće veličine te oblika „Beak“, Crystal“ i „Aberdeen“.

Za ribolov kratkim završnjacima kakvi su opisani dovoljni su štapovi dužine do tri metra, ali se mogu koristiti i duži. Obvezno moraju imati osjetljiv vršnjak, najbolje od staklenih vlakana, ali i blank, tijelo koje može reagirati na u ovakvom ribolovu nerijetko moguća velika naprezanja. Snaga štapa treba biti od 30 do 50 grama, za lov na dubinama do 40 metara, odnosno od 50 do 100 grama za dubine od 50 do 100 metara.

Role, obvezno fiksne, moraju imati veliki kalem i srednji prijenosni odnos. Za lov na dnima do 40-tak metara pod površinom posve je dovoljna rola veličine 4000 ili 5000, dok je za lov na dubinama do 100 metara bolje koristiti rolu veličine 7000 do 8000 i kapacitet koluta od 300-tinjak metara. Kalem manjih rola dovoljno je napuniti najlonom promjera 0,26 do 0,28 mm, dok je na veće preporučljivo namotati PE višenitke promjera 0,14 do 0,17 mm, što će olakšati ribolov i nikad s više od 100 g teškom olovnicom, čak ni na velikim dubinama.

Objavljeno u esPRESSo

Metalne varalice, osim onih za lov lignji, nikada nisu bile osobito poznate i popularne među našim morskim udičarima. Što zbog činjenice da su se umjetni mamci na našem moru masovnije počeli koristiti tek u vrijeme pojave plastičnih varalica, što zbog brojnih zablude o „metalcima“. No, posljednjih nekoliko godina metalne varalice sve se više koriste i na Jadranu jer su najčešće rabljene varalice u sve popularnijem „vertical jiggingu“, ribolovu okomitim skosavanjem. To je za posljedicu imalo povećanje interesa naših udičara i za ostale vrste metalnih, koji su dobro, nerijetko i najbolje rješenje i za ribolov potezanjem za plovilo, pendulavanje te horizontalnim skosavanjem, kako s obale („spinning“ i „shore jigging“), tako iz plovila („boat jigging“).

Tako je „u modi“ ponovo i „ovalka“, masivna ovalna varalica, poznatija pod engleskim imenom „kastmaster“. Izgledom i akcijom ta varalica objedinjuje svojstva laganih i masivnih metalnih varalica, odnosno žličastih i „pilker“ varalica. Oblik duguje načinu izrade- rezanjem okruglog profila s oba kraka pod kutom manjim od 90 stupnjeva. Krajevi se najčešće režu pod različitim kutovima zbog čega tako dobiveni ravni bokovi varalice nisu paralelni. Time je dobivena asimetričnost oblika te, što je još važnije, nejednako raspoređena težina. To ima dvije dobre posljedice. Prva je mogućnost vrlo dalekog i stabilnog leta pri izbačaju. Drugo, nejednaka debljina, odnosno raspored mase, uzrokuje pokrete varalice lijevo- desno, što za posljedicu ima višesmjerno svjetlosno pulsiranje koje očito provocira ribe. Tako su ukupni optički dojmovi ove polirane varalice doista zanimljivi bez obzira što cijeli njezin oblik ima samo tri plohe. Zakrivljenost po ovalnoj plohi toliko je optički kompleksna da joj po tome detalju nema ravne, ne samo među metalnim varalicama. Na kraju, punoća varalice i zamjetna težina pridonose dobrom radu u svim hidrodinamičkim uvjetima i na svim dubinama.

„Ovalka“ je konstruirana za lov „vertical jigging“, tehnikom okomitog skosavanja, ali je izvanredna i za lovu potezanjem, kako s mjesta („spinning“ i „shore jigginng“), tako i iz plovila u pokretu (panulavanje). Za razliku od svih ostalih masivnih metalnih varalica, „ovalke“ se mogu i vrlo brzo vući površinom. Pri tome neće praviti veliki otpor, što im je vrlo značajna pozitivna osobina. Za taka lov, osobito krupnih riba velikim varalicama na plitkim pozicijama osobito su dobre varalice izrađene od aluminija.

Ovaj tip varalice najčešće je opremljen jednom trokrakom, okačenom pomoću alkice za zadnji kraj. Međutim, za lov riba koji plijen grabe za glavu, dobro je varalicu dodatno opremiti za dva broja manjom trokrakom postavljenom na alkicu za vezivanje. Tako opremljena, ponajprije je namijenjena lovu brancina. Ovu varalicu napasti će i sve ostale grabljivice, od najmanjih poput pirke, kanjca, jaglice ili širuna, preko škarma, strijeljke do najkrupnijih i najcjenjenijih poput orhana, zubaca, pagra, tune...

Kad se masovno love najnasrtljivije grabljivice poput strijeljke, škarma ili širuna, bolje je varalicu opemiti jednokrakom koja kvači teže ali jače te s koje se lakše skida ulov. Također, jednokraka je bolje rješenje kad se lovi blizu dna jer ona teže zapinje i lakše oslobađa.

ribolov100524 1 min

Za ribolov „vertical jigging“ tehnikom, u čemu je iznimno uspješna, ovu je varalicu najbolje opremiti s dvije „assist“, udice na kratkim privezima, na način kao i „knife“, varalicu oblika sječiva. Također, treba je i voditi na isti način.

Iznimno učinkovitim su se male „ovalke“ pokazale u „ultra light vertical jiggin“, tehnici ribolovu laganim priborom okomitim skosavanjem. Koriste se same ili kao otežanje na kraju „očenaš“ („paternoster“) završnjaka sa „sabiki“ varalicama. Na taj se način na dnu love škarpina, pauci, kokoti, tabinja, hobotnice… a poviše dna širun i ostale sitne plave, ali i puno cjenjenije ribe poput kovača. Za takav ribolov, pogotovo pri kamenitom dnu gdje može zapeti, na varalicu je najbolje postaviti jednokraku „assist“ udicom.

Zbog velikog broja riba različitih dimenzija, koje se love na različitim dubinama, ove se varalice proizvode u dužinama od 30 do 200, čak i više milimetara, odnosno u težinama od nekoliko do više stotina grama. Bez obzira na veličinu i sve ostale različitosti, sve „ovalke“ imaju površinu visokog sjaja, jer je svjetlosni učinak koji ona proizvodi vrlo važan, možda i presudan čimbenik lovnosti ove varalice. Uglavnom je srebrena, ponekad pozlaćena, rijetko druge boje ili s holografskim efektom.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 03 Svibanj 2024 18:53

RAZDOBLJE NAJBOLJEG RIBOLOVA NA CIPOLE

U ovo doba godine počinje sezona najboljeg lova većine morskih riba. Među njima i cipola, omiljene lovine udičara koji ne žele ili ne mogu odlaziti daleko u ribolov. Naime, te se ribe odlično love u lukama i lučicama te na uređenim plažama i kupališta. Međutim, na tim mjestima ribolov nije dopušten od kraja travnja do početka listopada, a kako je ribolov trajno zabranjen na riječnim ušćima, također omiljenijim obitavalištima cipola, jasno je da udičari željni borbe s tim lukavim i opreznim ribama od sada moraju potražiti rezervne „borbene položaje“. Na sreću, cipoli su rasprostranjeni duž cijele obale, i to u plićacima, do desetak metara dubine, najradije nad mekanim dnom. Zato je dosta lako pronaći novu poziciju za njihov lov. Najlakše je to učiniti šetnjom s komadom kruha u rukama, omiljenom hranom svih šest vrsta cipola. Valja ga iskidati ili izrezati na komade veličine centimetar do dva te tijekom šetnje bacati u more, najbolje namočene vodom kako bi lakše i dalje letio. Zatim „nabrumano“ područje treba pozorno promatrati. Čudne kretnje kruha znak su da ga napadaju ribe, a krugovi oko njega pokazuju nazočnost većeg broja cipola. Ako se primijeti jak trzaj ili čak čuje pljuskanje oko kruha, to je znak da su napadači krupni cipoli.

Potragu je najbolje početi već na rubu kupališta, luke ili lučice, jer cipoli tu skupljaju hranu koja dopluta iz njih. Loviti se može u jutarnjim satima, ali se neusporedivo najbolji rezultati postižu u sumrak. S traženjem treba početi između 17 i 19 sati i loviti se može sve dok se plovak iole vidi. Ulov se može očekivati i noću, ali vrlo rijetko.

Mjesto gdje su cipoli valja mamcem prebaciti kako se ribe ne bi preplašile. Gdje baciti, ovisi o smjeru vjetra i morske struje, koji mamac moraju donijeti do riba. Idealno je kad vjetra nema, a u odnosu na kurenat treba stati tako da se pribor može zategnuti, odnosno kontrirati ribi. Loviti se može na mjestima gdje je more duboko od pet centimetara do nekoliko metara. Tako blizu obale loviti se može „preko prsta“ i štapom bez role. Međutim, oni s rolom daju mnogo više mogućnosti. To može biti „match“ dužine 4 do 5,5 m, nešto duži „bolognese“, ali i lagani štap za varaličarenje. Ma koji bio, važno je da ima mekanu vršnu akciju, težinu bacanja do najviše 20 grama. Na njemu mora biti lagana i brza rola namotana najlonom promjera 0,18 do 0,20 mm, obvezno mekanim i, ako je moguće, plivajućim. Za završnjak je bolje koristiti nevidljivu „FC“ fluorougljičnu strunu, ne deblju od 0,16 mm, dužine 15 do 20 cm. Njihov je spoj najbolje izvesti omčama, a poviše njega treba staviti što manje rascijepano olovo i, također što manji, klasični plovak izduženog oblika. Za tako lagano opterećenje dovoljan je i plovak najmanje nosivost. Dobro je ako mu se može mijenjati boja vrha, ili imati više raznobojnih, kako bi se mogli vidjeti u svim svjetlosnim uvjetima. Danju se najbolje vidi crveni, po jakom suncu iz suprotnog smjera crni, a u sumrak žuti te bijeli vrh.

Osobitu pozornost treba obratiti na izbor udice. Naime, cipoli su jaki, ali imaju mala usta i najčešće se kače za nježne usne. To znači da udica za njihov lov mora biti vrlo snažna, tanka i relativno mala, a takve je teško naći. Osim standardne duge „Crystal“ i „Aberdeen“, posebno je pogodna ona koja je i naziva talijanskim imenom cipla- „Cefalo“, a koja je posebno dobra za lov komadom sredine bijelog kruha, najčešće rabljenim mamcem za cipla. Širina lika udice može biti između 4 i 7 mm, ovisno o tome koliki su cipli u jatu. Najčešće nisu iste veličine pa je dobro imati udice raznih širina. Najbolje je početi loviti s najmanjom pa sve s većom, jer se najprije love sitniji cipli, dok najkrupniji dugo samo kruže oko primame i mamca. Na udicu stiskom uz vezište treba staviti čuperak kruha, obvezno svježi. Da bi takav ostao do mamčenja ga treba držati zaklonjenog od vjetra i sunca, da se ne osuši.

Poslije odbacivanja mamac treba prepustiti struji mora, a ako je ona nepovoljna, dovući mamac u zonu primamljivanja. Pritom, a osobito tijekom čekanja napada cipola treba obvezno biti što ne primjetniji. Najbolje je sjediti.

Cipoli kraće od pedlja i pol veoma često će ogoliti udicu, a da plovak pritom samo jedva zapleše. U tom slučaju najbolje je mamac zabaciti među njih da se preplaše i pobjegnu jer čim se ubrzo vrate prvo će napasti mamac, a ne primamu. No, i s takvom taktikom će rijetko koji ribolovac uspjeti uloviti i svaku drugu ribu koja je uzela mamac, a ne primamu. Kad, pak, krupniji cipol, onaj dužine barem dva pedlja, napadne mamac, plovak će sigurno potonuti. Poslije brze kontre treba polako i oprezno, čak i desetak minuta izvlačiti plijen, što zbog tanke strune, a što zbog mekanih usana, za koje se cipoli najčešće zakače. Treba biti spreman parirati povremenim skokovima cipola. No, neizvjesnost borbe može se smanjiti upotrebom mrežne prihvatnice s dugom drškom.

Prije pospremanja ulov treba premjeriti jer je minimalna lovna dužina batoša 20, a ostalih cipola 16 cm.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Ranije nego što je uobičajeno temperature priobalnog i površinskog mora su dosegle, ponegdje i prešle vrijednost od 15 - 16 stupnjeva pa su u ta područja pristigle i lutajuće grabljivica, koje su hladnije mjesece provele daleko od obale i površine. Nakon širuna i vrnuta, pristižu i krupnije grabljivice, od kojih su udičarima, osobito onima koji love „spinning“, tehnikom varaličarenja s obale, najinteresantnije lice i škarmi. Do početka ljeta lovit će se uglavnom manji i srednji primjerci, škarmi do 1 - 1,5 kg, a lice do 5 kg težine. Dolazak većih očekuje se tijekom srpnja. Prilika je to za izdašno, ali iznad svega uzbudljivo varaličarenje.

Do ljeta će se najbolje loviti s otvorenih pozicija, kao što su rtovi, stijene koje strše u more, vrhovi lukobrana i slično. Najbolja su ona manje posječena i dostupna mjesta na kojima se obala relativno strmo spušta u more i gdje dubine odmah dosežu barem nekoliko metara. Tu već sada postoji šansa da se ulovi kapitalna lica ili škaram, koje traže mjesto okupljanja cipola i drugih sitnih riba.

Zbog vrste terena i mogućnosti ulova kapitalca, oprema za lov na takvim pozicijama treba biti nešto robusnija: štap težine bacanja 50 do 100 grama, dužine 330 do 390 cm i bacačka rola veličine 50, odnosno kapaciteta 100 m najlona promjera 0,50 mm. Rola mora biti jaka, kvalitetna i lagana, s pouzdanom i preciznom kočnicom. Tako snažna oprema je potrebna i zato što se sa stjenovite obale može uloviti i orhan, koji također krajem proljeća prilazi obali u velikim jatima.

Za lov s pitomije obale, osobito ako se ne očekuju krupniji plijen, prikladniji je štap dužine 240 do 300 cm i težine bacanja 10 do 50 grama koji radi vršnjakom- prvom trećinom. Uporaba kraćeg ili dužeg štapa se ne preporučuje jer je s kraćim teško dosegnuti potrebnu daljinu odbačaja, a s dužim pravilno voditi varalice, posebno tipa „popera“ i „walker“. Ma koliko dugačak, štap mora biti dovoljno tvrd i oštar kako bi omogućio probijane tvrde kože ribe udicom. Naime, samo velike, lice teže od 5 kg gutaju varalice i kače se za ždrijelo, dok se ostalima udice skoro isključivo zabadaju u kraj usta, uz škržni poklopac. Međutim, zbog mogućnosti pucanja štap ne smije biti krajnje oštar, pogotovo ne ako je umjesto od najlona osnovna struna od „PE“ višenitke debljine PE1.0 (0,165 mm).

U ovom periodu najbolje je loviti teturavcima, „wobler“ varalicama, do srednje velikim, plivajućim ili tonućim, ovisno o dubini na mjestu lova. Za lov u plitkom moru i na samoj površini sve više koriste „pljuskavce“ - „poper“ dužine 8 do 10 cm ili „wolker“ varalice. Dobri rezultati postižu se metalnim varalicama, žlicama i pilkerima. Iako su iznimno učinkovite, imitacije cipola, gavuna, inćuna i drugih ribica od mekane plastike se manje koriste jer ih grabljivice brzo uništavaju.

Način kompletiranja pribora ovisi od dubine vode, potrebne dužine odbačaja, težine varalice, dimenzija ribe koja se želi i može loviti itd. Tamo gdje je to moguće, treba koristiti najjednostavniji sistem, koji čine osnovna struna, vrtilica i završnjak, zapravo samo predvez s kopčom za brzu izmjenu varalice. Dovoljan je samo metar dugi predvez, najbolje od „FC“, fluorougljične strune. Ovakva montaža je dobra kad je sama varalica dovoljno teška ili kad nije daleko potrebno daleko odbaciti. U protivnom, sistem je nužno opteretiti vodenom kuglom ili, još bolje, „sbirolinom“ odgovarajuće veličine u plivajućoj, sporotonućoj ili tonućoj verziji, ovisno od dubine na kojoj se želi voditi lagana varalica.

Lica se lovi isključivo danju, najbolje rano ujutro i, osobito, pred zalazak sunca. Međutim, u povoljnim uvjetima- po sunčanom i vedrom vremenu uz lagano namreškano more te u vrijeme plimnog vala- ona radi i u drugim dijelovima dana. Tako gdje se ulovi jedna, može se očekivati bogat ulov lica tijekom nekoliko dana. Škaram je, pak, aktivan i noću. Često se baš po mraku love najkrupniji primjerci, prije svega većim teturavcima, po mogućnosti sa zvučnom ampulom i naglašenom (širom) vibracijom.

Svako komešanje, iskakanje iz vode ili bježanje prema obali jata cipola, gavuna i ostalih sitnih riba znak je nazočnosti grabljivica. Ako one napadaju u jatu, sigurno se radi o licama. One, ali i škarmi, plijen udaraju iznimno žestoko. U prvim trenutcima im treba popuštati, a zamarati oprezno, ali sa stalno zategnutim priborom.

Opisanim priborom osim lice i škarma, varaličarenjem s obale u ovom periodu mogu se uloviti i neke druge grabljivce, od širuna, vrnuta, palamide do brancina, strijeljke i lampuge.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 19 Travanj 2024 20:00

ČUVANJE ŽIVIH MAMACA

Živi mamac grabljivice privlači i prirodnim pokretima koje mrtvim mamcima ne mogu dati ni najvještiji ribolovci. Zato ribolovci na brojne načine nastoje mamce održati na životu. Najlakše i najduže u posudi za držanje živih mamaca.

Konstrukcijski, postoje dvije vrste takve posuda - s dotokom svježe vode te s upumpavanjem zraka u vodu, a oprema za takvu posudu je jednostavnija i jeftinija od one s protokom vode. Osim toga, posuda s upumpavanjem zraka ne mora biti stalno spojena s morem pa se može koristiti i daleko od obale te služiti za transport mamaca bilo kojim prijevoznim sredstvom.

Glavni dio posude s upumpavanjem zraka je aerizator. Za upotrebu na moru, jasno, neophodan je model otporan na djelovanje soli. Mora biti i prenosiv, odnosno imati napajanje na neki prenosivi izvor struje. Najjednostavnije, najjeftinije i najčešće rješenje je napajanja iz jedne ili dvije, rijetko tri baterije. Pri odabiru treba voditi računa o oznaci baterije jer ih ima različitih kapaciteta. Najkraći rad omogućuje baterija oznake „AAA“, duplo duži oznake „AA“, a oko osam puta duži baterije oznake „D“. No, najbolje je ako aerizator ima sve mogućnosti napajanja - na bateriju, utičnicu 220 V, u automobilu na utičnicu od 12 V za upaljač te u brodu spajanjem izravno na akumulator.

Nekada su aerizatori imali samo pulsirajući pogon, koji je mogao stvarati neugodne zvukove i vibracije. Suvremene pogone rotacioni motorni pogonom pa su tiši, najbolji i nečujni, što ih čini najprimjereniji za noćni ribolov. No, oni nešto skuplji i skloniji kvarenju.
Malo je aerizatora posebno pravljenih za posude za žive mamce. Uglavnom se koriste akvarijski, čiji je kapacitet optimalan za prozračivanje do 40, 50 litara vode. Kapacitet im je oko jedne litre u minuti i s jednom baterijom tipa „D“ neprekidno rade do 80 sati. Najbolji suvremeni prenosivi aerizatori posebno pravljeni za čuvanje mamaca mogu optimalno prozračivati do 200 litara vode. I takvi su aerizatori vrlo malih dimenzija, ne veći od 15 x 10 x 8 cm, te teški između 200 i 400 grama. Zato, te zbog njene jednostavne konstrukcije posuda za čuvanje živih mamaca može biti vrlo malih dimenzija (7 ili 8 litara) pa se može i ručno prenositi te montirati i u najmanja plovila, čak i kajak.

Kvalitetniji aerizatori imaju dvije brzine rada, odnosno mogućnost odabira dva kapaciteta prozračivanja. Uz povremeno isključivanje aerizatora, na taj način se može dozirati količina upumpanog zraka, a time i kisika u vodu. To zahtjeva malo iskustva, a veoma je važno jer zbog prevelike konzumacije kisika nakon nekoliko sati ribe postanu „pijane“, omamljene i zato manje primamljive grabljivicama, a lignje podivljaju, puste pjenu i počnu se međusobno ubijati.

Bolji aerizatori imaju dvije cijevi za zrak kako bi ga mogu bolje rasporediti unutar posude, ali i istovremeno prozračivati dvije posude, primjerice jednu s mamcima, a drugu s ulovom koji se želi održati na životu.

Kvaliteta mješavine mjehurića zraka i vode najviše ovisi o raspršivaču na kraju crijeva. Mjehurići trebaju biti što sitniji kako bi iz njih voda što brže i više upila kisik. Raspršivač je porozni, šupljikavi umjetni kamen. Kvaliteta mu ovisi o njegovoj te veličini rupica. Najčešće originalni nije dovoljno velik pa ga je dobro zamijeniti većim. Dobro rješenje je i postavljanje dva raspršivača na kraj jednog crijeva pomoću „T“ razdjelnika. Veoma je važno da raspršivač tijekom rada stalno bude na dnu posude, kako bi mjehurići prelazili najduži put do površine. Raspršivač koji stoji na površini gotovo je beskoristan.

Aerizator je najbolje montirati direktno na posudu s vodom. Kao posuda može poslužiti štošta, od kante za zidne boje do prenosive ledenice. Poželjno je da posuda bude što dublja. Ne smije biti hermetički zatvorena jer bi to otežalo, smanjilo te na kraju i spriječilo upumpavanja zraka. No, posuda ne mora biti posve otvorena, jer to može uzrokovati izlijevanje vode iz nje tijekom transporta, a što za posljedicu ima ne baš ugodne mirise u prijevoznom sredstvu te, što je još opasnije, smanjenje količine vode u spremniku, odnosno životnog prostora mamaca. Rješenje tog problema je na hermetički zatvorenom poklopcu načiniti otvor za odzračivanje, promjera tek koliko je unutarnji promjer cijevi za zrak.

Količina mamaca koji se mogu držati u posudi s aerizatoru, osim o njihovim kapacitetima, ovisi i o vrsti mamca. Od riba, najmanje prostora treba širun, a najviše cipol. Za držanje cipola dužine 20- tak centimetra potrebno je 1,6 litara. No, ako su cipoli teški oko pola kilograma, umjesto njih 25 u posudi s 40 litara vode duže se mogu na životu održati tek 12 ili 13. Ako se voda održava čistom i ne toplija od oko 25 stupnjeva Celzijevih, a mamci se hrane, onda u posudi mamci mogu poživjeti dugo, neki vrlo dugo, koliko i u fiksnom akvariju. Međutim, bez svega toga i u prenosivim posudama s aerizatorima većina mamaca preživi dva do tri dana.

Objavljeno u esPRESSo

Uspješnost stacionarnog, ribolova udicom na mjestu znatno se može poboljšati primamljivanjem, ali samo ako se to radi na ispravan način - tako da se primama, abrum, plasira točno na poziciju i dubinu na kojim se lovi. To je često veoma teško, posebno u ribolovu s obale.

Najteže je precizno i dovoljno daleko odbaciti primamu koja se mora raspasti na površini ili prije nego što stigne do dna. Takvu, rastresitu i mekanu primamu iz ruke je moguće odbaciti tek nekoliko metara, a najkompaktniju tek do desetak metara daleko, što je najčešće nedovoljno. Osim toga, bacanje rukom je nehigijensko bez upotrebe rukavice, a i uz njenu upotrebu primama se prenosi na dijelove pribora, prlja ih, oštećuje, a može i ometati njihov pravilan rad.

Svi ti problemi mogu se izbjeći upotrebom raznih pomagala. Neka od njih može izraditi svaki udičar, čak i tijekom ribolova. Najjednostavnije među tim pomagalima je- lopatica za bacanje primame. Iako ima i onih za daleka bacanja, lopatica u pravilu služi za primamljivanje na malim udaljenostima, do 15- 20 metara, ovisno o kompaktnosti primame, vještini ribolovca ali i dužini njene drške, koja se kreće od 20-tak do 70-tak centimetara.

abrum 120424 1 min

Posuda lopatice može imati razne oblike, ali je ona najčešća poput uzdužno prepolovljene uske boce, s ili bez dna, te s ili bez rupica, ovisno o gustoći primame čijem je bacanju namijenjena. Zato umjesto kupovne može dobro poslužiti i lopatica izrađena od plastične boce i štapa, kao što je prikazano crtežom. Pravi se tako da se bocu željene veličine treba presjeći na pola pod kutom od 45 stupnjeva i gornjim krajem bez čepa nataknuti na štap dugačak oko pola metra. S tako izrađenom lovi se kao i kupovnom lopaticom- s napunjenom se zamahne ispod ruke, kao što je prikazano na drugom dijelu crteža, i odbaci na željeno mjesto. Na taj način rastresita primama može se daleko i precizno odbaciti, a što je najbitnije, ona pada na vrlo usko područje.

Primama se puno dalje može odbaciti pomoću još jednog improviziranog pomagala - papirnate vrećice, pod uvjetom da je primama suha ili tek vlažna. To se može uraditi štapom ili iz ruke, na isti način kako se odbacuje mamac. Najbolje je rabiti kakav stari štap s rolom velike težine bacanja. Prethodno treba napunjenu vrećicu dobro zatvoriti i zavezati za strunu. Nakon odbacivanja, ako odbačaj nije precizan, primama se najčešće može izvući iz mora i prepakirati u suhu vrećicu. Ako je vrećica pala na željeno mjesto, treba pričekati nekoliko minuta da se papir nakvasi i vrećica omekša, a zatim je potrebno povući strunu, kao kad se snažno kontrira. Primama i manji dio vrećice ostat će na dnu, a ostatak papira će se izvući sa strunom. Umjesto vrećice, za manje količine primame, odnosno za bacanje štapom manje težine bacanja, koristiti se mogu i papirnati ubrusi, ali s njima treba biti posebno oprezan, jer su na vlagu znatno osjetljiviji od vrećica pa se vrlo brzo raspadaju, čak i od vlažne primame.

pva abrum 120424 min

Umjesto papirnatih mogu se rabiti vrećice, ali i mrežice od „PVA“, polivinil alkohola, plastike koja se raspada u vodi. No, ti proizvodi namijeni primamljivanju suhim tvarima su relativno skupi, a i teško ih je naći u našim primorskim prodavaonicama ribolovne opreme. Pri upotrebi vrećice treba paziti da u njoj ne ostane zraka. Ako se to dogodi, vrećicu treba izbušiti iglom pa stiskati da zrak iziđe.

Prednost „PVA“ vrećice i mrežice u odnosu na papirnatu vrećicu jest što se s njima mogu zajedno odbacivati mamac i primama i tako postići da oni na dnu leži skupa zbog čega će ribe brže prilazi k mamcu. Osim primame i mamaca s udicom, u njih se može postaviti i cijeli sistem (privez, olovnica, vrtilice…) i odbaciti, a da ne dođe do njegovog uvrtanja i zapinjanja oko predveza i osnovne strune.

Objavljeno u esPRESSo

Osim cipola i sope, sve ribe dna, čak mnoge koje obitavaju u srednjim i površinskim slojevima mora poput girovki, ukjata, vrnuta i širuna, obožavaju jesti raka samca. Zato je on jedan od univerzalnih mamaca za ribolov ometcem, bulentinom (osobito uz obalu) i parangalom, u svim slojevima vode, ali najviše na dnu.

Rak samac je naš skupni naziv za 21-og raka iz obitelji rakova samaca i samotanaca (Digenidadae i Paguridae), koje karakterizira nerazmjerno veliki i, po čemu se razlikuje od svih ostalih rakova, mekani rep bez oklopa. Zbog toga oni život provode skrivajući se u praznim kućicama raznih puževa, koje nose na sebi. Veći rakovi imaju „podstanare“- moruzgve nastanjuju s gornje strane kućice. Taj suživot moruzgvi omogućava pomicanje i hranjenje rakovim ostacima, a raku zaštitu moruzgvinih žarnica od napada grabljivica.

Pojedine vrste samaca prednost daju kućicama određenih puževa, ali i vrstama moruzgvi. Drugi se, pak, prilagođavaju svakoj spiralnoj kućici, čak i umjetnoj. Najbrojniji i najčešće rabljen kao mamac, rak kućar najradije „iznajmljuje“ kućicu puža vretenara. Tijelo mu je dugo oko dvadeset milimetara. Iako se zadržava i na pjeskovitom dnu, najmasovniji je ispod obalnog kamenja. Zato je i najpristupačniji, odnosno najčešće rabljeni mamac među racima samcima. Prepoznaje se po vretenastoj, do 70 mm dugačkoj spiralnoj i kvrgavoj kućici smeđe do zelenkaste boje iz koje viri šest nogu, par kliješta i sitnih loptastih očiju.

Znatno krupniji od kućara je okati, drugi po masovnosti upotrebe rak samac. On naraste do 40 mm, ali ga je teže pribaviti jer obitava na dubinama između 4 i 40 m. Zadržava se na svim vrstama dna, najradije u kućici kvrgavog volka.
Prije mamčenja rak se samac mora izvaditi iz kućice. Svaki pokušaj izvlačenja rukom ili kakvim pomagalom završit će kidanjem mamca. Zato ga je neophodno izvaditi razbijanjem kućice. To je u ribolovu iz plovila najbolje obaviti prije isplovljavanja jer lupanjem po barci se plaše ribe. Pri razbijanju kućice treba biti iznimno pažljiv kako se samac ne bi ozlijedio, osobito zadnji mu kraj. Taj, najmesnatiji dio raka može se sam mamčiti, ali je prirodnije nadijevati cijelog raka.

Ovisno o veličini, cijeli se na udicu može nadjevati direktno ili, veliki, pomoću igle. Njom se kroz, kao i udicom, kroz usta pa tijelo do zadka raka provuće privez (pjok) koji se tek potom spoji s ostatkom završnajaka. Tako nadjenut samac živjet će do jednog sata.

Puno duže na udici može živjeti rak koji je za nju vezan specijalnom elastičnom ili niti koja je izvučena iz ženske najlon čarape. Vezati ga je najbolje tako da mu krivina udice bude između nožica. Tako zauzima prirodan položaj i skriva udicu. Kad se love komarče, koje žrtvu napadaju od glave, takvim mamčenjem se smanjuje i broj kontri „u ništa“. Osim cijelog, dobro je nitima učvrstiti i namamčeni rep. Dovoljno je nekoliko namotaja u visini vezišta udice. Na taj način mamac se štiti od napada sitnih riba.

Najprikladnije udice za nadijevanje rakova samaca su tanke, kratkovrate, oblika „Beak“, „Crystal“ i „Aberdeen“ („parangalke“).

Objavljeno u esPRESSo
Stranica 1 od 23