Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Petak, 07 Kolovoz 2020 14:10

Uho koje vole grickati okrunjene riblje glave

Iako se praktički svi morski puževi koji žive u Jadranu, a ima ih skoro 160 vrsta, mogu koristiti kao mamac, u tu se svrhu kod nas se rabi samo njih nekoliko i to uglavnom rijetko i za lov malog broja riba. Toj skupini pripada i puzlatka, koja je kao i ostali puževi neopravdano zapostavljeni mamac.

U Jadranu žive dvije vrste ovog puža puzlatka (Heliotis tuberculata lamellosa) i velika puzlatka (Heliotis tuberculata tuberculata). Rijetko ih tko može razlikovati pa ne čudi da ih naš narod naziva istim imenima, uglavnom Petrovo uho, ušenak, morsko oko, srebrnica, pozlatka...

Obje vrste živi na tvrdim kamenitim podlogama priobalja. Posebno rado obitavaju uz kamene nasipe i zidove držeći se pojasa plime i oseke. Najbrojniji su pri dnu nasipa i zidova, osobito na položajima manjeg udara mora. Loviti se mogu u svako doba godine, najlakše i najviše ljeti i u jesen, kada su i najkvalitetniji, najpuniji mesom. Na položenim kamenitim obalama dovoljno je hodati plićakom i prevrtati kamenje, jer se puževi danju skrivaju na njhovom donjim stranama. Uz strme ili ozidane obale treba roniti, najčešće do metar dubine. Od podloge se mogu otrgnuti rukom, ali ih je puno lakše odvojiti oštrim predmetom, najbolje nožem.

petrovouho0708 3

Meso ovih puževa je žilavije i od volka pa ga nije potrebno mamčiti s oklopom kako bi se mamac sačuvao od napada sitnih riba. Oklop mu je iznimno teško razbiti pa je meso s njega najbolje odrezati. Najlakše je to uraditi nožem na isti način kao što se čisti lumpar (priljepak) ili mušula. Na taj se način dobiva plosnati ovalni mamac s jedne strane svjetlo žute boje optočen škrgama - sivim prstenom. S druge strane, koja je bila uz oklop, meso je bijele, kakva mu je i unutrašnjost.

petrovouho0708 2

Cijelo tijelo ovog puža najbolje je mamčiti kroz sredinu po dužini, što je i najteži način nadijevanja. To se najlakše izvodi pomoću igle za mamčenje i to tako da mamac pokrije tijelo i dio krivine udice. Puno je lakše nadijevati probadanjem udice s jedne na drugu pljosnatu stranu mamca i njegovim vješanjem na krivinu udice. No, ma na koji se način postavljao na udicu, mamac ne smije prekrivati njen vrh, jer ni najjača kontra neće biti dovoljna da vrh udice iziđe iz žilavog mamca i zakači ribu.

Zbog te velike žilavosti, Petrovo uho se kod nas uglavnom koristi u lovu ovrate, posebice parangalom. Tvrdoća i veličina čak i najvećeg puža ne predstavljaju nikakav problem kraljici, koja ga radije gricka nego mnoge druge mamce. Zbog žilavosti odlično je rješenje i za lov grujeva, murina te jegulja. Cijelo krupno Petrovo uho dobar je mamac i za zubaca te pagra. Manji cijeli i trake izrezane od velikih su dobar mamac za sarka, fratra i pica. Manje trake, posebice ako su omekšane udarcima kuhinjskog bata odličan su mamac i za škarpinu, a njen miris i boja će privući škrpinu, pauka, arbuna, usnače...

petrovouho0708 4

Kao i volak te i priljepak, komadi Petrovog uha su odlično rješenje za izradu kombiniranih mamaca kojima se love praktično sve ribe i koji podnose daleka bacanja. Prvo se na udicu postavi puzlatka, a potom mekani mamac, primjerice mušula, koja se zatim od spadanja osigurava još jednim komadom puzlatke postavljene ispod vrha udice.

Poput ostalih puževa, Petrovo uho je vrlo prikladno za konzerviranje, jer ne gubi gotovo ništa od žilavosti i privlačnosti, te dugo traje. No, prethodno ga treba osloboditi oklopa. Osim sječivom, to se može napraviti i kratkotrajnim kuhanjem koje mu ne smanjuje kvalitetu, kao što je to slučaj s kuhanjem školjki.

Konzerviranje mesa Petrovog uha najbolje je izvesti pomoću krupne soli. Njome se pokrije dno posude, najbolje staklenke, pa se stavi sloj puževe, ponovo sloj soli i tako redom, dok se posuda ne napuni. Završiti treba s malo debljim slojem soli. Dva do tri tjedna poslije soljenja nužno je ocijediti salamuru. Staklenku treba pohraniti na tamno i hladno mjesto pa će Petrova uha biti sačuvana od kvarenja i do godinu dana. Konzervirati se može i pomoću šećera, s tim da u tom slučaju mamci neće ni najmanje izgubiti na žilavosti.

Objavljeno u esPRESSo

Tijekom najtoplijeg dijela godine mnogi udičari preferiraju noćni ribolov, što zbog komfora i ugođaja, što zbog mogućnosti obilnijeg i kvalitetnijeg ulova nego danju. Uspješnosti takvog ribolova znatno poboljšava ju svjetlucavi detalji na priboru, kako po potpunom mraku tako i po mjesečini.

Osim svjetlucavih mamaca, o kojima smo pisali početkom lipnja, mogu se koristiti dijelovi opreme premazani fosforoscentnom bojom koja odbija, reflektira svjetlost, a drugi proizvedeni od prozirne plastike u kojoj ima fluoroscentnih tvari koje upijaju, a potom emitiraju svjetlost.

Najviše se koriste svijetleća podvodna pluta, plovci, podizači, o kojima ovdje govorimo, poznati pod engleskim imenima „pop - up“ i „flotter“. Premazani bojom se najčešće izrađuju od pjenaste plastike, a drugi od mekanog PVC - a ili silikona. Izrađuju se i u različitim veličinama, odnosno nosivostima, te u brojnim oblicima, najčešće kao loptasti, ovalni i valjkasti. Nekad su bili samo zelenkaste, a sada ih ima i plave, crvene, ružičaste, bijele i žute boje.

pluta2407 1

Od oblika puno je važnija boja pluta, jer neki od njih više, a neki manje izazivaju pozornost različitih riba. Tako, primjerice, kad je ciljana lovina arbun, najbolje je koristiti pluto koje svijetli crvenom ili ružičastom svjetlošću, koja je najprivlačnija i zubacu.

Boja je važna i zbog svjetlosnih uvjeta u kojima se lovi. Tako su svijetle i jače boje učinkovitije u noćnom i lovu u mutnom moru, dok je za lov u bistrom te mirnom moru najbolje koristiti diskretnije boje. Dvobojna crveno ili ružičasto - bijela kombinacija zbog kontrasta, osobito po valovima i u kurentu, najbolje se uočava na velikim udaljenostima. To je osobito izraženo u bistrom moru i ljeti.

pluta2407 3

Svjetlucava pluta je najbolje postavljati na nešto duže priveze, primule kako bi mamac držali poviše dna i bili vidljivi noću. Kao i sva pluta, probijanjem udice kroz sredinu postavljaju se na udicu ili strunu poviše nje. Kako i gdje će se postaviti ovisi o tehnici ribolova u kojoj se radi te o vrsti mamca s kojim se koristi, a koristiti se može baš u svim načinima ribolova i sa svim mamcima.

S posebno velikim uspjehom svijetleća pluta se koriste u lovu s obale na dnu arbuna, cipola, fratra, ovrate, kokota, smuduta, sarka, kako klasičnim ometcem, tako i „beach ledgering“ te „surfcasting“ tehnikama danju i noću. Osim toga, učinkoviti su i u lovu navedenih riba iz plovila bulentinom, ali i mola i njegovih srodnika te svih plosnatih riba na dnu. Pokazali su se i dobitnim rješenjem u lovu bulentinom na pola dna vrnuta, lokarde te širuna.

Svijetleća pluta se koristi s kozicom, komadom olignja ili sipe… Pri nadijevanju crva i ostalih mamaca koji se slabije drže na pribor, postavlja se tako da služi i kao držač mamca.

Primjenu je svijetleći plovak našao i u „vertical jiggingu“, osobito sporim skosavanjem škrpine, arbuna… Na varalici tipa „tenya“ svijetleći plovak se posebno dobrim pokazao postavljen poviše „assist“ udice koja je zabodena u kozicu vezanu na glavnu udicu varalice. Na isti način koristi se i kad je na varalici lignjica ili sipica.

Za „punjenje“ pluta svjetlom preporučljivo je koristiti svjetiljku s „LED“ diodama jer je napajanje brže i intenzivnije. Osim toga, „LED“ žarulje imaju dulji vijek trajanja od obične svjetiljke. No, njena je glavna prednost da je puno diskretnija u osvjetljavanju s obale pa manje plaši ribe.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 03 Srpanj 2020 07:37

„Teaser rig“, dvostruka provokacija

Tijekom srpnja smudut je najmanje raspoložen za ishranu pa se i najslabije lovi udicom. Da bi ga ipak i tada prevarili udičari koriste razne trikove. Najčešće umjesto „mirnim“, love varalicama jačih i učestalijih kretnji ili se koriste priborom na kome su, umjesto jedne, dvije varalice različitih akcija, razdvojene na jedan završnjak što je najučinkovitija kombinacija u svim načinima ribolova povlačenjem, ne samo smuduta nego svih grabljivica.

Ovu kombinaciju, u svijetu poznatu kao „Teaser rig“, čini manja varalica ispred velike koja je na kraju završnjaka, sistema. To pri povlačenju stvara prizor grabljivice u lovu, što sve grabljivice u blizini potiče da se uključe u njega. Posebice smuduta koji ne dozvoljava nijednoj drugoj ribi da lovi u njegovoj lovnoj zoni, zbog čega on napada progonitelja, ali ne zanemaruje ni progonjenog.

Veličina varalica, ali i cijeloga sistema ovisi o vrsti lovine, ali i drugih okolnosti - lovi li se pendulom ili varaličarenjem s mjesta, štapom ili preko prste... U pravilu, za lov pendulom razmak između varalica je metar do metar i pol. Za lov „spinning“ tehnikom bolje je pak kad su varalice razmaknute 30 do 60 cm.

Završnjak, sistem se za osnovnu strunu spaja preko male i jake vrtilice s kopčom. I ostali spojevi mogu se izvesti pomoću vrtilice, ali samo na sistemima za lov najkrupnijih grabljivica. Za lov onih malih i srednjih sistem se pak spaja čvorovima. Mala vrtilica može se postaviti direktno na predvez, najlakše uz pomoću „Palamar“ čvora. Međutim, taj čvor dosta sputava pokrete varalice, za razliku od „Loop„ (omča) čvora, koji uz to omogućava i brzu zamjenu varalice. Najveću slobodu pokreta mala varalica ima ako je na predvez spojena 20 do 50 cm dugim privezom pomoću „Uni“ čvora čije su dvije izvedbe prikazane crtežom.

Velika varalica može biti bilo koje vrste, ovisno o ribi koja se želi loviti, dubini i načinu lova... Manja mora biti druge vrste, odnosno mora imati drugačije pokrete od velike. Otežanje negativno utječe na njenu akciju, pa zato ona treba biti posve lagana, najbolje tipa „shad“ (na slici), „twister“ ili bilo koja druga od mekane plastike, ali i „potezanka“ ( „strimer“) - varalica pod perja, niti i traka. Dobar izbor su i „sabiki“ varalice, koje su jeftine i učinkovite.

No, i ta mala varalica treba imati veliku udicu, jer je ona često cilj napada, a ne velika varalica. Što se tiče dekora, mala može biti ista kao i velika, ali iskusni ribolovci radije koriste onu kontrastnih boja.

„Teaser rig“ može se potezati na jedan od standardnih načina. U lovu s mjesta najbolje je skosavanjem, jer je skokovito povlačenje dovoljno da i mala varalica privuče pozornost grabljivica. Međutim, pravi meštri varaličarenja s obale jiggaju malo drugačije. Jedinu razliku u odnosu na standard, prave posve laganim kratkim pokretima vrhom štapa između dva skosa. Ti pokreti moraju biti toliko nježni da ne pokrenu veliku varalicu, a malu prisile da diskretno zaigra.

Jedini nedostatak ovog sistema je u tome što dvije varalice lakše zapinju od jedne. Zato ga ne treba koristiti na terenima gdje ima mnogo podvodnih prepreka, te u lovu na nepoznatim terenima.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 26 Lipanj 2020 22:22

Na vrnute s obale

Počela je sezona dobrog lova vrnuta, jedne od najbrojnije jadranske plave ribe. Manji do srednje veliki primjerci, a katkad i oni veći, sve češće se približavaju obali, gdje će ostaju ili navraćati do početka jeseni. Okupljat će se oko isturenih pozicija duž kamenitih obala, oko rtova, lukobrana, a ponekad će zaći i u luke i marine pa će u tom dugom periodu biti dostupne i ribolovcima koji love s obale.

Najčešće se i takvim okolnostima prakticira lov plovkom, posebno talijanskim tzv. bolonjeze teleskopom ili engleskim „match“ štapovima, najbolje trodijelnim. U takvom ribolovu, ne samo vrnuta nego i ostale plave ribe te uopće grabljivica s obale, nerijetko je za uspjeh ribolova presudna dalji odbačaja mamca. Zato treba koristiti dosta dugačke štapove. Bolonjez bi treba biti dugačak barem pet, još boje šest metara, a meč štap između 3,9 do 4,5 metara. Prednost treba dati nešto robusnijim modelima, jer iako relativno male ribe (rijetko prijeđu kilogram), vrnuti su veliki borci. Osim toga, umjesto njih, na mamac se može baciti i koja krupnija riba poput polande, luca ili trupa, s kojima nema šale.

Bez obzira koji se štap koristio, na njega treba postaviti rolu srednje ili tek malo manje veličine, primjerice veličine 30, najviše 40. Obvezno mora biti brza, odnosno s velikim prijenosnim odnosom. Kočnica joj mora biti vrlo precizna i pouzdana, baš kao i sistem za slaganje strune.

Na kalem role je dovoljno namotati strunu debljine 0,20 ili 0,25 mm na koga preko vrtilice treba postaviti završnjak od najlona ili, još bolje fluorougljika (FC) debljine 0,16 do 0,18 mm.

Plovak, koji se postavlja na osnovnu strunu, može biti fiksan ili klizeći. Ovaj drugi je bolje ili jedino rješenje u lovu bolonjezom kad je riba na većoj dubini te kad meč štapom treba daleko odbaciti, u kom slučaju je najbolje koristiti „wagler“ plovak s ugrađenim, vlastitim opterećenjem. Za lov u mirnoj vodi luka i marina preporučuju se plovci vitke forme. Međutim, za ribolov s prirodne obale, po valovitom moru, treba koristiti „korpulentnije“, loptaste plovke.

Završnjak je neophodno opteretiti, ali što manje. Najbolje pomoći niza olovnica postavljenih u skupinu na predvez dužine pola do jedan metar. To mogu biti „split“ - rascijepane loptaste ili klizne olovnice oblika suze. Kad se postavlja suza između nje i vrtilice na kraju predveza dobro je postaviti komadić bužira, kao zaštita čvora na vrtilici na koji se dovezuje privez, dužine koliko i predvez.

Na kraju priveza treba biti jaka i elastična udica širine luka 7 do 10 mm, ovisno o veličini riba u lovnoj zoni. Posve prikladne su najčešće rabljene udice, one oblika „Crystal“ i „Aberdeen“.

Najučinkovitiji mamac je prirodna hrana vrnuta i njegovih srodnika je cijela svježa srđela, inćun, gavun i druge ribice od plova. Cijele je najbolje nadijevati probadanjem kroz oči, a koristiti se mogu i fileti krupnijih ribica. Osim toga, koristiti se mogu i fileti (kožica s nešto mesa) izrezanih i s većih plavih riba, primjerice širuna, iglice ili plavice, čak i samog vrnuta. Ipak, žive ribice su, najučinkovitije.

Tijekom ribolovac mamac ne treba biti statičan, pa valja lagano namotavati strunu, na isti način kao kod lova iglice. Čim plovak nestane pod vodom, moramo brzo i odlučno kontrirati. Loviti borbenog vrnuta lakim priborom pravo je sportsko zadovoljstvo.

Glavni problem u ovoj vrsti ribolova je uočiti plov, privući ga i održati što duže na daljini na kojoj možemo loviti. Dakle, obvezna je primama, čiji nezaobilazan sastojak treba biti samljevena srđela i po mogućnosti salamura od inćuna. Prilikom primamljivanja posebno treba voditi računa o pravcu morske struje kako ga ona ne bi odnijela iz zone ribolova, a s njim i vrnuti.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 19 Lipanj 2020 19:13

„Bigattini”, mali crvi za veliki ribolov

Donedavno skoro nepoznat, „bigattino“ je sve popularniji mamac među našim morskim ribolovcima. Nekad su ga koristili samo turisti. Morali su ga donositi sa sobom, a ove je godine taj crv jedan je od dva najčešće prodavana mamca u duž obalnim prodavaonicama ribolovne opreme! Razlog tome je sve veća popularnost „feeder“, „ledgering“ i sličnih tehnika udičarenja vrlo laganim, ali jakim „bolognese“, „feeder“ i „match“ štapovima, u kojima je „biggatino“ najučinkovitiji mamac, ali i primama.

„Bigattino“ je talijanski, u cijelom svijetu prihvaćeni, naziv za mesnog crva, zapravo larvu velike muhe. Naraste do 10, najviše 15 mm dužine, ima žitko tijelo ovijeno tankom opnom. Boja mu je bijela do svijetlo smeđe - žuta. Nekada se on na moru koristio skoro isključivo za lov riba koje se hrane bliže površini mora: bukve, cipoli, girovki, iglice, plavice, ukjate, vrnuta, širuna… No, pokazalo se da ga uzimaju praktično sve ribe, čak i one kojima je mali zalogaj, pa odabir lovina najviše ovisi o području i tehnici lova. Sada se mesnim crvom vrlo uspješno love i pridnene, ribe koje obitavaju na dnu ili neposredno poviše njega: knez, lumbrak, batoglavac, ovčica, trlje, pauci, jegulja, arbun, škrpine, škrpuni, fratar, sarak, pic… Na njega će se pohlepno baciti smudut te ovrata.

Najbolji rezultati u lovu mesnim crvom postižu se na lagano valovitom moru i poslije neverina u zoni razbijanja valova i ispiranja obale. Tek nešto manje je uspješan u noćnom lovu na mirnom moru, osobito tijekom toplijeg dijela godine „drifting“, tehnikom puštanja mamca u struju mora. Najmanje, ali još uvijek zadovoljavajuće je učinkovit u najhladnije dijelu godine jer ga hladno more šokira pa smanjuje aktivnost, mrdanje na udici, što ga čini manje atraktivnim.

Kako bi što duže ostao živ i svojim mrdanjem mamio ribe „bigattina“ treba vrlo pažljivo mamčiti. Nadijevati ga treba na što manju udicu kojom se može uloviti željena riba. Osim toga, udica mora bit što tanja, najbolje oblika „Crystal“, a za lov ovrate širokog luka i vrha povijenog k vezištu. Nakon mamčenja vrh udice mora biti gol, izvan crva.

Najčešće se nadijeva samo jedan crv je je to najprirodniji način prezentacije jer i oni plasirani kao primama tonu pojedinačno. To je idealna provokacija za sumnjičave ribe poput smuduta, za čiji je lov crvom neophodna mala udica, veličine 16 do 18 po „Mustad“ skali. U pravilu, na udicu veličine 20 se uvijek postavlja samo jedan crv, na onu veličine 18 može i dva, na broj 16 čak i tri, ovisno o njihovoj veličini. Na najveće udice koje se koriste za lov mesnim crvom, onima veličine, kakve se koriste za lov sarka i ovrate, mogu se postaviti i tri do četiri crva.

Primamljivost „bigattina“ može se povećati njihovim bojenjem. U bistrom moru djelotvorniji su oni jarkih boja - crvene, narančaste, žute i zelene. Bojiti ih se može za to namijenjenom specijalnom bojom, koju je teško kod nas nabaviti, ali i tvarima koje su nam pri ruci i ne koštaju mnogo. Primjerice, žele li se crveni, crviće treba staviti u kutiju s mljevenom slatkom paprikom. Ako se, pak, žele smeđi, crvene treba premjesti u kutiju s mljevenom kavom. Te, ali i druge boje mogu se postići držanjem crva u odgovarajućem prahu za izradu pudinga.

Osim za mamčenje, „bigattini“ se izuzetno uspješno koriste i za primamljivanje, samostalno ili, češće, kao dio smjese u kojoj su još mekinje, pšenično ili kukuruzno brašno, krušne mrvice, riblje brašno…

Za razliku od svih ostalih mamaca, „bigattine“ ribolovci lako mogu i osobno proizvoditi, ali je to vrlo neugodan i nehigijenski posao. Najlakše tako da se šaka, dvije ribljeg brašna rasporedi u kakav plitki sud, poškropiti s pola čaše vode i sve ostaviti na suncu. Prvi crvići će se pojaviti već nakon 24 sata. Od ostataka materijala u kome su stvoreni i neugodnog mirisa najlakše ih je osloboditi tako da se stave u posudu s kukuruznim brašnom. Nemirni crvići se u njemu očiste sami za nekoliko sati. Zatim ih treba izdvojiti prosijavanjem i smjestiti u kutiju s drvenom piljevinom.

Puno teže nego proizvoditi je održavanje crva na životu i sprečavanje njihove preobrazbe u sljedeću razvojnu fazu, da se ne bi brzo učahurili ili čak pretvorili u muhe, treba ih držati na niskoj temperaturi. Idealno je na jedan, najviše do pet stupnjeva. Na tim temperaturama će poživjeti nekoliko dana.

Da bi duže poživjeli treba ih držite u plastičnom saketiću iz kojeg se izvuće sav zrak pa saketić zaveže čvorom i smjesti u hladnjak. Na niskoj temperaturi i bez dovoljno zraka „bigattini“ će živjeti dugo, do šest pa i osam dana, no pod uvjetom da se najkasnije svaka dva dana saketić otvori i crvima dozvoli da se dobro prozrače i nadišu, a onda ponovo zatvore. Tako čuvane crviće barem sat vremena prije ribolova treba izvaditi iz plastične i staviti u platnenu vreću da se oporave.

Za čuvanje duže od tjedan dana u frižideru crve treba staviti u kutiju u koju se stave krušne mrvice ili kukuruzno brašno te sitna tjestenina, tipa zvjezdice za juhu. Tu kutiju potom treba staviti u nešto veću kutiju koja, kao i manja, mora imati sitne rupice za cirkulaciju zraka.

„Bigattini” se mogu i zamrznuti te tako čuvati neograničeno dugo. Međutim, nakon odmrzavanja oni neće tonuti nego plutati.

Objavljeno u Aktualno
Petak, 05 Lipanj 2020 15:11

Škarmi, sve češći i krupniji ulovi

Do prije koju godinu nešto rijeđa, škaram ne samo što je sve češća, nego i sve krupnija lovina, osobito u južnom dijelu Jadrana. Najbolje se love u toplijem dijelu godine pa je sada pravo vrijeme za početak potrage za njim.

Sve četiri vrste ove ribe u Jadranu ponašaju se isto - uvijek su u pokretu i gladne, nevjerojatno agresivno i napadaju sve što im se čini jestivo. Zato se lako love, osobito manji primjerci, najlakše povlačenjem mamca, kako s obale ili mirujućeg plovila, tako i iz plovila u pokretu, pendulom.

Za razliku od sitnijih, krupniji rijetko zalaze u luke i lučice. Zato ih je najbolje tražiti iz plovila, na manje pristupačnim mjestima, ponajprije tamo gdje je more duboko uz samu obalu. Na takvim pozicijama, gdje se okupljaju i feluni te druge veće grabljivice, loviti se može umjetnim i živim mamcem. Varaličariti se može spinanjem s plovila, ali i penduližanjem. Kao živi mamac najčešće se koristi iglica koja se u more pušta slobodnom strunom, ali i plovkom te bulentinom.

skarmi0506 1

Kada se žele loviti krupniji škarmi neophodno je voditi računa o vremenskim i uvjetima mora te vrsti mamca, ali još više o njegovoj veličini, obliku i „radu“. Koriste li se varalice, prednost treba dati teturavcima izdužene forme i dužine 70 do 110, čak i 130 mm. Osim toga, poželjno je da imaju i zvučnu ampulu. Modeli od mekanog drveta su najmanje prikladni, a još manje oni od mekane plastike, jer ih škarmi lako oštete jakim zubima. Zbog toga mnogi najradije koriste metalne varalice.

Pendulavanjem se manji primjerci najčešće love u gornjem sloju mora, a krupniji nešto dublje. Osim dubokoronećih teturavaca i masivnih metalnih varalica, za dovoljno dubok uron sve druge varalice treba postaviti na dodatno opterećen pribor. Za ciljani lov škarma važno je da mamac ne bude bliže dnu nego površini. Naime, mamac bliže dnu prije nego škaram napast će orhan ili zubatac, dok će onaj vođen „na pola dna“ prije napasti lica, jasno, ako tih riba ima u zoni lova. Osim varalica, potezati se mogu žive ribice, najbolje iglice i cipoli. Njih je nužno vrlo sporo „šetati“, kako bi što duže živjeli. Varalice se, pak, mogu potezati i brže od 5 čvorova.

Pribor je najbolje kompletirati od najlona promjera 0,25 do 0,35 mm. Zbog velike borbenosti i snage škarma, osnovna struna treba biti vrlo dugačka. Najbolje je na kalem role namotati svih 200 m najlona. Štap za pendulu treba biti dugačak 240 do 270 cm, najbolje akcije A ili, eventualno, B, te težine bacanja od barem 40, ali nikako preko 150 grama.

Za ribolov s obale prirodnim mamcem preporučljivo je koristiti štap dužine barem 300, a još bolje 330 do 360, dok je za lov iz plovila i „spinning“ tehnikom dovoljan onaj dugačak 240 do 270, eventualno 300 cm. U spinanju prednost treba dati najlakšem priboru. To znači koristiti je najbolje štap težine bacanja do 20 grama, vršne (A) akcije, na kome je mala, lagana rola veličine 30, odnosno kapaciteta 100 m strune promjera 0,30 mm. Rola mora obvezno imati plitki i konusni, tzv. long cast kalem za daleke odbačaje. Zahvaljujući takvom priboru i tankoj struni (0,20- 0,25 mm), moguće je dovoljno daleko odbaciti i male lagane varalice, čak i bez ikakvog dodatnog otežanja. Uostalom, daleki odbačaji nisu ni neophodni.

Spinanjem s obale najčešće se love škarmi dugački 30 do 40 cm, odnosno teški 100 do 200 grama pa je jasno da se loviti treba malim varalicama iako će izgladnjele barakudice često napasti i mamac veći od sebe. Neusporedivo najboljim su se pokazali tzv. pins teturavci dužine 3 do 5, najviše 7 cm. Barem podjednako su učinkovite varalice od mekane plastike, ali one brzo bivaju uništene. One mogu biti tipa „twister“ i „shad“ dužine 3 do 5 cm, „wobler“, teturavci dugi do 7 cm te oblika jeguljice dužine i 9 cm. Boja varalice najčešće nije važna, osobito ako se lovi u mutnom moru.

skarmi0506 3

Sistem za lov spinanjem je krajnje jednostavan. Mnogi ribolovci ipak između osnovne strune i varalice postavljaju i do metar dugi privez, s tim da spoj osnove i priveza izvode vrtilicom, a priveza i varalice kopčom.

Škarmi obično jedno vrijeme prate varalicu. Kad se lovi spinanjem najčešće je napadaju u zadnji tren, ispod „nogu ribolovca“. Povlačiti treba srednjom brzinom, ali s povremenim trzanjem vrhom štapa i mijenjanjem pravca. O tim dodatnim provokacijama treba, međutim, više voditi računa u lovu krupnijih primjeraka.

Uspješnost lova škarma ovisi o stanju mora, osobito kad su u pitanju krupniji primjerci te u lovu spinanjem s obale. Najbolji se ulovi postižu u vrijeme plime, a dobri čak i kad oseka nije velika. Posebno dobri rezultati se postižu po mirnom i zamućenom moru, a najbolji termini za lov su jutarnji i poslijepodnevni sati. Loviti se može i noću, jasno po mjesečini. Tijekom dana se obično ulovi više primjeraka, ovisno o veličini plova i uvjetima mora.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 29 Svi 2020 11:22

„A volo“ tehnikom s obale

Od sredine svibnja do polovine srpnja većina jadranskih riba se najbliže primakne kopnu. Prilika je to za uspješan lov s obale najjednostavijim priborom, „a volo“ ometcem bez dodatnog utega.

„A volo“ tehnikom s obale se mogu ciljano loviti i najcjenjenije ribe poput ovrate i brancina, čak i zubaca, golim štrcaljcem, rakom kosmečom, velikim komadom velikog crva, cijelom srđelom, muzgavcem i olignjem te krakom hobotnice. No, njih treba dugo čekati, a veoma često umjesto njih plijen su grujevi i murine.

Znatno češći, nerijetko i vrlo kvalitetni ulovi se postižu u „svaštarskom“ ribolovu. Za takav ribolov pribor je najbolje kompletirati s jednom udicom. Završnjak, zapravo samo privez je vrlo dugačak i malog promjera (2 m i 0,18 - 0,22 mm), a sve zato da bi se mamcu omogućilo što prirodnije tonjenje i ponašanje na dnu u struji mora. Najbolje ga je izraditi od nevidljive „FC“, fluorougljične strune. S osnovnom strunom najbolje ga je spojiti vrtilicom. Osnovna najlonska struna treba biti tek neznatno deblja od završnjaka, po mogućnosti ona specijalna za tzv. engleske, „waggler“ i „feeder“ tehnike ribolova, koja tone bez „trbuha“ i na kalemu role stoji dobro zategnuta što sve skupa povećava osjetljivosti pribora.

Iako se za priobalni ribolov u pravilu koriste udice oblika „Aberdeen“ i „Crystal“, za ribolov ovom tehnikom najbolje je koristiti udice oblika „Chinu“. One imaju širok luk i srednje dugi vrat te vrh povijen unutra, ali nešto manje nego vrlo slične udice oblika „Beak“. Ovisno o očekivanoj veličini plijena, širina udice treba biti 7 do 12, najviše 15 mm. Prednost treba dati modelima s vezištem u obliku prstena.

ovrataavolo2905

Osim najjednostavnijeg, dobro rješenje je završnjak s dvije udice, kakav se koristi u lovu komarče rakom kosmečom. Jedna, u pravilu veća udica, je na kraju završnjaka, a druga na 10 - tak centimetara dugom privezu vezanom 10 do 15 cm poviše prve udice. Takav završnjak omogućava lov s dva mamca, koji su teži od jednog pa se lakše mogu dalje odbaciti. Najbolje je kombinirati jedan veliki, tvrd i težak mamac na velikoj s mekanim i manjim mamcem na manjoj udici.

Kao i iz plovila, ribolov „u propadanju“ je vrlo fina tehnika koju je najbolje obavljati stalnim držanjem pribora u rukama zbog čega štap i rola obvezno moraju biti lagani. Najbolje je koristiti progresivni mekani fleksibilni štap, ali s brzim vršnjakom. To može biti lagani „surf casting“ štap dužine oko četiri metra, a poslužiti može i štap vrlo spore i progresivne akcije. No, najbolji rješenje je „bolognese“ štap duži od pet metara. Zbog dužine on omogućava daleko odbacivanje i dobro usmjeravanje mamca u kurentu, a zbog savijanja cijelom dužinom najbolje djeluje pod malim opterećenjem, ali i ublažava nalet i veće ribe.

Bez obzira na vrstu štapa, na njega je dovoljno montirati rolu niže srednje veličine, bilo kojeg prijenosnog odnosa jer se lovi na kratkim udaljenostima.

Da bi se što lakše i dalje odbacili treba birati mamce velike specifične težine. Najbolje rješenje su rakovi kosmelj, šuša i vodar te goli štrcaljac, mali cijeli ili u komadima, jer je vrlo mesnat i pun sokova, što ga čini iznimnom teškim. Spomenuti rakovi i goli štrcaljac se uspješno odupiru napadima neželjenim malim ribama i neoštećeni dočekuju dolazak velikih. Dobro rješenje su i tvrđi, od glave, dijelovi velikog crva.

Kad se, pak, lovi s dvije udice, dobro je na drugu, manju, postaviti neki mekši, ali primamljiv mamac koji se pomjera u kurentu i time dodatno provocira ribe. Najbolje rješenje su pjeskulj, muljaš, ali i uvozni crvići poput korejskog ili američkog, a odlično rješenje je i kišna glista!

No, ponekad mamac ne treba biti težak jer ga ni ne treba odbaciti. Naime, mnoge ribe, među njima i najcjenjenije ljuskavke često se hrane vrlo blizu obale, osobito noću. Nerijetko i ovrata te sarak jedu na zidu rive i obalnom kamenju.

Osobito važan čimbenik uspjeha u „a volo“ ribolovu s obale je odabir mjesta lova, ali i pravilno tumačenje stanja mora te prilagođavanje njemu. Najbolje poste su uglavnom kamenito dno ulaza, odnosno izlaza iz luka i pristaništa, stjenoviti nasipi, ušća, stjenovite uvale... Loviti treba u struji koja izlazi iz luke ili uvale kako bi se spriječilo da se struna ili udica vrati prema obali i zapnu među stjene. Vjetar koji puše u leđa je dobrodošao, ne samo pri odbacivanju mamca. Naime, dugotrajni vjetar će uzrokovati u plitkom i površinskom moru kurenat dovoljan da mamac odnese od obale. Lokalni kurenat u kanalu i na ulazu u luku može uzrokovati i plima ili oseka, čak i slaba kakva je na jugu Jadrana.

Zato je dobro znati vrijeme promjene nivoa mora kako bi se u to vrijeme na pravom mjestu, primjerice na izlazu kanala prema otvorenom moru, mamac prepustio kurentu da pluta prema ribama koje dolaze obali na ishranu. Pritom s role otpuštenu strunu strunu valja držati između palca i kažiprsta kako bi se priboru pružao najmanji mogući otpor, ali i kako bi se mamac doveo do željenog mjesta te što prije osjetio trenutak kada riba uzme mamac i krene odlaziti s njim. I kontra se može dati prstima, a onda treba zatvoriti preklopnik role i boriti se s ribom, ako može bez popuštanja kako bi se spriječio ulazak ribe u kakvi procijep ili rupu te vrlo moguće zapinjanje i kidanje strune.

Objavljeno u esPRESSo

Sezona dobrog priobalnog lova oliganja je prošla, sve lošije se lovi i sipa, ali se zato sve bolje lovi hobotnica, koja će uz obalu najdostupniji glavonožac biti sve do jeseni.

Hobotnica napada sve što joj je dohvatljivo i iole se mrda pa se može lovit bilo čime, ali je najekonomičnije koristiti lignjariće, kojima se se donedavno lovili olignji i sipe. Dovoljno je varalicu zavezati na kraj strune zajedno s dodatnom olovnicom. Lignjarić treba biti što veći, barem broj 3.0. Najbolji su plivajući i sporo tonući. Njihova težina se u pravilu kreće između 25 i 30 grama, pa da bi se s njima kompletirani pribor držao dna, ali i lako podizao s njega, ovisno o njihovoj plovnosti, lignjariće je najčešće dovoljno dodatno opteretit olovnicom teškom 10 do 30 grama.

lignjaric

Struna na koju se postavlja lignjarić i olovnica, ako je najlonska, kao što je to uglavnom kod nas, treba imati promjer od oko pola milimetra, ne samo zbog snage i moguće velike težine lovine, nego i zbog oštećenja strune struganjem o dno tijekom lova. Umjesto strune puno je bolje koristiti konop za krpanje mreža i to onaj plutajući. On ne samo što neće strugati po dnu nego ni zapinjati za manje prepreke na njemu. Najboljim se pokazao onaj promjera dva milimetra.

Lov je vrlo je jednostavan. S obale se pribor odbacuje 35 do 40 metara, odnosno na dubinu od 10 do 25 m. Potom se polako povlači, brzinom od jednog zamaha ruke svakih dvije sekunde. Istim se putem varalica provuče dva, tri puta, pa još toliko i manje ili više lijevo i desno. Onda se treba pomjeriti u stranu za 20 - tak metara i postupak ponavljati sve dok se ne pretraži cijelo lovno područje. Kada se osjeti snažno otežanje pribora, ti je znak da se hobotnica bacila na njega. Ne treba žuriti s izvlačenjem, ali ni popuštati. No, treba biti oprezan kad se plijen dovuče u manje od pola metra mora.

Naime, ako pusti plijen, hobotnica to čini u plićaku. Zato je treba čim prije prihvatiti rukom, brankarelom ili ostima. Ako prije toga spadne, kao i sipu, treba je ponovo potražiti u užoj zoni bijega jer hobotnica ima iznimno kratko pamćenje pa će se i po pet puta u kratkom periodu ponovo baciti na varalicu s koje je spala!

Istim se alatom hobotnice mogu loviti i iz plovila, najbolje s boka plovila dok ono lagano plovi usporedno s obalom. Plovidbu treba započeti na oko dva metra dubine i u svakom naredni prolazu je povećavati za metar ili dva. U takvom lovu dobro je iskoristiti zakonsku mogućnost istovremene upotrebe najviše dva pribora.

Osim potezanjem, iz plovila se, također sporo pokretnog, može loviti i okomitim spuštanjem i dizanje pribora. Za takav se lov može koristiti opisani pribor s lignjarićem, ali i poseban alat. Radi se o loptastoj ili stožastoj olovnici s brojnim udicama po obodu. Taj je alat, zbog provlačenja pozornosti hobotnice, bijele i sedefaste boje. Zbog istog razloga, često je „ukrašen“ rakom ili čime drugim, obojenim u bijeloj kontrastnu boju, najčešće crvenu. Također, zbog bolje uočljivosti, poviše alata za lov mnogi na strunu postavljaju trake bijele krpe, aluminijske folije…

„Sanjkanje“ i „skosavanje“ hobotnice jedna je od rijetkih djelatnosti sportskih i rekreativnih ribolovaca koje je bolje obavljati bez štapa i role. Dovoljno je pedesetak metara strune namotane na veliko motovilo, najbolje valjkasto i od tvrde plastike. Osim što se tako kompletiranim priborom bolje kontrira i izvlači, bolje se i reagira na izgled dna.

A dno na kojem treba tražiti hobotnice mora imati rupe u kojima će se one skrivati. Ono je najčešće obraslo, kamenito ili šljunkovito, ali nerijetko i pjeskovito. Zapravo, mlađi primjerci zalaze u rupe na koje naiđu, dok starije pomnije biraju nastambe. Čak ih i grade kopajući jame u pijesku. Takva njihova skloništa mogu se prepoznati po uređenom okolišu. Naime, pred ulazom polukružno slažu predmete iz okoliša. Najbliže otvoru poredaju bijelo kamenje, a nešto dalje prazne školjke. Ako tko taj red poremeti, „pedantna“ hobotnica će preko noći opet uredi. To je od velike pomoći onima koji je love ostima. No, takvih je među rekreativcima malo, jer je taj način lova vrlo zahtjevan.

Najbrojnija staništa hobotnice su između pet i deset, a iako zalazi i u velike dubine, ne treba je tražiti na preko 20 metara dubine. Također, ne treba je tražiti ni u zaslađenoj vodi, kao ni uz strme obale. Mjestu uspješnog lova treba ponovo obići najranije za tjedan ili dva, kad se u ispražnjenu rupu useli novi stanovnik.

Iako u potragu za hranom ide noću, hobotnica se može loviti i danju. Ako je mjesečina, danju su ulovi slabiji. Najbolje ulove, ne samo poslije mraka, ostvaruju se ujutro, najdalje do 10 ili 11 sati. Nakon te ure ona je sita i vraća iz lova na odmor. No, bez obzira na doba dana, najuspješnije se lovi po mirnom moru, jer ako je ono u pokretu, hobotnica ne izlazi rado iz svog skrovišta. Još manje je raspoložena za šetnju kad se voda zamuti.

Ulovljenu hobotnicu treba pažljivo prihvatiti i izmjeriti jer joj je minimalna lovna težina jedan kilogram, kakva je obično dugačka 70 do 75 cm. Nakon toga je treba što prije usmrtiti ubodom noža ili šila između očiju. Manje zbog opasnog joj „kljuna“ nalik papiginom, kojim može neugodno ubosti, a više zbog mogućnosti dugog preživljavanja izvan vode i izvanredne sposobnosti pronalaženja najkraćeg puta do mora.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 15 Svi 2020 11:56

Kako uloviti veliku škrpinu...

Škrpina, iako brojna, a i jedna od najukusnijih, ipak nije čest, osobito ne ciljani plijen naših sportsko - rekreativnih ribolovaca koji love udicom. Dva su osnovna razloga tome, vrlo je teško točno otkriti mikro lokaciju gdje se škrpina zadržava kao i isprovocirati je da napadne mamac koji joj nije „ispred nosa“. U rješavanju oba problema neophodan je bulentin posebno konstruiran za lov škrpine.

Prvi problem se najlakše rješava pretraživanjem kamenitih brakova uz pomoć kvalitetne brodske elektronike i specijalnog bulentina, najbolje dva, kojima se uz vrlo laganu plovidbu sistematski „češlja“ terena. Pribor treba spustiti tako da olovnica dotakne dno i onda povremeno i lagano malo podiže i spušta na dno. Čim se osjeti prvi napad na mamac, mjesto treba označiti na „GPS“-u, jer je vrlo vjerojatno da na njemu ima još riba. Nakon toga može se nastaviti pretraživati i loviti ili sidriti te loviti.

Iako škrpina nije žestoki borac, zbog mogućnosti ulova gruja, murine, krunaša, zubaca, kijerne i ostalih krupnih i jakih riba, oprema za lov mora biti snažna. Kompletirati se može na razne načine, ali uvijek s osnovom strunom od „PE“ višenitke jer je ona tanja od najlona iste jačine pa zato i manje osjetljiva na djelovanje kurenta te brže tone, a zbog nerastezljivosti bolje osjeća dodire dna i riba. Najprikladnija je struna broj PE 1,5 do PE 2,0, odnosno debljine od 0,20 do 0,23 mm.

Nekada se bulentin za škrpinu radio tako da se na kraj osnovne strune postavljala trostruka vrtilica. Na jednu njegovu alkicu vezivao se privez, primula od najlona dužine 10 do 15 cm i debljine barem 0,25 do 0,30 mm. Na drugi prsten vrtilice se postavljao tri do četiri puta duži, ali nešto tanji privez koji nosi olovnicu, najbolje duguljastu, težine ovisne o dubini na kojoj se lovi.

Puno bolji ulovi postižu se završnjakom čija udica s mamcem visi 10 do 15 cm ispod olovnice, a najbolje rezultate omogućava sistem na kome je i „octopus“, varalica oblika glavonošca.

Najjednostavnije je umjesto olovnice postaviti „inchiku“ varalicu odgovarajuće težine na kojoj je „assist“ montaža s „octopusom“.

hoba15052020Druga mogućnost je umjesto olovnice koristiti „pilker“, tešku varalicu s trokrakom udicom na kraju, na koju je navučena „octopus“ varalica.

hoba215052020Sigurno najbolje rješenje s „octopus“ varalicom je njeno postavljanje ispod olovnice „assist“ sitemom. Za takvu kombinaciju olovnica mora biti duguljasta, s dva prstena, još bolje vrtilice na krajevima. Za jednu vrtilicu se vezuje kraj predveza, a za drugi „assist“, ali ne dvije kao kod „inchiku“ varalice, nego jedna udica, zbog smanjivanja zapinjanja za dno. Na pletenicu udice postavlja se „octopus“ dužine 5 do 8 centimetara, gumenim stoperom fiksiran tako da njegovi krakovi skrivaju udicu.

Osim što svojim plesom neodoljivo privlači pozornost i riba koje su site pa zato nezainteresirane za mamac na gornjoj udici, „octopus“ je puno otporniji na napade kanjca i ostalih sitnih riba. Zato se priborom na kome je i ta varalica love znatno krupnije ribe nego bez njega pa je zbog sigurnosti priveze bolje izraditi od nešto jačeg materijala, najlon ili „FC“ strune debljine do 0,50 mm.

Škrpina ima velika usta pa je treba loviti udicom širine luka 12 do 22 mm, čak i malo više, ovisno o očekivanoj veličini plijena. Udica mora biti jaka i elastična, bilo kojeg oblika, ali zato što škarpina najčešće guta „do repa“, bolje je rabiti široke i kratke udice kako riba ne bi prerano osjetila opasnost i izbacila mamac iz usta. Ponekad se udica zakači za dosta tvrda usta ili ždrijelo, pa je dobro da vrh, osim što mora biti izuzetno oštar, bude zakrivljen u stranu da lakše zapne. Najveći dio tih uvjeta zadovoljavaju udice oblika „Crystal“, „Limerick“, „Specijal“ i, osobito, „Cirlce“, koja je nezamjenjiva kao „assist“ udica.

Sporim i kratkim skosavanjem može se loviti „preko prsta“, ali je neusporedivo lakše i unčinkovitije štapom i rolom. Važno je da štap bude akcije „A“ ili „B“, i težina bacanja do 50, najviše 100 grama. Odlično rješenje je komplet za srednje teški „vertical jigging“, obvezno s vrlo osjetljivim vršnjakom i jakim donjim dijelom. Zato što se stalno drži u rukama, važno je da pribor bude što lakši.

Iako se udicom lovi tijekom cijele godine, škrpina je najčešći plijen od početka lipnja do kraja listopada. Najbolje se lovi rano ujutro ili u sumrak. Na udici najbolje „radi“ po tihom ili laganom vjetru, a dobro se lovi noću po mirnom moru. Od mamaca škrpini je najdraža srđela, ali nju brzo unište sitne ribe pa je najbolje udicu na bočnom privezu nadjenuti komadom lignje ili lignjuna.

Opisani način lova iziskuje dosta strpljenja, ali se na dobrim pozicijama u nekoliko sati može uloviti po nekoliko škarpina, i to najčešće krupnih primjeraka. Kraća od 25 cm treba vratiti u more.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 08 Svi 2020 12:30

U lov na lijene arbune

Arbun je uvijek rado viđena lovina sportsko - rekreativnih ribolovaca, jer je temperamentan, snažan i borac koji se ne predaje do samog kraja. Najčešće ga nije teško pronaći nakon čega lov postaje jednostavan. Ipak, u ovo doba godine ne lovi se svuda jednako uspješno. Osnovni razlog leži u čestim promjenama vremena pa zato i tlaka te osobito temperature mora koja arbuna, kao i većinu ostalih riba, tjera da potraži temperaturno stabilnije i ugodnije okruženje u dubljem moru.

Zbog svega navedenog, arbun je lijen kao što je bio na početku proljeća. Svi životni ciklusi su mu usporeni, potreba za hranom znatno manja nego u stabilnijim i ugodnijim, toplijim, uvjetima. Kako ga onda ipak privoliti da posegne za mamcima?

Ponajprije, kao mamac treba koristiti njegovu omiljenu hranu. Iako su zabilježeni slučajevi ulova na neke biljne pasture, osnovna hrana mu je mesnog porijekla. Ponajprije su to sitni rakovi poput raka samca, kozice i pjeskulja. Nadijevati ih treba cijele na način da ostanu što je moguće dulje živi i pokretni. Odmah za njima su crvi, komadi velikog ili cijeli te živi mali poput pješčanog, muljaša ili kojeg uvoznog „Korejca”, „Amerikanca”...

Od školjki je najučinkovitija mušula, a među ribama prva je dakako srđela koja kao i mušula svojim mirisom i okusom neodoljivo privlači sve ribe. Nadijevati ih treba u većim komadima koji će potpuno prekriti udicu. Od ostalih ribljih ješki, arbun je uz srdelu još posebno slab i na gavuna kojeg ješkamo cijelog ako je manji. Međutim, treba znati da nabrojani mamci nisu podjednako uspješni u svim ribolovnim područjima. Ne treba se bojati pretjerivanja jer sada više nego u ribolovu tijekom ostatka godine vrijedi pravilo – „velika ješka - velika riba, mala ješka - ništa riba”.

Kao i u rano proljeće, arbuna u ova klimatski promjenjiva doba najčešće nije moguće loviti s obale, osim „surf casting“, tehnikom vrlo dalekog bacanja. Bolje ga je barkom potražiti na nešto većoj dubini. Dubine od preko 15 - 20 metara su trenutno najčešća staništa ove vrste. Naravno, uvijek postoje mikrolokacije koje u zavisnosti od konfiguracije dna i lokalnih kurenata mogu konstantno imati stalnu povoljnu temperaturu i tako zadržavati ribu i na desetak metara dubine.

Ne treba se sidriti. Prepuštene kurentu udice će polako pretraživati dno i prije ili kasnije naići na arbuna. Udarac arbuna je prepoznatljiv, snažan i odmjeren. U trenutku udarca najčešće ne treba odmah kontrirati. Ribi valja omogućiti da proguta obrok. Ako je to učinila kontra gotovo da i nije potrebna.

No, ukoliko je ponuđenu ješku samo čupnuo s kraja, tada bi kontriranje bilo u prazno i naš bi pribor odvuklo iz lovne zone. U trenutku kad se osjeti mlitav i neodređen griz, strunu treba popustiti tako da udice ostanu na istom mjestu. Naravno, struna treba cijelo vrijeme biti napeta kako bi na vrhu štapa mogli pratiti sve što se u dubini događa. Ako je popuštanje izvedeno kako treba, ubrzo slijedi i onaj pravi griz koji se ne može pobrkati ni sa čim drugim, a za njim lagana kontra kao potvrda kačenja te uspješno izvlačenje bez taktiziranja.

Pribor za proljetni lov arbuna nije bitno drukčiji od onog uobičajenog. Zbog lova na većoj dubini i relativno rijetkih i slabašnih napada, osnovna struna mora biti od neistezljive „PE“ višenitke, debljine 0,16 mm, kojom se može izvući i riba od 8 kg. Cijeli završnjak treba biti od „FC“, fluorougljične strune debljine 0,20 do 0,22 mm i nešto dulji od uobičajenog kako ne bi probudio nepovjerenje lijenih arbuna. Privezi ne bi trebale biti deblji od 0,16 mm i kraće od 40 centimetara, s tim da je donji obavezno vezan neposredno uz olovnicu tako da lovi na dnu, a ostali međusobno razmaknuti barem koliko su dugački. Idealno je ne loviti direktno ispod plovila već nekoliko do deset metara iza. Na taj će način zbog ostvarenog kuta svi privezi biti na najdostupniji arbunu na dnu i neposredno iznad njega. Zato što je arbun radoznala riba, dobro je koristiti obojenu olovnicu, najbolje oblika kapljice i crvene, narančaste ili žute boje.

Preporučene udice za one manje vješte ribolovce su tipa „Crystal“ širine luka do 10 mm jer će s njima imati lakša kačenja. Kako su plijen najčešće krupniji arbuni, najbolje je koristiti nešto veće udice, širine luka 9 do 12 mm. To mogu biti „parangalke“, odnosno udice oblika „Aberdeen“, ali je puno bolje koristiti one oblika „Crystal“ i „Limerick“. Zbog oblika posve prilagođenog zubalu arbuna, posebno je dobra udica „Abumi“ veličine 1 do 6 tvrtke „Sasame“.

Ako se lovi štapom, poželjno je da bude duži kako bi se u trenucima neodlučnih grizeva lakše manevriralo s otpuštanje i zatezanjem strune. Rola je stvar osobnih sklonosti s tim da ipak ne bi trebalo koristiti najjeftinije modele, pogotovo ako je osnovna struna višenitka.

Tijekom svibnja, a tako će biti sve do rujna, arbun najintenzivnije jede od izlaska sunca do 10 ili 11 sati te poslije podne sat i pol prije sumraka.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Stranica 7 od 12

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019

dubrovackaplacabanner250px28042020