Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Sa svih dijelova Jadrana stižu vijesti o dobrom ulovu vrnuta, skuši, ne samo kočama na njihovim uobičajenih dubinskim zimovalištima, nego i udičarskim alatima u priobalnim kanalima i valama. Neki tvrde da je to zbog natprosječno toplog mora, a neki da je to redovito ciklično pojavljivanje vrnuta u većim količinama svakih nekoliko godina. No, bez obzira zašto se u priobalju pojavio već sada, a ne, kao što je uobičajeno, sredinom ili krajem proljeća, to je prilika za izdašan i nimalo dosadan ribolov, najčešće najdalje stotinjak metara od obale.

Naime, ovisno o području, vrnut se sad dobro lovi na dubinama od 10 do 30 metara, u pravilu „na pola dna“, između površine i dna. Njegov plov je najlakše naći pendulom. Vrnut je poslije igluna najbrža jadranska riba, može postići brzinu od skoro 83 km/h, brzom se plovidbom u relativno kratkom vremenu može otkriti gdje se trenutačno nalazi.

Umjesto nastaviti s pendulom, nakon toga je puno lakše loviti bulentinom i tehnikom „ultra light vertical jigginga“. U oba slučaja najbolje završnjakom tipa „paternoster“, „očenaš“.

Završnjak za bulentin najbolje je izraditi s dva priveza, primule ili pjoka od „FC“ strune debljine 0,18 do 0,28 mm. Dužina im treba biti 100 do 150 cm, a međusobni razmak 130 do 180 cm. Na njihovim krajevima trebaju biti dugovrate i tanke udice oblika „crystal“ veličine 14 - 10, odnosno širine luka 7 - 10 mm. Odmah ispod spoja donjeg priveza s predvezom debljine 0,20 do 0,30 mm, trebaju biti omča za spajanje s olovnicom težine 5 do 30 grama. Kada se lovi suvremenom opremom, dovoljan je štap brze akcije, osjetljivog vrha i težine bacanja do 50 grama na kome je rola veličine 30, a na kojoj je najlonska struna debljine 0,30 mm.

Kao za lov bulntinom, tako i za uspjeh „ultra light vertical jigginga“, nije važno što je na udici. Zato je najbolje koristiti najjeftinije, varalice poznate pod japanskim imenom „sabiki“, na jugu poznate kao grmjelice. One se izrađuju vezanjem pera, niti i traka uz tijelo udice, ali i od mekane plastike u obliku račića, crvića i ribica. Za lov do 30 - tak metara dubine u bistrom moru i pri dobroj vidljivosti najprikladnije su bijele, transparentne i svjetlucave varalice.

Završnjak za sabiki varalice najbolje je izraditi s tri priveza male dužine, čak i tek 10 cm, pa i manje, raspoređena na jedan do 1,5 m dužine. Olovnicu treba postaviti barem pola metra ispod spoja najnižeg pjoka. Takve završnjake s već montiranim „sabiki“ varalicama najbolje je kupiti. Oni na tržištu dolaze s 5 - 8 varalica pa ih treba „potkresati“ jer naš zakon sportsko -rekreativnim udičarima dozvoljava istodobnu uporabu najviše tri udice na jednom priboru.

Umjesto olovnice, na kraj pribora je dobro postaviti „jigg“ varalicu, a može se loviti i samo s njom. U oba slučaja najbolje je na gornju stranu varalice postaviti „assist“, a na donju stranu trokuku udicu. Na taj se način smanjuje broj zakačenih, a izgubljenih vrnuta.

Loviti je najbolje sa štapom i rolom posebno pravljenim za vrlo lako skosavanje, no, poslužiti može i oprema za druge načine udičarenja. Primjerice „bolognese“ štap, ali lov s njim zahtjeva velike napore i uzrokuje dugotrajne bolove u ramenima. Bolje rješenje je štap za „spinning“ težine bacanja 40 do 60 grama, a još bolje štap specijalno pravljen za lagani lov iz broda bulentinom i to nešto sporije akcije. Ipak, poslije specijalnih „ultra light vertical jigging“, najbolji su štapovi za lov oliganja.

Prevarene ribe ne treba odmah izvlačiti nego je puno bolje dozvoliti da zauzmu sve udice na priboru. Što više, dobro je i posve zauzeti pribor ostaviti još kratko vrijeme u moru, a sve u nadi da će ulovljene vrnute napasti krupnije ribe, ponajprije kovač.

Kad vrnuti dobro „rade“ čak i manje spretan rekreativac tijekom nekoliko sati može ostvariti dozvoljeni dnevni ulov od pet kilograma plus jedan trofejni primjerak. No, pritom treba voditi računa da svaki vrnut kraći od 18 cm treba vratiti u more jer tako nalaže Zakon o zaštiti nedoraslih riba.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 10 Siječanj 2020 11:37

Prednosti i mane cheburashke

Varalice od mekane plastike vrlo su lagane pa, da bi se prezentirale iole dalje od površine, na pribor kojim se plasiraju ili direktno na njih treba postaviti dodatno opterećenje. Za tu namjenu puno je vrsta utega, olovnica, od univerzalnih do specijalnih. Jedna od potonjih je i cheburashka. Ta varijanta jigga, nastala u Rusiji, danas se koristi diljem svijeta, kako na slatkim, tako i slanim vodama. No, tko zna zašto, kod nas je skoro posve nepoznata iako je u mnogim situacijama najbolje rješenje, osobito za pendulu i spinning u plićaku.

Za razliku od ostalih vrsta jiggova, cheburashka nije kruto spojena na udicu nego ima uzdužni provrt u koji se postavlja žičana spojka na čiji se jedan kraj spaja udica, a na drugi osnovna struna. Zbog toga nudi puno više mogućnosti kombiniranja. Na nju je mogućne montirati razne tipove udica, od standardne jednokrake, preko dvokrakih i trokrakih do „worm“, specijalnih udica bez kontra kuke za montažu crva.

Spoj glave i udice, a preko nje i varalice, u izvornoj verziji je pomoću „split ring-a“, alkice, ali spoj s kopčom olakšava zamjenu varalica. Ta pokretna zglobna veze spojke i udice omogućava ribi lakše usisavanje varalice. Lakšem uzimanju udice pridonosi i mogućnost montaže posve male varalice na prilično veliku cheburashku. Nasuprot tome, klasičnu jigg glavu nije moguće normalno koristiti ako je jako mala udica na većoj glavi jer prilikom usisavanja varalice veličina glave smeta udici da se zakači za ždrijelo, čak i usne ribe. Zbog toga se sa veličinom jigg glave mora povećati i veličina udice, a samim tim i veličina varalice.

ugotica1001

Prednost cheburashke je i to što se može, 10 do 20 posto, odbaciti dalje od klasične jigg glave iste težine. Osim toga, cheburashka nema tendenciju rotiranja pri odbačaju jer je varalica zajedno s udicom pri odbačaju, zahvaljujući zglobnom spoju, prilijepi uz strunu i ne remeti let.

Još jedna prednost cheburashke je točka kačenja s osnovnom strunom, postavljena na prednjem, a ne gornjem dijelu utega, što omogućava puno bolju prolaznost kroz travu i preko kamena.

Mana cheburashke je što njena montaža traje duže nego klasičnog jigga. Osim toga, cheburashka u većini situacija brže tone od klasičnog jigg iste težine pa je varalica na njoj kraće vrijeme izložena pogledu riba. Također, cheburashka se češće pri odbačaju zakači za osnovnu strunu, što ometa pravilan rad varalice. Uplitanje se češće događa i prilikom vrlo sporog „shore jigginga“, lova skosavanjem s obale o kome smo pisali prije tjedan dana. No, s iole iskustva, ti se problemi lako izbjegavaju pa cheburashka dolazi do izražaja u lovu skosavanjem s obale. Osobito u situaciji kada treba na brzinu pretražiti veliko nepoznato lovno područje. U takvim prilikama idealna kombinacija je cheburshka i „worm“ udica, koje prolaze skoro svuda, atraktivne su za sve predatore i omogućavaju više prezentacija, od klasičnog pravolinijskog povlačenja, skokova iniciranih pokretanjem štapa do standardnog brzog namotavanja rolom.

ciburaska1001 2

Cheburashke se proizvode najčešće u težinama od 0,5 do 20 grama i oblika kugle. No, ima ih još nekoliko oblika, ali takve nisu nimalo bolje, ali jesu osjetno skuplje. Vrlo rijetke teške do 30, najviše 40 grama koriste se za lov pendulom, a pogodne su i za „light vertical jigging“, lagani ribolov skosavanjem iz plovila.

ceburaska1001 1

Objavljeno u esPRESSo

U drugoj polovini zime i prvoj proljeća najcjenjenije ribe poput orhana, zubaca ili kijerne rijetko se love pendulom jer je tim alatom mamac teško spustiti na 20 do 30 metara, dubine gdje se te ribe tada najčešće zadržavaju. Naime, da bi se postigle tolike dubine zarona pendule trebaju biti dugačke i opterećene s više kilograma teškim olovnicama, što znatno otežava baratanje priborom, osobito ako je na njemu živi mamac.

Sve navedeno se odnosi na pendule izrađene od plastičnih, ali ne i onu od „Monel“, metalne strune, nažalost kod nas skoro nepoznate. Radi se o struni od slitine nikla i bakra, jačine i specifične težine znatno veća nego plastike od kojih se rade ribolovne strune. Zbog svega toga, „Monel“ struna je znatno teža i tanja od bilo koje ostale vrste strune pa ima višestruko manji hidrodinamički otpor te duboko roni bez dodatnih utega. Zato je najprikladnija struna za izradu pendula namijenjenih lovu na velikim dubinama te velikim brzinama. Ovisno o debljini strune, vrsti mamca i brzini potezanja, pendula od „Monel“-a bez utega na svakih 10 metara dužine zaroni čak do 3,5 - 4 m. U priloženoj tablici vidi se koliko osnovne „Monel“ strune jačine 30 libri, najjače kojom smiju loviti sportsko - rekreativni ribolovci, treba biti ispušteno u more da bi pri brzini od 2 čvora prirodni mamac, ovisno o vrsti i veličini, ronio na određenoj dubini.


Dubina (m) Potrebna dužina „Monela“ (m)
8               32 - 35
12             40 - 45
16             50 - 57
18             62 - 72
22 - 24      75 - 90
26 - 30     100 - 150

Za pendulu na plitkim terenima, do 6 - 7 metara, bolje je koristiti najlon ili „PE“ višenitnu strunu.

„Monel“ strune se proizvode u nosivosti od 10 do 130 libri. Elastične su i ne sputavaju rad mamca. Posve su otporne na utjecaj mora, nehrđajuće, ali su vrlo opasne za metalne kaleme role. Naime, tijekom uporabe „Monel“ sudjeluju u stvaranju galvanskih struja. One ne štete strunama, ali itekako štete metalnim kalemima. Prvo izazivaju nevidljive ogrebotine, koje zatim prerastaju u pukotine. Samo kalem od „prokroma“, „inoxa“, kakve imaju rijetki multiplikatori, ne stradaju od „Monela“. No, i za taj problem postoji jednostavna rješenja. Prvo je na dno kalema namotati 50 - tak metara „Dacron“ višenitne strune, a jeftinije dno obmotati platnenom vrpcom ili trakom za izoliranje, u onoliko slojeva koliko će sigurno štititi.

monel20121 2

Na žalost, i „Monel“ strune imaju lošu osobinu da pri odmotavanju s kalema stvaranja „gnijezda“ , snopove zapetljanih navoja. Zato pri ispuštanju tih struna kalem uvijek treba blago kočiti. U mane „Monela“ spada i njegova visoka cijena, ali i cijena posebne role koja se mora koristiti s njim. Jedino specijalni štapovi za „Monel“ nisu osjetno skuplji od ostalih.

Takvi štapovi namijenjeni penduli na dubinama od 20 do 35 metara namijenjeni su lovu s „Monelom“ jačine 30 libri i u pravilu su dugački između 170 i 185 cm uz deklariranu snagu 20 do 30 libri, dok štapovi namijenjeni lovu na dubinama između 35 i 50 m imaju dužinu 170 do 180 cm te snagu od 30 do 50 libri, a na njih se u pravilu postavlja „Monel“ jačine 50 libri.

monelvrsniprovodnik

Zajedničko svim tim štapovima su provodnici u obliku valjčića, a najbolji imaju posebni vršni provodnik s pokretnim dodatkom koji u fazi odbacivanja mamca sprečava spadanje strune s vršnog valjčića, a u fazi izvlačenja, osim toga, da navodi strunu prema osi štapa, odnosno sredini valjčića. Taj usmjerivač strune izgleda poput slova „U“ koje je gornjim krajevima spojeno na osovinicu na kome je i valjčić, a na donjem kraju ima prsten kroz koji prolazi struna.

Za pendulu „Monelom“ pogodne su dvije vrste multiplikatora. Klasični s dvije brzine i polužnom kočnicom te električni multiplikator za dubinski bulentin. Multiplikator obvezno mora biti od najboljih metala, snage potezanje ne manje od 40 kg i kapaciteta barem 350 m „Monela“.

Objavljeno u esPRESSo

Do sredine ili kraja veljače lignje su najbrojnije i najaktivnije u plićacima pa će se do tada i najviše love s obale. U takvom lignjolovu često je varalicu neophodno odbaciti daleko, što je i najvještijim odmetašima ponekad nemoguće bez najsuvremenije opreme. Ponajprije odgovarajućeg štapa i role, ali i- strune!

Koja je vrsta strune najprikladnija za lov lignje s obale ovisi o štapu kojim se lovi. Ukoliko je on tipa „eging“- specijalno konstruiran za lignjolov s obale, nedvojbeno najbolje rješenje je osnovnu strunu izraditi od višenitne „PE“ strune. Naime, zbog manjeg promjera od najlonske iste snage, „PE“ struna pruža manji otpor zraku pa se s njom postižu veće daljine odbacivanja.

Tako višenitkom jačine PE0.6, 12 grama teška varalica može se odbaciti oko 70, a ona od 20 grama gotovo 80 metara daleko. S najlonom slične nosivosti iste varalice se mogu odbaciti 4-5 metara manje. Još je veća razlika kod struna veće nosivosti. Višenitkom jačine PE1.5, varalice navedenih težina mogu se odbaciti 55 i 65 m, dok im najlon iste nosivosti omogućava tek upola kraći let.

Osim daljeg, „PE“ struna omogućava i veću točnost odbačaja, a zato što nema skoro nikakvu rastezljivosti njome se postiže bolji kontakt s varalicom i zakvačenom lignjom.

Pri izboru prednost treba dati kvalitetnijim, višenitkama ispletenim od barem 4 niti. Najbolje su one koje imaju veću specifičnu težinu od vode, zbog čega su manje osjetljive na utjecaj morske struje i vjetra. Takve strune imaju dodatnu oznaku „S“ (sinking- tonuće) ili „MS“ (medium sinking – sporo tonuće). No, čak i tonuće, višenitke oznake „S“, sporije tonu od najlona iste jačine. Tako i varalica koju nose sporije tone i duže vrijeme pretražuje vodeni stup, što poboljšava mogućnost da lignja uoči varalicu.
olignjisobale1312 2
Za lignjolov s obale najprimjerenije su višenitke oznake jačine od PE0.6 do PE1.2, najviše PE1,5. Najbolje je jačinu višenitke birati prema veličini varalice, a time posredno i osobinama štapa. Na štapove namijenjene bacanju varalica veličine 1.5 do 2.0, najbolje je montirati strunu PE0.6. Na one najprimjerenije bacanju varalica veličine 2.5 do 4.0 može se montirati struna PE0.6 do PE1.2. Struna jačine PE0.8 do PE1.5 najprimjerenija je za sparivanje sa štapovima namijenjenim za bacanje varalica veličine 3.0 do 5.0.

 

Pri izboru jačine strune dobro je voditi računa i o uvjetima lova. Struna PE0.6 je najprimjerenija za lagani i dnevni, a ona PE1.2 ili 1.5 za lov većih liganja i zahtjevniji, lov u težim uvjetima, odnosno na nečistim terenima. S „multicolor“, višebojnom višenitkom lakše se spoznaje daljina odbačaja, dubina lova i udaljenost varalice u svim fazama izvlačenja. Najbolje rješenje je višebojna struna u kombinacijama roza („pink“) boje, kakva najbrže postaje nevidljiva s povećanjem dubine, odnosno stapa se s bojom okoliša. Podjednako je dobra i struna jednolične roza boje s bijelim oznakama, markerima na svakih 5 ili 10 m.

Stotinjak metara strune na kalemu je više nego dovoljno, ali pri popunjavanju kalema treba voditi računa o tome da „PE“ struna pri odbacivanju često stvara „ptičje gnijezdo“- nakupinu zapetljane strune, najčešće nastaje između kalema role i njemu najbližeg provodnika strune na štapu. Glavni uzrok tome je struna namotana do ruba kalema. Zato zbog mekoće s njega najčešće istovremeno silazi nekoliko namotaja strune koji se petljaju, a kad se preklopnik hvatača zatvori, najčešće pretvore u uzao pa potom u čvor. Problem se pojačava ako su namotaji na kalemu rastresiti, nezategnuti dovoljno. Rješenje je problema je gusto i zategnuto namotati strunu na kalem, 4 do 2 mm do njegovog ruba.

Koristiti „PE“ kao osnovnu strunu ima smisla samo ako se postavi na kvalitetnu rolu. Njen kalem mora biti od specijalnog aluminija, najbolje onaj čiji je rub zaštićen slojem tvrdog metala- platine ili titana. Osim toga, rola mora strune slagati unakrsno, pod kutom, a to mogu samo role koje imaju promjenjiv hod kalema. Samo tako složena „PE“ struna neće se usijecati u prethodni namotaj, što pri odbacivanju varalice može uzrokovati zastoje i udare, a što najčešće kao rezultat ima pucanje štapa ili strune, a u najboljem slučaju ispravljanje iglica na varalici.

U slučaju da se lignjolov obavlja standardnim štapom za ribolov varaličarenje s obale, osobito ako je on brže akcije, a pogotovo kakvim drugim brzim štapom, barem podjednako dobro rješenje je najlonska struna. Najbolje što mekša, koja osim što omogućava najdalji odbačaj i najmanje se petlja pritom. Mada se i s najlonom promjera 0,20 mm štapom i rolom može izvući i najkrupnija lignja, bolje je koristiti onaj debljine 0,30 mm jer će se njime sigurno spasiti svaka varalica koja zapne za dno, što u lovu s obale nije rijedak slučaj.

Bez obzira koje vrste i koliko jaka bila osnovna struna, njen završnjak, predvez, se može izraditi od „FC“ ili najlonske strune, jačine 4 do 10 libri. Važno je koristiti što podatniju i strunu što manjeg promjera. Dužina završnjaka treba biti tolika da prilikom bacanja čvor njegovog spoja s osnovnom strunom bude blizu, ali izvan kalema role. Na taj način se izbjegava zapinjanje čvora o rub kalema, a što uzrokuje skraćivanje dužine odbačaja varalice.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 29 Studeni 2019 13:35

Na iglice u zimske dane

Naši sportsko - rekreativni udičari iglicu love uglavnom da bi je nadjenuli na teške pendulu namijenjenu lovu orhana, zubaca i ostalih krupnih grabljivica. No, sve je više i onih koji je love zbog velikih sportskih užitaka koji pruža ta nevelika riba. Naime, kada shvati da je prevarena, iglica se očajnički pokušava osloboditi udice. Žestoko bježi u stranu, trza glavom lijevo - desno, uvija se, „hoda“ repom po površini mora ili visoko iskače, poput igluna i iglana, zbog čega je i dobila epitet mini sabljarke.

U borbi s tom ribom najviše mogu uživati oni koji je love „spinning“ tehnikom povlačenja s mjesta, kako s obale, tako i iz plovila usidrenog u blizini nje. Što više, uživati mogu i apsolutni početnici, jer za lov iglice spinanjem ne treba osobito znanje i vještina zato što uvijek gladna i agresivna iglica, u pravilu u jatu, napada sve što pluta u moru. Osim toga, za njen lov ne treba ni vrhunska oprema.

Zbog svega toga, jasno je da je za uspješan lov iglica najvažnije naći ih. U ovo doba godine ima ih skoro posvuda u priobalju, neovisno o dubini te vrsti njegovog dna jer se one zadržavaju u gornjim slojevima mora, čak i tek kojih 20-tak centimetara pod površinom. Uvijek su tamo gdje su jata njihove hrane - papalina, inćuna, gavuna i sarđela. Posvuda po Jadranu za njima zalaze i u zatvorene zaljeve i vale, mladi primjerci bliže, a krupniji malo dalje od obale.

Iglice se najbolje love oko lukobrana i izbočenih rtova te duž velikih plaža, početkom zima na dubinama do 3 ili 4 metra. Rado su i oko usidrenih brodova i čamaca. Najaktivnije su u zoru i sumraka te uoči južnih vjetrova i nevremena. Po mirnom i sunčanom vremenu izgledi za lov su najmanji, a tada ih treba tražiti podalje od obale. Bolje rade po jugom, maestralom i levantom blago uzburkanu moru. Loviti se mogu i noću, najbolje po tihu vremenu i mjesečini. Radi i po mraku, a kada se njihova prisutnost lako otkriva jer im tijela „arduraju“, svjetlucaju. Najbolje se love oko lukobrana i izbočenih rtova te duž velikih plaža, početkom zima na dubinama do 3 ili 4 metra. Rado su i oko usidrenih brodova i barki.

Kako iglice nisu osobito velike ribe, jer naraste do 1,15 kg, a prosječna lovna težina im je tek 60-tak grama, savladati se mogu i najlakšim priborom, kakav je onaj za lako spinanje, „ultra light spinning“. Odlično rješenje je i pribor za lov lignje i sipe s obale, a osobito kad se lovi kratkim odbacivanjem, dobar je bilo koji štap težine bacanja do 30, najviše 60 grama i srednje, akcije B ili C.

Loviti se može prirodnim i umjetnim mamcima. Od prirodnih je najbolje koristiti komadić slanine, jer je neodoljiv iglicama, a i najbolje se drži na udici. Koristiti se mogu i tri do pet centimetara duge te 3 do 5 mm široke trakice kože s malo mesa od sarđele, vrnuta, lokarde ili koje druge plave ribe, čak i iglice. U obzir dolaze i kraci te trake lignje, korejski, američki i ostali uski a dugački crvi te cijele sitne plave ribe.

Barem podjednako učinkovitim u spinanju iglica su se pokazali umjetni mamci. Osobito oni uske, ribolike forme i sjajnih, srebrnastih dekora, koji najvjernije oponašaju mlađ srdele, gavuna i druge ribice kojima se iglica hrani. Među takvim varalicama najučinkovitiji su „wobleri“, teturavci iz skupine takozvanih „pinsa“. Dobrim su se pokazale i minijaturne žlice dužine 45 - 60 mm te mani leptiri.

I sve varalice od mekane plastike veoma su upotrebljive, ali ih iglice brzo uništavaju, kao i varalice od perja. Međutim, kod njih je veći problem njihova nedovoljna težina. Da bi se ovi izuzetno lagani mamci dovoljno daleko odbacili neophodno ih je dodatno opteretiti. To je moguće na više načina, od kojih je najjednostavniji njihovo postavljanje na „jigg“, udicu s olovnom glavom.

No, ma kakva se varalica koristila, treba je montirati na osnovnu strunu debljine 0,20 do 0,30 mm i odbaciti u jato sitnih riba koje progone iglice. Ako se na površini mora ne vidi ništa, zabaciti treba što dalje pa privlačiti srednje brzo. Lovi li se s prirodnim mamcima, privlačiti ih treba vrlo sporo. Iglica napada žestoko pa je kontra gotovo i nepotrebna, osobito kad se lovi varalicom. S izvlačenjem plijena ne treba pretjerano žuriti, ali ni sporo jer bi joj se tako dalo vremena da zamrsi ili prekine strunu svojim pilastim zubićima.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 15 Studeni 2019 15:16

Loša vidljivost, dobar lov na jegulje

S ovotjednim nevremenom počeo je dosta dugi period dobrog lova jegulje, jedne od rijetkih riba koja nikad ne napušta plićake pa se s obale može loviti i po najvećem mrazu.

Za lovit jegulje ne treba ići daleko jer se ona zadržava na svim mekanim dnima uz samu obalu. Najbrojnija je u boćatim vodama ušća, osobito obraslim trstikom, te u lukama i lučicama. U bilju, rupama u obali te ispod kamenja danju se skriva, a čim sunce zađe, izlazi iz zaklona i krstari dnom, pojavljujući se povremeno i na površini. U mutnoj vodi, po oblačnom i kišovitom vremenu aktivna je i danju, osobito krupniji primjerci.

Jegulja je uvijek gladna. Međutim, ponekad satima, čak i cijeli dan ne jede, ali zato dan nakon toga postaje iznimno proždrljiva. Najintenzivnije se hrani od sutona do ponoći, osobito kad nevrijeme sa snažnim vjetrom zamuti vodu. Intenzivnije se hrani tijekom plime, posebice kad je ona na vrhuncu, a najaktivnija je u noćima bez mjesečine.

Proždrljiva jegulja ne bira hranu nego jede sve, čak i vlastitu vrstu. No, uobičajena hrana su joj sve sitne ribe crvi te puževi, ali jede i sve probavljivo što dospije u vodu. Zato nije teško odabrati mamac za njen lov. Odličnim su se pokazale žive kišne gliste te ribice dužine 50 do 80 mm. Dobar mamac je i bilo koja mrtva ribica ili njeni komadi. Loviti se može i na sve račiće te repove i štipalice krupnih rakova.
Od onog što joj nije uobičajena hrana, jegulja vrlo rado uzima vrtnog puža, razne sireve jakog mirisa, svježe i pečeno meso peradi i stoke, goveđu slezenu i jetricu… Specijalci za njen lov iznimno rado mamče crijeva peradi, tripice te životinjsku ugrušanu krv prethodno napunjenu pramenovima vate koji krvi daju čvrstoću.

Primamljivanjem se znatno poboljšava uspješnost udičarenja, ali i produžava vrijeme lova jegulje, čak i na vedre dane. Za primamljivanje se mogu koristiti svi nabrojani mamci, ali je najisplativije koristiti mesne ostatke ljudske ishrane.

Puno je načina lova jegulje udicom. Ipak, najčešće se lovi priborima položenim na dno. Tamo gdje je dno prekriveno debelim slojem mulja najbolje je loviti s plovkom. Na taj se način sprječava potonuće mamca u mulj, čime bi bio manje vidljiv.

jegulja1511 1

Prosječna lovna težina jegulje je oko 200 grama, ali unatoč tome ona se mora loviti jakim priborom, jer je jegulja iznimno snažna, borbena i spretna riba pa je treba što prije izvući iz vode. Zbog istog razloga, ako se koristi, štap mora biti čvrst i brze (A), eventualno srednje akcije (B). Dužina štapa nije važna jer se lovi blizu obale, osim ako se lovi štapom bez role, koji u tom slučaju mora biti dugačak barem 4 - 5 metara.

Bez obzira kojim se štapom lovilo, treba koristiti najlon debljine 0,35 do 0,40 mm, a ako se lovi preko prsta nešto deblji, do 0,50 mm. Završnjak mora biti tanji za 0,05 mm od osnovne strune,a svi spojevi izvedeni pomoću vrtilice jer se jegulja vrtnjom pokušava osloboditi s udice.

Izgled završnjaka ovisi o tehnikama i uvjetima lova. Ipak, najčešće se koristi najjednostavniji koga čini samo privez s udicom, dok je olovnica, obvezno klizna, prohodna, na osnovnoj struni. Kad se ometcem „preko prsta“ lovi u mirnoj vodi ili u laganom kurentu neposredno uz obalu, završnjak je najbolje kompletirati s kraćim, privezom dugim pola metra s udicom na kraju. Lovi li se pak štapom na dnu, pribor je bolje kompletirati s tanjim najlonom i privezom dužine jedan metar.

Iako je ponekad potrebna i ona od 30, čak i 50 grama, treba koristiti što lakšu olovnicu jer je jegulja veoma oprezna i neće gutati hranu ako osjeti otpor pribora. Za lov plovkom olovnica treba biti tek toliku da lagano zategne osnovnu strunu, a plovak nosivosti koja odgovara težini olovnice i mamca.

Bez obzira kakvim se priborom lovilo, na njemu treba biti udica širine luka 10 do 15 mm i što dužeg vrata kako bi se lakše vadila, jer jegulja duboko guta mamac. Njen oblik nije presudan, pa se najčešće koriste udice oblika „Aberdeen“.

jegulja1511 2 

Unatoč proždrljivosti, jegulja je oprezna riba pa uspješnost njenog lova udicom najviše ovisi o strpljivosti i mirnoći ribolovca. Lov je jednostavan- nakon što se mamac položi na željeno mjesto, pribor treba lagano zategnuti i čekati. Lovi li se „preko prsta“, motovilo treba pritisnuti kamenom ili kojim drugim utegom, a može se i zavezati za nešto na obali kako ga riba ne bi odnijela. Zatim treba odbaciti drugi pa treći pribor, kako bi lovno područje bilo što veće.

Jegulja mamac uzima oprezno pa ga, ako joj ništa nije sumnjivo, naglo guta i to dosta duboko. Treba joj dati malo vremena da potpuno proguta mamac pa tek onda kontrirati. Danju zalogaj uzima nešto opreznije, pa treba kontrirati poslije 3 do 4 sekunde, osobito ako se lovi na gliste ili crijeva peradi nadjenuta na običnu udicu. Za razliku od kontre, s izvlačenjem ne treba odugovlačiti. Naime, ulovljena se jegulja pokušava snažnim repom zakvačiti za kakav tvrdi oslonac ili podvući pod kakav kamen, a ako ništa od toga ne može, snažno i brzo se vrti oko svoje osi što često dovodi do pucanja strune. Uspije li u nečemu od toga, izvlačenje je otežano, a često završava i gubitkom ribe te dijela pribora.

Prihvat je najbolje obaviti mrežnom prihvatnicom, obvezno najsitnijeg oka. Iskusni ribolovci je, pak, prihvaćaju rukom na način da je iza glave stisnu savijenim srednjakom i kažiprstom. Klasični prihvat rukom sluzave jegulje može uspjeti samo uz pomoć suhe krpe ili posebnih rukavica.

Skidanje nemirne i skliske jegulje koja je najčešće udicu progutala vrlo duboko težak je posao. Zato je plijen najbolje skinuti zajedno sa završnjakom, a vađenje udice ostaviti za kasnije, kad se riba smiri. Prije ponovnog postavljanja korišteni završnjak treba pomno pregledati jer ga je možda brojnim sitnim i oštrim zubima jegulja opasno oštetila.

Jegulja je vrlo živahna i kad se nađe izvan vode. Na suhom može živjeti vrlo dugo i aktivno. Naime, ponekad radi hranjenja izlazi na suho. Zato je ulovljenu najbolje čim prije usmrtit kako ne bi stalno bježala i bacakanjem činila nered u čuvarici. Najlakše i najbrže je to učiniti na način da joj se oštrim sječivom odmah iza glave prereže kralježnica.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 01 Studeni 2019 10:56

Na ovratu marsejskim načinom

Na prijelazu jeseni u zimu od cijenjenih riba udicom se najbolje love ovrate (podlanice, komarče, orade). Može se loviti i tehnikom koju su osmislili udičari iz francuskog grada Marseillea. Marsejski ribolov se obavlja na način da se na otvoreni oklop mušule gumenim prstenom, odnosno gumicom, pričvrsti plosnati kamen, velik otprilike koliko i sama mušula. Težina oklopa i kamena treba biti što manja, tek tolika da dosta brzo stignu na dno i drže mamac na mjestu u struji mora.

Mušule za mamčenje trebaju biti što krupnije i svježije, ne kraće od 30 mm. Za jedan dan lova najčešće je dovoljan kilogram, ali nekada čak i tri. Priprema mamca je presudna za uspjeh ribolova ovim načinom. Obavlja se tako da se između polovina pažljivo gurne vrh noža i pomakne da prereže mišić koji spaja polovine. Zatim se školjka malo otvori pa svo njeno meso s jedne polovine ostruže i prebaci sve na istu plovinu.
ovratamarsejskinacin0111 2Nakon toga se vrh udice gurne kroz mišić, a potom se udicu provuče i kroz bijeli mišić, a zatim i kroz mekano tijelo mušule. To je najvažniji i najosjetljiviji dio posao. Udica se može provući do tri puta, čime se postiže bolje držanje mamca. Na kraju se udica sakrije u mamac, obvezno s vrhom izvan njega, a struna lagano zategne.
ovratamarsejskinacin0111 3Namamčena poluotvorena mušula i kameni uteg se spajaju prstenastom gumicom. Najprije se kamen postavi unutar gumice s kojom se potom načini osmica i druga omča opet obmota oko kamena. Zatim se mušula postavi u obje napravljene omče gumice s donjim, užim dijelom, tako da ostane poluotvorena. Pritom treba dobro paziti da se ne ošteti meso.

Prednosti ovakvog načina mamčenja i kompletiranja osnovnog pribora su višestruke. Prvo, mamac vrlo brzo dospijeva na dno pa ga sitne grabljivice ne mogu pojesti niti iole značajnije oštetiti. Drugo, na priboru i mamcu nema olovnice koja može izazvati sumnju lukave podlanice. Treće, s takvim priborom ribolovac je u najizravnijem mogućem dodiru s ribom.

Marsejski način lova ovrate moguć je s minimalno opreme, „preko prsta“, ali je sa štapom i rolom učinkovitiji. Za lov „preko prsta“ osnovna struna mora biti najlonska, ne tanja od 0,40 mm dok je za lov štapom i rolom dovoljna osnovna najlonska debljine 0,24 do 0,28 mm ili „PE“ višenitka promjera od 0,08 do 0,12 mm. Završnjak, primulu, zapravo samo privez dužine 25 do 60 cm treba izraditi od pandivjerne, strune, najbolje od „nevidljive”, fluorougljične, promjera 0,18 do 0,24 mm, ovisno o očekivanoj veličini ribe. Spoj struna obvezno mora biti pomoću kvalitetne vrtilice, đogulina.

Ovakav način ribolova idealan je za lov na kamenitom dnu jer riba ne sumnja na prisustvo kamena uz mamac. Zato ga je najbolje prakticirati na kamenitom i šljunkovitom dnu te niskim brakovima svih veličina okruženim pijeskom, mjestima na kojima se ovrata najradije zadržava na putu do mrijestilišta. No, vrlo je učinkovit i na pjeskovitom te muljevitom dnu.

Kao i za sve ostale, za uspješnost marsejskog načina ribolova najvažnije je naći ribu. Ovrata je uvijek na položitom, terenu koji se blago spušta u dubinu. Duž naše obale takvih je pozicija puno u velikim uvalama, ispred plaža… Važan preduvjet uspješnosti marsejskog načina lova je i stanje mora. Najbolje se lovi po posve mirnom, a dobro po lagano valovitom moru. Što se tiče doba dana, najbolji ulovi se postižu između 10 i 17 sati, ali i tijekom noći s mjesečinom. U vrijeme mraka, nabolje je loviti u svitanje i sumrak. Ako je u vrijeme lova more u porastu, plima, velika je vjerojatnost iznimno dobrog ulova.

Marsejskim načinom ovrata se lovi iz usidrenog plovila kako kurenat ne bi odvukao plovilo izvan zone lova. Najbolje je sidriti s dva sidra postavljena „u vjetar“ pod kutom od 90 stupnjeva. Nakon odabira mjesta lova treba otploviti protiv vjetra, spustiti sidra i onda pustiti da vjetar pogura plovilo do odabrane pozicije lova. To nije lako izvesti pa je najbolje sidriti pomoću plutače i prstena za lako i brzo dizanje sidra kako bi se olakšali višekratni pokušaju sidrenja.

Nakon sidra, a prije mamca dobro je u more spustiti primamu od usitnjenih mušula, ježinaca i puževa. Najbolje pomoću hranilice, brumalice koja se spušta do dna, kako se ne bi dogodilo da kurenat odnese primamu izvan lovne zone.

Pri plasiranju mamca idealno je sjediti blizu ruba plovila da bi se mamac rukom mogao polako spustiti da padne na primamu ispod plovila. Mamac se može i odbaciti štapom, ali tad postoji rizik mogućnosti spadanja mamca s kamena. Pri spuštanju mamca hvatač strune na roli treba biti otvoren, a strunu valja propuštati između palca i kažiprsta. Kad mamac dotakne dno, struna se lagano zategne, a štap položi u horizontalu kako bi se smanjilo eventualno djelovanje vjetra. Zatim se zatvori hvatač strune da ona lagano potegne vrh štapa.
ovratamarsejskinacin0111 4Napad ovrate može uslijediti vrlo brzo, ali treba biti spreman i na dugotrajno čekanje. Napad se manifestira dvojako. Kad se odjednom poveća zategnutost strune znak je da je riba već uzela mamac i zakvačila se. Tada treba odmah reagirati, kontrirati. U slučaju da se struna nekoliko puta zategne i opusti treba pričekati da dobro potegne. Kad se to dogodi valja kontrirati dugim i odlučnim podizanjem štapa. Dalje se postupa u skladu s težinom ribe i izgledom dna. Sitne i na škrapastom dnu treba izvlačite brže, krupnije treba zamarati, a na ravnom dnu ne treba žuriti jer se riba nema gdje sakriti niti struna zapeti.

Ako do napada ne dođe tijekom određenog vremena, primjerice pola sata, treba provjeriti jesu li račići i sitne ribe pojele mamac. Ako nisu, a nema napada ribe, treba potražiti novu postu, najčešće udaljenu tek nekoliko metara do nekoliko desetaka metara.
Baš kao i s obale, lov podlanice iz plovila zahtjeva puno strpljenja. Najbolje ga je obavljati s dva pribora spuštena s lijeve i desne strane plovila. No, treba paziti da se pribori ne zapetljaju međusobno i o sidrene konope, ne samo pri odbacivanju nego i tijekom borbe s lovinom.
Nakon svakog izvlačenja pribora dobro je pregledajte je li struna uz udicu oštećena. Poslije ostvarenog ulova obvezno treba pregledati 20 - tak centimetara strune poviše udice. Osim ovrate, opisanim načinom love se i druge ribe, ponajprije fratar. I njega treba premjeriti jer mu je minimalna dozvoljena lovna dužina 18 cm.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 18 Listopad 2019 11:16

Jesenski ribolov s obale na mekanom dnu (1)

Prestankom sezone kupanja i nautičkog turizma opustile su plaže te utihnule marine i lučice. Tako su udičari koji love s obale ponovo dobili priliku odbaciti udice bez potrebe odlaska do udaljenih i nepristupačnih pošta. Iako ima i tvrdih, čak i kamenitih, na plažama te u i oko lučica i marina prevladavaju mekana, najčešće muljevita dna. Suprotno dominantnom mišljenju, na takvim se dnima ima što loviti udicom, osobito dobro tijekom jeseni i početkom zime. To treba iskoristiti, barem onda kada se zbog nekog razloga ne može poći do udaljene pošte.

Zapravo, nigdje se na jednom mjestu ne može naći udičarima toliko zanimljivih riba, kako stalnih tako i povremenih stanovnika plaža, luka, marina i njihovog bližeg okoliša. Od stalnih tu su glavoči te usnače, vladika (knez) i pijerka, svugdje prisutni špar, zatim cipoli, arbun… Na muljevitom i muljevito - pjeskovitom dnu često obitavaju i ovčica i trlja blatarica, u manjem broju kokoti i listovi, a znatno više nego što se misli sitni morski psi i mačke. Mekanim priobaljem redovito krstare smudut (brancin) te ovrata (podlanica), a u ovo doba godine povremeno su tu i iglica, bukva, ukjata, lica, strijeljka, a na tvrdim oazama i rubovima mekanog dna ima grujeva (ugora).

Sve te i još neke manje prisutne ribe mogu se loviti brojnim načinima, od kojih je najučinkovitiji na dnu jer se većina spomenutih riba hrani na dnu. Takav način lova ometcem pruža šanse i udičarima početnicima da s minimalnom opremom i najpristupačnijim mamcem kakav je kruh ostvari kakav takav ulov, ponajprije špara i glavoča. S druge, pak, strane, lov brancina i podlanice zahtjeva daleko ozbiljniji pristup, počevši od adekvatnog pribora.
morer181019
Osim ciljanog „kralja“ te „kraljice“, i svaštarski ribolov na dnu je najbolje obavljati štapom. Kojim, ovisi o daljini, odnosno dubini na kojoj se ribe nalazi. A u ovo doba godine sve spomenute ribe su najčešće na dubini između 3 i 20 metra, noću još i pliće.

Kada se lovi u lučicama i marinama te na iole strmijim plažama na te dubine se mamci mogu odbaciti bilo kojim odmetaškim štapom. To može biti „Beach“, onaj dužine oko tri metra i brze (A) akcije, iznimno osjetljivog vrha te težine bacanja do samo 30 grama. Na tako brzi štap mora se postaviti spora, odnosno elastična struna, najbolje najelastičniji najlon. Samo s takvom kombinacijom mogu se odbacivati i mekani mamci.

Koristiti se mogu i nešto jači i duži odmetaški štapovi, oni težine bacanja do 50 ili 60 grama, ali malo mekši, akcije B. S njima i nešto manje elastičnim najlonom mamci se mogu odbacivati i preko 50 metara, što je posve dovoljno za lov u ovo doba godine, čak i na plažama koje polako poniru.

Dobro rješenje, osobito ako se očekuje ulov krupnijih riba, je „Beach ledgering“, univerzalni dalekometni odmetaški štap. On je iznimno lagan, dužina mu je između 3,5 i 4,5 metra, a težina bacanja 30 do 100 grama. Može biti srednje (B ili C) ili spore (D) akcije, tzv. parabolik. No, s njim je veoma teško osjetiti uzimanje mamca i dati kontru bez upotrebe neistezljive strune. Zato na rolu parabolik štapa treba postaviti najkruću najlonsku ili, još bolje, nerastezljivu „PE“ višenitnu strunu.

Za ribolov blizu obale mogu se koristiti univerzalne, ali je najbolje rješenje „surf casting“, rola za daleko bacanje. Može biti i mala, veličine tek 20 ili 25, ali zbog mogućnosti ulova ovrate, smuduta ili gruja, treba biti robusna. Zbog istog razloga bolje je koristiti veću, veličine do 50.

Kao i svuda u priobalju, najbolje je koristiti univerzalnim udicama. Više nego „Aberdeen“ prikladne su one oblika „Crystal“. Prednost treba dati udicama dužeg vrata, obvezno s tankim tijelom. No, ma koje se koristile, širina luka im treba biti od 6 do 13 mm, ovisno o očekivanoj veličini ulova.

Završnjak, sistem pribora se može izraditi na više načina, ali uvijek s najviše dvije udice. Za lov u lučicama, zbog brojnih odbačenih predmeta, bolje je loviti samo s jednom. Pribor može biti s kliznom olovnicom ili olovnicom na kraju. Osim zbog jednostavnosti izrade, završnjak s olovnicom na kraju je pogodniji za daleko bacanja jer se teže mrsi. Za takva bacanja izrađuje se od nešto debljeg najlona, privezi 0,25 do 0,30 mm, a predvez, osnova završnajka 0,30 do 0,40 mm.

Ma od kako debelog najlona bili, završnjaci trebaju imati pola metra duge priveze (primule, pjoke), međusobno i od olovnice razmaknute 60 do 80 cm. Olovnicu je najbolje vrtilicom s kopčom spojiti s krajem predveza, dok je njegov spoj s privezima najbolje ostvariti dvorupim perlicama. Težina olovnice ovisi o daljini bacanja i kreće se od 20 do 50 grama.

Da bi bio što manje vidljiv, na što je posebno osjetljiva ovrata i još više ovčica, završnjak treba izraditi od „FC“, nevidljive fluorougljikove strune ili barem od najlonske koja nema površinski sjaja, ali je vrlo podatna pa posve polegne po dnu.

(Nastavak idući petak)

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 11 Listopad 2019 20:29

Američki crv je dobar za lov jadranskih riba

Naši sportsko - rekreativni ribolovci sve češće kupuju umjesto da sami pribavljaju mamce. Između ostalog i zbog sve bolje i jeftinije ponude uvoznih crva među kojima se širinom primjene ističe američki crv (Glycera dibranchiata), koga pohlepno uzima većina sitnijih i srednjih morskih riba, zbog čega je on u svijetu jedan od najkorištenijih crva za morsko udičarenje.

Radi se o čekinjastom kolutićavcu koji može narasti do 37 dužine i centimetar promjera. Na tržište najčešće dolazi u dužinama između 6 i 8 te 15 i 20 cm, što su i najprimjerenije mjere za nadijevanje cijelih crva u lovu srednjih te krupnih jadranskih riba.
amcrv 1Boja američkog crva ovisi o njegovoj starosti. Mlađi su svjetliji, inače svi crvenosmeđe boje s raznobojnim odsjajem i svjetlijim trbuhom. Na udici se dobro drži jer su mu tijelo i posebno opna dosta čvrsti, znatno žilaviji nego kod korejskog i ostalih sličnih crva koji se najviše koriste kao mamac pa bolje od njih podnosi i jake trzaje. Od njih, također, ime više krvi, koja mu je mirisna i gusta te slična ljudskoj. Zbog gustoće i količine probodeni crv vrlo dugo krvari i tako privlači ribe. Osim toga, crv je vrlo sklizak i aktivan na udici.

Američkog crva jedu praktično sve jadranske ribe pa se može koristiti u lovu ometcem, bulentinom, čak i pendulom, potezcem. Zbog žilavosti bolje nego ostali kupovni crvi podnosi veće trzaje pri odbačaju pa je posebno pogodan za „surfcasting“. Učinkoviti je u svim godišnjim dobima, ali najbolje rezultate daje tijekom jeseni i zime, osobito u lovu brancina, smuduta, posebno dobro u zamućenim vodama ušća te u valovitom i moru u pokretu.

Osim brancina, od najcjenjenijih priobalnih riba ovog crva će osobito rado napasti ovrata, pagar, fratar, ovčica, sarak, ali i kavala, arbun… Osim tih pridnenih, njime se više nego uspješno love i ribe gornjih slojeva mora, poput kantora, bukve, širuna... Za takav ribolov ne mora se koristiti živi i cijeli crv. Posve je dobar i uginuli, izrezan na komade. Takav je dobar i u lovu cipola te trlja.

Kao ni ostali, američki crvi na naše tržište ne dolazi iz postojbine, nego iz Francuske i Italije, gdje ih uzgajaju. Takvi su kvalitetniji od uvezenih iz Amerike ili Azije, koji mogu biti higijenski neispravni. U prodaji je najčešće u kartonskoj kutija s grudvicama papirne mase ili humusa 5 do 10 komada težine oko 25 grama. Postoji i „jumbo“, pakiranje samo najkrupnijih crva.

Američki crv je najučinkovitiji živ. Da bi takav ostao što duže i na udici, nadijevati ga je najbolje što tanjom specijalnom iglom, obvezno tako da se ona uvede kroz usta, a izvede malo poviše kraja repa kako bi on visio ispod udice i lelujanjem dodatno provocirao ribe. Pri mamčenju treba biti vrlo oprezan kako bi se izbjeglo probijanje opne crva i njegovo krvarenje prije nego se stavi u more. Preporučuje se nadijevanje na udice dugog tijela.

Nadijevati se može i u dijelovima, također najbolje pomoću igle. Nikako se ne smije rezati škarama ili kojom drugom oštricom jer će odmah izgubiti svu krv. Mjesto gdje se želi podijeliti treba „masirati“, valjati između kažiprsta i palca sve dok ne postane vrlo tanko i na kraju se razdvoji. Nakon toga razdvojene krajeve treba lagano pritiskati kako ne bi ispuštali krv.

S ovim crvom treba biti oprezan jer u ustima ima skrivene, u normalnim situacijama nevidljive čeljusti sa četiri zuba čiji ugriz može biti veoma bolan. Kad se osjeti ugrožen - grize, iz usta izbaci svojevrstan „produžetak“ na čijem su kraju četiri vrlo oštra zuba u obliku kandže.
Američki crv je vrlo osjetljiv na temperaturu na kojoj se drži. Najduže živim može se održati do 8 dana na temperaturi između 4 i 6 stupnjeva. Na samo dva stupnja nižim ili višim od navedenih poživjet će do 4 dana, dok na temperaturama ispod 2 i preko 9 stupnjeva Celzijevih ugiba već nakon jednog ili dva dana. Zato ga je najbolje čuvati i u ribolov nositi u hladnjaku. Izvan hladnjaka, ali u vlažnom originalnom pakiranju i na sjenovitom mjestu podnosi i više temperature te može poživjeti dva do tri dana.

Uginuli američki crv se mogu zamrznuti, ali i usoliti na isti način kao i ostali crvi i tako čuvati vrlo dugo do upotrebe.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Lovci na olignje jedva čekaju prvi dan listopada jer od tada je dozvoljen lov tih glavonožaca na najuspješniji način - po mraku uz pomoć umjetnog svjetla. No, da bi u takvom lovu bio uspješan, lignjolovac mora znati puno o ponašanju lignje pod prirodnim i umjetnim svjetlom. Naime, ponašanje oliganja ovisi o uzrastu kao i jačini i spektru i sastavu izvora svjetlosti, njegovom položaju, o fazi mjeseca, dobu i noći…

Poput većine morskih organizama, lignje su skoro indiferentne na pojavu svjetlosti. Što više, čak ih je noću lakše uloviti po slabijoj nego jačoj mjesečini. Međutim, što je noć tamnija to je jača „ardura“ koja plaši olignje. Radi se i svjetlucanju mora oko predmeta koji se gibaju u njemu. To je posebno izražena oko tankih predmeta poput struna i udica, te bliže površini gdje se olignje najviše zadržavaju u hladnijem dijelu godine, posebice noću. Zato se uspjeh u lovu oliganja može očekivati samo u noćima s mjesečinom te uz pomoć umjetnog svjetla u noćima bez mjesečine, u vrijeme uštapa, mladog mjesec, ali i prije te poslije njega, dok je mjesečina još slaba. U pravilu, uz pomoć „svijeće“ nema smisla loviti četiri dana prije i jedan nakon punog mjeseca.

Uklanjanje mogućnosti pojave „ardure“ nije najvažniji razlog zašto se lignje u noći bez mjesečine najbolje love uz pomoć umjetnog svjetla. Glavni razlog je magična moć kojom svijetlo privlači plankton, odnosno sitne biljne i životinjske organizme za kojima dolaze sitne ribe lutalice poput inćuna, papaline, srđele… Olignji se hrane planktonom i tim ribicama - i to je tajna uspješnosti lignjolova noću pomoću umjetnog svjetla.

Ma koliko bilo jako, umjetno svjetlo obasjava relativno malu zonu u kojoj je veća količina planktona i ribica nego u okolnom neosvijetljenom područja. To olignjima daje mogućnost obilate ishrane na malom prostoru. No, osim onih najmanjih, olignji nerado love u najosvjetljenijem dijelu. Bojeći se da i sami ne postanu plijen, radije vrebaju iz mraka i hrane se u polutami. Zato im je varalice najbolje ponuditi na rubu osvijetljenog prostora.

Lov oliganja pomoću umjetnog svjetla kakav se obavlja kod nas, iz plovila u priobalju i na relativno malim dubinama, nije podjednako učinkovit tijekom cijele godine. Počinje tijekom kolovoza kad se blizu površine i obale pojave najmanje lignje. Vrhunac mu je tijekom listopada, kad se lignje najintenzivnije hrane jer je tada u moru najviše planktona, glavne hrane malih lignji. Nakon toga, kako pada temperatura mora pada i količina planktona u njemu pa se lignje sve više hrane sitnim ribama. No, i one se sve rjeđe skupljaju pod svjetlom. Prvi razlog tome je to što je pod svjetlom sve manje planktona, a drugi je što se s tjelesnim rastom povećava i opreznost riba koje se zato zadržavaju sve dalje od najosvjetljenijeg dijela pod „svijećom“.

No, bez obzira čime se lignje hranile, praksa je pokazala da je najbolje imati „svijeću“ kojoj se može regulirati količina, po mogućnosti i kut rasprostiranja svjetlosti. Po dolasku u lovnu zonu najbolje je prvih petnaestak minuta imati čim jače svjetlo što šireg kuta rasprostiranja. Ostane li tako predugo, olignji će se dignuti na površinu i najčešće neće gristi. Zato, čim prve lignje doplivaju u blizini plovila, treba smanjiti jačinu svjetla i kut njenog rasprostiranja, uvijek usmjerenog prema dolje, i loviti u polusjeni. Najbolje ne odmah ispod i oko „svijeće“ nego na provi ako je ona na krmi i obrnuto.

Danas na tržištu postoji nekoliko vrsta umjetne rasvjete od starih plinskih ferala, preko podvodnih svjetiljki s halogenim do najnovijih s „LED“ žaruljama. Svaka od njih ima dobrih i loših osobina, ali su za rekreativni lignjolov nedvojbeno najbolje „ledice“ jer daju najviše svjetla uz najmanju potrošnju, mogu se koristiti kao nadvodne i podvodne…

Osim po konstrukciji, što ih čini više ili manje praktičnim za upotrebu, ta se rasvjetna tijela razlikuju i po boji svjetla koje emitiraju: ferali žuto, halogene bijelo, dok „LED“ rasvjeta može svijetliti bilo kojom bojom.

Praksa je pokazala, a znanost potvrdila da su najmanje učinkovite svjetiljke koje emitiraju posve bijelo svjetlo poput halogenih, ali i bijelih „LED“ žarulja. Prvo, zato što ono najslabije prodire kroz stupac mora, a drugo jer nema takvog prirodnog svjetla.

Također, praksa je pokazala, a znanost potvrdila da plankton, ali i neke ribe, najviše privlači zelenkasto svjetlo jer je takve boje mjesečevo svjetlo u moru. Od zelenkastog je tek nešto malo manje privlačno plavičasto svjetlo. Posebno učinkovitim se pokazalo zeleno luminiscentno svjetlo. Prvo jer prodire daleko jače kroz slojeve mora nego svjetlo bilo koje druge boje, a drugo jer takvo svjetlo proizvode brojni planktoni pa je ono dovoljno da privuče pozornost lignji i riba, pak i ako pod njim nema planktona.

Luminiscentno zeleno svjetlo mogu proizvoditi „LED“ žarulje, ali za sada, jedino lampe tvrtke „Hidro glow“ svijetle takvim bioluminiscentnim, svjetlom istovjetnim onom koje proizvode planktoni.

Osim „svijeće“, najbolje je da i pomoćno svjetlo u lignjolovu bude zelene boje. Naime, pokazalo se da iznenadna pojava i treperenje bijelog i žutog svijetla plaši olignje i neke ribe. Dobro je i ako naglavna ili koja druga pomoćna lampa svijetli crvenim svjetlom jer ono ne plaši ni jednog stanovnika mora. No, crveno svjetlo najmanje prodire kroz vodeni stup i ne privlači osobito plankton. Zato je crveno svjetlo najlošije rješenje za lov oliganja.

Za lov pomoću umjetnog svjetla nije potrebno imati vlastitu „svijeću“. Naime, u noćima bez mjesečine lignje se dobro mogu loviti uz obale osvijetljene umjetnom rasvjetom uz šetnice, lukobrane i mostove. Uz njih se najradije zaustavljaju na rubovima osvijetljenog područja bacajući se iz polutame na ribice u njoj ili osvijetljenom području.

Na takvim mjestima se mogu loviti s obale i iz plovila. Iz usidrenog plovila klasičnim skosavanjem te „spinanjem“, a iz plovila u pokretu pendulom, najbolje plovidbom paralelno s obalom.

Na kraju podsjećamo da je lignje dozvoljeno loviti uz upotrebu samo jednog rasvjetnog tijela po plovilu, bez obzira koliko je lovaca u njemu. Jačina „svijeće“ smije biti najviše 100 W ako je klasična žarulju u njoj, 30 W ako je halogena, 10 W ako je LED, odnosno 400 kandela ako je plinski feral.

Objavljeno u esPRESSo
Stranica 12 od 15

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019