Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Osim što su sve kvalitetniji, ribolovni štapovi su i sve skuplji te - osjetljiviji! Kako bi izbjegli značajne financijske gubitke, ribolovci koji love njima moraju spoznati uzroke pucanja štapova i kako ih izbjeći.

Izuzmu li se lomovi nastali izvan ribolova, a oni su najčešći, tri su razloga pucanja štapova. Prvi je ribolovac, drugi riba i treći tvornička greška. Zapravo, drugi razlog možda i ne postoji, jer kada je na štapu neočekivana riba (ovrata umjesto šparmića, primjerice) ili neočekivano velika riba, a štap pukne, opet je kriv ribolovac ili je razlog broj tri, koji tek u ekstremnoj situaciji pokaže koliko tijelo štapa (ne)valja. Uostalom, ukoliko lovite šparmiće, a udari podlanica, trebala bi puknuti struna - osim ako nije debela pola milimetra. Ali, tko još takvom lovi šparmiće? Dakle, ribolovac je taj od koga sve ovisi!

Najčešća greška koja dovodi do pucanja štapa tijekom ribolova je udaranjem, čak i dodirivanje štapa tvrdih predmeta - stijena, dijelova brodice, itd. Ma koliko bila nevidljiva, na taj način nastala oštećenja su pogubna, osobito za štapove od ugljičnih vlakana.

Vrlo čest uzrok su upotreba prejake strune i prejako podešena kočnica role! Kada je to optimalno, a štap ipak pukne, razloga je više: višedijelni štap nije dobro utaknut, nasađen, struna se zamrsila oko vrha štapa, u odbačaju je korišten pretežak teret, pri zamaranju plijena previše se agresivno „pumpalo“ ili je kut između štapa i strune postao znatno oštriji od 90 stupnjeva.

Dobar štap sve te greške najčešće „oprosti” pod uvjetom da je dobro sklopljen. Ako nije - puca oko spoja. Naime, nakon brojnih odbačaja, gornji dio se ponekad „odšteka“, pa spoj bude jedva primjetno labav, što je nekad posve dovoljno da uzrokuje lom. To se najčešće događa kod „spinning“ i „surfcasting“ štapova koji ribolovci žestoko forsiraju. Takav lom može nastati i zbog tvorničke greške - labavo izrađenog spoja, što je iznimno rijetka pojava kod skupljih štapova. Kad, pak, kod takvih štapova istovremeno puknu i tijelo štapa i držač role i stopa role, to znači samo jedno – došlo je do ekstremnog preopterećenja jer je odbačeni teret bio prevelik ili je zamah bio prejak ili oboje zajedno.

Čak i ako je spoj malo labaviji, strpljiv ribolovac nježnijim zamaranjem može sačuvati štap od pucanja. No, puno je bolje povremeno kontrolirati spojeve štapa tijekom ribolova, izvan ribolova redovito ih čistiti te mazati parafinom, odnosno voskom svijeće te prije ribolova rukom kontrolirati podešenost kočnice role. Jačina kočnice, obično se provjerava tako da se rukom uzme struna ispred role i poteže dok kočnica ne počne proklizavati. Međutim, u stvarnosti, kod zamaranja ribe, struna se poteže kroz provodnike na štapu. Pritom se dio energije „gubi“ - trenjem strune o prstene provodnika pretvara se u toplinu, dio energije potezanja preko provodnika prenosi se na štap, dok se na rolu prenosi ostatak, često nedovoljan da uzrokuje proklizavanje diskova u njenoj kočnici. Tako prevelika, ali nepravilno usmjerena snaga potezanje umjesto proklizavanja diskova u kočnici role uzrokuje pucanje strune ili štapa. Zato jačinu kočnice treba konačno podesiti neposredno prije ribolova potezanjem strune kroz provodnike savijenog štapa, najbolje pod kutom od 90 stupnjeva.

Kod „parabolik“, štapova za „spinning“ i „surfcasting“ najbolji lijek protiv pucanja štapova pri odbačaju je pravilno odabrana težina koja se odbacuje, obvezno manja od na štapu deklarirane najviše.

U pravilu „blank“, tijelo štapa odjednom puca na više mjesta. To obično znači da nije tvornička greška nego da je ribolovac preforsirao. Ukoliko pukne na jednom mjestu može biti tvornička greška u materijalu, odnosno da je tu bio udaren. Ako pukne na spoju, štap možda nije bio dobro sklopljen ili mu je koji spoj olabavio uslijed brojnih i silnih zamaha. U takvim slučajeva štap puca oko spojeva. Uglavnom pukne gornji nastavak negdje iznad spoja. Pukne li negdje pri vrhu, oko drugog ili trećeg provodnika, vjerojatno je u pitanju tvornička greška. Naime, iako tanak, vrh ne puca tako lako jer se savija, tijekom borbe prema lovini. Najveća mu opasnost prijeti tijekom prihvaćanja ulova, ukoliko je štap duži a prihvat se vrši rukom, bez mrežne prihvatnice. Tada ne treba previše opteretiti sam vršnjak podizanjem štapa okomito u vis, pogotovo ne u položaj „12 sati“.

Štap može puknuti tijekom zamaranja i u povoljnijim položajima, čak i u najpovoljnijem, kad je paralelan s površinom mora. Najčešće se to događa kad se iz plovila „pumpanjem“ zamara velika riba, a ona pobjegne pod barku. Isto se dogoditi može i kad je štap u položaju „5“, čak i „6 sati“ usmjeren prema dnu, pa i onda kad se postupi na najbolji način - vršnjak štapa gurne u vodu. Međutim, s pravilno podešenom kočnicom to se vrlo, vrlo rijetko događa.

Sve navedeno vrijedi za bolje pa zato i skuplje štapove, koji veoma rijetko imaju tvorničke greške. Loši pucaju na dva, tri, mjesta odjednom.

Kada je u pitanju materijal od koga su izrađeni, štapovi od staklenih vlakana se bolje savijaju i teže pucaju, dok štapovi od ugljičnih vlakana pucaju kao staklo!

Do kraja veljače ili sredine ožujka, ovisno o dijelu Jadrana, u plitkom priobalju od cijenjenih i krupnih riba moći će se loviti samo smudut (brancin, lubin), jer se samo on nije spustio u dublje more ili migrirao. Što više, u tom periodu bolje nego u ostalim dijelovima lovit će se krupniji te kapitalni „kraljevi plićaka“. Iako dobro podnosi niske temperature, smudut pri njima usporava metabolizam i najradije lovi iz zasjede, osobito krupniji pa ga je najlakše loviti pretraživanjem terena, posebno pendulom.

U ovom dijelu godine smuduti ne zalaze dublje od sedam do osam metara, a najraspoloženiji su za ishranu pred jaku buru, kad tlak zraka naglo raste. Još su gladniji po kiši, naoblaci, kad je i sredinom dana mračno, kad je plima ili kad je more zamućeno od velike količine kiše. Najbolje ih je tražiti po položenim terenima i zaštićenim uvalama, blizu riva i lukobrana kao i na pozicijama na kojima se velika količina slatke vode ulijeva u more. Prvo treba pretražiti mikrolokacije na kojima je već lovljen ili gubljen.

Sad, kad je najmanje raspoložen za progonjenje žrtava, a kad je ribe u plićaku malo, smudut će posegnuti za bilo kojom hranom, kapitalci čak i za plijenom dužine tek 3 do 5 centimetara. Zato se sada uspješno mogu loviti i potezanjem koje sitne ribe, od kojih smudut posebno voli vladiku (kneza). Ipak, najprimjerenije ga je loviti onim što najviše voli, a najbolje se pokazalo u penduli - iglicom, cipolom ili lignjom.

Iglica može biti manja, ali je najbolja srednje velika, 30 - 40 centimetara dugačka. Nadjeva se na dvije udice veličine 2 do 2/0, jednokrake ili trokrake. U nedostatku živih poslužiti mogu i uginule. Mamče se na isti način - kljunom na kliznu jednokraku udicu širine luka oko 10 mm te na fiksne udice međusobno razmaknute 7 do 8 cm. Uginulu treba potezati sporije nego živu, a dobro joj je rukama ili kakvim oštrim predmetom, primjerice iglom za mamčenje, polomiti kralježnicu na nekoliko mjesta, kako ne bi bila ukrućena tijekom potezanja.

Udice je dovoljno montirati na predvez dužine 7 do 10 metara i debljine 0,40 mm, obvezno od nevidljive „FC“ strune. Osnovna struna može biti najlonska, debljine 0,60 mm, odnosno do 0,80 mm, ako se lovi bez štapa i role.

Kad se mamac želi potezati dalje od površine, na pribor je neophodno postaviti uteg. To može biti spiralna ili olovnica tipa „torpedo“ koja se preko „brze kopče“ postavljaju na sedam do deset metara ispred spoja osnovne strune i priveza. Težina utega ovisi o brzini povlačenja i željenoj dubini potapanja mamca. Tako, primjerice, za potezanje mamca 50-tak metara iza plovila za lovnu dubinu od tri do četiri metra pri brzini od tri čvora dovoljna je olovnica od 80 grama. Poteže li se brzinom od dva čvora, na navedenu dubinu mamac će spustiti uteg od 60 grama, ali dubina ronjenja ovisi i o jačini kurenta, čak i vjetra, vrsti i veličini mamca pa je dobro eksperimentirati.

Veoma važan čimbenik uspješnog lova krupnih smuduta pendulom je kvalitetan „sonder“ kojim se pouzdano može pratiti pratiti dubina mora, količina sitne ribe u lovnoj zoni, a onda i prisutnost krupnije ribe. Napad smuduta se može očekivati i u trenutku razvlačenja pendule, ali i satima nakon toga. Smudut skoro uvijek napada iz zasjede, odlučno i silovito. Tada je najbitnije oduprijeti se, ali bez snažne kontre te zadržati punu kontrolu i stalni kontakt s plijenom.

Tijekom veljače i prve polovine ožujka na našem dijelu Jadrana najveće su oseke. Osim toga, tada su sve češća i dulja razdoblja ugodnoga, mirnog, razmjerno toplog vremena, što donekle nalikuje ranoproljetnom. Prilika je to za relativno lako i ugodno pribavljanju morskih plodova po plićacima, na pjeskovitim među ostalim i prstavca, delicije ljudima i svim ribama. I da, kao što je i naslovu naglašeno, jer mnogi još ne razlikuju, ne prstaca, čiji je izlov zabranjen, već prstavca.

Radi se o tri međusobno vrlo slične školjke koje zbog sličnosti s poznatijim rođakom prstacem, najčešće nazivaju prstavac, lokalno šljanak, sviralo, kapalungo, katalana, frnagula, poletuša, baginja, cigaret, španjolet…

Najbrojnija vrsta, poznat još kao krastavac, naraste najviše- do 16 cm dužine i 0,4 kg težine, ali mu, kao i kod drugih, meso čini samo trećinu težine. Boja mesa mu je blijedo žuto crvena, a oklopa sivkasta do smeđa s tamnijim prugama prirasta.

Šljanci žive u do pola metra dubokim okomitim kanalima koje buše i u kojima se kreću potiskivanjem mora. Kako bi se mogli hraniti planktonom cirkulirajući more, te školjke buše i drugi kanal koji je skoro upola uži od onog u kome žive. Kanali su veoma blizu jedan drugome, a ponekad su i spojeni pa izgledom podsjećaju na broj osam. Potrebno je dosta iskustva da se pronađu otvori tih kanala. Posao donekle olakšava činjenica da ti otvori nikad nisu, kao ostali otvori u pjeskovitom dnu, urušeni, nego izgledaju kao rupe izbušene u tvrdom materijalu.

Prstavca je teže izvaditi nego pronaći, posebno na dubinama preko jedan metar, kad se posao može obaviti samo ronjenjem. Raditi se može na više načina. Najvještiji rade najbržim načinom, pomoću jednozubog harpuna. Frangolar, kako se taj alat zove, tanka je metalna šipka dužine preko pola metra, s kukom pod zaoštrenim vrhom. Dobar frangolar se može načiniti od žice za varenje ili žice kišobrana.

Takvim alatom gađa se šljanak brzim uvlačenjem žice u širu rupu. Kada ga pogodi u tijelo, šljanak se zatvara i snažno stišće žicu tako da se poslije toga lako izvlači iz kanala. Ukoliko se dogodi da se promaši ili se pri uvlačenju uruši dio staništa, školjka se muljevito brzo zatvara i spušta na dno staništa. Za slijedeći pokušaj treba sačekati da se more izbistri, a školjka smiri i izbacivanjem urušenog materijala ponovo oformi kanal.

Manje vješti lovci do prstavaca, a usput i drugih brojnih dobrih mamaca, dolaze prekopavanjem pješčanih plaža. To se može raditi vilama i lopatom, najlakše onom čija je radna ploha duga 40-tak i široka do 10 cm. Za takav način pribavljanja mamaca najpogodnije su velike oseke.

Prstavci ne podnose veliku koncentraciju soli. Zato ih se može loviti pomoću nje. U otvor staništa školjke treba istresti dva tri porstohvata soli ili je razmućenu pomoću pipete ubrizgavati u njega. Povećana slanost vode ubrzo prisili školjku da s dna svog staništa, kamo se spustila čim je osjetila podrhtavanje okolnog terena pod nogama ribiča, ispliva na površinu. Kada se pojavi na izlaznoj rupi, ribič pedalj ispod nje treba zabosti lopatu pod kutom od 45 stupnjeva prema staništu školjke. Tako onemogućuje njezin povratak na dno staništa, a zatim je lako hvata rukama.

Za razliku od prstaca, prstavca je lako otvoriti jer su mu oba kraja otvorena, bez oklopa. Između polutki treba gurnuti vrh kakvog sječiva i presječe stezni mišić pri kraju školjke, a potom se meso lako sastruže s ljušture.

Ukoliko se odmah ne koristi, šljanak se može konzervirati, poput drugih mamaca, najčešće soljenjem. No, to je najlošije rješenje jer sol nagriza i slabi ionako nejaku strukturu školjke. Najkvalitetniji način konzerviranja šljanaka, ali i svih drugih školjki jest pomoću šećera. Takvim načinom konzerviranja postižu se dvije prednosti u odnosu na konzerviranje solju: prvo, šećer ne nagriza meso školjke pa mu i ne smanjuje žilavost, a drugo, ušećereni mamac ne gubi boju pa je i zbog toga primamljiviji ribama.

Za konzerviranje iste mase školjki potrebno je jedan i pol do dva puta više šećera nego soli. Tako zaštićeni mamci mogu i na visokim temperaturama ostati uporabljivi do tjedan dana.
Jedina je mana ovakvog konzerviranja velika ljepljivost mamca, što znatno otežava mamčenje, posebice sitnih udica. Zato je najbolje šećerom konzervirane mamce neposredno prije mamčenja proprati u moru.

Za dugotrajnije čuvanje šljanke je potrebno zamrznuti. To je najbolje uraditi na način kojim se uklanja i najveća mana ovih mamaca, slabo držanje na udici. Za svaki mamac uzima se po jedan kompletirani privez (pjok) pribora kojim će se kasnije loviti. Poslije mamčenja on se zamrzava. Ako se radi o više mamaca, odnosno priveza, treba paziti da se pri zamrzavanju međusobno ne slijepe. Do mjesta ribolova privezi sa zamrznutim mamcima se nose u ručnim hladnjacima ili, ako ih je manje, u termos bocama. Na mjestu ribolova jedan po jedan se vade i montiraju na ostatak pribora. Tako se mogu i vrlo daleko odbaciti. U moru će se polagano odmrzavati i omekšavati te će se dugo i vrlo čvrsto držati na udici.

Nedostatak ovog postupka konzerviranje jest potreba dugotrajne pripreme i neophodnosti većeg broja priveza i udica, ali samo na takav način šljanci se mogu rabiti u surf-castingu, ribolovu vrlo dalekim bacanjem mamca.

Prstavac se u kanti s morskom vodom može na životu održati dva do tri dana. Uginuli, ali svježi se tijekom proljeća i jeseni van hladnjaka u dobrom stanju može održati do dva dana, zimi i tjedan, a tijekom ljeta niti jedan, a sve pod uvjetom da se drži u hladu i van domašaja sunca.

Na kraju, podsjećamo da prstavce, kao i ostale školjke, smiju skupljati samo posjednici ribolovne dozvole. Dnevno ih smiju skupiti najviše 2, a mušule 5 kilograma.

Iako se njom godišnje diljem svijeta ulovi više riba nego bilo kojom drugom udičarskom, tehnika lova riba okomitim skosavanjem „jata“ sitnih varalica velikom dijelu naših udičara je nepoznata. Oni koji je prakticiraju na jugu ej znaju kao grmjelice, a „sabiki“ je zapravo komercijalni naziv prvih varalica posebno pravljenih za lov tom tehnikom koje se kod nas više koriste u penduli još poznatoj i kao „turska panula”.

Kad je riječ o skosavanju, neki naši ribolovci tu tehniku i opremu za nju nazivaju plešućim bulentinom ili kančanicom, ali je naš najprikladniji naziv te tehnike skosavanje, a sistema, završnjaka za nju skosac. Kako je riječ o vrlo zabavnoj, svima dostupnoj te tehnici kojom se mogu ostvariti značajni ulovi, osobito količinski, do ljeta kad je najplodonosnija, objavit ćemo seriju tekstova o njoj.

Ribolov ovom tehnikom prvenstveno je namijenjeno cjelogodišnjem i cjelodnevnom lovu na dubinama 10 do 50 metara širuna, vrnuta, lokarda, iglica, girovki, ali i bukva i ostalih jatnih proždrljivih riba koje obitavaju dalje od dna, koje se kulinarski i sportski smatraju drugorazrednim.

Međutim, tim priborom i tehnikom mogu se loviti i cjenjenije, te ribe s dna mora, čak i neke koje se kod nas rijetko love, ne samo varalicom. To je najčešće kanjac pa arbun, ali i kovač, ovčica, trlja, list, škrpina, škrpun, pauci… Štoviše, postoje i skosci za lov krupnih riba poput kijerni, feluna...

Konstrukcija skosca je klasična, tipa očenaš - s nekoliko kratkih priveza, prama raspoređenih poviše utega na kraju predveza, osnove završnjaka. Dobro je, osobito kad postoji mogućnost ulova i krupnijih riba, umjesto olovnice na kraj pribora postaviti kakvu težu varalicu, onu pravljenu za „spining“, „vertical“ ili „shore jigging“.

Skosac varalice su se nekad izrađivale samo vezanjem pera uz tijelo udice, zbog čega su ih naši stari nazivali i „perjaticama“. Danas se izrađuju i od ribljih kožica, raznih folija, niti te mekane plastike u obliku račića, crvića i ribica. U pravilu su providne, bijele i svjetlucave, kakve su najučinkovitije za ribolov u gornjim i srednjim slojevima mora, u bistrom moru i po dobroj vidljivosti. Obojene, tamnije, još uočljivije te fosforoscentne varalice prikladnije za ribolov na preko 30 metara, uz malo vanjskog svjetla i u slabo prozirnom moru.

Skoscem se može loviti i bez specijalne i skupe opreme, čak i bez štapa i role, ali je s njima neusporedivo lakše. Osim specijalnih, poslužiti mogu i štapovi za druge načine udičarenja. Primjerice „bolognese“ štap, ali lov s njim zahtjeva velike napore i uzrokuje dugotrajne bolove u ramenima. Bolje rješenje je „spining“ štap težine bacanja 40 do 60 grama, još bolji je „light boat“, štap specijalno pravljeni za lagani lov iz broda bulentinom i to nešto sporije akcije. Ipak, poslije „ultra light vertical jigging“, najbolji su „egging“, štapovi za lov lignji.

Osim štapa, važno je da i rola na njemu bude što lakša, jer se lovi stalnim držanjem pribora u rukama. Dovoljno je bilo kakva stacionarnu rolu veličine do 30, a odlično rješenje je i lagani multiplikator za „spinning“.

Skosac se poput bulentina u more spušta okomito, ali i učestalo diže tako da njegove udice na kojim su jednostavne varalice plešu i mame ribe. Takvu im akciju omogućavaju kratki i vrlo savitljivi privezi od dosta krutog najlona vezani „uz dlaku“. Tome teško mogu odoljeti čak i ribe što se vrlo rijetko love varalicama.

Ribolov je najbolje, barem dok se ne otkrije plov riba, započeti prepuštanjem struji mora. Kad se ostvari prvi ulov može se sidriti. Loviti se može s dva pribora čak i oba postavljena u držače štapova. Povremeno ih naizmjenično treba uzimati i skosavati, što je nepotrebno ako su štapovi spore akcije, a plovilo ljulja na valovima. Skosavati se ne treba ili vrlo rijetko i u lovu na dnu kad olovnica nošena kurentom poskakuje po njemu.

Skoscem se uglavnom love jatne ribe pa nije rijetkost da se istovremeno zakači više njih. No, čim se ulovi prva najbolje je izvuči pribor i što prije skinuti ulov te tako spriječiti vrlo moguće mršenje pribora, često s nepopravljivim posljedicama.

Zubatac, jedan od najcjenjenijih ulova jadranskih ribolovaca, zimi znatno smanjuje aktivnost i radijus kretanja, a povećava dubinu boravka pa ga je u ovo doba godine skoro nemoguće uloviti - dominantno je to mišljenje među sportsko - rekreativnim ribolovcima. Međutim, istinski poznavatelji „cara od riba“, tvrde da to nije u potpunosti točno. Zbog klimatskih promjena - blagih zima i toplih jeseni, tvrde oni, zubatac se posljednjih godina znatno duže zadržava u jesenskim lovištima. Kad ih i napusti, ne zaranja duboko kao nekad. Neznatno smanjuje i aktivnost. Osjetnije će se manje hraniti tek potkraj zime, kad krene u veće dubine na mrijest.

Iako je poput svake druge ribe osjetljiv na hladnoću, posebno ispod 15 stupnjeva, zubatac nije pretjerano osjetljiv na nagliju promjenu temperature mora, ali jest na mjesečeve mijene i promjene atmosferskog tlaka. On te promjene vrlo lako osjeti. Bilo da se radi o porastu ili padu tlaka, zubatac prestaje s hranjenjem i spušta se u malo dublje predjele. Međutim, ukoliko promjena potraje, relativno brzo se vraća na prethodnu dubinu. No, prije promjena tlaka pojačava aktivnost pa se dobro lovi. Što se, pak, mjesečevih mijena tiče, zubatac se najbolje lovi u vrijeme mladog, a najlošije tijekom trajanja punog i mjeseca u opadanju. No, bez obzira na fazu mjeseca, najveći primjerci se love tijekom zalaska sunca.

Dobri poznavatelji zubaca tvrde da je njegova brojnost u porastu te da se sve više približava naseljima, odnosno lukama. Također tvrde da ne živi stalno na istom mjestu, među podvodnim grebenima i odronjenim stijenama, nego da obilazi stjenovita područja i livade posidonije te njihove rubove. Rado se zadržava oko tzv. zadjeva, prirodnih ili umjetnih malih izbočina na ravnom dnu gdje zapinju ribarske mreže. Redovito je i na većim podmorskim izbočinama, brakovima, te u kanalima i zaljevima, ali samo uz blago položene padine, posebno rado oko plitkih rtova koji se protežu daleko od obale. Na svim tim mjestima, u ovo doba godine nije pretjerano daleko od površine, najčešće na 30 do 40 metara pod njom.

Više od vanjskih znakova te instinkta, udičarima otkrivanje prisutnosti zubaca na određenom području znatno olakšava ehosonder. Međutim, prepoznavanje njegove prisutnosti pomoću tog pomagala nije uvijek lako. Naime, za razliku od orhana i drugih grabežljivica, koji se lako otkrivaju u srednjem sloju, zubatac se pretežiti zadržava uz samo dno pa se njegov odraz na ekranu ehosondera vrlo lako može krivo protumačiti kao eho dna. No, izoštrenim vidom i dobrim poznavanjem instrumenta, ribolovac u kompaktnoj mrlji prilijepljenoj uz liniju dna ili tek malo poviše nje, može prepoznati zubaca. Osobito ako se uz mrlju nalazi točkice, odrazi sitnih riba, što je znak da zubatac upravo lovi.

Zbog navike da s dna vreba plijen, iako se u potrazi za njim ponekad primakne i površini, zubaca je najbolje loviti pridnenim alatom. Bulentin je dobar kad se točno zna gdje je, ali i ima vremena za čekanje njegovog dolaska. U suprotnom, najbolje je loviti pendulom. Osim viške, koristiti se može i pendula s olovom čuvarom, koja se može potezati i štapom. Najbolje onim snage od 8 do 12, a samo kad se očekuju kapitalce loviti treba štap od 30 libri. Prednost treba dati štapu izrađenom od ugljičnih vlakana, jer on brže od stakloplastičnog prenosi kontru, a dobro signalizira i lagani napad.
Lakšem uočavanju ugriza i brzini kontre znatno će pridonijeti osnovna višenitna „PE“ struna. No, suprotno elastičnom najlonu, neistezljiva višenitka ne dozvoljava greške pri kontriranju i doziranju jačine kočenja. Zato pri penduli višenitkom kočnica role mora biti znatno manje pritegnuta nego kad se lovi najlonskim priborom.

Zbog velike uočljivosti višenitke, ona nije pogodna za izradu završnjaka. Njega je bolje izraditi od najlona i posve nevidljive „FC“, fluorougljične strune. Najbolje je prvih 15 metara izraditi od jeftinijeg najlona, a zadnjih 5 metara od skupog fluorougljika. Jasno, završnjak mora biti jak koliko i štap te multiplikator.

Osnovni preduvjet pendule na zubaca, ne samo zimi, jest barem kakvo - takvo poznavanje izgleda dna iznad koga će se „šetati“ mamac. Njega u more treba puštati tijekom plovidbe brzine oko jednog čvora. Kad dospije u more nakratko ga treba zadržati blizu plovila kako bi se provjerilo plovi li prirodno, bez „šijavanja“ i rotiranja. Čim se osjeti dodir olovnice s dnom, treba prekinuti s ispuštanje osnovne strune, ali štap ne treba ispustiti iz ruku. Kažiprstom i palcem jedne od njih dobro je držati strunu. Tako se najlakše i najbrže osjete dodiri čuvara s dnom, ali i mamca sa zubacem. Time se znatno povećava šansa za uspjeh u lovu jer zubatac često daje samo jednu šansu za kontru.

Poput orhana, s kojim često dijeli stanište, zubatac napada vrlo agresivno. Plijen hvata zubima od repa i silovito ga trese. To se na priboru osjeća kao brzi i jednolični udarci. No, čim postane svjestan prevare, prekida s napadom. Kada mu kontrirati najviše ovisi o vrsti mamca kojim se lovi. Lovi li se lignjom ili sipom, treba sačekati nekoliko sekundi, dok se ne osjeti odlučno povlačenje. Odmah se kontrira i kad zubatac potegne namamčenu iglicu. Ako je uzima bez jasnog zatezanja pribora, iako uz znatan rizik od gubitka plijena, bolje je sačekati najpovoljniji trenutak. U lovu cipolima i drugim vretenastim ribicama, kontrirati treba na prvi znak napada.

U davno prošla i uistinu siromašna vremena žiteljima naše obale i otoka u zimskim mjesecima girovke su bile glavna hrana. Od svih dostupnih riba najlakše i u najvećim količinama su se lovile. Čak i ondašnjim vrlo primitivnim udičarskim alatima. I danas ih zbog dostupnosti u ovo doba godine udičari love češće nego druge ribe. Najradije giru oblicu, jer je najukusnija iako najmanja. No, često se moraju zadovoljiti njenom sestrom oštruljom te rođakom im modrakom, iako je njihova gastronomska kvaliteta za nijansu, dvije niža, posebice modraka, kojeg mnogi radije nego na stolu imaju na udici, a sve zbog veličine i borbenosti.

Unatoč relativno malim dimenzijama, girovke su u ovo doba godine sportskim udičarima zanimljive jer se za razliku od većine riba ne udaljavaju od obale i ne smanjuju aktivnost značajnije, čak i u prosincu, mjesecu u kome najmanje jedu. Istina, kopnu će se najviše primaknuti u ožujku i tu ostati do lipnja, ali su i sada dovoljno blizu da bi se i s njega lovile. Ako i ne uđu u luke i lučice, tijekom zime će sigurno biti ispred njih te u kanalima i uvalama.

Girovke su često usputni plijen tijekom lova oslića, arbuna i drugih riba bulentinom, ali na njemu su udice malo prevelike a struna predebela, pa je za ciljani lov girovki bolje napraviti lakši pribor od najlona debljine 0,10 - 0,15 milimetara. Tako tanak najlon je nezgodan za manipuliranje, pa se zato preporučuje lov uz upotrebu štapa. Dovoljan je najlakši, obvezno s osjetljivim vrhom. Završnjak može biti još nešto tanji, 0,08 - 0,12 mm. Način izrade spustca je klasičan - na kraj se vezuje olovo težine do 5 dekagrama, ovisno o dubini i jačini morske struje na mjestu lova. Dva ili tri priveza trebaju biti dugi 15 - 20 centimetara za slučaj kada su ribe u plovu i kad dobro grizu. Kada ne jedu dobro, koristiti treba priveze duge 30 - 60 cm. Prvi se vezuje na udaljenosti 20 - 25 cm od olova, a tolika treba biti i udaljenost među privezima.

Privezi moraju nositi iznimno male udice, broj 13 do 14, čak i samo 18. Tako male, udice širine luka 3 do 7 mm rabe se jer te male ribe imaju i mala usta. Uz to, između tankih usnica imaju opnu za koju se uglavnom udica kači, pa ona mora biti tanka, ali i imati dugi vrat, jer girovke imaju brojne sitne, ali poput brusnog papira opasne zube. Takvim ustima najprimjerenije su dugovrate udice oblika „Crystal“, a dobre su i dugovrate „parangalke“, oblika „Aberdeen“.

Iste udice te najlon, čak i nešto tanji, koriste se za izradu pribora namijenjenog lovu s obale. No, na ometac je dobro staviti i plovak tako da udice lebde malo iznad dna jer su girovke najčešće poviše njega, čak i na „pola dna“. Štap i rola su, pak, neophodni. Štap može biti lagani, ali i srednje teški, obvezno s osjetljivim vrhom, dužine 3,5 do 4,0 metra. Najbolje rješenje je „bolonjez“ štap, o kome smo pisali.

Što se tiče role, dovoljna je lagana, veličine 20 sa stotinjak metara strune promjera 0,18 ili 0,20 mm. Na strunu treba postaviti klizni plovak težine 3 do 10 grama i nosivosti 10 do 15 grama. Osim težine i nosivosti, veoma je važan i oblik plovka, jer i od toga ovisi njegova osjetljivost. A kojeg će oblika biti ovisi od stanja površine mora. Što je neravnije to plovak treba biti širi i kraći. Može biti raznih kombinacija boja, ali su fluoroscentni crveni i narančasti u ovo doba godine obično najuočljiviji.

Na kraju osnovne strune potrebno je vezati najmanju vrtilicu s kopčom, a poviše plovka lažni čvor od vunice ili debljeg najlona. Umjesto čvora može se postaviti koji drugi graničnik hoda plovka. Gdje, to ovisi o dubini na kojoj se želi ponuditi mamac, a što je potrebno utvrditi probom. U ovo doba godine girovke se najčešće zadržavaju dva do četiri metra poviše dan.

Završnjak za lov girovki plovkom može biti kompletiran s jednom ili dvije udice. Dvjema treba dati prednost kad ribe žestoko napadaju mamce pa se love brzo i u parovima. Završnjak s jednom udicom teže se mrsi i lakše odbacije pa je bolji za lov na većim rastojanjima. No, ma kakvog oblika bio, završnjak treba opteretiti da okomito stoji u moru. Najčešće je za to dovoljno dva grama olova. Tu težinu je najbolje u obliku nekoliko rascijepnih olovnica rasporediti na veću dužini predveza, s tim da se na završnjaku u obliku „brka“ jedna olovnica obvezno stavi na spoj dvaju priveza. Raspored i težina ostalih olovnica ovisi o snazi morske struje na mjestu lova. Ako je jača, olovnice najbliža udicama moraju biti teže od ostalih. Ostale valja rasporediti po cijelom predvezu. Kad kurenta nema olovnice treba postaviti međusobno blizu i bliže udicama. Na taj se način sprječava stvaranje „trbuha“ koji umanjuje osjetljivost pribora.

Osnovna hrana girovki je plankton, što znači da im se moraju ponuditi sitni mamci. Oni mogu biti raznovrsni, jer girovke nisu previše izbirljive. Kad počnu gristi onda neumorno napadaju na svaku ješku, posebno bijelu. Ako je mamac tvrd – primjerice komad lignje ili sipe - na jedan će se uloviti nekoliko riba uzastopce. Dobre ješke još su papalina, sarđela, mušula, posebno tvrda posoljena, pa škampi, kozice, račići, crvići, crijeva sarđele i ostale iznutrice. Loviti se može komadima teleće jetrice.

Najčešće u velikim jatima, girovke se stalno kreću u potrazi za hranom pa ih je na jednom mjestu moguće zadržati samo primamljivanjem prije i tijekom ribolova. Iako prihvaćaju svaku primamu, najbolje je brumati usitnjenom smjesom kruha, račića, školjki i ribljih otpadaka. Štednje radi, a da bi smjesa bila dovoljno tvrda i tako dospjela na željenu dubinu, u nju treba dodati sitni pijesak. Tako dobivenu smjesu treba oblikovati u kuglice i bacati na željeno mjesto vodeći računa o smjeru morske struje.

Ribolov girovki nije osobito zahtjevan. Pribor se odbaci i čeka. Ako je jato u zoni ribolova, brzo će uslijediti prvi snažni griz. Najčešće se radi samo o ispitivanju pa treba kontrirati kratko, ali odlučno, najbolje tek kad plovak potone. Izvlačiti treba bez taktiziranja, ali i bez naglih trzaja. Ako ribe ne uzimaju nego samo diraju mamac dobro ga je povremeno kratko trznuti. Girovke najčešće to protumače kao pokušaj bijega svog plijena i odlučno ga zatim napadaju.

Iako se već pedesetak godina diljem svijeta koriste za tu svrhu, ogromna većina naših morskih udičare ne zna da su razne pelete odlično rješenje za izradu primama i mamaca za lov brojnih morskih riba.

Peleta je proizvod od brašnaste hrane koja se preša velikim tlakom. Najčešće je valjkastog oblika, a sastojci su joj biljnog i životinjskog podrijetla, ovisno o tome je li namijenjena hranjenju riba, goveda ili peradi. Kako vrlo mali broj morskih riba jede isključivo biljnu hranu, za ribolov je najbolje koristiti pelete životinjskog podrijetla, osobito one namijenjene uzgoju riba, čiji je prevladavajući sastojak riblje brašno, ali koje sadrže i brašno raznih žitarica. Iako su se i pelete za uzgoj slatkovodnih riba pokazale učinkovitim na moru, bolje je koristiti pelete za ishranu smuduta i ovrate. Pribaviti ih se može u ribogojilištima te u prodavaonicama ribolovne opreme, u kojima se nude i pelete posebno pravljenje za izradu primama u udičarskom ribolovu.

U udičarenju na moru pelete se najviše koriste za primamljivanje, same ili pomiješane s ostalim, standardnim sastojcima primame kao što su brašno i kruh. U oba slučaja važno je znati osobinu pelete koje se koriste kako bi se one upotrijebile na najbolji način. Naime, pelete se razlikuju po okusu, mirisu, brzini te načinu otapanja u vodi. Brzina otapanja najviše ovisi o postotku masnoće u peleti, što je postotak veći to je otapanje sporije. Sporije se otapaju i pelete čiji su sastojci sitniji te one koje su snažnije prešane. Brzinu raspadanja pelete važno je znati zbog brzine i trajanja primamljivanja. Kolika je brzina raspadanja pelete pa time i dužina primamljivanja najbolje je utvrditi probom. Proba je nepotrebna kad se koriste pelete posebno pravljene za primamu riba, jer je na njihovom pakiranju taj podatak naveden, a kreće se od jednog do 24 sata. U pravilu, najbrže se raspadaju najmekše pelete sitne strukture bez masnoće u sebi.

Primamu, osobito onu koju čine same pelete, teško je plasirati na željeno mjesto, posebno duboko. Zato se koriste raznovrsne hranilice, „brumalice“, ali i mrežice i vrećice od „PVA“, plastike koji se u vodi brzo raspada.

Sama peleta kao mamac nije se pokazala osobito dobra za ribolov na moru. Ponajprije jer se teško postavlja i slabo drži na udicu, čak i kad se vežu elastičnom niti te kad se koriste i specijalni mamci- pelete namijenjene mamčenju posebnim načinom – „na dlaku“, odnosno vezivanju kratkom strunom da visi ispod krivine udice.

Dok se ne izmisli uspješan način lova pelete - mamcem, na moru je najbolje loviti pastelama načinjenim od peleta. Pastele su specijalna tijesta, zapravo smjese brašna ili mekog dijela kruha, vode i mirišljivih sastojaka, u ovom slučaju peleta. Lako se izrađuju i koriste za lov brojnih riba. Posebno su pogodne za višednevni ribolov jer se do upotrebe lako mogu u dobrom stanju sačuvati dosta dugo. U hladnjaku barem tjedana, najbolje zamotane i samoljepivu plastičnu foliju. U ribolovu se mogu čuvati nekoliko dana ako su na prozračnom i sjenovitom mjestu u vlažnoj krpi. Što se, pak, tiče peleta i brašna od njih, čuvati ih treba na što nižoj temperaturi u hermetički zatvorenim posudama kako se ne bi navlažili i pokvarili.

Ovisno o željenoj jačini mirisa i okusa pastele, pelete se s ostalim sastojcima miješaju u omjeru 1:5, za lov manje izbirljivih riba, do najviše 1:3, koliki je najbolji omjer za izradu pastela namijenjenih lovu ovrate. Osim samljevenih peleta za ishranu ovrata i smuduta, u pastelu namijenjenu lovu ovrate najbolje je dodati još samo glatko bijelo brašno ili, još bolje, pšenični griz. Njihova je najvažnija uloga lijepljenje smjese.

Nakon što se svi sastojci posve pomiješaju, u smjesu treba dodati morsku vodu. Najpreciznije se to može uraditi pomoću boce s raspršivačem tako da se dobije rastresita masa od koje se može oblikovati kuglica koja se neće lijepiti za prste. S miješanjem treba nastaviti sve dok se smjesa posve ne homogenizira. Zapravo, što se duže miješa, to bolje. Nakon što se u oblikovani mamac utisne udica, on se još malo izgnječi da se bolje zalijepi za udicu i oblikuje.

Ribolov primamom i mamcima izrađenim od peleta za ishranu riba uspješan je ne samo oko ribogojilišta nego na svim pozicijama i dubinama. Na primamu od peleta reagirat će sve ribe, a osim već spomenute ovrate, pastelama napravljenim pomoću peleta dobro se love i arbun, bukva, cipoli, fratar, kantor, pic, salpa, sarak, šparmić, ukjata… Pastele su prikladne za lov plovkom, „a volo“, ometcem, klasičnim čekanjem, kao za spomenuti lov ovrate ili ometcem na kome je i mamilica.

Osim onih za ishranu riba, iznimno učinkovite u ribolovu su se pokazale i pelete za ishranu pasa i mačaka, posebno one u kojima je dominantni sastojak riblje, brašno srdele ili tune. Ti se efikasni mamci lako i relativno jeftino pribavljaju, lako skladište i dugo traju. „Vau - mau“ pelete najbolje je preliti vrelom vodom i ostaviti da se natope i omekšaju, pa ih iscijediti i umijesiti sa starim kruhom, krušnim mrvicama ili pšeničnim brašnom. Tako dobivenom smjesom mogu se praviti mamci te puniti mamilice ili kuglu, koju će se potom rukom ili praćkom baciti u vodu. Cijele i suhe „grickalice“ za kućne ljubimce mogu se koristiti za lov ukjate noću puštanjem u kurenat, a odlično su rješenje i za lov velikog crva trapulom.

Sportsko - rekreativni udičari, koji zbog loših vremenskih uvjeta ili ostalih razloga nisu u mogućnosti otići do udaljenih posta, u ovo doba godine mjesto na kojem će moći uspješno loviti najlakše će naći u mjesnoj luci ili lučici. U njima uvijek ima glavonožaca i riba, a loviti se najčešće može i po vrlo lošem vremenu. Osim toga, u njima je, osim u najvećim lukama, gdje je trajno zabranjen, ribolov dozvoljen tijekom zime, čak do 1. svibnja.

Udičari u lukama i lučicama mogu loviti svim tehnikama obalnog udičarenja, od kojih je neusporedivo najdinamičniji i najatraktivniji lov riba varalicama, kako „spinning“ u gornjim, tako i njegova pridnena varijanta - poznata pod imenom „Ultra Light Rock Fishing“. Međutim, varaličarenje na površini, a osobito pri dnu, na ovakvim mjestima nije nimalo lak posao jer ga treba obavljati među konopima i lancima obraslim školjkama, odbačenom ambalažom, blokovima za sidrenje... No, baš sve to, uz obalne i stijene lukobrana, te oaze algi i cvjetnica, grote i škrape na dnu, pružaju obilje hrane i mjesta za skrivanje malih riba te njihovu zaštitu od jakih morskih struja i vjetrova. A gdje su male, tu su i veće ribe!

U lukama i lučicama, koje najčešće objedinjuju skoro sve vrste morskog dna, najbolje je varaličariti kombinacijom različitih tehnika i vrsta varalica - od malih metalnih, drvenih i imitacija ribica od tvrde plastike, do lakih jigova na kojima su mali mrdavci, varalice od mekane plastike najrazličitijih oblika, izgleda i načina povlačenja. Također, najbolje je loviti srednje lakim do lakim „spinning“ te „ultra light rock fishing“ priborom.

Ovako lagani pribor je najbolje rješenje jer se najčešće lovi u vrlo mirnom moru, koje je ovisno o luci više ili manje bistro. Kad je, pak more uzburkano ili mutno, ribe će se moći prevariti i s većim varalicama na jačem priboru, a kad se lovi po bonaci tijekom sunčanog danu u kristalno bistrom moru, neophodno je smanjiti veličinu varalice, debljinu priveza od fluorougljične, ponekad čak i osnovne višenitne strune. Naravno, i jačinu štapa te veličinu role u tom slučaju također treba prilagoditi uvjetima lova.

„UL“ („Ultra Light“), štapovi težine bacanja od 0,5 - 7 ili 1 - 7 grama dužine između 5 i 7 stopa, odnosno 152 i 213 cm, te s punim ugljičnim vrhom, na ovakvim mjestima pokazali su se kao najbolje rješenje, osobito ako su na njima lagane i brze role s višenitkama „PE“ 0.8 ili 0.6 te „FC“, fluorougljičnim predvezima promjera 0.16 ili 0.18 mm. S tim se priborom mogu potezati „wobleri“, teturavci i metalni „jig“-ovi dužine 20 do 40 mm, ali najboljim su se pokazale varalice od mekane plastike dužine od 20 do 50 mm, ovisno o tome oponašaju li oblikom i koje ribice, crve, rakove ili su apstraktnog oblika. Njih je najbolje postaviti sitne „jig“ glave težine 0.5 – 3 grama sa udicom oko broja 10, odnosno 6 do 8, ako postoji mogućnost ulova krupnijih riba, dok je za lov najsitnijih dovoljno koristi udice broj 12 i 14, čak i 16 do 18.

S tako laganim priborom u lukama i lučicama moguće je uloviti desetke vrsta riba od kojih mnoge nisu isključivio grabežljivice, čak i na mjestima na kojima se ne može ostvariti bilo kakav ulov sa standardnim varaličarskim priborom i načinom lova. Plijen su najčešće ribice poput vučića, babice, glavoča, kneza, pauka, škrpuna i špara, ali i nešto veće poput pijerke, lumbraka, kanjca, vrane, te ostalih riba koje nam pri klasičnom udičarenju dozlogrđuju. No, love se i širuni, ovčica, sarak, ukjate, modraci, manje podlanice i brancini, škarmi, strijeljke.

Svaka luka i lučica je priča za sebe pa prije ribolova treba dobro pregledati sve njihove dijelove. U pravilu, najbolja mjesta su ulazi i uži prolazi na kojima su zbog izmjene plime i oseke uvijek jače struje. Dobri se ulovi mogu postiči i s gatova, te vrhova pontona. Na svim navedenim mjestima se zadržava većina grabljivica, dok će mirne ribe mogu podjednako dobro loviti i u mirnijim predjelima luka i lučica.

U pravilu, tijekom dana život pod površinom u lukama i lučicama je skriven, tih i usporen, čak ako u njima nema nautičke aktivnosti. Promjene počinju u suton. Grabljivice prestaju vrebati iz zasjede i aktivno traže plijen, a one izvana ulaziti u luke i intenzivno love do jutra. Čak i za vrijeme noći bez mjesečine većina luke i lučica su dovoljno osvijetljene obalnom rasvjetom da spriječe „arduru“, svjetlucanje mora oko struna i varalica, koja plaši ribe. Zbog svega toga su ovakva mjesta često vrlo bogata noćna varaličarska lovišta.

Zima sigurno nije najbolje vrijeme za ribolov, ali jest za nabavku ribolovnog pribora jer se on u to vrijeme u pravilu nudi po sniženim cijenama. No, i jeftina kupnja može biti skupa ako se uzme proizvod neprikladne namjene i kvalitete. Zato je važno točno znati kojom će se tehnikom, na kojem terenu i koliko velike ribe loviti, odnosno koji konkretni pribor se želi. Ako se baš takvog ne nađe, ne treba kupovati drugi, koji je zbog nečega privlačan. Takvom kupovinom ubrzo će se imati nekoliko pribora, ali ne i onaj potrebni.

Ribolovac, također mora točno znati koliko će često odlaziti u ribolov, jer nema svrhe kupovati skup pribor ako će se upotrebljavati tek povremeno. Od svega ovog važnije je znati kako prepoznati dobar i kojoj tehnici lova prikladan pribor. Evo kao prepoznati dobar štap prikladan za lov brojnim tehnikama s obale, ali i bulentinom s plovila.

Kao što mu ime ukazuje, ovaj je štap osmišljen od strane ribolovaca iz talijanske Bologne, koji su zapravo samo dodali provodnike strune i rolu na dobro poznatu kalamoću, štap kod nas znan i kao direktaš te trstika iz vremena dok se od trstike i radio. Tako nastali štap ima iznimno široku primjenu, ne samo za ribolov s obale nego i iz plovila.

Radi se o teleskopskom štapu velike do vrlo velike dužine, zbog čega ima brojne segmenata, a time i provodnike. No, unatoč velikoj dužini, bolonjez je vrlo tanak, čak i na zadnjem kraju. Najčešća dužina mu je 5, 6 ili 7, ali ima i kraćih, oko 4 m, te dužih, čak do 10 metara. Najkraći, modeli dužine između 3,5 i 4,5 m, idealni su za svaštarski, ne selektivni ribolov u plićacima i malo dalje od obale, bez obzira na njezin izgled. Najbolji su i štapovi te vrste za lov iz plovila bulentinom.

Štap dužine pet metara idealan je za početnike u lovu s obale, a šestometarski je kod nas najpopularniji jer je najprikladniji za lov većinom tehnika s morske obale. Bolonjezi dužine 5 do 6 m idealni su za specijalizirani lov cipala u lukama, ali i s neuređene obalu. Iznimno su prikladni i za ribolov u morskoj struji te po nemirnom, valovitom moru, što su optimalni uvjeti za vrlo specifičan lov smuduta, saraka i ukjata u pjeni.

Pri odabiru dužine treba imati u vidu da će dovoljno dugačak štap omogućavati potrebnu dužinu odbačaja i učinkovitu kontru. Omogućit će i dobar kontakt između vrha štapa i plovka (ako se on koristi), odnosno smanjiti dužinu strune u zraku, pa tako spriječiti ili ublažiti pojavu luka, „trbuha“ na struni, čija je posljedica nemogućnost pravodobnog kontriranja, odnosno smanjenje osjetljivosti štapa. Štoviše, u uvjetima bočnog i čeonog vjetra, vrh dugačkog bolonjeza može se držati neposredno iznad površine mora i na taj način ukloniti „trbuh“. Osim toga, dugim štapom lakše se kontrira, lakše se zamara i izvlači plijen, posebice kad se lovi s visokih i škrapastih pozicija, primjerice obalnih stijena. Zato, kad se nabavlja bolonjez za ribolov s takvih terena, prednost treba dati nešto dužim štapovima, onima od šest metara.

Osim dužine, vrlo je važna akciju štapa. Kod ovako tankog ona mora biti takva da svojom elastičnošću totalno iscrpi ribu kako bi ona bila gotovo mirna pri podizanju iz mora. Najprimjerenija je vršna. Štapove takve akcije proizvođači označavaju slovom „A“ ili oznakom „Extra Fast“, vrlo rijetki brojkom „5“. Takvi se savijaju samo gornjim dijelom, vršnjakom, eventualno i segmentom ili dva ispod vršnjaka, ovisno o broju segmenata, dok se ostatak štapa pod opterećenjem ne savija. Ovakva akcija omogućuje daleko odbacivanje lakih pribora i mamaca pomoću fine strune, što je bit lova bolonjezima, odnosno bolonjez tehnikom. Kod ekstremnih opterećenja, međutim, na granici onih za koje je taj štap pravljen ili većih od njih, previše krut i neelastičan štap lako se lomi. Stoga se manje iskusnim ribolovcima preporučuje nešto sporiji, odnosno savitljiviji štap, bolonjez akcije „B“, „Fast“, odnosno „4“.

Zato što se tijekom ribolova stalno drže u rukama, bolonjezi moraju imati malu težinu i dobar balans, odnosno ne smije ići vrhom nadolje. Što je štap lakši i bolje izbalansiran, to će se udičar manje zamarati, a više uživati u ribolovu. Dobar bolonjez srednje dužine, od 6 m, ne smije biti teži od 300 grama, dok oni vrhunski teže i manje od 200 g. Međutim, pojedini modeli previše su nježni za ribolov na moru, posebice što nije uvijek moguće koristiti mrežnu prihvatnicu za izvlačenje ulova iz vode. Stoga, ako se lovi s visokog položaja, a prihvatnica je kratka, ribolovac je prisiljen podignuti teži ulov snagom štapa i tada je svakako bolje imati robusniji štap, čak i ako je malo teži.

Štap s povoljnim odnosom težine i snage može se izraditi samo od suvremenih vlakana. U pravilu su to karbonska vlakna, dok se drugi, bolji i skuplji materijali poput „borona“, „viskersa“ i „kevlara“, koriste tek kao dodaci pri izradi najlakših i najskupljih bolonjeza.

Jedini dio na bolonjezu koji se izrađuje i od staklenih vlakana („fiberglasa“) jest vršnjak, vršni dio štapa. Takav je teži, manje osjetljiv, jeftiniji te manje sklon pucanju od ugljičnog vršnjaka, zbog čega se preporučuje ribolovcima početnicima. Vršnjak mora imati nekoliko sprovodnika strune kako bi ona što vjernije pratila krivinu vršnjaka i time ga činila osjetljivijim i jačim. Osim onog na samom vrhu, ostali su klizni.

Svi osim vršnog, provodnici za bolonjez štapove su specijalnog oblika. Ima jednu stopu za postavljenje na štap te vrlo visoke držače prstena „V“ obilka, koje se postupno širi prema relativno malim prstenima. Takav oblik onemogućava lijepljenje strune za držače, ali i štap, što uzrokuje skraćenje odbačaja, petljanje, čak i pucanje strune. Prsteni provodnika moraju biti kvalitetni, od „Torzita“, silicij carbita („SiC“) ili barem aluminijskog oksida, jer lošije tanke strune kakve se koriste u bolonjez ribolovu brzo oštete.

Osim provodnika posebnog izgleda, „znak prepoznavanja“ bolonjeza je i držač role. On je isključivo tipa „plate“- tanki posve metalni.

Pri odabiru štapa valja voditi računa i o dužini njegove drške, jer o njoj ovisi i preciznost odbačaja mamca, ali i balans štapa. Štapovi dužine 3,5 do 4,5 m, najprimjereniji za za svaštarski ribolov uz obalu i u njezinoj blizini, trebaju imati dršku dužine od barem 40, najbolje 50 cm. Ta dužina je rastojanje od kraja rukohvata do sredine nosa noge montirane role.

U pravilu, drška je gola, bez prevlake od kože ili „EVA“ pjenopastike.

Bolonjez štapovi se u pravilu namijenjeni lovu manjih, rijetki srednje velikih riba. Nažalost, proizvođači njihovu jačinu, snagu označavaju na razne najčine - pomoću težine bacanja u gramima, slovne oznake te navođenjem najveće težine koju štap može podignuti („Power-up“). Tako najnježnije neki označavaju sa težinom bacanja 5 - 10 g, „ L“ ili „Power-up 2 kg“. Najčešće rabljene, štapove težine bacanja 5 - 20 g, također označavaju slovnom oznakom“ L“ te težinom koju mogu izdržati. Također vrlo često rabljene štapove težine bacanja 10 - 30 g označavaju i oznakom „M“, kojom neki označavaju i štapove težibne bacanja do 45 grama. Štapove težine bacanja 30 - 60 g, ali i najjače, one od 80 do 120 g označavaju slovom „H“ te oznakom „Power-up 6 kg“, odnosno „Power-up 9 kg“. Neki, pak, štapove težine bacanja od 50 do 100 g i više označavaju i oznakom „HH“. S dva slova neki označavaju i štapove širokog raspona, primjerice s „ML“ označavaju štapove težine bacannja 10 - 50 g, a s „MH“ od 20 do 120 g. Zbog svega toga, pri kupnji treba pažljivo čitati oznake na štapu, a ako ih nema – onda ne treba ni kupovati takav štap.

S nevremenom koje traje već desetak dana počeo je i period najboljeg lova brancina (lubina, smuduta) posebno spinanjem - povlačenjem varalice s obale. Kao i za ostale tehnika varaličarenja brancina, jedan od osnovnih preduvjeta za uspjeh u tome jest pravilan izbor veličine varalice.

Obzirom da „kralj priobalja“ ima izrazito velika usta, prvi i često i pogrešan zaključak bio bi da ga treba loviti varalicama većih dimenzija. Uz to, smatra se da krupna riba lovi krupni plijen, jer nastoji ekonomično raspolagati energijom. Međutim, u praksi je drukčije! Pokazalo se da će kapitalac od pet i više kilograma vrlo često napasti plijen dužine tek tri do pet centimetara. To se najčešće događa u onim dijelovima godine kada „kralj“ ima slabiji izbor krupnije hrane poput iglice, cipola ili srđele, odnosno kad je manje raspoložen za proganjanje krupnijih žrtava, a to se događa kad mu je metabolizam usporen zbog hladnoće.

Pod takvim uvjetima uzet će sve što mu bude na dohvatu usta. Zato, kada brancin progoni vladike, gavune i druge sitnije ribe, što osobito često čini u zimskim mjesecima, pravo je vrijeme za njegov lov malim varalicama.

Koju od brojnih koristiti ovisi o brojnim čimbenicima, ponajprije o dostupnosti prirodne hrane, temperaturi mora, itd. Kako su to ribolovcima uglavnom nedostupni podaci, u kutiji za lov brancina treba biti mjesta za svakojake varalice, svih dekora. Kad brancin ne grize, eksperimentirati najprije treba s veličinom varalice, a tek potom s vrstom i dekorom, koji je, pokazalo se, najmanje važan, tim prije što se brancin najbolje lovi pri slaboj vidljivosti, u mutnom moru i tijekom noći.

Od „mrdavaca“ varalica izrađenih od mekane plastike, posebno dobrim su se pokazale imitacije jeguljice, izdužene forme i sitne vibracije, jer su u pravilu takve i ribice koje brancin napada. Najučinkovitijim su se pokazale „jeguljice“ dužine 5 do 7 cm. Istih dimenzija, ali i malo kraći trebaju biti i „wobleri“, teturavci. Iako se malo koriste, žlice su također veoma učinkovite u spinanju brancina, posebno one broj 1 do 2.

Upotreba malih varalica u lovu krupnijih riba uzrokuje jedan značajan problem. To su male udice, koje se često ispravljaju. Zbog toga je dobro originalne udice zamijeniti većim. Kako se pritom ne bi previše otežali, što dovodi do gubitka njihove akcije, na teturavce treba staviti samo za broj veće udice od originalne. Osim toga, zato što brancin plijen uzima za glavu, zadnja se udica može skinuti s varalice, a prednja zamijeniti i dva broja većom. Novopostavljene udice moraju imati kratki vrat i biti vrlo elastične. Kod mekanih varalica, treba paziti da veća udica ne izlazi kroz radni dio repa, jer u tom slučaju varalica ne bi vibrirala kako treba. kad je god moguće, koristiti treba udice oblika „O'Shaugnessy“, jer su jače i duže od onih tipa „Aberdeen“ iste veličine, kojima se najčešće tvornički „naoružavaju“ mekane varalice.

Za spinaje minijaturnim pa zato i laganim varalicama treba koristit posebno osjetljiv pribor. Umjesto vrlo tankog najlona, bolje je koristiti 0,15 mm debelu „PE“ višenitku jer je dovoljno tanka i jaka. Još bolje je kad samo zadnjih desetak metara osnovne strune čini višenitka, dok ostatak može biti od debljeg, ali i elastičnijeg najlona koji će ublažiti udarce plijena i trzaje od mogućih zapinjanja. Spinati je najbolje varaličarskom rolom srednjeg ili malog kapaciteta te varaličarskim štapom male težine bacanja (10 - 25 ili, još bolje, 20 - 40 grama). Štap može biti brz, ali i spor, koji se preporučuje kad se koristi višenitka. Dužina mu treba biti 3,0 do 3,5 metara. Unatoč tako osjetljivom priboru, kad se brancin zakači, treba biti brz i iskoristiti šok od uboda udice i što prije podignuti ribu od dna.

Spinati se može u bilo koje doba dana i bilo kakvim vremenskim uvjetima, ali najbolje po i neposredno poslije kiše po valovima i plimi, u mutnom moru. Osim oko ušća i otvorenim pozicijama položenih plaža te uz kamenite obale o koju se lome valovi, uspješno se može „spinati“ i u naseljenim mjestima, lukama i lučicama, u kojima je do 1. svibnja dozvoljen rekreacijsko - sportski ribolov.

Tijekom spinanja česti su napadi manjih brancina, pa sve vas koji ih namjeravate loviti malim varalicama podsjećamo da u more morate vratiti svakog kraćeg od 25 cm.