Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Petak, 11 Veljača 2022 19:44

Gavun i oliga poslastice svim grabljivicama

Kad početkom, najkasnije do sredine ožujka temperature mora u plićacima dosegnu barem 12, 13 stupnjeva, uz obalu će se pojaviti jata gavuna i oliga, sitnih, „prozirnih” riba koje naš narod naziva i zeleniš. Za njima će doploviti mnoge ribe, između ostalih i najcjenjenije udičarske lovine kojima su te ribice redovita hrana, nekima i poslastica. Kako se temperatura mora bude dizala tako će te ribice sve više prilaziti kopnu, a vrlo blizu njega ostat će sve dok ne zahladi jako, što znači da predstoji dugi period u kome će se uz obalu moći loviti zeleniš i njime uspješno varati brojne ribe.

Popis riba koje se mogu loviti gavunom i oligom veoma je dugačak, na njemu su: arbun, iglica, jegulja, kantor, kanjac, knez, pic, lokarda, vrnut, sarak, širun, ukjata, sve girovke, glavoči, pauci, škrpine, škrpuni i usnače. Te ribice su omiljena hrana i mnogim drugim ribama, u svim dubinama i na svim vrstama dna. Među njima i one najcjenjenije poput brancina, odnosno smuduta kome je zeleniš poslastica. Njima se slade i zubatac te ovrata, ali samo dok ne postignu težinu od 5 - 6 kg, kad im gavuni i olige postanu premali plijen. Tako se ponašaju i ostale krupne grabljivice, što znači da su gavun i oliga učinkoviti za lov manjih i srednjih riba. Toliko su im privlačni da je velik dio varalica za ribolov na moru inspiriran izgledom i dekorom gavuna i oliga.

gavun oliga 110222 2

Sa krupnijim zelenišem, osobito gavunom jer je veći od olige, osim brancina, zubaca i podlanice, dobri rezultati mogu se postići u lovu riba kao što su strijelka skakuša i škaram. Sa sitnijm, i komadima krupnih, ali i cijelim krupnim gavunima i oligama na samom dnu mogu se loviti rumbači i ostale plosnatice te kokotići. Sa cijelim zelenišem na dnu se parangalom posebno dobro lovi mol.

Kao i ostale ribe, gavuni i olige su najučinkovitiji živi. No, zbog nježnog mesa namamčene nije lako dugo ih održati živim. Zato živi nisu pogodni za lov pendulom i iole daljim bacanjem, dok su posebno dobri za lov plovkom te bulentinom po brakovima.

gavun oliga 110222 3

Da bi što duže živjeli na udici i pokretima privlačili pozornost riba, gavuna i oligu na što tanju udicu treba namamčiti oprezno. Najbolje kroz gornju usnu, pazeći da mu usta ne budu blokirana jer im se tako nanose najmanje ozljede i omogućava nesmetano kretanje. Drugi dobar način je kroz obje usne, a kad ih treba bacati onda kroz čeljusti. Pritom treba paziti kako se udica provlači jer od toga znatno ovisi uspješnost ribolova. Naime, kad se lovi ometcem i bulentinom, najbolje je udicu zabosti tako da ona prvo prođe kroz gornji pa donji dio čeljusti. Prednost takvog mamčenja je u tome što se mamac bolje drži na udici, a napadač se bolje zakači na vrh udice koji više viri iz mamca.

Pomoću plovka i s 2 do 4 centimetra dugim komadima gavuna i oliga posebno se dobro love ukjata i iglica. Iglice se odlično love i cijelim ribicama, osobito dobro noću na mjestima gdje je jaka obalna rasvjeta. No, najcjenjenija noćna lovina na živi zeleniš je brancin, i to „a volo“ tehnikom.

Oliga i gavun su najmanje jadranske ribe koje se izlovljavaju ciljano pa ih se može naći na ribarnicama. No, tko želi mamčiti žive mora ih sam uloviti, što je relativno jednostavno i lako. Najlakše pomoću mreže sitnog oka. Bez dodatne dozvole za lov mrežom, sportsko - rekreativni ribolovci ih za mamčenje mogu loviti mrežnom prihvatnicom malo većih dimenzija, barem 70 x 70 centimetara. Lov je krajnje jednostavan. Kad se ugleda plov ovih ribica, noću pomoću svjetiljke, podmetačem ih se pokupi. Ovisno o trenutnoj situaciji i koncentraciji plova, za što je potrebno iskustvo koje se brzo i lako stiče, ponekad se to radi sporim povlačenje uz satjerivanje plova uz obalu, a ponekad naglim ubacivanjem prihvatnice u more kroz masu jata.

Nakon što ih se pokupi, ribice treba staviti u kantu u kojoj je svježe more. Gavun i oliga podnose visoke temperature mora, ali ne i nizak postotak kisika u njemu. Zato je neophodno povremeno mijenjati more u kanti, što nije uvijek baš jednostavan posao. Puno bolje rješenje je pumpica za zrak s raspršivačem.

Za duže čuvanje ovih uginulih mamac najbolje je zamrznuti ih. Da bi bili što kvalitetniji, prethodno ih treba posoliti.

Objavljeno u esPRESSo

Kvaliteta ribolovnih štapova ovisi o mnogočemu, ponajprije o konstrukciji, a konstrukcijski su najkvalitetniji jednodijelni. Međutim, zbog više razloga, ponajprije prikladne transportne dužine, dugački štapovi se izrađuju kao višedijelni. Njihova kvaliteta najviše ovisi o konstrukciji spojeva, posebno „štek“, štapova napravljenih od međusobno neovisnih dijelova koji se prije upotrebe spajaju u cjelinu uvlačenjem ili navlačenjem gornjih u donje dijelove.

Postoje četiri načina takvog spajanja, od kojih svaki ima prednosti i mane, a koje je dobro znati kako bi se odabrao najprikladniji štap za određeni način ribanja.

putinspoj 040222

Najstariji tip spojeva je uvlačenje. Kod njega se gornji nastavak uvlači u donji (crtež br.1). Dijelovi štapa koji se spajaju imaju paralelne rubove. Moraju se precizno izrađivati kako se štap ne bi klimao zbog labavog spoja te zbog toga bio neupotrebljiv. Zbog habanja tijekom upotrebe takav spoj s vremenom ipak postaje klimav, a štap neupotrebljiv jer je spoj teško popraviti. Pokazalo se da je takav spoj dobar samo za štapove veće težine bacanja, preko 100 grama. Zašto? Takav štap ima debele stijenke, ali je ukupna masa gornjeg nastavka znatno manja od mase donjeg, jer je on znatno tanji zato što ulazi u donji. Zbog toga je, unatoč težini, takav štap dobro izbalansiran, što je važno tamo gdje se štap tijekom ribolova stalno drži u ruci, kako je, primjerice, u varaličarenju gdje se takvi štapovi najviše rabe.

Najčešće rabljeni spoj je onaj kada se se gornji nastavak navlači na donji. Njegova je prednost u tome što upotrebom sve više istrošen spoj dovodi do toga da se gornji nastavak sve više navlači na donji i tako poboljšava čvrstoću spoja.

Preporučuje se za štapove manjih i srednjih težina bacanja, do 100 grama, dok je za teže nepodoban jer znatno povećava težinu štapa i slabi izbalansiranost. Kod kvalitetnijih štapova spoj nije valjkast nego u obliku zarubljenog konusa, što dovodi do kvalitetnijeg priljubljivanja dijelova neovisno o tome jesu li novi ili izlizani.

spigotspoj 040222

„Spigot“ je najbolji, ali i najskuplji način spajanja. Susreće se u vrhunskih proizvođača i sve se više koristi, čak i kod štapova manje težine bacanja. Kao što mu i ime kaže, spoj se izvodi trnom (crtež br. 2). Vanjski i unutarnji promjeri vršnog dijela donjeg nastavka jednaki su promjerima donjeg dijela gornjeg nastavka, pa sklopljeni štap izgleda kao jednodijelni. Trn koji spaja dijelove zalijepljen je u vršni dio donjeg nastavka i tijesno uvučen u gornji. Kako se s vremenom trn troši, gornji se nastavak po trnu spušta sve bliže donjem, ali nikad do kraja, jer bi to uzrokovalo teškoće u rasklapanju.

Najnoviji način spajanja pojavio se prije nekoliko godine i o njegovoj vrijednosti još nema konačnog suda, ali je sigurno bolji od spojeva uvlačenjem i navlačenjem. Naziva se kombiniranim jer je, kombinacija „spigota“ i „put overa“. Naime, posljednji centimetar, dva trna obrađeni su u konus, slično kao kod kvalitetnijih „put over“ štapova.

Bez obzira na to o kojoj se vrsti radi, spojevi za „štek“ štapove imaju zajedničkih svojstava. Rasklopljeni se mogu kontrolirati, što treba raditi prije svakog sklapanja kako se ne bi dogodilo da se zbog nečistoće ne mogu poslije rastaviti. Da ne dođe do ogrebotine, sklopljene dijelove se ne smije rotirati, osim skoro neprimjetno i oprezno pri rasklapanju. Ako se ogrebotina ipak pojavi, spojeve treba obilježiti crticama kako bi se mogli vrlo precizno sklopiti da bi se izbjeglo daljnje oštećivanje, zaglavljivanje, ali i da bi provodnici strune bili u pravcu. Najbolje je bilježenje obaviti čim se štap kupi. Povremeno spojeve treba podmazati kako bi se lakše rasklapali. Iako mnogi proizvođači štapova preporučuju razna specijalna sredstva, najbolje je podmazivati parafinom, voskom od svijeće. Ali, unatoč pridržavanju svih preporuka, događa se da je štek štapove ponekad nemoguće razdvojiti.

Taj se problem najčešće javlja kod štapova tipa „bolognese“, te kod ostalih koji se dugo izlažu suncu. Upotreba sile dovodi do loma, zato što karbonska vlakna, od kojih se najčešće prave spojevi, nisu dovoljno otporna na uvijanje. Strpljenje je u takvim slučajevima neophodno, a hlađenje štapa obično dovoljno za razdvajanje. Samo rijetko treba uži dio hladiti, a širi zagrijavati.

Objavljeno u esPRESSo

„PE“ višenitna struna je podatnija od ostalih vrsta struna, a za razliku od fluorougljične i najlonske nema ni pamćenje, odnosno tendenciju zadržavanja položaja u kome je duže vrijeme prethodno bila, primjerice spirale nakon silaska s kalema. Za neke tehnike udičarenja te je osobine čine boljim, a za neke lošijim rješenjem od fluorougljične i najlonske strune.

Loša osobina najviše dolazi do izražaja u „spinningu“, ribolovu odbacivanjem i privlačenjem varalica. Posljedica velike podatnosti i nikakvog pamćenja „PE“ višenitke najčešće je stvaranju „ptičjeg gnijezda“ nakon odbacivanja, ali i tijekom privlačenja varalice. Nastaje zbog nekontroliranog i neželjenog na jednom mjestu gomilanja zatim mršenja i, najčešće, vezanja strune u čvor.

„Gnijezdo“ najčešće nastaje između role i njoj najbližeg provodnika strune. Kod stacionarne role, glavni uzrok tome je struna namotana do ruba kalema. Zato zbog mekoće s njega najčešće istovremeno silazi nekoliko namotaja strune koji se petljaju, a kad se preklopnik hvatača zatvori, najčešće pretvore u čvor. Problem se pojačava ako su namotaji na kalemu rastresiti, nedovoljno zategnuti. Labavi namotaji stvaraju još više problema kod multiplikatora.

Proizvođači taj problem pokušavaju riješiti na nekoliko načina. Jedan je ukrućivanje višenitke. To rade na dva načina - termičkim spajanjem u ovojnicu površinskog sloja niti te premazivanjem višenitke najlonom. Što je ovojnica deblja, to je bolje, ali je i višenitka skuplja. Osim toga, upotrebom prije ili kasnije ovojnica se troši i problem se povećava.

Ribolovci, pak, taj problem mogu ublažiti upotrebom nešto deblje pa time i kruće strune. Drugo što mogu učiniti je da gusto i zategnuto namotaju strunu na kalem te da je ne namotaju previše, osobito ne na stacionarnu rolu. Najbolje je napuniti tek tri četvrtine, odnosno 4 do 2 mm do ruba kalema.

Dobro rješenje je nakon punjenja kalema novom strunom na njen kraj vezati što težu olovnicu i desetak puta je odbaciti što dalje. Pri odbacivanju treba držati kažiprst blizu kalema i pri kraju leta njime prikočiti isticanje strune kako se ne bi stvorilo „gnijezdo“.

Veoma često „gnijezdo“ nastaje i ispred vršnog provodnika strune na štapu. Najčešće pri „spinningu“ s varalicama koje se vode naglim zatezanjem pa labavljenjem strune. To se može pokušati izbjeći ili ublažiti što širim pokretima štapom, odnosno umjesto štapom trzaje varalicom izvoditi pomoću okretanja ručice role unazad.

„Gnijezdo“ se može pojaviti i nakon naglog ubrzanja pri odbačaju varalice, kad se višenitka sudari s vršnim provodnikom i počne petljati, što se ubrzava s usporavanjem brzine leta varalice. Dok nije bilo višenitke, taj se problem rješavao ili ublažavao pomoću visokih provodnika širokih prstena koji su smanjivali trenje pa time i usporavanje najlona. Međutim, korištenje takvih štapova za „spinning“ pomoću višenitke izazivanje je nevolje. Naime, zbog nemanja pamćenja, višenitka s kalema ne izlazi u obliku spirale nego skoro prave crte pa joj ne trebaju visoki i široki provodnici da se ispravi. Što više, oni su joj prepreka za koje zapinje, usporava se, gomila i mrsi ispred provodnika. Zato „spinning“ višenitkom treba koristiti štapove s „low rider“, vrlo niskim provodnicima s malim unutarnjim promjerom prstena.

Najviše problema sa stvaranjem gnijezda stvaraju stare, raščupane višenitke. Od novih, odnosno kad su ispravne, najviše problema stvara najjeftinija i najlošija „breaide“- upredena višenitka. Za njom slijedi „fusion braid“ - upredena pa kasnije termičkom obradom sjedinjena struna. Umjesto tih bolje je koristiti kvalitetnije višenitke - „fusion“ koje se dobivaju termičkim i kemijskim lijepljenjem niti, odnosno „coated braided“, višenitke izrađene pletenjem upredenih niti i presvučena najlonom.

Pojavu „gnijezda“ može pospješiti, čak i uzrokovati i loša rola. Primjerice, ako joj kalem pri odbacivanju vibrira ili ne vrti kontinuirano, ako ne slaže strunu ravnomjerno, od oboda do oboda, nego više uz njih ili sredinu kalema…

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 21 Siječanj 2022 10:24

Koje varalice zimi ponuditi smudutu...

Kasnije nego što je uobičajeno, počela je sezona najboljeg lova brancina, smuduta, u pravilu oko ušća, na plažama, u lukama i marinama i to kad je more valovito, zamućeno i tijekom plime. Udarni termini su svitanje, sumrak i noć, iako dobro radi i usred sunčanog dana, osobito kada je more mutno i za plime. Na ovo podsjećamo jer izbor varalice, o čemu će danas biti riječi, u dobroj mjeri ovisi o navedenim uvjetima. Naravno, odgovarajući izbor varalica i njihova pravilna primjena ipak su samo jedan od čimbenika uspješnosti lova brancina.

Iako se mogu loviti svim vrstama varalica, odavno se zimi skoro isključivo love mrdavcima i teturavcima, varalicama izrazito snažnih vibracija koje očito najviše provociraju brancine.

Kad su u pitanju mrdavci, varalice od mekane plastike, sada se najčešće rabe imitacije ribica, tipa „shad“, kod nas poznati kao mlataravci zbog intenzivnog mlataranja repa koje uzrokuje poprijeka ploha na njemu. Koriste se takve varalice izduženog oblika i dužine 5 do 10 cm.

Osim njih, učinkoviti su i klasični mrdavci namijenjeni morskom ribolovu. Ponajprije su to imitacije jeguljica duge 10 do 12 cm, iako se rabe i duže. Pri njihovoj nabavi treba voditi računa o tome da pravilno rade i pri sporijem povlačenju, a to mogu samo one kojim rep nije krut, te da vibriraju i tijelom i repom.

smuduti210122 1

Da bi se izbjeglo zapinjanje za dno u plićaku, silikonce treba otežati tek toliko koliko je potrebno za ravnotežu, odnosno dovoljan odbačaj i pravilan rad. Zato se koriste posve male olovne glave ili se one veće postupno stružu dok ne dosegnu željenu težinu, uz obvezne pokuse plovnosti. Najpraktičnije je na golu „jigg“ udicu kliještima stisnuti kuglicu rascijepane sačme potrebne težine.

Kako ne bi zapinjale za dno plićaka, originalne udice kod takvih varalica treba okrenuti prema gore. Inače, na mrdavcima se rabe udice oblika „Aberdeen“ ( tzv. parangalke) i „O'Shaughnessy“. Prve su tanje i elastičnije, pa se lakše oslobađaju kad zapnu, ali ih krupni brancini mogu ispraviti, osim ako ribolovac nije iznimno vješt. „O'Shaughnessy“ udice dužeg su tijela, deblje, jače i manje elastične. Teško se ispravljaju, a još teže prodiru, pa njima treba i snažnije kontrirati. Obično se upotrebljavaju za duže modele varalica, veće od 10 cm.

U lovu brancina spinanjem, potezanjem s mjesta, teturavci možda nisu učinkovitiji od mrdavaca, ali sigurno jesu puno trajniji. Apsolutnu primat u takvom lovu imaju oni izduženog oblika, u svijetu poznati pod engleskim imenom „pins“. Jasno, za ribolov s obale na manjim dubinama, pogotovo u plićaku, treba loviti teturavcima namijenjenim površinskom ribolovu, plivajućim i to plitkoronećima.

Čast iznimkama, ali originalne udice na mnogim teturavcima, uključujući i one najcjenjenijih tvrtki, nužno je zamijeniti većim i jačima kako bi se izbjegle kontre „u ništa“ te gubitci već prevarenih brancina. Pritom treba voditi računa o tome da se to ne odrazi na akciju varalice. U pogledu tipa trokrake, prednost treba dati onima sa širokim lukom i ekstremno kratkim vratom.

smuduti210122 3

Kad je veličina varalice u pitanju, izbor će ovisiti o tome daje li ribolovac prednost kvantitetu ili kvalitetu ulova. Pravi sportašima preporučujemo lov s većim varalicama. Tome su najmanje dva dobra razloga. Da bi imali pravilne akcije, kraće varalice, osobito teturavci, moraju imati relativno male udice. Samim time mogućnost da se izgubi ulov, osobito krupniji, dosta je velika. Obrnuto, veći modeli dopuštaju uporabu ne samo većih udica, nego i njihova većeg broja, čak i tri na dužim teturavcima. Osim toga, minijaturnim varalicama pretežito se love nedorasli brancini, oni kraći od 25 cm, zakonom dozvoljene minimalne lovne dužine.

Pri izboru veličine varalice za spinanje na plitkim terenima, kao što su morske plaže, treba voditi računa i o tome da duži teturavci određenog modela dublje rone. Suprotno tome, veće silikonske varalice s istom težinom olovne glave pliće rone od manjih istovjetnih modela. I na kraju, treba znati da je u uvjetima smanjene vidljivosti, primjerice po izrazito zamućenom moru i noću, poželjnije rabiti veće varalice.

Budući da su ribice kojima se brancini hrane uglavnom duge između 10 i 15 cm, preporučuje se upotreba varalica dugih između 7 i 13 cm. Jasno, optimalna dužina varalice ovisi o vrsti i modelu. Tako će se koristiti 11 do 15 centimetara duge silikonske jeguljice ili teturavci od 9 do 11 cm.

Što se tiče oblika varalice, obično se misli da brancin najradije napada modele izduženog oblika, što se tumači time da takve ribice čine njegovu glavnu hranu. Međutim, to mišljenje, iako je logično, treba prihvatiti s rezervom. Naime, brancin se dobro lovi i netipičnim, debeljuškastim varalicama, ali njih treba koristiti samo kad brancini ignoriraju one standardne.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 14 Siječanj 2022 02:09

Ribolov s jet skija

Tijekom pet desetljeća duge povijesti od nepouzdanog plovila za priobalnu zabavu u povoljnim uvjetima, vodeni se skuter pretvorio u snažno, svim uvjetima plovidbe prikladno višenamjensko plovilo. Jet ski kako ga najčešće nazivaju diljem svijeta, danas se koristi za praktično sve djelatnosti na vodi, pa tako i ribolov. „Jet ski fishing“, ribolov iz ovog plovila, najpopularniji je sportsko - rekreativni ribolov u Južnoafričkoj Republici, Australiji i Novom Zelandu, a sve je popularniji i u ostatku svijeta.

Trenutačno kod nas ne baš poznat,“jet ski fishing“ će sigurno i kod nas brzo steći pristalice, baš kao što se dogodilo s „kayak fishingom“. Razloga za to je više, lov s vodenog skutera atraktivniji je od lova s ostalih vrsta plovila, s njega se mogu loviti od najmanjih do najvećih riba svim tehnikama... Brzo i okretno plovilo skraćuje „prazni hod“ ribolova, povećava mogućnost pristupa teško dostupnim pozicijama... Relativno lagan i mali, skuter se lako transportira, sidri, vezuje i izvlači na obalu...

jetskiribolov 1

„Jet ski fishing“ zapravo nije nikakva posebna tehnika ribolova nego se tako naziva samo zato što se obavlja iz jet ski plovila. Prakticirati se može iz bilo koje vrste vodenog skutera, ali najlakše iz za ribolov posebno konstruiranog. To plovilo je duže i znatno šire pa zato i stabilnije od ostalih vrsta vodenih skutera te je kao i oni, kompaktniji, snažniji, štedljiviji u potrošnji goriva te, osobito, tiši od starijih modela.

„Fishing“ modele u ponudi imaju samo tri najveća proizvođača vodenih skutera. Osim što su veći, od ostalih modela se razlikuju i po tome što imaju ravnu plohe s koje se može loviti u stojećem položaju. Osim toga su opremljeni moćnom ribolovnom elektronikom, držačima štapova, spremištima za led i ulov. Skuplji modeli imaju i bazene za žive mamce, dodatne stabilne platforme za ribolov i nasukavanje te transport krupnih ulova, dodatne spremnike goriva...

No, i skuteri koji nisu za to posebno pravljeni mogu više ili manje dobro poslužiti za udičarenje. Najprimjereniji su najstabilniji - veći turistički modeli za dvije i tri osobe s četverotaktnim motorima koji štede gorivo. Njih je dobro, a manje i starije uske modele preporučeno, opremiti dodatnim plovcima, kako bi im se povećala stabilnost, a time i sigurnost ribolovaca. Industrija prateće opreme za sve stare i nove modele skutera izrađuje te plovke na napuhavanje u obliku tubusa koji obujmljuje skuter s bočnih i prednje strane ili dva tubusa koje se fiksiraju na bokove skutera.

jetskiribolov 3

No, plovke je vrlo lako i jeftino vlastoručno izraditi i od pjenoplastike obložene stakloplastikom, kao što ih izrađuju i neke tvrtke. Prednost tih tvrdih plovaka je što se na njima lakše stoji nego na tubusima, a njihov dio mogu biti i spremnici mamaca te ulova. Mogućnosti su neograničene, a koju odabrati ovisi o proračunu i ukusu. 

Ovi se skuteri mogu dodatno opremiti i s ribolovnom opremom. Prvo treba ugraditi držače štapova i prihvatnica kako bi se mogućnost lomljenja štapova izvan upotrebe svela na minimum. Postaviti ih je najprimjerenije iza sjedala. Iza sjedala je najbolje postaviti i hladnjak, fiksni ili prenosivi.

Od ostale ribolovne opreme dobro je imati i „GPS“ te „ehosonder“, čiju je sondu najbolje ugraditi u dno skutera, jer je tu najzaštićenija i nije izložena smetnjama.

I onima koji u jednom ribanju žele loviti s više tehnika, stručnjaci preporučuju na skuteru držati samo dva ili tri štapa kako pristup ribolovu ne bi bio kompliciran. Također preporučuju lov s manje jakim štapovima od onih za ribanje iz klasičnih plovila jer je sa skutera lako uroniti vrh štapa u more i tako mu olakšati borbu s plijenom. Osim toga, najjača oprema je nepotrebna jer zbog sigurnosti treba izbjegavati lov na dubinama većim od 50 metara, odnosno pretjerano daleko od obale. Najčešće to i nije potrebno jer je do tih dubina u našem dijelu Jadran većina dobrih pozicija za većinu tehnika udičarenja.

Osnovni kriteriji odabira štapa za lov bilo kojom od spomenutih tehnika isti su kao i za lov iz bilo kojeg drugog plovila. No, kako je mogućnost kretanja po skuteru ograničena štap treba biti dovoljno dugačak da ribolovcu bez mijenjanja položaja osigura mogućnost prebacivanje strune s jedne na drugu stranu plovila bez izvlačenja iz mora i zapinjanja za provu ili krmu.

Pri odabiru štapa valja voditi računa i o dužini njegovog dijela ispod oslonca role. S kraćim rukohvatom je lakše baratati u ograničenom prostoru skutera.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Struna je najosjetljiviji dio udičarskog pribora, zbog čega slabi brže od ostalog pribora pa je i češće treba mijenjati novom. Koliko često?

Kratak i precizan odgovor na to pitanje nemoguće je dati jer kao i karakteristike, trajnost strune, ovisi o njenoj vrsti, dužini i uvjetima upotrebe, održavanju, ali i skladištenju. Od najviše rabljenih, plastičnih struna najduži vijek trajanja ima „PE“ višenitka, kojoj 8 do 10 godina nakon izrade značajnije ne slabe karakteristike. Kod „FC“, fluorougljičnih taj period je oko 7, a kod najlonskih tek 3 do 5 godina.

Razlog zašto i nikad upotrebljena struna traje samo toliko je to što kemijski procesi u struni ne prestaju njenom izradom nego se nastavljaju i slabe karakteristike struna. Na brzinu slabljenja najveći utjecaj imaju temperatura, vlaga i ultravioletni (UV) dio spektra sunčeve svjetlosti. Zato strune ne treba izlagati visokim i niskim temperaturama, maloj vlažnosti i jakom svjetlu. Najčešće rabljene i najosjetljivije, najlonske strune će najduže trajati ako se čuvaju u mraku na temperaturi između 35 i 40 stupnjeva Celzijevih pri vlazi od 5 do 15 posto. Slično je i s „FC“ te „PE“ strunama.

Da bi je što duže koristili, treba kupovati što mlađu strunu. Na žalost, na pakiranjima struna nema datuma proizvodnje, a pri kupovini je teško znati koliko dugo i u kakvim je uvjetima ona skladištena. No, na to može ukazati stanje pakiranja. Ne treba kupovati strunu u izlizanom, mehanički oštećenom ili izblijedljelom pakiranju, a prednost treba dati struni spakiranoj u kartonsku kutiju, jer je ona bolje štiti od štetnog djelovanja „UV“ zraka i ekstremnih temperatura nego plastična providna. Najbolju zaštitu struna ima ako je u hermetički zatvorenoj kesici od aluminijske folije.

Vijek trajanja struna koje se koriste znatno je kraći od navedenih. Ponajprije zbog oštećenja nastalih habanjem u dodiru strune sa dnom, raslinjem i ostalim podvodnim preprekama. Najviše se ošteti prvih nekoliko desetaka centimetara strune, najbliže mamcu. To zahtjeva povremeno podrezivanje i uklanjanje oštećenih dijelova.

Habanje se može ograničiti i usporiti redovitim održavanjem strune. Nakon ribolova strunu je dobro oprati u običnoj ili vodi s malim postotkom deterdženta za suđe. Tako će se ona očistiti od prljavštine i masnoće, ali i osvježiti i navlažiti. Nakon toga će tonuti puno brže te dalje odbacivati.

Osim zbog habanja, povremeno dio strune uz mamac treba ukloniti i zbog intenzivnog korištenja ili učestalog velikog naprezanja do granice pucanja strune. Poslije svake takve situacije dobro je ukloniti dva do čak pet metara strune ispred mamca kako ona ne bi pukla u narednoj takvoj situaciji.

Iskusni ribolovci tvrde da optimalni vijek trajanja višenitne „PE“ strune iznosi 1 do 2 godine ako se ona učestalo koristi. Kada se umjereno koristi vijek joj je 2, a 3 godine kad se njom povremeno lovi. Najlonsku strunu treba mijenjati nakon 4 do 6 mjeseci ako se koristila intenzivno. Nakon godinu dana treba je mijenjati ako se umjereno ili povremeno koristila. No, to se može produžiti na dvije godine ako se struna kvalitetno održava i čuva.

Optimalni vijek trajanja fluorougljične strune je pola godine ako se ona koristi intenzivno. Tri puta duže traje kad se umjereno, a do 2 godine kada se povremeno korisit. Pravilnim održavanjem i skladištenjem to se može produžiti na tri godine.

Mnogi udičari umjesto namotavanja nove zbog uštede preokreću staru strunu što se ne preporučuje osim kad je u pitanju skupa „PE“ višenitka. Istina, kraj strune koji je bio na dnu kalema sigurno je u boljem stanju od onog uz mamac, ali je bez dvojbe i slabiji nego dok je bio nov. Osim toga, ne uštedi se puno, a preokretanje za posljedicu ima povećanje uvrtanja strune.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 31 Prosinac 2021 01:09

Kako odabrati plovak najprikladnije boje...

Našim udičarima na moru plovak je čest i važan dio opreme. U ovo doba godine najčešće ga postavljaju na pribore za lov s obale smuduta i cipola u lukama pa i lignji i sipa. U njihovom lovu, osim da bi mamac držao poviše dna, plovak ima i zadatak signaliziranja napada na mamac. Da bi to čim bolje obavio, osim što osjetljiviji mora biti i što uočljiviji.

U noćnom ribolovu dovoljno uočljiv je samo svjetleći, dok mu pri dnevnoj svjetlosti osim o veličini i obliku uočljivost ovisi i o boji. Naime, sve se boje ne vide podjednako dobro pod istim svjetlosnim uvjetima. Zato je nužno znati kako ovisno o tim uvjetima odabrati boju gornjeg, ribolovcu vidljivog dijela plovka da bi on bio najuočljiviji.

plovci311221 1

Osnovno pravilo pri odabiru boje plovka jest da ona mora biti kontrastna okolini. To znači da ukoliko je more tamno, odnosno ako pod djelovanjem svjetla površina tako izgleda, ribolovcu vidljivi dio plovka mora biti što svjetliji. Kad je skoro crna najuočljiviji je plovak s fluorescentno žutim vrhom, a dovoljno vidljiv bijeli, svijetlo žuti i svijetlo crveni.

Boja gornjeg dijela plovka ovisi i o položaju sunca ili kojeg drugog izvora svjetlosti u odnosu na ribolovca. Tako, kad se Sunce nalazi iza leđa ribolovca daleko najbolji izbor je plovak fluorescentno narančaste ili crvene boje nadvodnog dijela. Kada je Sunce ispred ribolovca, a posebno ako stvara odbljesak od površine, onda je najbolji plovak s crno obojenim gornjim dijelom.

Temeljem svega navedenog, svaki „plovkaroš“ bi trebao imati po nekoliko plovaka istog oblika, nosivosti i raznih boja, što je dosta skupo. Puno jeftinije je imati plovke s višebojnim gornjim dijelovima, jer će se barem jedna od boja na njima vidjeti u svakom slučaju. Najbolji su oni kod kojih je između svih boja bijeli prsten, što znatno poboljšava uočljivost plovka, bez obzira na njegove boje, osobito u slabijim svjetlosnim uvjetima.

plovci311221 2

Umjesto upotrebe višebojnih, osobito kod malih plovaka, bolje rješenje je bojenje gornjeg dijela plovka prema trenutačnim potrebama. U bolje snabdjevenim specijaliziranim prodavaonicama nude se posebne boje za tu namjenu. One se brzo suše, a mogu se ukloniti i noktom. U nedostatku tih specijalnih boja mogu poslužiti i vodootporni flomasteri. Njima se plovak može lako obojiti nakon što se prethodno premaže bijelim korektorom.

Sve više proizvođača nudi i plovke s izmjenjivom „antenom“, gornjim dijelom s kojima je problem vidljivosti plovka vrlo lako rješiv.

Na kraju, dobro je znati da je važna i boja dijela plovka koji je pod površinom. On, suprotno nadvodnom mora biti što neprimjetniji kako ne bi ribu upozoravao na opasnost. Kad je nebo tamno takva treba biti i boja podvodnog dijela plovka, i obrnuto.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Slabo držanje na udici mana je brojnih mamaca, a udičari koji love dalekim bacanjem imaju problema i sa spadanjem mamaca koji se inače dobro drže na udici. Od više načina rješavanja tog problema, najučinkovitiji je vezivanje mamaca. Njime se rješava još jedan problem - zaštita mamaca namijenjenih krupnim od napada sitnih riba. Za vezivanje mamaca se koriste brojna pomagala od kojih je najuniverzalnija nit, u cijelom svijetu poznata pod engleskim imenom „Bait elastic“ i još više pod talijanskim „Filo elastico“.

Ribolovci ovu nit nazivaju i silikonski konac iako se izrađuje od poliuretana (PU ). Tu plastiku krasi velika otpornost na trganje i abraziju, visoka zatezna čvrstoća i sposobnost vraćanja u prvobitni oblik - može se rastegnuti više od 500 posto i nakon toga vratiti na početnu dužinu! Zbog svega toga vrlo tanka strunu od „PU“ plastike je idealna za učvršćivanje mamaca. Nju je dovoljno rastegnuti i obmotati oko mamca, bez ikakvog vezivanja, da bi ga bez jakog stiskanja čvrsto držala.

filoelastico241221 2

Elastična nit se proizvodi u promjerima od 0,1 i 0,2 te 0,4 mm, rjeđe 0,15 i 0,25 ili 0,3. Pakiraju su na kaleme od 50, 100, 200 i najrjeđe 250 m. Najbolje je uzimati pakirane u kutijice, koje ne samo što štite filo od nekontroliranog odmotavanja, prljanja i oštećenja, nego se i mogu nositi obješeni oko vrata pa tako uvijek biti pri ruci. Nekad su se proizvodile samo transparentne, neobojene elastične niti. Danas ih ima i u bojama, najčešće crvenoj i bijeloj, da se ne razlikuju od mamca, ali to je zapravo trgovački trik jer se providne ionako slabo vide. Za razliku od njih, za noćni ribolov je dobro koristiti fluoroscentne niti koje se odnedavno proizvode. Nakon što ih se izlaganjem svjetlu „napuni“ one svijetle bioluminiscentnim, zelenim svjetlom koje emitiraju mnogi morski organizmi kojima se hrane ribe.

Elastične niti nude mnoge tvrtke. Testiranja su pokazala da im je kvaliteta ujednačena pa je najbolje kupovati najjeftinije. Izbjegavati treba one na čijem pakiranju nema oznake debljine. Da bi ribolovcima olakšale razlikovanje, neke tvrtke za svaku debljinu imaju kalem druge boje.


Danas je elastična nit obvezni dio opreme ribolovaca natjecatelja, a sve je više koriste i ostali udičari. Najtanju za vezivanje sitnih mamaca poput osjetljivih crva, srednje debelu za nadijevanje srednje mekanih i osjetljivih mamaca poput mesa prstavca, mušule i sličnih školjki, a najdeblje za filete i cijele ribice, poput sarđele, cipola…

filoelastico241221 3

S koliko će se navoja osigurati mamac ovisi o debljini strune, vrsti mamca i načinu, odnosno jačini trzaja pri odbačaju mamca. Ako je debljina usklađena sa žilavošću mamca, obično je dovoljno 8 do 10 navoja.

Osim natjecatelja, koji vezuju sve mamce kako bi ih mogli što dalje odbaciti i zaštititi od napada riba kraćih od minimalne lovne dužine, elastičnu nit osobito rado koriste ribolovci koji love živim mamcima. Vezivanje omogućava da se živi mamci postave na udicu bez probadanja, zbog čega mamci daleko duže ostaju živi i živahni pa time i zanimljiviji ribama. Pomoću elastične niti mogu se mamčiti žive ribice, rakovi i crvi. Kad su u pitanju ribice, vezivanje umjesto probadanja je osobito preporučljivo pri lovu iglicom, jer je ta riba veoma nježna. Kod montaže na dvije udice, moguće je i kombinacija vezivanja i probadanja. Prva, nosiva udica se probode kroz vrh usnica, a druga zaveže za tijelo.

Tvrd i izdržljiv, komad živog velikog morskog crva se ne mora mamčiti vezivanjem. No, ako se mamči njegov veliki komad navlačenjem i na strunu poviše udice, više nego dobro je obmotati ga elastičnom niti. Takav postupak je, pak, neophodan kad se mamči muljaš i drugi mekani crvi. Tako je za lov krupnijih riba čekanjem na dnu ili poviše njega plovkom najbolje rabiti snop od nekoliko crva, ali i kišnih glista, prislonjenih uz udicu i omotanih elastičnom niti. Ovakva se montaža pokazala ubitačnom u lovu krupne plemenite ribe poput orade, brancina, zubaca, itd.

Nadijevanje vezivanjem pomoću elastične niti odlično je rješenje i kad su u pitanju žilaviji mamci. Primjerice fileti ili oguljeni krakovi hobotnica i ostalih glavonožaca koji oponašaju crve postavljene ne samo na udicu nego i znatno poviše nje. I cijele sitne muzgavce, sipe te olignje, također vrlo žilave mamce, dobro je na pribor učvrstiti elastičnim koncem.

Objavljeno u esPRESSo

Čvorovi su najslabija točka svakog udičarskog alata, posebno čvorovi vezani „PE“ višenitkom, inače najjačom ribolovnom strunom. Naime, zbog „migoljenja“ iznimno tankih niti od kojih su upletene te strune, čak i najlonom obložene kao i stopljene „PE“ višenitke vrlo se teško pravilno vežu u čvor, ali vrlo lako razvezuju, čak same od sebe, a čvorovi vezani njima imaju znatno manju nosivost nego nevezana struna.

Rješenje ovog problema ribolovci i proizvođači struna uporno i intenzivno traže, kako poboljšavanjem same strune, tako i, još više, pronalaženjem novog čvora koji će bolje od dosad poznatih čvorova držati dio za koga je vezan. Unatoč silnim naporima, još nije izumljen dovoljno dobar čvor za vezivanje udice s pločicom pa je još uvijek najbolje rješenje za to „osmicu“ ili koji drugi za tu namjenu prikladan čvor nakon vezanja natopiti brzovezujućim ljepilom.

Posve drukčija situacija je s vezivanjem udica i ostalih pribora s vezištem u obliku prstena. Svako malo pojavi se neki novi, jači čvor. Što više, posljednjih godina su konstruktori uspjeli izumiti čvorove za „PE“ višenitke kojima je jačina i veća od jačine strune kojom su vezani.

Posljednji, za sada najjači, u nizu takvih čvorova je onaj nazvan „Fish N Fool“, kod nas „budalasti“. Njegova jačina je čak do 39 posto veća od jačine „PE“ višenitke kojom je vezan. Ovaj čvor je u biti samo poboljšani „uni“, najuniverzalniji udičarski čvor.

budalasti cvor

Ono što ga čini toliko jakim su umjesto jednog kao kod običnog „uni“ čvora, dva voja strune obmotana oko prstena pribora koji se vezuje (detalj 1 na slici). Nakon tog postupka živi kraj strune treba biti dugačak 15 -tak centimetara da bi se daljnje vezivanje lako obavilo. A obavlja se tako da se živi kraj savije u poluvoj i prebaci preko uduplane strune mrtvog i živog kraja (2) te tako načine 5 do 6 vojova (3). Zatim se njihovim i potezanjem dijela koji se veže čvor sabije (4). Ako su svi voji dobro posloženi, čvor treba navlažiti te potezanjem mrtvog kraja gurnuti do vezišta (5) i zategnuti potezanjem živog kraja. Na kraju, višak živog kraja treba odrezati barem 2 do 3 mm dalje, a kod čvora vezanog za veliku udicu i najjače pribore, čak i svih 5 mm.

Poput „uni“ čvora i njegovih brojnih izvedenica, ovaj čvor je veoma pogodan i za vezivanje ostalih vrsta ribolovnih struna. Vezan najlon strunom ima jačinu do 37 posto veću od same strune, a „FC“ strunom jednako ili malo veću od same strune.

Na YouTube-u smo pronašli i zgodnu snimku kako vezati ovaj čvor, a možete ga pogledati u prilogu.

Objavljeno u esPRESSo

Ribolovci udičari, osobito stanovnici velikih gradova, koji zbog pandemije, loših vremenskih uvjeta ili ostalih razloga nisu u mogućnosti otići do udaljenih posta, u ovo doba godine mjesto na kojem mogu uspješno loviti najlakše će naći u mjesnoj luci ili lučici. U njima uvijek ima glavonožaca i riba, a loviti se najčešće može i po vrlo lošem vremenu. Uz to, u njima je, osim u najvećim lukama, gdje je trajno zabranjen, ribolov dozvoljen tijekom zime, čak do 1. svibnja.

O najatraktivnijem, lovu varaličarenjem, pisali smo 26. prosinca prošle godine, ali u lukama i lučicama, ponegdje i na samom kućnom pragu može se uživati i u svim ostalim tehnikama obalnog udičarenja. Naime, nigdje se na jednom mjestu ne može naći udičarima toliko zanimljivih riba, kako stalnih tako i povremenih stanovnika luka i marina. Od stalnih tu su pijerka i ostale usnače, šparmić, arbun, cipoli, smudut, ovrata, fratar, ovčica, kanjac, trlje, gruj, a od povremenih iglica, bukva, ukjata, polanda, vrnut, lica... Na muljevitom i muljevito - pjeskovitom lučkom dnu često obitavaju trlje, kokoti, listovi, a u luke često zalaze morski psi i mačke. Osim riba, u njima su uvijek ili sezonski prisutni i glavonošci, hobotnice, sipe i olignje.

Ovako raznovrsni riblji fond posljedica je obilja hrane, ponajprije crvića iz mulja, kozica, rakova sušca, mušula. Osim toga, u lukama ima i puno pozicija gdje se ribe i drugi organizmi mogu skriti, osobito među među kamenjem nabacanim radi zaštite lukobrana. Upravo među tim kamenjem, kao i na okomitim zidovima gatova, udičari mogu doći do kozica, mušula, pužića, lumpara, volaka i drugih mamaca.

Bogatstvo ribljih vrsta otvara mogućnost primjene velikog broja raznovrsnih udičarskih tehnika. No, većina lučkih riba hrani se na dnu, pa je klasični ometac najčešće korišteni alat. Tehnika čekanja na dnu ometcem pruža šanse i udičarima početnicima da s minimalnom opremom i najjednostavnijim mamcem kakav je kruh ostvari kakav takav ulov, ponajprije šparmića i glavoča. S druge strane, lov smuduta, ovrate i drugih krupnijih ta cjenjenijih riba zahtjeva daleko ozbiljniji pristup, počevši od adekvatnog pribora. Kralju i kraljici sportskog ribolova na moru mamac se mora ponuditi tako da ne osjećaju nikakav otpor kad zagrizu, što znači da loviti treba s klizećom olovnicom i otvorenim preklopnikom na roli sve do momenta kontriranja. Ponuditi im se može isti mamac - srdelu ili velikog crva, ali ovrata voli i volak, raka kosmeča, dok je smudutu draga i kozica te olignji.

Čekanjem na dnu se u lukama mogu loviti i krupni grujevi koji naseljavaju rupe u lukobranima i zidovima obale. Pribor za takav lov mora biti vrlo jak, ne samo zbog snage gruja i borbenosti, nego i zato što mu se ne smije dozvoliti da spas potraži u prvoj rupi, u kom slučaju je za ribolovca sigurno izgubljen. Od ostalih riba koji se love ometcem na dnu najbrojniji su cipoli koje je najbolje loviti crvićima. Još brojniji su šparmići, a brojni su i arbuni, ovčice, fratri...

Barem podjednako dobro kao i ometcem na dnu, cipoli se mogu loviti i plovkom. Teleskopom bez provodnika, uz obvezno primamljivanje, osim njih mogu se loviti i bukva, šparmić, iglica.... Pomoću plovka, standardnog ili vodene kugle loviti je moguće i smuduta, ali samo noću i na kozicu ili na kakvu živu ribicu.

U luke i lučice u potrazi za hranom zalaze i olignji te sipe. Poput smuduta, cipola i nekih drugih riba, osobito ih privlače mjesta na kojima pristaju ribarski brodovi, gdje skupljaju otpatke od čišćenja ulova i mreža. Osim toga, u luke i marine ih noću privlači umjetno svjetlo, obalno ili s plovila.

Objavljeno u Aktualno
Stranica 3 od 14

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019