Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Petak, 19 Ožujak 2021 11:57

Odabir role za bolognese štapove

Neselektivno, svaštarsko udičarenje s obale najlakše i najuspješnije se obavlja štapovima zvanim bolognese, bolonjez, o kome smo pisali 18. prosinca prošle godine. Tim vrlo vitkim, dugačkim, ali i prilično krutim štapovima ne love se samo sitne i srednje velike ribe nego se iz mora mogu vaditi i pravi kapitalci. A da bi se iole krupnija riba svladala tako osjetljivim štapom, osim iskustva i vještine ribolovca potrebna je i kvalitetna rola, koja uz tome, treba biti što više moguće prilagođena štapu. Evo kako prepoznati i odabrati rolu najprimjereniju bolonjez štapu.

Prva osobina o kojoj treba voditi računa pri izboru role za ribolov bolonjezom jest njezina veličina. Velike role posve su neprimjerene elegantnom štapu, kako zbog glomaznog izgleda tako i zbog, što je još važnije, velike težine. Zato mnogi udičari prednost daju najmanjim, „mikro“ rolama. No, na te role veličine 1.000 i 1.500, može se u dovoljnoj dužini namotati samo tanka struna, promjera do 0,14 ili 0,16 mm. Ako se radi o najlonskoj, s tim se rolama mogu izvlačiti samo male i srednje teške ribe. Napuni li se, pak, kalem mikro role suvremenom višenitkom, ona će ga najvjerojatnije zdrobiti kad potegne kapitalna riba. To znači da je primjena tih rola opravdana samo u lovu plovkom i u lovu sitnih riba. Za sve ostale načine lova bolonjez štapovima neophodno je rabiti srednje velike, role oznake 2.000 do 3.000.

Težina je druga važna osobina na koju treba obratiti pozornost pri izboru role za montažu na bolonjez. Logika kazuje da je, što je rola teža, težište štapa bliže šaci kojoj se pribor drži, pa je samim time i štap uravnoteženiji i stoga lakši za držanje i ribolov. To je, međutim, samo donekle točno. Naime, ako bi se na lagani štap postavila, primjerice, 400 do 500 grama teška metalna rola, težište bi pribora bilo u mjestu držanja ili čak ispod njega. Tada bi štap rukohvatom vukao nadolje, što znatno otežava rad štapom i dovodi do brzog umaranja ruke kojom se drži. Zato je za ribolov štapovima bolonjez najbolje koristiti role težine između 200 i 300 grama.

Suvremena je tehnologija omogućila izradu laganih rola i onih s metalnim tijelom, a takve su najbolje. Također, najbolji su i metalni kalemi. Oni ne smiju biti duboki, kao za lov bulentinom, ali ne moraju biti ni izrazito plitki, bacački, osim ako se ne lovi vrlo dalekim bacanjem mamca. No, takav se ribolov i ne preporučuje zbog velike krutosti bolonjeza.

Brzina namotavanja, odnosno prijenosni odnos slijedeća je značajka o kojoj je potrebno voditi računa pri izboru role. Što je rola brža, potrebno je manje vremena za namotavanje strune, čime se postiže kraće vrijeme između dva zabačaja, odnosno produžava vrijeme lova. To nije osobito važno u ribolovu po plićacima, posebno rekreacijskom, ali jest u natjecateljskom ribolovu i ribolovu dalekim bacanjem mamaca.

Kao najprimjerenije za lov bolonjezima pokazale su se role prijenosnog odnosa od 5,0 do 5,2:1, ali se mogu rabiti i sporije, osobito kad se očekuju teški ulovi te brže, od 6,2:1, kad se lovi plovkom te sitne ribe ometcem na velikim daljinama.

Kočnica, prednja ili stražnja, svejedno, na roli za ribolov bolonjezom mora biti iznimno precizna, s mnoštvom zaustavnih položaja, odnosno s finim podešavanjem. Strunu mora otpuštati ravnomjerno i ne smije pri tome praviti ni najkraće zastoje. Svaka nepravilnost ili zastoj u radu kočnice rezultirat će neizbježnim pucanjem strune, jer se u ribolovu štapom bolonjez koriste tanke strune. Ako su najlonske, što je najčešće slučaj, njihova se debljina kreće između 0,16 i 0,22 mm, rijetko do 0,25, dok su debljine višenitki između 0,08 i 0,12 mm. Ne zaboravimo, svaka nepravilnost u radu kočnice role tijekom borbe s plijenom ima loše posljedice za ribolovca.

Iako proizvođači potenciraju njihovu važnost, broj kugličnih ležajeva u roli najmanje je važan za kvalitetu role. Naime, njihov broj nema presudan utjecaj na kvalitetu role, posebno ne u ribolovu štapom bolonjez. Puno je važnije da su ležajevi, ma kakvi bili, bez zazora, a na to utječe vrsta upotrebljenog materijala i preciznost izrade.

No, ako se ipak želi loviti s rolom u kojoj su kuglični, a ne klizni ležajevi, njihov broj ne treba biti veći od 3, najviše 5. Veći broj ležajeva, osobito u rolama čije je tijelo od kompozita, odnosno mješavine plastike i različitih punilaca, pod velikim opterećenjem uzrokuje brzo slabljenje tijela role. Puno je važnije da su kuglični ležajevi kvalitetni i dobro raspoređeni. Nažalost, njihova kvaliteta spozna se tek tijekom upotrebe, ali je pravilo da najpoznatiji proizvođači u svoje role ugrađuju i najkvalitetnije ležajeve. Jedan od njih obvezno mora biti ugrađen u valjčić vodilice na motalici strune. Ostali trebaju na glavnoj osovini i osovini ručice, što se pri kupovini može vidjeti iz crteža priloženog uz rolu. Ako takvog crteža nema, rolu je najbolje ne kupovati, jer proizvođač očito nešto skriva.

Objavljeno u esPRESSo
Subota, 13 Ožujak 2021 11:05

Odabir grmjelica (skosca, sabikija)

Poput bukava i girovki, o čijem smo lovu pisali prošli tjedan, sve ribe od jata moguće je uspješno loviti i grmjelicama, skoscem, sabikijem, tehnikom i priborom o kome smo pisali 22. siječnja. Takav ribolov osobito je uspješan od početka proljeća do sredine jeseni, ali samo uz pravilan odabir pribora, ponajprije samih grmjelica, završnjaka pribora. Evo ukratko kako pravilno odabrati najučinkovitiji završnjak za pojedine ili skupine riba.

Lovu manjih riba namijenjen je završnjak skosca sa 6 ili 7 kratkih priveza. Za lov girovki, bukava i ostalih najsitnijih riba koriste se udice širine luka 3 do 10 mm, odnosno od broja 18 ili 16 do 10 ili 12. Udice su dugog vrata, najčešće „parangalke“, odnosno oblika „Aberdeen“ ili „Cristal“, koje su nešto učinkovitije. Na njih vezane varalice su najjednostavnije - od niti, perja i traka, koje oponašaju ličinke, kozice i ribice. Privezi, primule grmjelica su debljine 0,10 do 0,15, najviše 0,17 mm i dužine 3 do 7, rijetko 10 cm, dok su predvezi, osnove tek neznatno deblji od priveza.

Jeftiniji modeli su u potpunosti od najlona i s omčama za spajanje na krajevima, svi spojevi su im izvedeni čvorovima, dok su privezi skupljih modela od „FC“ struna, njihovi spojevi s predvezom su izrađeni pomoću „snoda“, najjednostavnijih vrtilica, a za spajanje s ostatkom pribora opremljeni su kopčama ili kopčama s vrtilicama.

Za lov širuna, vrnuta i sličnih nešto krupnijih riba koriste se pribori s udicama do broja 9 ili 8, odnosno širine luka od 6 ili 7 do 12 mm. Osim standardnih dugog vrata tipa „Aberdeen“ i „Crystal“, koriste se i specijalne udice vrlo spljoštenog tijela, vrata, a čije plohe reflektiraju svjetlost i tako provociraju ribe.

Na njih su montirane i kompliciranije, varalice na kojima ima i perlica ili su izrađene od mekane plastike u obliku kozice. Privezi završnjaka su debljine do 0,21 ili 0,24 mm, a predvez do 0,30 mm. Barem kraj završnjaka ima vrtilicu, a kod boljih modela predvezi su od „FC“, fluorougljika, a spojevi su im s predvezom izvedeni pomoću perlica. Ovaj, kao i lakši skosac, idealan je i za lov iglica, širuna, ukjata i ostalih riba - mamaca, ali i za lov s obale u dubokom priobalju.

Grmjelicama tehnikom skosavanja mogu se loviti i cijenjenije, krupnije te ribe s dna mora, čak i neke koje se kod nas rijetko love, ne samo varalicom. To je najčešće kanjac pa arbun, ali i kovač, ovčica, trlja, list, škrpina, škrpun, pauci… Što više, postoje i skosci za lov krupnih riba poput kijerna, orhana... Njima se može loviti do 100 i više metara dubine. Pruža puno mogućnosti, samo ih treba znati iskoristiti.

Lovu riba težine jedan do pet kilograma, poput velikih arbuna, škrpina i skuša, polanda, smuduta, šanpjera, namijenjeni su skosci s 3 do 5 varalica od perja, riblje kože, niti, perlica i silikona. Postavljene su na udice veličine 15 do 20 mm, odnosno broj 4 do 1/0 oblika „Crystal“, ne samo dugog vrata, ali i „Oktopus“, kratkovrate udice vrha povijenog k vezištu, čak i „Circle“. Barem privezi su im u pravilu od „FC“ strune, debljine 0,30 do 0,40 mm, dok su im predvezi debljine 0,40 do 0,50 mm. U pravilu, na oba kraja skosca se nalazi vrtilica, a spojevi predveza i priveza su pomoću „snoda“.

Još snažnija oprema te skosci koriste se za lov većih grabljivica težine 5 do 10, čak i do 50 kg, ali i srednje velikih u lošim uvjetima - na velikim dubinama, u jakom kurentu te na izrazito škrapastom dnu te u i oko olupina. Za lov smuduta, velikih polandi, zubaca, pagra, orhana, završnjaci skosaca se izrađuju od debelih struna - osnova od najlona promjera barem 0,50 pa sve do 0,70 mm, a privezi od „FC“strune promjera 0,35 do 0,50 mm.

Varalice se izrađuju na udicama širine luka 20 do 25 mm, odnosno veličine 2 do 2/0. U pravilu, to su udice oblika „Oktopus“ i „Circle“. Osim od perja, niti, traka i riblje kože, izrađuju se od mekane plastike u obliku kozice, ali i stiliziranog glavonošca te ribice, najčešće jeguljice ili iglice.

Objavljeno u esPRESSo

Sada, u sezoni najboljeg lova, smudut (brancin, lubin) se može prevariti brojnim mamcima. No, kod nas se lovi relativno malim brojem njih. Među onima koji se nikako ili slabo koriste ima i mamaca koji su u određenim uvjetima najbolje rješenje.

Donedavno vrlo malo rabljena skupina mamaca za lov smuduta bili su crvi, zbog njihovog teškog pronalaženja. No, s pojavom uvoznih na našem tržištu sve je više udičara koji ih ponovo koriste. Najčešće crva pjeskulja, poznatijeg kod nas pod talijanskim imenom arenikolo. Razlog tome je što je on, bez obzira na doba godine, uvijek učinkovit u lovu čekanjem. Posebice na pjeskovitom i muljevitom dnu kad je more mirno ili u laganom pokretu. Za mamčenje su najbolji veliki primjerci, koji, nadjenuti kroz prednji, žilaviji dio tijela, vise ispod udice i svojim pokretima provociraju smuduta.

I manji se pjeskulji mogu koristiti za lov smuduta, ali ako se žele krupniji ulovi njih treba nadijevati u snopovima - nekoliko crvića se postavi i elastičnom niti vežu oko udice tako da im veći dio visi slobodno ispod njenog vrata. No, takvi postaju i lak plijen drugih riba, ponajprije ovčice, prije nego li privuku pozornost smuduta. Zato se u lovu njima pribor mora često provjerava i nanovo mamčiti. Na isti način kao i mali pjeskulji mamče se i muljaši, crvi iz priobalnog mulja, koje smudut također jede uvijek. I ovi crvi su najučinkovitiji na mekanim terenima.

Svi spomenuti crvi učinkoviti su i u lovu noću, ali za lov u tami „kralja priobalja“ posebno je dobar „kralj crvolikih mamaca“ - veliki morski crv, jer intenzivnije svijetli i miriše od pjeskulja i posebice muljaša. On je od njih i znatno žilaviji pa kad pribor na kome je veliki komad velikog crva nešto potegne to osim lubina može biti još samo neka druga okrunjena morska glava, najčešće ovrata (komarča, orada).

Velikim crvom se može loviti na svim terenima gdje smudut obitava, ne samo čekanjem nego i potezanjem. Za takav lov je najbolje koristiti najžilaviji dio crva, onaj od glave. U 10 -15 cm dugi komad se redno postave dvije ili tri udice.

Još teže nego velikog, ostale ribe smudutu preotmu golog štrcaljca, bibija. Tog žilavog crva najbolje je koristiti u svježem stanju, ali se vrlo dobri rezultati postižu i sa zamrznutim te na drugi način konzerviranim. Osobito je uspješan u lovu na pjeskovitom dnu tijekom i neposredno nakon nevremena. No, u to vrijeme smuduti ga pohlepno uzimaju i na terenima gdje štrcaljci ne obitavaju.

Osim ovih kojih ima u njemu, smudut se uspješno može loviti i crvima koji ne obitavaju u Jadranu. Među takvima su se najboljim pokazali tzv. korejski i osobito, američki crv koji namamčen obilato ispušta iznimno mirisnu i ribama privlačnu krv.

No, tako uspješno smuduta i ostale ribe može se namamiti samo u mirnom ili tek neznatno pokretnom moru. Ta dva crva su osobito učinkovita na pjeskovitom dnu, posebice u blizini i na ušćima. Nadijevati ih je najbolje kroz sredinu. Korejski, osim na samom dnu, iznimno je učinkovit u lovu plovkom na „pola dna“. Ovaj crv, poput velikog, u tijelu ima puno bioluminescentnih ćelije pa intenzivno svjetluca zbog čega je posebno dobar za lov noću.

Za razliku od crva, jedan drugi iznimno učinkovit mamac za lov smuduta, osobito krupnijih, u hladnijem dijelu godine kod nas se malo korisit. Radi se kraku hobotnice.

smudutimamci190221 2

U brojnim slučajevima na terenu gdje ima hobotnica taj se mamac pokazao uvjerljivo boljim od ostalih prirodnih, a vrlo je učinkovit i u lovu potezanjem, kako s obale tako i za plovilom. Razlog tome je intenzivni i vrlo specifični miris te floroscencija mesa hobotnice, zbog čega je krak iznimno učinkovit i u lovu noću.

Dugogodišnje iskustvo kazuje da je, tko zna zašto, najučinkovitiji krak hobotnice ulovljen na mjestu lova smuduta, dok krak hobotnice s ribarnice, posebno iz leda, daje znatno lošije rezultate! Za mamac namijenjen lovu čekanjem na dnu dovoljno je koristiti 6 do 7 cm najdebljeg dijela kraka. Najbolje ga je nadjenuti pomoću igle za mamčenje kroz sredinu i to tako da vrh udice ostaje izvan tanjeg kraja mamca. Pribor za takav lov je jednostavan - na osnovnoj strunu valja postaviti kliznu olovnicu, ne težu od 60 grama, i završnjak iza nje od jednog metra.

Objavljeno u esPRESSo

Osim što su sve kvalitetniji, ribolovni štapovi su i sve skuplji te - osjetljiviji! Kako bi izbjegli značajne financijske gubitke, ribolovci koji love njima moraju spoznati uzroke pucanja štapova i kako ih izbjeći.

Izuzmu li se lomovi nastali izvan ribolova, a oni su najčešći, tri su razloga pucanja štapova. Prvi je ribolovac, drugi riba i treći tvornička greška. Zapravo, drugi razlog možda i ne postoji, jer kada je na štapu neočekivana riba (ovrata umjesto šparmića, primjerice) ili neočekivano velika riba, a štap pukne, opet je kriv ribolovac ili je razlog broj tri, koji tek u ekstremnoj situaciji pokaže koliko tijelo štapa (ne)valja. Uostalom, ukoliko lovite šparmiće, a udari podlanica, trebala bi puknuti struna - osim ako nije debela pola milimetra. Ali, tko još takvom lovi šparmiće? Dakle, ribolovac je taj od koga sve ovisi!

Najčešća greška koja dovodi do pucanja štapa tijekom ribolova je udaranjem, čak i dodirivanje štapa tvrdih predmeta - stijena, dijelova brodice, itd. Ma koliko bila nevidljiva, na taj način nastala oštećenja su pogubna, osobito za štapove od ugljičnih vlakana.

Vrlo čest uzrok su upotreba prejake strune i prejako podešena kočnica role! Kada je to optimalno, a štap ipak pukne, razloga je više: višedijelni štap nije dobro utaknut, nasađen, struna se zamrsila oko vrha štapa, u odbačaju je korišten pretežak teret, pri zamaranju plijena previše se agresivno „pumpalo“ ili je kut između štapa i strune postao znatno oštriji od 90 stupnjeva.

Dobar štap sve te greške najčešće „oprosti” pod uvjetom da je dobro sklopljen. Ako nije - puca oko spoja. Naime, nakon brojnih odbačaja, gornji dio se ponekad „odšteka“, pa spoj bude jedva primjetno labav, što je nekad posve dovoljno da uzrokuje lom. To se najčešće događa kod „spinning“ i „surfcasting“ štapova koji ribolovci žestoko forsiraju. Takav lom može nastati i zbog tvorničke greške - labavo izrađenog spoja, što je iznimno rijetka pojava kod skupljih štapova. Kad, pak, kod takvih štapova istovremeno puknu i tijelo štapa i držač role i stopa role, to znači samo jedno – došlo je do ekstremnog preopterećenja jer je odbačeni teret bio prevelik ili je zamah bio prejak ili oboje zajedno.

Čak i ako je spoj malo labaviji, strpljiv ribolovac nježnijim zamaranjem može sačuvati štap od pucanja. No, puno je bolje povremeno kontrolirati spojeve štapa tijekom ribolova, izvan ribolova redovito ih čistiti te mazati parafinom, odnosno voskom svijeće te prije ribolova rukom kontrolirati podešenost kočnice role. Jačina kočnice, obično se provjerava tako da se rukom uzme struna ispred role i poteže dok kočnica ne počne proklizavati. Međutim, u stvarnosti, kod zamaranja ribe, struna se poteže kroz provodnike na štapu. Pritom se dio energije „gubi“ - trenjem strune o prstene provodnika pretvara se u toplinu, dio energije potezanja preko provodnika prenosi se na štap, dok se na rolu prenosi ostatak, često nedovoljan da uzrokuje proklizavanje diskova u njenoj kočnici. Tako prevelika, ali nepravilno usmjerena snaga potezanje umjesto proklizavanja diskova u kočnici role uzrokuje pucanje strune ili štapa. Zato jačinu kočnice treba konačno podesiti neposredno prije ribolova potezanjem strune kroz provodnike savijenog štapa, najbolje pod kutom od 90 stupnjeva.

Kod „parabolik“, štapova za „spinning“ i „surfcasting“ najbolji lijek protiv pucanja štapova pri odbačaju je pravilno odabrana težina koja se odbacuje, obvezno manja od na štapu deklarirane najviše.

pucanjestapa120221 1

U pravilu „blank“, tijelo štapa odjednom puca na više mjesta. To obično znači da nije tvornička greška nego da je ribolovac preforsirao. Ukoliko pukne na jednom mjestu može biti tvornička greška u materijalu, odnosno da je tu bio udaren. Ako pukne na spoju, štap možda nije bio dobro sklopljen ili mu je koji spoj olabavio uslijed brojnih i silnih zamaha. U takvim slučajeva štap puca oko spojeva. Uglavnom pukne gornji nastavak negdje iznad spoja. Pukne li negdje pri vrhu, oko drugog ili trećeg provodnika, vjerojatno je u pitanju tvornička greška. Naime, iako tanak, vrh ne puca tako lako jer se savija, tijekom borbe prema lovini. Najveća mu opasnost prijeti tijekom prihvaćanja ulova, ukoliko je štap duži a prihvat se vrši rukom, bez mrežne prihvatnice. Tada ne treba previše opteretiti sam vršnjak podizanjem štapa okomito u vis, pogotovo ne u položaj „12 sati“.

Štap može puknuti tijekom zamaranja i u povoljnijim položajima, čak i u najpovoljnijem, kad je paralelan s površinom mora. Najčešće se to događa kad se iz plovila „pumpanjem“ zamara velika riba, a ona pobjegne pod barku. Isto se dogoditi može i kad je štap u položaju „5“, čak i „6 sati“ usmjeren prema dnu, pa i onda kad se postupi na najbolji način - vršnjak štapa gurne u vodu. Međutim, s pravilno podešenom kočnicom to se vrlo, vrlo rijetko događa.

Sve navedeno vrijedi za bolje pa zato i skuplje štapove, koji veoma rijetko imaju tvorničke greške. Loši pucaju na dva, tri, mjesta odjednom.

Kada je u pitanju materijal od koga su izrađeni, štapovi od staklenih vlakana se bolje savijaju i teže pucaju, dok štapovi od ugljičnih vlakana pucaju kao staklo!

Objavljeno u esPRESSo

Do kraja veljače ili sredine ožujka, ovisno o dijelu Jadrana, u plitkom priobalju od cijenjenih i krupnih riba moći će se loviti samo smudut (brancin, lubin), jer se samo on nije spustio u dublje more ili migrirao. Što više, u tom periodu bolje nego u ostalim dijelovima lovit će se krupniji te kapitalni „kraljevi plićaka“. Iako dobro podnosi niske temperature, smudut pri njima usporava metabolizam i najradije lovi iz zasjede, osobito krupniji pa ga je najlakše loviti pretraživanjem terena, posebno pendulom.

U ovom dijelu godine smuduti ne zalaze dublje od sedam do osam metara, a najraspoloženiji su za ishranu pred jaku buru, kad tlak zraka naglo raste. Još su gladniji po kiši, naoblaci, kad je i sredinom dana mračno, kad je plima ili kad je more zamućeno od velike količine kiše. Najbolje ih je tražiti po položenim terenima i zaštićenim uvalama, blizu riva i lukobrana kao i na pozicijama na kojima se velika količina slatke vode ulijeva u more. Prvo treba pretražiti mikrolokacije na kojima je već lovljen ili gubljen.

Sad, kad je najmanje raspoložen za progonjenje žrtava, a kad je ribe u plićaku malo, smudut će posegnuti za bilo kojom hranom, kapitalci čak i za plijenom dužine tek 3 do 5 centimetara. Zato se sada uspješno mogu loviti i potezanjem koje sitne ribe, od kojih smudut posebno voli vladiku (kneza). Ipak, najprimjerenije ga je loviti onim što najviše voli, a najbolje se pokazalo u penduli - iglicom, cipolom ili lignjom.

smuduti050221 1

Iglica može biti manja, ali je najbolja srednje velika, 30 - 40 centimetara dugačka. Nadjeva se na dvije udice veličine 2 do 2/0, jednokrake ili trokrake. U nedostatku živih poslužiti mogu i uginule. Mamče se na isti način - kljunom na kliznu jednokraku udicu širine luka oko 10 mm te na fiksne udice međusobno razmaknute 7 do 8 cm. Uginulu treba potezati sporije nego živu, a dobro joj je rukama ili kakvim oštrim predmetom, primjerice iglom za mamčenje, polomiti kralježnicu na nekoliko mjesta, kako ne bi bila ukrućena tijekom potezanja.

Udice je dovoljno montirati na predvez dužine 7 do 10 metara i debljine 0,40 mm, obvezno od nevidljive „FC“ strune. Osnovna struna može biti najlonska, debljine 0,60 mm, odnosno do 0,80 mm, ako se lovi bez štapa i role.

Kad se mamac želi potezati dalje od površine, na pribor je neophodno postaviti uteg. To može biti spiralna ili olovnica tipa „torpedo“ koja se preko „brze kopče“ postavljaju na sedam do deset metara ispred spoja osnovne strune i priveza. Težina utega ovisi o brzini povlačenja i željenoj dubini potapanja mamca. Tako, primjerice, za potezanje mamca 50-tak metara iza plovila za lovnu dubinu od tri do četiri metra pri brzini od tri čvora dovoljna je olovnica od 80 grama. Poteže li se brzinom od dva čvora, na navedenu dubinu mamac će spustiti uteg od 60 grama, ali dubina ronjenja ovisi i o jačini kurenta, čak i vjetra, vrsti i veličini mamca pa je dobro eksperimentirati.

Veoma važan čimbenik uspješnog lova krupnih smuduta pendulom je kvalitetan „sonder“ kojim se pouzdano može pratiti pratiti dubina mora, količina sitne ribe u lovnoj zoni, a onda i prisutnost krupnije ribe. Napad smuduta se može očekivati i u trenutku razvlačenja pendule, ali i satima nakon toga. Smudut skoro uvijek napada iz zasjede, odlučno i silovito. Tada je najbitnije oduprijeti se, ali bez snažne kontre te zadržati punu kontrolu i stalni kontakt s plijenom.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Tijekom veljače i prve polovine ožujka na našem dijelu Jadrana najveće su oseke. Osim toga, tada su sve češća i dulja razdoblja ugodnoga, mirnog, razmjerno toplog vremena, što donekle nalikuje ranoproljetnom. Prilika je to za relativno lako i ugodno pribavljanju morskih plodova po plićacima, na pjeskovitim među ostalim i prstavca, delicije ljudima i svim ribama. I da, kao što je i naslovu naglašeno, jer mnogi još ne razlikuju, ne prstaca, čiji je izlov zabranjen, već prstavca.

Radi se o tri međusobno vrlo slične školjke koje zbog sličnosti s poznatijim rođakom prstacem, najčešće nazivaju prstavac, lokalno šljanak, sviralo, kapalungo, katalana, frnagula, poletuša, baginja, cigaret, španjolet…

Najbrojnija vrsta, poznat još kao krastavac, naraste najviše- do 16 cm dužine i 0,4 kg težine, ali mu, kao i kod drugih, meso čini samo trećinu težine. Boja mesa mu je blijedo žuto crvena, a oklopa sivkasta do smeđa s tamnijim prugama prirasta.

Šljanci žive u do pola metra dubokim okomitim kanalima koje buše i u kojima se kreću potiskivanjem mora. Kako bi se mogli hraniti planktonom cirkulirajući more, te školjke buše i drugi kanal koji je skoro upola uži od onog u kome žive. Kanali su veoma blizu jedan drugome, a ponekad su i spojeni pa izgledom podsjećaju na broj osam. Potrebno je dosta iskustva da se pronađu otvori tih kanala. Posao donekle olakšava činjenica da ti otvori nikad nisu, kao ostali otvori u pjeskovitom dnu, urušeni, nego izgledaju kao rupe izbušene u tvrdom materijalu.

prtstavci 290121 1

Prstavca je teže izvaditi nego pronaći, posebno na dubinama preko jedan metar, kad se posao može obaviti samo ronjenjem. Raditi se može na više načina. Najvještiji rade najbržim načinom, pomoću jednozubog harpuna. Frangolar, kako se taj alat zove, tanka je metalna šipka dužine preko pola metra, s kukom pod zaoštrenim vrhom. Dobar frangolar se može načiniti od žice za varenje ili žice kišobrana.

Takvim alatom gađa se šljanak brzim uvlačenjem žice u širu rupu. Kada ga pogodi u tijelo, šljanak se zatvara i snažno stišće žicu tako da se poslije toga lako izvlači iz kanala. Ukoliko se dogodi da se promaši ili se pri uvlačenju uruši dio staništa, školjka se muljevito brzo zatvara i spušta na dno staništa. Za slijedeći pokušaj treba sačekati da se more izbistri, a školjka smiri i izbacivanjem urušenog materijala ponovo oformi kanal.

Manje vješti lovci do prstavaca, a usput i drugih brojnih dobrih mamaca, dolaze prekopavanjem pješčanih plaža. To se može raditi vilama i lopatom, najlakše onom čija je radna ploha duga 40-tak i široka do 10 cm. Za takav način pribavljanja mamaca najpogodnije su velike oseke.

Prstavci ne podnose veliku koncentraciju soli. Zato ih se može loviti pomoću nje. U otvor staništa školjke treba istresti dva tri porstohvata soli ili je razmućenu pomoću pipete ubrizgavati u njega. Povećana slanost vode ubrzo prisili školjku da s dna svog staništa, kamo se spustila čim je osjetila podrhtavanje okolnog terena pod nogama ribiča, ispliva na površinu. Kada se pojavi na izlaznoj rupi, ribič pedalj ispod nje treba zabosti lopatu pod kutom od 45 stupnjeva prema staništu školjke. Tako onemogućuje njezin povratak na dno staništa, a zatim je lako hvata rukama.

Za razliku od prstaca, prstavca je lako otvoriti jer su mu oba kraja otvorena, bez oklopa. Između polutki treba gurnuti vrh kakvog sječiva i presječe stezni mišić pri kraju školjke, a potom se meso lako sastruže s ljušture.

Ukoliko se odmah ne koristi, šljanak se može konzervirati, poput drugih mamaca, najčešće soljenjem. No, to je najlošije rješenje jer sol nagriza i slabi ionako nejaku strukturu školjke. Najkvalitetniji način konzerviranja šljanaka, ali i svih drugih školjki jest pomoću šećera. Takvim načinom konzerviranja postižu se dvije prednosti u odnosu na konzerviranje solju: prvo, šećer ne nagriza meso školjke pa mu i ne smanjuje žilavost, a drugo, ušećereni mamac ne gubi boju pa je i zbog toga primamljiviji ribama.

Za konzerviranje iste mase školjki potrebno je jedan i pol do dva puta više šećera nego soli. Tako zaštićeni mamci mogu i na visokim temperaturama ostati uporabljivi do tjedan dana.
Jedina je mana ovakvog konzerviranja velika ljepljivost mamca, što znatno otežava mamčenje, posebice sitnih udica. Zato je najbolje šećerom konzervirane mamce neposredno prije mamčenja proprati u moru.

Za dugotrajnije čuvanje šljanke je potrebno zamrznuti. To je najbolje uraditi na način kojim se uklanja i najveća mana ovih mamaca, slabo držanje na udici. Za svaki mamac uzima se po jedan kompletirani privez (pjok) pribora kojim će se kasnije loviti. Poslije mamčenja on se zamrzava. Ako se radi o više mamaca, odnosno priveza, treba paziti da se pri zamrzavanju međusobno ne slijepe. Do mjesta ribolova privezi sa zamrznutim mamcima se nose u ručnim hladnjacima ili, ako ih je manje, u termos bocama. Na mjestu ribolova jedan po jedan se vade i montiraju na ostatak pribora. Tako se mogu i vrlo daleko odbaciti. U moru će se polagano odmrzavati i omekšavati te će se dugo i vrlo čvrsto držati na udici.

Nedostatak ovog postupka konzerviranje jest potreba dugotrajne pripreme i neophodnosti većeg broja priveza i udica, ali samo na takav način šljanci se mogu rabiti u surf-castingu, ribolovu vrlo dalekim bacanjem mamca.

Prstavac se u kanti s morskom vodom može na životu održati dva do tri dana. Uginuli, ali svježi se tijekom proljeća i jeseni van hladnjaka u dobrom stanju može održati do dva dana, zimi i tjedan, a tijekom ljeta niti jedan, a sve pod uvjetom da se drži u hladu i van domašaja sunca.

Na kraju, podsjećamo da prstavce, kao i ostale školjke, smiju skupljati samo posjednici ribolovne dozvole. Dnevno ih smiju skupiti najviše 2, a mušule 5 kilograma.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 22 Siječanj 2021 13:30

Skosavanje sabikija (grmjelica)

Iako se njom godišnje diljem svijeta ulovi više riba nego bilo kojom drugom udičarskom, tehnika lova riba okomitim skosavanjem „jata“ sitnih varalica velikom dijelu naših udičara je nepoznata. Oni koji je prakticiraju na jugu ej znaju kao grmjelice, a „sabiki“ je zapravo komercijalni naziv prvih varalica posebno pravljenih za lov tom tehnikom koje se kod nas više koriste u penduli još poznatoj i kao „turska panula”.

Kad je riječ o skosavanju, neki naši ribolovci tu tehniku i opremu za nju nazivaju plešućim bulentinom ili kančanicom, ali je naš najprikladniji naziv te tehnike skosavanje, a sistema, završnjaka za nju skosac. Kako je riječ o vrlo zabavnoj, svima dostupnoj te tehnici kojom se mogu ostvariti značajni ulovi, osobito količinski, do ljeta kad je najplodonosnija, objavit ćemo seriju tekstova o njoj.

Ribolov ovom tehnikom prvenstveno je namijenjeno cjelogodišnjem i cjelodnevnom lovu na dubinama 10 do 50 metara širuna, vrnuta, lokarda, iglica, girovki, ali i bukva i ostalih jatnih proždrljivih riba koje obitavaju dalje od dna, koje se kulinarski i sportski smatraju drugorazrednim.

Međutim, tim priborom i tehnikom mogu se loviti i cjenjenije, te ribe s dna mora, čak i neke koje se kod nas rijetko love, ne samo varalicom. To je najčešće kanjac pa arbun, ali i kovač, ovčica, trlja, list, škrpina, škrpun, pauci… Štoviše, postoje i skosci za lov krupnih riba poput kijerni, feluna...

Konstrukcija skosca je klasična, tipa očenaš - s nekoliko kratkih priveza, prama raspoređenih poviše utega na kraju predveza, osnove završnjaka. Dobro je, osobito kad postoji mogućnost ulova i krupnijih riba, umjesto olovnice na kraj pribora postaviti kakvu težu varalicu, onu pravljenu za „spining“, „vertical“ ili „shore jigging“.

Skosac varalice su se nekad izrađivale samo vezanjem pera uz tijelo udice, zbog čega su ih naši stari nazivali i „perjaticama“. Danas se izrađuju i od ribljih kožica, raznih folija, niti te mekane plastike u obliku račića, crvića i ribica. U pravilu su providne, bijele i svjetlucave, kakve su najučinkovitije za ribolov u gornjim i srednjim slojevima mora, u bistrom moru i po dobroj vidljivosti. Obojene, tamnije, još uočljivije te fosforoscentne varalice prikladnije za ribolov na preko 30 metara, uz malo vanjskog svjetla i u slabo prozirnom moru.

Skoscem se može loviti i bez specijalne i skupe opreme, čak i bez štapa i role, ali je s njima neusporedivo lakše. Osim specijalnih, poslužiti mogu i štapovi za druge načine udičarenja. Primjerice „bolognese“ štap, ali lov s njim zahtjeva velike napore i uzrokuje dugotrajne bolove u ramenima. Bolje rješenje je „spining“ štap težine bacanja 40 do 60 grama, još bolji je „light boat“, štap specijalno pravljeni za lagani lov iz broda bulentinom i to nešto sporije akcije. Ipak, poslije „ultra light vertical jigging“, najbolji su „egging“, štapovi za lov lignji.

sabiki 220121 1

Osim štapa, važno je da i rola na njemu bude što lakša, jer se lovi stalnim držanjem pribora u rukama. Dovoljno je bilo kakva stacionarnu rolu veličine do 30, a odlično rješenje je i lagani multiplikator za „spinning“.

Skosac se poput bulentina u more spušta okomito, ali i učestalo diže tako da njegove udice na kojim su jednostavne varalice plešu i mame ribe. Takvu im akciju omogućavaju kratki i vrlo savitljivi privezi od dosta krutog najlona vezani „uz dlaku“. Tome teško mogu odoljeti čak i ribe što se vrlo rijetko love varalicama.

Ribolov je najbolje, barem dok se ne otkrije plov riba, započeti prepuštanjem struji mora. Kad se ostvari prvi ulov može se sidriti. Loviti se može s dva pribora čak i oba postavljena u držače štapova. Povremeno ih naizmjenično treba uzimati i skosavati, što je nepotrebno ako su štapovi spore akcije, a plovilo ljulja na valovima. Skosavati se ne treba ili vrlo rijetko i u lovu na dnu kad olovnica nošena kurentom poskakuje po njemu.

Skoscem se uglavnom love jatne ribe pa nije rijetkost da se istovremeno zakači više njih. No, čim se ulovi prva najbolje je izvuči pribor i što prije skinuti ulov te tako spriječiti vrlo moguće mršenje pribora, često s nepopravljivim posljedicama.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Zubatac, jedan od najcjenjenijih ulova jadranskih ribolovaca, zimi znatno smanjuje aktivnost i radijus kretanja, a povećava dubinu boravka pa ga je u ovo doba godine skoro nemoguće uloviti - dominantno je to mišljenje među sportsko - rekreativnim ribolovcima. Međutim, istinski poznavatelji „cara od riba“, tvrde da to nije u potpunosti točno. Zbog klimatskih promjena - blagih zima i toplih jeseni, tvrde oni, zubatac se posljednjih godina znatno duže zadržava u jesenskim lovištima. Kad ih i napusti, ne zaranja duboko kao nekad. Neznatno smanjuje i aktivnost. Osjetnije će se manje hraniti tek potkraj zime, kad krene u veće dubine na mrijest.

Iako je poput svake druge ribe osjetljiv na hladnoću, posebno ispod 15 stupnjeva, zubatac nije pretjerano osjetljiv na nagliju promjenu temperature mora, ali jest na mjesečeve mijene i promjene atmosferskog tlaka. On te promjene vrlo lako osjeti. Bilo da se radi o porastu ili padu tlaka, zubatac prestaje s hranjenjem i spušta se u malo dublje predjele. Međutim, ukoliko promjena potraje, relativno brzo se vraća na prethodnu dubinu. No, prije promjena tlaka pojačava aktivnost pa se dobro lovi. Što se, pak, mjesečevih mijena tiče, zubatac se najbolje lovi u vrijeme mladog, a najlošije tijekom trajanja punog i mjeseca u opadanju. No, bez obzira na fazu mjeseca, najveći primjerci se love tijekom zalaska sunca.

Dobri poznavatelji zubaca tvrde da je njegova brojnost u porastu te da se sve više približava naseljima, odnosno lukama. Također tvrde da ne živi stalno na istom mjestu, među podvodnim grebenima i odronjenim stijenama, nego da obilazi stjenovita područja i livade posidonije te njihove rubove. Rado se zadržava oko tzv. zadjeva, prirodnih ili umjetnih malih izbočina na ravnom dnu gdje zapinju ribarske mreže. Redovito je i na većim podmorskim izbočinama, brakovima, te u kanalima i zaljevima, ali samo uz blago položene padine, posebno rado oko plitkih rtova koji se protežu daleko od obale. Na svim tim mjestima, u ovo doba godine nije pretjerano daleko od površine, najčešće na 30 do 40 metara pod njom.

zubatac 150121 2

Više od vanjskih znakova te instinkta, udičarima otkrivanje prisutnosti zubaca na određenom području znatno olakšava ehosonder. Međutim, prepoznavanje njegove prisutnosti pomoću tog pomagala nije uvijek lako. Naime, za razliku od orhana i drugih grabežljivica, koji se lako otkrivaju u srednjem sloju, zubatac se pretežiti zadržava uz samo dno pa se njegov odraz na ekranu ehosondera vrlo lako može krivo protumačiti kao eho dna. No, izoštrenim vidom i dobrim poznavanjem instrumenta, ribolovac u kompaktnoj mrlji prilijepljenoj uz liniju dna ili tek malo poviše nje, može prepoznati zubaca. Osobito ako se uz mrlju nalazi točkice, odrazi sitnih riba, što je znak da zubatac upravo lovi.

Zbog navike da s dna vreba plijen, iako se u potrazi za njim ponekad primakne i površini, zubaca je najbolje loviti pridnenim alatom. Bulentin je dobar kad se točno zna gdje je, ali i ima vremena za čekanje njegovog dolaska. U suprotnom, najbolje je loviti pendulom. Osim viške, koristiti se može i pendula s olovom čuvarom, koja se može potezati i štapom. Najbolje onim snage od 8 do 12, a samo kad se očekuju kapitalce loviti treba štap od 30 libri. Prednost treba dati štapu izrađenom od ugljičnih vlakana, jer on brže od stakloplastičnog prenosi kontru, a dobro signalizira i lagani napad.
Lakšem uočavanju ugriza i brzini kontre znatno će pridonijeti osnovna višenitna „PE“ struna. No, suprotno elastičnom najlonu, neistezljiva višenitka ne dozvoljava greške pri kontriranju i doziranju jačine kočenja. Zato pri penduli višenitkom kočnica role mora biti znatno manje pritegnuta nego kad se lovi najlonskim priborom.

Zbog velike uočljivosti višenitke, ona nije pogodna za izradu završnjaka. Njega je bolje izraditi od najlona i posve nevidljive „FC“, fluorougljične strune. Najbolje je prvih 15 metara izraditi od jeftinijeg najlona, a zadnjih 5 metara od skupog fluorougljika. Jasno, završnjak mora biti jak koliko i štap te multiplikator.

Osnovni preduvjet pendule na zubaca, ne samo zimi, jest barem kakvo - takvo poznavanje izgleda dna iznad koga će se „šetati“ mamac. Njega u more treba puštati tijekom plovidbe brzine oko jednog čvora. Kad dospije u more nakratko ga treba zadržati blizu plovila kako bi se provjerilo plovi li prirodno, bez „šijavanja“ i rotiranja. Čim se osjeti dodir olovnice s dnom, treba prekinuti s ispuštanje osnovne strune, ali štap ne treba ispustiti iz ruku. Kažiprstom i palcem jedne od njih dobro je držati strunu. Tako se najlakše i najbrže osjete dodiri čuvara s dnom, ali i mamca sa zubacem. Time se znatno povećava šansa za uspjeh u lovu jer zubatac često daje samo jednu šansu za kontru.

Poput orhana, s kojim često dijeli stanište, zubatac napada vrlo agresivno. Plijen hvata zubima od repa i silovito ga trese. To se na priboru osjeća kao brzi i jednolični udarci. No, čim postane svjestan prevare, prekida s napadom. Kada mu kontrirati najviše ovisi o vrsti mamca kojim se lovi. Lovi li se lignjom ili sipom, treba sačekati nekoliko sekundi, dok se ne osjeti odlučno povlačenje. Odmah se kontrira i kad zubatac potegne namamčenu iglicu. Ako je uzima bez jasnog zatezanja pribora, iako uz znatan rizik od gubitka plijena, bolje je sačekati najpovoljniji trenutak. U lovu cipolima i drugim vretenastim ribicama, kontrirati treba na prvi znak napada.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 08 Siječanj 2021 12:19

Sitna lovina za veliki gust

U davno prošla i uistinu siromašna vremena žiteljima naše obale i otoka u zimskim mjesecima girovke su bile glavna hrana. Od svih dostupnih riba najlakše i u najvećim količinama su se lovile. Čak i ondašnjim vrlo primitivnim udičarskim alatima. I danas ih zbog dostupnosti u ovo doba godine udičari love češće nego druge ribe. Najradije giru oblicu, jer je najukusnija iako najmanja. No, često se moraju zadovoljiti njenom sestrom oštruljom te rođakom im modrakom, iako je njihova gastronomska kvaliteta za nijansu, dvije niža, posebice modraka, kojeg mnogi radije nego na stolu imaju na udici, a sve zbog veličine i borbenosti.

Unatoč relativno malim dimenzijama, girovke su u ovo doba godine sportskim udičarima zanimljive jer se za razliku od većine riba ne udaljavaju od obale i ne smanjuju aktivnost značajnije, čak i u prosincu, mjesecu u kome najmanje jedu. Istina, kopnu će se najviše primaknuti u ožujku i tu ostati do lipnja, ali su i sada dovoljno blizu da bi se i s njega lovile. Ako i ne uđu u luke i lučice, tijekom zime će sigurno biti ispred njih te u kanalima i uvalama.

Girovke su često usputni plijen tijekom lova oslića, arbuna i drugih riba bulentinom, ali na njemu su udice malo prevelike a struna predebela, pa je za ciljani lov girovki bolje napraviti lakši pribor od najlona debljine 0,10 - 0,15 milimetara. Tako tanak najlon je nezgodan za manipuliranje, pa se zato preporučuje lov uz upotrebu štapa. Dovoljan je najlakši, obvezno s osjetljivim vrhom. Završnjak može biti još nešto tanji, 0,08 - 0,12 mm. Način izrade spustca je klasičan - na kraj se vezuje olovo težine do 5 dekagrama, ovisno o dubini i jačini morske struje na mjestu lova. Dva ili tri priveza trebaju biti dugi 15 - 20 centimetara za slučaj kada su ribe u plovu i kad dobro grizu. Kada ne jedu dobro, koristiti treba priveze duge 30 - 60 cm. Prvi se vezuje na udaljenosti 20 - 25 cm od olova, a tolika treba biti i udaljenost među privezima.

girovke 080121 2

Privezi moraju nositi iznimno male udice, broj 13 do 14, čak i samo 18. Tako male, udice širine luka 3 do 7 mm rabe se jer te male ribe imaju i mala usta. Uz to, između tankih usnica imaju opnu za koju se uglavnom udica kači, pa ona mora biti tanka, ali i imati dugi vrat, jer girovke imaju brojne sitne, ali poput brusnog papira opasne zube. Takvim ustima najprimjerenije su dugovrate udice oblika „Crystal“, a dobre su i dugovrate „parangalke“, oblika „Aberdeen“.

Iste udice te najlon, čak i nešto tanji, koriste se za izradu pribora namijenjenog lovu s obale. No, na ometac je dobro staviti i plovak tako da udice lebde malo iznad dna jer su girovke najčešće poviše njega, čak i na „pola dna“. Štap i rola su, pak, neophodni. Štap može biti lagani, ali i srednje teški, obvezno s osjetljivim vrhom, dužine 3,5 do 4,0 metra. Najbolje rješenje je „bolonjez“ štap, o kome smo pisali.

Što se tiče role, dovoljna je lagana, veličine 20 sa stotinjak metara strune promjera 0,18 ili 0,20 mm. Na strunu treba postaviti klizni plovak težine 3 do 10 grama i nosivosti 10 do 15 grama. Osim težine i nosivosti, veoma je važan i oblik plovka, jer i od toga ovisi njegova osjetljivost. A kojeg će oblika biti ovisi od stanja površine mora. Što je neravnije to plovak treba biti širi i kraći. Može biti raznih kombinacija boja, ali su fluoroscentni crveni i narančasti u ovo doba godine obično najuočljiviji.

Na kraju osnovne strune potrebno je vezati najmanju vrtilicu s kopčom, a poviše plovka lažni čvor od vunice ili debljeg najlona. Umjesto čvora može se postaviti koji drugi graničnik hoda plovka. Gdje, to ovisi o dubini na kojoj se želi ponuditi mamac, a što je potrebno utvrditi probom. U ovo doba godine girovke se najčešće zadržavaju dva do četiri metra poviše dan.

Završnjak za lov girovki plovkom može biti kompletiran s jednom ili dvije udice. Dvjema treba dati prednost kad ribe žestoko napadaju mamce pa se love brzo i u parovima. Završnjak s jednom udicom teže se mrsi i lakše odbacije pa je bolji za lov na većim rastojanjima. No, ma kakvog oblika bio, završnjak treba opteretiti da okomito stoji u moru. Najčešće je za to dovoljno dva grama olova. Tu težinu je najbolje u obliku nekoliko rascijepnih olovnica rasporediti na veću dužini predveza, s tim da se na završnjaku u obliku „brka“ jedna olovnica obvezno stavi na spoj dvaju priveza. Raspored i težina ostalih olovnica ovisi o snazi morske struje na mjestu lova. Ako je jača, olovnice najbliža udicama moraju biti teže od ostalih. Ostale valja rasporediti po cijelom predvezu. Kad kurenta nema olovnice treba postaviti međusobno blizu i bliže udicama. Na taj se način sprječava stvaranje „trbuha“ koji umanjuje osjetljivost pribora.

Osnovna hrana girovki je plankton, što znači da im se moraju ponuditi sitni mamci. Oni mogu biti raznovrsni, jer girovke nisu previše izbirljive. Kad počnu gristi onda neumorno napadaju na svaku ješku, posebno bijelu. Ako je mamac tvrd – primjerice komad lignje ili sipe - na jedan će se uloviti nekoliko riba uzastopce. Dobre ješke još su papalina, sarđela, mušula, posebno tvrda posoljena, pa škampi, kozice, račići, crvići, crijeva sarđele i ostale iznutrice. Loviti se može komadima teleće jetrice.

Najčešće u velikim jatima, girovke se stalno kreću u potrazi za hranom pa ih je na jednom mjestu moguće zadržati samo primamljivanjem prije i tijekom ribolova. Iako prihvaćaju svaku primamu, najbolje je brumati usitnjenom smjesom kruha, račića, školjki i ribljih otpadaka. Štednje radi, a da bi smjesa bila dovoljno tvrda i tako dospjela na željenu dubinu, u nju treba dodati sitni pijesak. Tako dobivenu smjesu treba oblikovati u kuglice i bacati na željeno mjesto vodeći računa o smjeru morske struje.

Ribolov girovki nije osobito zahtjevan. Pribor se odbaci i čeka. Ako je jato u zoni ribolova, brzo će uslijediti prvi snažni griz. Najčešće se radi samo o ispitivanju pa treba kontrirati kratko, ali odlučno, najbolje tek kad plovak potone. Izvlačiti treba bez taktiziranja, ali i bez naglih trzaja. Ako ribe ne uzimaju nego samo diraju mamac dobro ga je povremeno kratko trznuti. Girovke najčešće to protumače kao pokušaj bijega svog plijena i odlučno ga zatim napadaju.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Iako se već pedesetak godina diljem svijeta koriste za tu svrhu, ogromna većina naših morskih udičare ne zna da su razne pelete odlično rješenje za izradu primama i mamaca za lov brojnih morskih riba.

Peleta je proizvod od brašnaste hrane koja se preša velikim tlakom. Najčešće je valjkastog oblika, a sastojci su joj biljnog i životinjskog podrijetla, ovisno o tome je li namijenjena hranjenju riba, goveda ili peradi. Kako vrlo mali broj morskih riba jede isključivo biljnu hranu, za ribolov je najbolje koristiti pelete životinjskog podrijetla, osobito one namijenjene uzgoju riba, čiji je prevladavajući sastojak riblje brašno, ali koje sadrže i brašno raznih žitarica. Iako su se i pelete za uzgoj slatkovodnih riba pokazale učinkovitim na moru, bolje je koristiti pelete za ishranu smuduta i ovrate. Pribaviti ih se može u ribogojilištima te u prodavaonicama ribolovne opreme, u kojima se nude i pelete posebno pravljenje za izradu primama u udičarskom ribolovu.

U udičarenju na moru pelete se najviše koriste za primamljivanje, same ili pomiješane s ostalim, standardnim sastojcima primame kao što su brašno i kruh. U oba slučaja važno je znati osobinu pelete koje se koriste kako bi se one upotrijebile na najbolji način. Naime, pelete se razlikuju po okusu, mirisu, brzini te načinu otapanja u vodi. Brzina otapanja najviše ovisi o postotku masnoće u peleti, što je postotak veći to je otapanje sporije. Sporije se otapaju i pelete čiji su sastojci sitniji te one koje su snažnije prešane. Brzinu raspadanja pelete važno je znati zbog brzine i trajanja primamljivanja. Kolika je brzina raspadanja pelete pa time i dužina primamljivanja najbolje je utvrditi probom. Proba je nepotrebna kad se koriste pelete posebno pravljene za primamu riba, jer je na njihovom pakiranju taj podatak naveden, a kreće se od jednog do 24 sata. U pravilu, najbrže se raspadaju najmekše pelete sitne strukture bez masnoće u sebi.

Primamu, osobito onu koju čine same pelete, teško je plasirati na željeno mjesto, posebno duboko. Zato se koriste raznovrsne hranilice, „brumalice“, ali i mrežice i vrećice od „PVA“, plastike koji se u vodi brzo raspada.

pelete 010121 1

Sama peleta kao mamac nije se pokazala osobito dobra za ribolov na moru. Ponajprije jer se teško postavlja i slabo drži na udicu, čak i kad se vežu elastičnom niti te kad se koriste i specijalni mamci- pelete namijenjene mamčenju posebnim načinom – „na dlaku“, odnosno vezivanju kratkom strunom da visi ispod krivine udice.

Dok se ne izmisli uspješan način lova pelete - mamcem, na moru je najbolje loviti pastelama načinjenim od peleta. Pastele su specijalna tijesta, zapravo smjese brašna ili mekog dijela kruha, vode i mirišljivih sastojaka, u ovom slučaju peleta. Lako se izrađuju i koriste za lov brojnih riba. Posebno su pogodne za višednevni ribolov jer se do upotrebe lako mogu u dobrom stanju sačuvati dosta dugo. U hladnjaku barem tjedana, najbolje zamotane i samoljepivu plastičnu foliju. U ribolovu se mogu čuvati nekoliko dana ako su na prozračnom i sjenovitom mjestu u vlažnoj krpi. Što se, pak, tiče peleta i brašna od njih, čuvati ih treba na što nižoj temperaturi u hermetički zatvorenim posudama kako se ne bi navlažili i pokvarili.

Ovisno o željenoj jačini mirisa i okusa pastele, pelete se s ostalim sastojcima miješaju u omjeru 1:5, za lov manje izbirljivih riba, do najviše 1:3, koliki je najbolji omjer za izradu pastela namijenjenih lovu ovrate. Osim samljevenih peleta za ishranu ovrata i smuduta, u pastelu namijenjenu lovu ovrate najbolje je dodati još samo glatko bijelo brašno ili, još bolje, pšenični griz. Njihova je najvažnija uloga lijepljenje smjese.

Nakon što se svi sastojci posve pomiješaju, u smjesu treba dodati morsku vodu. Najpreciznije se to može uraditi pomoću boce s raspršivačem tako da se dobije rastresita masa od koje se može oblikovati kuglica koja se neće lijepiti za prste. S miješanjem treba nastaviti sve dok se smjesa posve ne homogenizira. Zapravo, što se duže miješa, to bolje. Nakon što se u oblikovani mamac utisne udica, on se još malo izgnječi da se bolje zalijepi za udicu i oblikuje.

Ribolov primamom i mamcima izrađenim od peleta za ishranu riba uspješan je ne samo oko ribogojilišta nego na svim pozicijama i dubinama. Na primamu od peleta reagirat će sve ribe, a osim već spomenute ovrate, pastelama napravljenim pomoću peleta dobro se love i arbun, bukva, cipoli, fratar, kantor, pic, salpa, sarak, šparmić, ukjata… Pastele su prikladne za lov plovkom, „a volo“, ometcem, klasičnim čekanjem, kao za spomenuti lov ovrate ili ometcem na kome je i mamilica.

pelete 010121 3

Osim onih za ishranu riba, iznimno učinkovite u ribolovu su se pokazale i pelete za ishranu pasa i mačaka, posebno one u kojima je dominantni sastojak riblje, brašno srdele ili tune. Ti se efikasni mamci lako i relativno jeftino pribavljaju, lako skladište i dugo traju. „Vau - mau“ pelete najbolje je preliti vrelom vodom i ostaviti da se natope i omekšaju, pa ih iscijediti i umijesiti sa starim kruhom, krušnim mrvicama ili pšeničnim brašnom. Tako dobivenom smjesom mogu se praviti mamci te puniti mamilice ili kuglu, koju će se potom rukom ili praćkom baciti u vodu. Cijele i suhe „grickalice“ za kućne ljubimce mogu se koristiti za lov ukjate noću puštanjem u kurenat, a odlično su rješenje i za lov velikog crva trapulom.

Objavljeno u esPRESSo
Stranica 7 od 14

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019