Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

Petak, 29 Svibanj 2020 11:22

„A volo“ tehnikom s obale

Od sredine svibnja do polovine srpnja većina jadranskih riba se najbliže primakne kopnu. Prilika je to za uspješan lov s obale najjednostavijim priborom, „a volo“ ometcem bez dodatnog utega.

„A volo“ tehnikom s obale se mogu ciljano loviti i najcjenjenije ribe poput ovrate i brancina, čak i zubaca, golim štrcaljcem, rakom kosmečom, velikim komadom velikog crva, cijelom srđelom, muzgavcem i olignjem te krakom hobotnice. No, njih treba dugo čekati, a veoma često umjesto njih plijen su grujevi i murine.

Znatno češći, nerijetko i vrlo kvalitetni ulovi se postižu u „svaštarskom“ ribolovu. Za takav ribolov pribor je najbolje kompletirati s jednom udicom. Završnjak, zapravo samo privez je vrlo dugačak i malog promjera (2 m i 0,18 - 0,22 mm), a sve zato da bi se mamcu omogućilo što prirodnije tonjenje i ponašanje na dnu u struji mora. Najbolje ga je izraditi od nevidljive „FC“, fluorougljične strune. S osnovnom strunom najbolje ga je spojiti vrtilicom. Osnovna najlonska struna treba biti tek neznatno deblja od završnjaka, po mogućnosti ona specijalna za tzv. engleske, „waggler“ i „feeder“ tehnike ribolova, koja tone bez „trbuha“ i na kalemu role stoji dobro zategnuta što sve skupa povećava osjetljivosti pribora.

Iako se za priobalni ribolov u pravilu koriste udice oblika „Aberdeen“ i „Crystal“, za ribolov ovom tehnikom najbolje je koristiti udice oblika „Chinu“. One imaju širok luk i srednje dugi vrat te vrh povijen unutra, ali nešto manje nego vrlo slične udice oblika „Beak“. Ovisno o očekivanoj veličini plijena, širina udice treba biti 7 do 12, najviše 15 mm. Prednost treba dati modelima s vezištem u obliku prstena.

ovrataavolo2905

Osim najjednostavnijeg, dobro rješenje je završnjak s dvije udice, kakav se koristi u lovu komarče rakom kosmečom. Jedna, u pravilu veća udica, je na kraju završnjaka, a druga na 10 - tak centimetara dugom privezu vezanom 10 do 15 cm poviše prve udice. Takav završnjak omogućava lov s dva mamca, koji su teži od jednog pa se lakše mogu dalje odbaciti. Najbolje je kombinirati jedan veliki, tvrd i težak mamac na velikoj s mekanim i manjim mamcem na manjoj udici.

Kao i iz plovila, ribolov „u propadanju“ je vrlo fina tehnika koju je najbolje obavljati stalnim držanjem pribora u rukama zbog čega štap i rola obvezno moraju biti lagani. Najbolje je koristiti progresivni mekani fleksibilni štap, ali s brzim vršnjakom. To može biti lagani „surf casting“ štap dužine oko četiri metra, a poslužiti može i štap vrlo spore i progresivne akcije. No, najbolji rješenje je „bolognese“ štap duži od pet metara. Zbog dužine on omogućava daleko odbacivanje i dobro usmjeravanje mamca u kurentu, a zbog savijanja cijelom dužinom najbolje djeluje pod malim opterećenjem, ali i ublažava nalet i veće ribe.

Bez obzira na vrstu štapa, na njega je dovoljno montirati rolu niže srednje veličine, bilo kojeg prijenosnog odnosa jer se lovi na kratkim udaljenostima.

Da bi se što lakše i dalje odbacili treba birati mamce velike specifične težine. Najbolje rješenje su rakovi kosmelj, šuša i vodar te goli štrcaljac, mali cijeli ili u komadima, jer je vrlo mesnat i pun sokova, što ga čini iznimnom teškim. Spomenuti rakovi i goli štrcaljac se uspješno odupiru napadima neželjenim malim ribama i neoštećeni dočekuju dolazak velikih. Dobro rješenje su i tvrđi, od glave, dijelovi velikog crva.

Kad se, pak, lovi s dvije udice, dobro je na drugu, manju, postaviti neki mekši, ali primamljiv mamac koji se pomjera u kurentu i time dodatno provocira ribe. Najbolje rješenje su pjeskulj, muljaš, ali i uvozni crvići poput korejskog ili američkog, a odlično rješenje je i kišna glista!

No, ponekad mamac ne treba biti težak jer ga ni ne treba odbaciti. Naime, mnoge ribe, među njima i najcjenjenije ljuskavke često se hrane vrlo blizu obale, osobito noću. Nerijetko i ovrata te sarak jedu na zidu rive i obalnom kamenju.

Osobito važan čimbenik uspjeha u „a volo“ ribolovu s obale je odabir mjesta lova, ali i pravilno tumačenje stanja mora te prilagođavanje njemu. Najbolje poste su uglavnom kamenito dno ulaza, odnosno izlaza iz luka i pristaništa, stjenoviti nasipi, ušća, stjenovite uvale... Loviti treba u struji koja izlazi iz luke ili uvale kako bi se spriječilo da se struna ili udica vrati prema obali i zapnu među stjene. Vjetar koji puše u leđa je dobrodošao, ne samo pri odbacivanju mamca. Naime, dugotrajni vjetar će uzrokovati u plitkom i površinskom moru kurenat dovoljan da mamac odnese od obale. Lokalni kurenat u kanalu i na ulazu u luku može uzrokovati i plima ili oseka, čak i slaba kakva je na jugu Jadrana.

Zato je dobro znati vrijeme promjene nivoa mora kako bi se u to vrijeme na pravom mjestu, primjerice na izlazu kanala prema otvorenom moru, mamac prepustio kurentu da pluta prema ribama koje dolaze obali na ishranu. Pritom s role otpuštenu strunu strunu valja držati između palca i kažiprsta kako bi se priboru pružao najmanji mogući otpor, ali i kako bi se mamac doveo do željenog mjesta te što prije osjetio trenutak kada riba uzme mamac i krene odlaziti s njim. I kontra se može dati prstima, a onda treba zatvoriti preklopnik role i boriti se s ribom, ako može bez popuštanja kako bi se spriječio ulazak ribe u kakvi procijep ili rupu te vrlo moguće zapinjanje i kidanje strune.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 22 Svibanj 2020 14:51

Lignjarićima na hobotnice, počeo je stađun

Sezona dobrog priobalnog lova oliganja je prošla, sve lošije se lovi i sipa, ali se zato sve bolje lovi hobotnica, koja će uz obalu najdostupniji glavonožac biti sve do jeseni.

Hobotnica napada sve što joj je dohvatljivo i iole se mrda pa se može lovit bilo čime, ali je najekonomičnije koristiti lignjariće, kojima se se donedavno lovili olignji i sipe. Dovoljno je varalicu zavezati na kraj strune zajedno s dodatnom olovnicom. Lignjarić treba biti što veći, barem broj 3.0. Najbolji su plivajući i sporo tonući. Njihova težina se u pravilu kreće između 25 i 30 grama, pa da bi se s njima kompletirani pribor držao dna, ali i lako podizao s njega, ovisno o njihovoj plovnosti, lignjariće je najčešće dovoljno dodatno opteretit olovnicom teškom 10 do 30 grama.

lignjaric

Struna na koju se postavlja lignjarić i olovnica, ako je najlonska, kao što je to uglavnom kod nas, treba imati promjer od oko pola milimetra, ne samo zbog snage i moguće velike težine lovine, nego i zbog oštećenja strune struganjem o dno tijekom lova. Umjesto strune puno je bolje koristiti konop za krpanje mreža i to onaj plutajući. On ne samo što neće strugati po dnu nego ni zapinjati za manje prepreke na njemu. Najboljim se pokazao onaj promjera dva milimetra.

Lov je vrlo je jednostavan. S obale se pribor odbacuje 35 do 40 metara, odnosno na dubinu od 10 do 25 m. Potom se polako povlači, brzinom od jednog zamaha ruke svakih dvije sekunde. Istim se putem varalica provuče dva, tri puta, pa još toliko i manje ili više lijevo i desno. Onda se treba pomjeriti u stranu za 20 - tak metara i postupak ponavljati sve dok se ne pretraži cijelo lovno područje. Kada se osjeti snažno otežanje pribora, ti je znak da se hobotnica bacila na njega. Ne treba žuriti s izvlačenjem, ali ni popuštati. No, treba biti oprezan kad se plijen dovuče u manje od pola metra mora.

Naime, ako pusti plijen, hobotnica to čini u plićaku. Zato je treba čim prije prihvatiti rukom, brankarelom ili ostima. Ako prije toga spadne, kao i sipu, treba je ponovo potražiti u užoj zoni bijega jer hobotnica ima iznimno kratko pamćenje pa će se i po pet puta u kratkom periodu ponovo baciti na varalicu s koje je spala!

Istim se alatom hobotnice mogu loviti i iz plovila, najbolje s boka plovila dok ono lagano plovi usporedno s obalom. Plovidbu treba započeti na oko dva metra dubine i u svakom naredni prolazu je povećavati za metar ili dva. U takvom lovu dobro je iskoristiti zakonsku mogućnost istovremene upotrebe najviše dva pribora.

Osim potezanjem, iz plovila se, također sporo pokretnog, može loviti i okomitim spuštanjem i dizanje pribora. Za takav se lov može koristiti opisani pribor s lignjarićem, ali i poseban alat. Radi se o loptastoj ili stožastoj olovnici s brojnim udicama po obodu. Taj je alat, zbog provlačenja pozornosti hobotnice, bijele i sedefaste boje. Zbog istog razloga, često je „ukrašen“ rakom ili čime drugim, obojenim u bijeloj kontrastnu boju, najčešće crvenu. Također, zbog bolje uočljivosti, poviše alata za lov mnogi na strunu postavljaju trake bijele krpe, aluminijske folije…

„Sanjkanje“ i „skosavanje“ hobotnice jedna je od rijetkih djelatnosti sportskih i rekreativnih ribolovaca koje je bolje obavljati bez štapa i role. Dovoljno je pedesetak metara strune namotane na veliko motovilo, najbolje valjkasto i od tvrde plastike. Osim što se tako kompletiranim priborom bolje kontrira i izvlači, bolje se i reagira na izgled dna.

A dno na kojem treba tražiti hobotnice mora imati rupe u kojima će se one skrivati. Ono je najčešće obraslo, kamenito ili šljunkovito, ali nerijetko i pjeskovito. Zapravo, mlađi primjerci zalaze u rupe na koje naiđu, dok starije pomnije biraju nastambe. Čak ih i grade kopajući jame u pijesku. Takva njihova skloništa mogu se prepoznati po uređenom okolišu. Naime, pred ulazom polukružno slažu predmete iz okoliša. Najbliže otvoru poredaju bijelo kamenje, a nešto dalje prazne školjke. Ako tko taj red poremeti, „pedantna“ hobotnica će preko noći opet uredi. To je od velike pomoći onima koji je love ostima. No, takvih je među rekreativcima malo, jer je taj način lova vrlo zahtjevan.

Najbrojnija staništa hobotnice su između pet i deset, a iako zalazi i u velike dubine, ne treba je tražiti na preko 20 metara dubine. Također, ne treba je tražiti ni u zaslađenoj vodi, kao ni uz strme obale. Mjestu uspješnog lova treba ponovo obići najranije za tjedan ili dva, kad se u ispražnjenu rupu useli novi stanovnik.

Iako u potragu za hranom ide noću, hobotnica se može loviti i danju. Ako je mjesečina, danju su ulovi slabiji. Najbolje ulove, ne samo poslije mraka, ostvaruju se ujutro, najdalje do 10 ili 11 sati. Nakon te ure ona je sita i vraća iz lova na odmor. No, bez obzira na doba dana, najuspješnije se lovi po mirnom moru, jer ako je ono u pokretu, hobotnica ne izlazi rado iz svog skrovišta. Još manje je raspoložena za šetnju kad se voda zamuti.

Ulovljenu hobotnicu treba pažljivo prihvatiti i izmjeriti jer joj je minimalna lovna težina jedan kilogram, kakva je obično dugačka 70 do 75 cm. Nakon toga je treba što prije usmrtiti ubodom noža ili šila između očiju. Manje zbog opasnog joj „kljuna“ nalik papiginom, kojim može neugodno ubosti, a više zbog mogućnosti dugog preživljavanja izvan vode i izvanredne sposobnosti pronalaženja najkraćeg puta do mora.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 15 Svibanj 2020 11:56

Kako uloviti veliku škrpinu...

Škrpina, iako brojna, a i jedna od najukusnijih, ipak nije čest, osobito ne ciljani plijen naših sportsko - rekreativnih ribolovaca koji love udicom. Dva su osnovna razloga tome, vrlo je teško točno otkriti mikro lokaciju gdje se škrpina zadržava kao i isprovocirati je da napadne mamac koji joj nije „ispred nosa“. U rješavanju oba problema neophodan je bulentin posebno konstruiran za lov škrpine.

Prvi problem se najlakše rješava pretraživanjem kamenitih brakova uz pomoć kvalitetne brodske elektronike i specijalnog bulentina, najbolje dva, kojima se uz vrlo laganu plovidbu sistematski „češlja“ terena. Pribor treba spustiti tako da olovnica dotakne dno i onda povremeno i lagano malo podiže i spušta na dno. Čim se osjeti prvi napad na mamac, mjesto treba označiti na „GPS“-u, jer je vrlo vjerojatno da na njemu ima još riba. Nakon toga može se nastaviti pretraživati i loviti ili sidriti te loviti.

Iako škrpina nije žestoki borac, zbog mogućnosti ulova gruja, murine, krunaša, zubaca, kijerne i ostalih krupnih i jakih riba, oprema za lov mora biti snažna. Kompletirati se može na razne načine, ali uvijek s osnovom strunom od „PE“ višenitke jer je ona tanja od najlona iste jačine pa zato i manje osjetljiva na djelovanje kurenta te brže tone, a zbog nerastezljivosti bolje osjeća dodire dna i riba. Najprikladnija je struna broj PE 1,5 do PE 2,0, odnosno debljine od 0,20 do 0,23 mm.

Nekada se bulentin za škrpinu radio tako da se na kraj osnovne strune postavljala trostruka vrtilica. Na jednu njegovu alkicu vezivao se privez, primula od najlona dužine 10 do 15 cm i debljine barem 0,25 do 0,30 mm. Na drugi prsten vrtilice se postavljao tri do četiri puta duži, ali nešto tanji privez koji nosi olovnicu, najbolje duguljastu, težine ovisne o dubini na kojoj se lovi.

Puno bolji ulovi postižu se završnjakom čija udica s mamcem visi 10 do 15 cm ispod olovnice, a najbolje rezultate omogućava sistem na kome je i „octopus“, varalica oblika glavonošca.

Najjednostavnije je umjesto olovnice postaviti „inchiku“ varalicu odgovarajuće težine na kojoj je „assist“ montaža s „octopusom“.

hoba15052020Druga mogućnost je umjesto olovnice koristiti „pilker“, tešku varalicu s trokrakom udicom na kraju, na koju je navučena „octopus“ varalica.

hoba215052020Sigurno najbolje rješenje s „octopus“ varalicom je njeno postavljanje ispod olovnice „assist“ sitemom. Za takvu kombinaciju olovnica mora biti duguljasta, s dva prstena, još bolje vrtilice na krajevima. Za jednu vrtilicu se vezuje kraj predveza, a za drugi „assist“, ali ne dvije kao kod „inchiku“ varalice, nego jedna udica, zbog smanjivanja zapinjanja za dno. Na pletenicu udice postavlja se „octopus“ dužine 5 do 8 centimetara, gumenim stoperom fiksiran tako da njegovi krakovi skrivaju udicu.

Osim što svojim plesom neodoljivo privlači pozornost i riba koje su site pa zato nezainteresirane za mamac na gornjoj udici, „octopus“ je puno otporniji na napade kanjca i ostalih sitnih riba. Zato se priborom na kome je i ta varalica love znatno krupnije ribe nego bez njega pa je zbog sigurnosti priveze bolje izraditi od nešto jačeg materijala, najlon ili „FC“ strune debljine do 0,50 mm.

Škrpina ima velika usta pa je treba loviti udicom širine luka 12 do 22 mm, čak i malo više, ovisno o očekivanoj veličini plijena. Udica mora biti jaka i elastična, bilo kojeg oblika, ali zato što škarpina najčešće guta „do repa“, bolje je rabiti široke i kratke udice kako riba ne bi prerano osjetila opasnost i izbacila mamac iz usta. Ponekad se udica zakači za dosta tvrda usta ili ždrijelo, pa je dobro da vrh, osim što mora biti izuzetno oštar, bude zakrivljen u stranu da lakše zapne. Najveći dio tih uvjeta zadovoljavaju udice oblika „Crystal“, „Limerick“, „Specijal“ i, osobito, „Cirlce“, koja je nezamjenjiva kao „assist“ udica.

Sporim i kratkim skosavanjem može se loviti „preko prsta“, ali je neusporedivo lakše i unčinkovitije štapom i rolom. Važno je da štap bude akcije „A“ ili „B“, i težina bacanja do 50, najviše 100 grama. Odlično rješenje je komplet za srednje teški „vertical jigging“, obvezno s vrlo osjetljivim vršnjakom i jakim donjim dijelom. Zato što se stalno drži u rukama, važno je da pribor bude što lakši.

Iako se udicom lovi tijekom cijele godine, škrpina je najčešći plijen od početka lipnja do kraja listopada. Najbolje se lovi rano ujutro ili u sumrak. Na udici najbolje „radi“ po tihom ili laganom vjetru, a dobro se lovi noću po mirnom moru. Od mamaca škrpini je najdraža srđela, ali nju brzo unište sitne ribe pa je najbolje udicu na bočnom privezu nadjenuti komadom lignje ili lignjuna.

Opisani način lova iziskuje dosta strpljenja, ali se na dobrim pozicijama u nekoliko sati može uloviti po nekoliko škarpina, i to najčešće krupnih primjeraka. Kraća od 25 cm treba vratiti u more.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 08 Svibanj 2020 12:30

U lov na lijene arbune

Arbun je uvijek rado viđena lovina sportsko - rekreativnih ribolovaca, jer je temperamentan, snažan i borac koji se ne predaje do samog kraja. Najčešće ga nije teško pronaći nakon čega lov postaje jednostavan. Ipak, u ovo doba godine ne lovi se svuda jednako uspješno. Osnovni razlog leži u čestim promjenama vremena pa zato i tlaka te osobito temperature mora koja arbuna, kao i većinu ostalih riba, tjera da potraži temperaturno stabilnije i ugodnije okruženje u dubljem moru.

Zbog svega navedenog, arbun je lijen kao što je bio na početku proljeća. Svi životni ciklusi su mu usporeni, potreba za hranom znatno manja nego u stabilnijim i ugodnijim, toplijim, uvjetima. Kako ga onda ipak privoliti da posegne za mamcima?

Ponajprije, kao mamac treba koristiti njegovu omiljenu hranu. Iako su zabilježeni slučajevi ulova na neke biljne pasture, osnovna hrana mu je mesnog porijekla. Ponajprije su to sitni rakovi poput raka samca, kozice i pjeskulja. Nadijevati ih treba cijele na način da ostanu što je moguće dulje živi i pokretni. Odmah za njima su crvi, komadi velikog ili cijeli te živi mali poput pješčanog, muljaša ili kojeg uvoznog „Korejca”, „Amerikanca”...

Od školjki je najučinkovitija mušula, a među ribama prva je dakako srđela koja kao i mušula svojim mirisom i okusom neodoljivo privlači sve ribe. Nadijevati ih treba u većim komadima koji će potpuno prekriti udicu. Od ostalih ribljih ješki, arbun je uz srdelu još posebno slab i na gavuna kojeg ješkamo cijelog ako je manji. Međutim, treba znati da nabrojani mamci nisu podjednako uspješni u svim ribolovnim područjima. Ne treba se bojati pretjerivanja jer sada više nego u ribolovu tijekom ostatka godine vrijedi pravilo – „velika ješka - velika riba, mala ješka - ništa riba”.

Kao i u rano proljeće, arbuna u ova klimatski promjenjiva doba najčešće nije moguće loviti s obale, osim „surf casting“, tehnikom vrlo dalekog bacanja. Bolje ga je barkom potražiti na nešto većoj dubini. Dubine od preko 15 - 20 metara su trenutno najčešća staništa ove vrste. Naravno, uvijek postoje mikrolokacije koje u zavisnosti od konfiguracije dna i lokalnih kurenata mogu konstantno imati stalnu povoljnu temperaturu i tako zadržavati ribu i na desetak metara dubine.

Ne treba se sidriti. Prepuštene kurentu udice će polako pretraživati dno i prije ili kasnije naići na arbuna. Udarac arbuna je prepoznatljiv, snažan i odmjeren. U trenutku udarca najčešće ne treba odmah kontrirati. Ribi valja omogućiti da proguta obrok. Ako je to učinila kontra gotovo da i nije potrebna.

No, ukoliko je ponuđenu ješku samo čupnuo s kraja, tada bi kontriranje bilo u prazno i naš bi pribor odvuklo iz lovne zone. U trenutku kad se osjeti mlitav i neodređen griz, strunu treba popustiti tako da udice ostanu na istom mjestu. Naravno, struna treba cijelo vrijeme biti napeta kako bi na vrhu štapa mogli pratiti sve što se u dubini događa. Ako je popuštanje izvedeno kako treba, ubrzo slijedi i onaj pravi griz koji se ne može pobrkati ni sa čim drugim, a za njim lagana kontra kao potvrda kačenja te uspješno izvlačenje bez taktiziranja.

Pribor za proljetni lov arbuna nije bitno drukčiji od onog uobičajenog. Zbog lova na većoj dubini i relativno rijetkih i slabašnih napada, osnovna struna mora biti od neistezljive „PE“ višenitke, debljine 0,16 mm, kojom se može izvući i riba od 8 kg. Cijeli završnjak treba biti od „FC“, fluorougljične strune debljine 0,20 do 0,22 mm i nešto dulji od uobičajenog kako ne bi probudio nepovjerenje lijenih arbuna. Privezi ne bi trebale biti deblji od 0,16 mm i kraće od 40 centimetara, s tim da je donji obavezno vezan neposredno uz olovnicu tako da lovi na dnu, a ostali međusobno razmaknuti barem koliko su dugački. Idealno je ne loviti direktno ispod plovila već nekoliko do deset metara iza. Na taj će način zbog ostvarenog kuta svi privezi biti na najdostupniji arbunu na dnu i neposredno iznad njega. Zato što je arbun radoznala riba, dobro je koristiti obojenu olovnicu, najbolje oblika kapljice i crvene, narančaste ili žute boje.

Preporučene udice za one manje vješte ribolovce su tipa „Crystal“ širine luka do 10 mm jer će s njima imati lakša kačenja. Kako su plijen najčešće krupniji arbuni, najbolje je koristiti nešto veće udice, širine luka 9 do 12 mm. To mogu biti „parangalke“, odnosno udice oblika „Aberdeen“, ali je puno bolje koristiti one oblika „Crystal“ i „Limerick“. Zbog oblika posve prilagođenog zubalu arbuna, posebno je dobra udica „Abumi“ veličine 1 do 6 tvrtke „Sasame“.

Ako se lovi štapom, poželjno je da bude duži kako bi se u trenucima neodlučnih grizeva lakše manevriralo s otpuštanje i zatezanjem strune. Rola je stvar osobnih sklonosti s tim da ipak ne bi trebalo koristiti najjeftinije modele, pogotovo ako je osnovna struna višenitka.

Tijekom svibnja, a tako će biti sve do rujna, arbun najintenzivnije jede od izlaska sunca do 10 ili 11 sati te poslije podne sat i pol prije sumraka.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 10 Travanj 2020 11:13

Sipa kao mamac

Glavonošci su jedna od najkvalitetnijih skupina mamaca. Iako je većina udičara smatra manje kvalitetnom od lignje, najcjenjenijeg mamca među glavonošcima, sipa je u mnogim situacijama bolje ili barem podjednako dobro rješenje. Kako je u tijeku period najboljeg lova sipe, sada je pravo vrijeme za njeno mamčenje.

Meso sipe je veoma slično mesu lignje, ali deblje i žilavije. Bijelo je i ima više luciferina, svjetlucave tvari, što ga čini boljim za noćni ribolov. Zbog svega toga, poput lignje, sipa istovremeno može biti i selektivan i univerzalan mamac, ovisno o načinu mamčenja, koji je najčešće istovjetan mamčenju lignje.

Veće tvrdoće te bolje podnošenje mamčenja, živa ili barem cijela sipa je odlično, a za zimsko i najbolje rješenje za lov pendulom najkrupnijih grabljivica. Male sipe su, pak, odlični mamci za lov „cara“ zubaca i „carice“ ovrate ometcem srednje i teške konstrukcije. Osim toga, sipica je odličan mamac za lov čekanjem i treće morske „okrunjene glave“, smuduta, ali i pagra, gruja te murine. U istu svrhu, osim cijele male, odlično može poslužiti i glava velike sipe.

Kao i cijeli muzgavac ili glava lignje, glava sipe s krakovima je odličan mamac za lov skosavanjem orhana, zubaca, kijerne i, osobito, pagra, „vertical jigging“, tehnikom okomitog skosavanja.

Sipe težine 300 do 400 grama idealne su za „heavy casting“, ribolov krupnih grabljivica dalekim bacanjem. U istu svrhu se mogu koristiti i nešto veće, ali njih, zbog debljeg mesa, treba omekšati i stanjiti udarcima kuhinjskog čekića. Komad mesa sipe dobro je, pak, omekšati kad se ciljano lovi kantor.

Ako je ikako moguće, mora li se tući mamac, to treba učiniti kod kuće. Tako se izbjegava buka na mjestu ribolova, što je važno, ne samo u lovu iz plovila. Naime, dokazano je da buka izaziva poremećaje u ponašanju ribe.

Komadi sipe su dokazano dobri, čak i odlični mamci za lov ne samo spomenutih nego i brojnih ostalih riba. Čak i onih koje se inače njom ne hrane nego su, što više, njen plijen, poput girovki. Osim modraka, gire oštrulje i oblice, za komadima sipe će posegnuti i druge manje ribe: arbun, bukva, fratar, glavoč, kanjac, knez, pauk, pic, sarak, širun, šparmić, škrpina, škrpun... Filet sipe i njen krak odlični su mamci na penduli, za lov polande, lokarde, iglice, brancina, vrnuta, širuna i ukjate.

Kad se mamče njeni komadi, sipa se može obrađivati na više načina. Čišćenje i komadanje je najbolje obavljati nožem za obradu riba. Posao počinje uzdužnim rezanjem jedne strane plašta. Kad se plašt otvori pristupa se uklanjanju iznutrice s glavom pa sipine „kosti“. Zatim se za mamčenje može koristiti cijela ili uzdužno prepolovljena glava, ovisno o njenoj veličini, pojedini kraci i uzdužno izrezane trake od plašta, poput krakova namamčeni kao crvi.

sipa10042020

Najviše luciferena ima na trbuhu sipe pa od tog dijela tijela treba rezati mamce za noćni ribolov.

Poput lignje, sipa se podjednako uspješno može koristiti svježa i odmrznuta, jer zamrzavanjem ne gubi na kvaliteti, posebice u pogledu čvrstoće. Kao i lignja, svježa i zamrznuta, sipa treba imati bijelo meso. Crvenkasto - ljubičasta boja je znak da je bila odmrzavana i ponovo zamrznuta.

Bez obzira koji njen dio i kako se mamčio, sipu prije upotrebe nikako ne treba prati, pogotovo ne slatkom vodom jer tako znatno gubi miris pa zato i privlačnost.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 03 Travanj 2020 10:28

Dok ostale ne stignu, uz obalu lovite usnače

Neuobičajeni pad temperature priobalnog mora tijekom druge polovine ožujka odgodio je masovniji prilazak riba obali. Zato se ometcem još uvijek pretežito love ribe iz obitelji usnača, kojih je, na sreću, puno i po vrstama i po količini, a lako se i love.

Usnače se obično zadržavaju na stjenovitom, a najbolje love na miješanom dnu, s poljima posidonije, manjim nakupinama stijena te golim plohama pijeska ili koraljnog supstrata.

Kao i kod svakog drugog ribolova s kamenite obale, u ciljanom lovu usnača treba često odbacivati udice na različita mjesta, u daljinu i širinu, kako bi se pretražio teren. Neposredna blizina polja posidonije, koja se prepoznaje po tamnijoj boji mora poviše njih, najbolja su mjesta za lov ovih riba.

usnace03041

Jedna od glavnih karakteristika usnača jest sumnjičavost, ali još više radoznalost, zbog čega brzo prilaze i napadaju mamac. Najprije sitne pa ne treba reagirati odmah nego sačekati napad krupnijih. One uvijek malo pričekaju prije nego brzo uzmu i progutaju hranu, a zatim se obvezno vrate u rupu, skrovište i potom se umire. Zato kontrirati treba ka se osjeti jači trzaj ili povlačenje strune, no oprezno kao se ne bi pokidale usne ribe.

Zato što brzo napadaju mamac usnače treba loviti stalnim držanjem pribora. Kad se lovi štapovima može se loviti s dva s tim da drugi treba biti na osloncu ili držaču.

Univerzalno rješenje je štap težine bacanja 30 do 120 grama s nekoliko izmjenjivih vršnjaka različite osjetljivosti, koji se mijenjaju ovisno o uvjetima - dubini mora, konfiguraciji dna, vjetru, kurentu...

Štapom dužine 4 do 4,5 m najlakše se rješava problem zapinjana pribora, odnosno smanjuje struganje strune o dno. Na štap je dovoljno postaviti malu rolu jer su usnače male i neborbene, nisu ni daleko od obale, a pribor se stalno drži u rukama. No, zbog mogućnosti ulova ovrate, ipak je preporučljivo koristiti rolu veličine 25 ili 30.

Ni osnovna struna ne treba biti osobito jaka, dovoljna je najlonska debljine 0,25 do 0,30 mm, odnosno „PE“ višenitka debljine 0,10 do 0,14 mm. Višenitka omogućava bolju osjetljivost pribora i lakše čupanje riba koja se uvukla u rupu.

Kako bi se ograničilo njeno uvrtanje, osnovna struna treba završavati vrtilicom s kopčom, koja je neophodna i zbog brze zamjene završnjaka. Naime, u ribolov treba nositi nekoliko završnjaka različitih konstrukcija, prikladnih različitim uvjetima ribolova.

zavrsnjakusnace0304

Svi oni trebaju biti tipa „očenaš“, s dva ili tri priveza, najbolje vezana „uz dlaku“, što je najlakše uraditi vezivanjem „kiruškog čvora“. Najbolje ih je izraditi od „FC“, fluorougljične strune. Za lov na čistom terenu dovoljna su dva priveza, obvezno malo duža kako bi ih kurenat pokretao i tako mamce učinio uočljivijim. Kad se lovi na čistom kamenitom dnu razmak među privezima treba biti mali, ali za lov u polju posidonije razmak između priveze, a time i dužina predveza moraju biti što veći, najbolje toliki da spoj gornjeg priveza bude u razini visine posidonije.

Boljoj vidljivosti i prezentaciji mamca znatno pridonosi i postavljanje plutnjaka na priveze. Preporučljivo je imati plutnjake nekoliko veličina kako bi se prilagodili težini mamaca, a ponekad trebati postaviti i više plutnjaka. Oni podižu priveze te nošeni kurentom njišu njima i mamcima. Najčešće su fluoroscentni žuti, narančasti ili bijeli, a mogu biti čak i crni, važno je da su kontrast okolišu.

Za lov usnača najprikladnije su tanke udice oblika „Crystal“ i „Aberdeen“ širine luka 6 do 8, najviše 10 mm, a pribor je potrebno opteretiti s olovnicom težine 30 do 60 grama.

Kako se usnače uglavnom hrane na dnu, plutnjacima podignuti mamac ostat će netaknut neko vrijeme, dok ribe ne stigne do njih. Najčešće to urade sitne ribe koje veoma brzo oštećuju mamce, a isjeckan i slabo prezentiran mamac neće zanimati krupnije ribe. Zato se za optimalno mamčenje preporučuje igla. Također, preporučuje se mamčenje komada velikog pjeskulja, muljaša te sitnijih uvoznih crva poput korejskog ili američkog.

Usnače su veoma šarene ribe, a onu posve zelenu sa sitnim svjetlijim točkicama treba obvezno vratiti neozlijeđenu u more jer se radi o drozdu, kojeg je zabranjeno loviti!

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Petak, 27 Ožujak 2020 10:44

Kliješta za prihvat ribe

U ribolovu udicom, osim u prvim trenutcima kačenja, najveći broj već prevarenih riba gubi se pri njihovom izvlačenju iz mora. Osim toga, u tim momentima događa se i najveći broj povreda ribolovaca i riba. Da bi izbjegli ili smanjili na što manju mjeru te gubitke koje najteže podnose, ribolovci moraju biti oprezni do kraja, imati znanje kako na najbolji način prihvatiti i izvući plijen. Od velike, nekad i presudne pomoći je i specijalna oprema za prihvat, prihvatnice. Osim tradicionalnih, posljednjih godina se sve više koristi i prihvatnica u obliku kliješta.

Iako ih ima i nešto dužih, kliješta su uglavnom znatno kraće od tradicionalnih prihvatnice pa se najviše koriste za prihvat riba koje su dovučene na dohvat ruke. Prvobitna namjena im je bila samostalno ili u kombinaciji s ostalim vrstama prihvatnice prihvaćanje iznimno borbenih te riba koje imaju opasne zube ili bodlje na tijelu. Prihvatnice u obliku kliješta su se pokazale i kao najbolje rješenje za pridržavanje ribe tijekom njihovog oslobađanja od udica. Najbolje su rješenje, bolje i od prihvata golim rukama ili kakvom tkaninom, i za prihvat riba koje se zbog nekog razloga vraćaju u vodu.

klijesta270320 3

Kliještama za prihvat plijena se hvata za vrh donje čeljusti, zbog čega i nose naziv „Lip grip“. U odnosu na mrežnu i kukastu prihvatnicu, vrlo su malih dimenzija pa se mogu nositi obješena o pas, ribolovni prsluk ili jaknu. Tako su uvijek pri ruci, a ne smetaju.

Postoji nekoliko vrsta ove prihvatnice, no sve se mogu podijeliti u dvije osnovne skupine. Jednu čine prihvatnice koje se aktiviraju i plijen stiskaju uz pomoć opruge ugrađene u vlastito tijelo, a najčešće izgledaju poput kliješta u obliku pištolja. U drugoj skupini su prihvatnice koje se stišću snagom šake ili pak samo jednog prsta na ruci.

klijesta270320 1

Osim u obliku pištolja, kliješta mogu biti i teleskopska, a tada služe za prihvat riba na nešto većim rastojanjima. Kako bi spriječili potonuće kliješta u slučaju da padnu u more, dobro ih je opremiti prikladnim komadom pluta ili malom plutačom. Neki modeli su već se izrađuju od posebne vrste plastike koja pluta na vodi, no takva kliješta stišću ribu isključivo snagom ribolovca. To je dobro za doziranje stiska, ali loše ako on popusti, jer plijen ispada.

Neka kliješta s oprugom imaju i ugrađenu vagu pa su posebno pogodna za prihvat ulova za koji je propisana minimalna lovna težine, što je kod nas trenutačno slučaj s hobotnicom, koja se smije zadržati samo ako je teža od kilograma.

Bez obzira na vrstu, sva kliješta prihvatnice jako dobro drže ribu, a uz to je s njima lako baratati. Jedini problem može biti velika težina ribe ili njeno snažno opiranje, što zna dovesti do cijepanja donje čeljusti. Da se to ne bi dogodilo, neophodno je čim prije plijen drugom rukom odozdo pridržati.

Objavljeno u esPRESSo

Zbog korona virusa na naše tržište iz Italije i Francuske ne stiže bibi, goli štrcaljac, najrabljeniji mamac za ovratu, čija sezona najboljeg lova upravo počinje. To je uzrokovalo povećanu upotrebu te nestašicu i poskupljenje velikog crva, drugog najcjenjenijeg mamca za lov „kraljice“. Zato su mnogi „komarčerosi“ prisiljeni koristiti ostale mamce, što i nije loše, jer su mnogi od njih vrlo dobra zamjena, u nekim slučajevima i bolje rješenje od golog štrcaljca i velikog crva.

Među takvim mamcima su i dva koji se u ovo doba godina češće nego inače mogu pribaviti na ribarnici. Osim toga, oba su vrlo selektivna - mogu ih jesti samo ovrata i ostale najcjenjenije i krupne ribe.

Prvi je rak, gambor kod nas naviše poznat pod imenom vabić. Naraste do 20 cm dužine i 70 grama težine, ali mu je prosječna lovna veličina upola manja. Ima velike i snažne hvataljke, čiji stisak može biti bolan i za čovjeka. Sivožućkaste je do sivorumenkaste boje, a ono što ga najviše razlikuje od drugih rakove jesu dvije tamnoljubičaste pjege koje nalikuju očima pa taj rak izgleda kao da ima dvije glave.

Osim što je zbog tvrdog oklopa krajnje selektivan, vabić je zbog istog razloga i vrlo otporan mamac. S lakoćom podnosi daleko bacanje. Uz to, namamčen kroz tijelo dugo živi na udici. Također, odlično podnosi i boravak izvan vode pa ga je lako čuvati do upotrebe. Najbolje u posudi s morem ili tek vlažnom morskom travom.

Udičari koji love s njim tijekom čekanja komarče osjećaju na priboru bezuspješne napade ostalih riba na vabića. Ako i njih žele loviti, moraju osloboditi tijelo raka od oklopa. To se radi slično kao sa škampom. Svjetlo i mekano meso vabića slasni je zalogaj svim jadranskim ribama, ne samo onima koje se love čekanjem na dnu, odnosno onima koji ga i na njemu inače viđaju. Najbolje ga je mamčiti kroz sredinu, jer se tako najbolje drži na udici, čiji vrh ne mora viriti iz mamca, jer je meso vabića mekano.

Drugi odlični mamac za ovratu koji se u ovo doba godine češće nego inače može kupiti na ribarnici ili kod kočara jest puž šljem. Nalik je volku, ali ima veći postotak mesa od njega, jedva primjetne bodlje i veće stopalo. Naraste do 10 centimetara dužine i 70 grama težine, ali prosječni lovni primjerci teže oko 30 grama. Boja oklopa mu varira od žučkastorumene do svjetlosmeđe.

Meso šljema je nešto mekše od volka, ali još uvijek dovoljno žilavo da ga ne mogu jesti mnoge ribe pa se i za selektivni, lov samo komarče, može nadijevati bez oklopa. No, za takav lov ga je ipak bolje koristiti cijelog.

nadijevanjesljema1303

Mamči se tako da mu se najprije sa stopala sastruže najtvrđi, površinski sloj pa kliještama uklone dijelovi oklopa koje strše oko otvora kućice da bi meso puža bilo dobro vidljivo i kad je posve u kućici. Zatim se udica zabada odmah ispod stopala, paralelno s njegovom površinom, obvezno tako da vrh udice viri vani.

Za lov vrlo dalekim bacanjem šljem je najbolje nadjenuti na dvije udice, na način prikazan priloženim crtežom. Kraj zaobljene strane otvora se izbuše dvije rupice i kroz njih se provuče klizna udica, koja je za broj manja od one koja se postavlja u stopalo. Na privez, između dvije udice dobro je postaviti gumeni stoper kome je zadatak da kliznu udicu zadrži na željenom rastojanju od glavne udice.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 06 Ožujak 2020 09:42

Pribor za lov sipe s obale

Sipe su doplovile u plićake na mrijest pa će se u narednih dva tri mjeseca, ovisno o poziciji, moći loviti i s obale. Takav sipolov se može obavljati „preko prsta“, ali je više razloga za lov štapom i rolom. Primjerice, osim što se mogu dosegnuti znatno veće daljine, štapom i rolom s jednog mjesta može pretražiti i desetak puta veća lovna površina nego kad se varalica odbacuje iz ruke.

Sipa se s obale mogu loviti pomoću više vrsta štapova, od kojih svaka ima dobrih i loših osobina. Zajednička osobina im mora biti što manja težina jer se štap drži u rukama sve vrijeme lova. Taj uvjet najteže ili nikako ne udovoljavaju klasični štapovi za lov lignje i sipe iz plovila - oni izrađeni od staklenih vlakana. Međutim, unatoč tome mnogi specijalisti za lov sipe s obale upravo s takvim najradije love. Ne zato što su najjeftiniji i praktično nesalomivi nego zbog toga što se i s najkraćim, zbog njihove velike savitljivosti, staklopastičnim štapovima varalice mogu daleko odbaciti. Posebno daleko varalice se mogu odbaciti štapovima od staklenih vlakana najsporije, akcije D, težine bacanja do 100 grama te dužine 3,5 do 4 m.

Uz veliku težinu, nedostatak stakloplastičnih štapova je i nemogućnost davanja brze kontre, odnosno dubljeg zabadanje iglica varalice u prilično debelu i žilavu kožu sipe. A sve je to moguće pomoću štapa posebno pravljenog za „spinning“, varaličarenje s mjesta. Za lov sipe se može koristiti i najlakši, štap težine bacanja 15 do 20 grama, ali je za lov na većim daljinama neophodan onaj veće težine bacanja, do 40, 60 grama, čak i više. Za dugotrajni lov na malim i srednjim daljinama, na kojima će se sipe zadržavati do ljeta, iskusni sipolovci najradije koriste „spinning“ štapove dužine 2,40 do 3,00 m i težine bacanja 30 do 60 grama.

Sipe se mogu loviti i štapovima posebno pravljenim za lov lignji spininng tehnikom, poznatim kao „eging“ štapovi. Kako se za lov sipa koriste veće i teže varalice nego za lov liganja, znači da i štapovi trebaju biti teži - srednji i teški, odnosno oni namijenjeni lovu varalicama veličine barem 2,5. Takvi štapovi imaju težinu bacanja 10 - 15 do 30 - 35 grama te dužinu između 2,1 i 2,7 m. Zbog dužine moraju biti višedijelni, najbolje dvodijelni.

Za lov sipa s obale poslužiti mogu i drugi štapovi navedenih ili sličnih bacačkih mogućnosti. Lovu sipa s prirodnih teže pristupačnih obala najprikladniji su štapovi dužine od oko 2,5 m. Za lov s uređenih obala bolje je koristiti duže, do 3,5 m. Kako trzajem u trenutku izlaza plijena iz mora ne bi kidao hvataljke sipe, takav štap ne smije biti najbrže, akcije A, pa je najbolje rabiti one srednje, akcije B ili C. No, bez obzira kakav bio, štap mora imati osjetljiv vršnjak koji će signalizirati svaki i najmanji dodir sipe.

Koja će se rola postaviti na štap ovisi o njegovim karakteristikama, odnosno veličina role mora odgovarati jačini štapa. U pravilu, dovoljna je srednja, rola veličine 3.000, odnosno 30. Prijenosni odnos joj može biti onakav kao kod ostalih varaličarskih rola - u rasponu od 5,0 do 5,5:1. Od ostalih osobina još je važno da rola ima preciznu kočnicu.

Tijekom lova s obale postoji velika mogućnost zapetljavanja pribora. Da bi se ona što više smanjila nužno je za osnovnu koristiti što mekšu, podatniju strunu. Za lov posve kratkim odbacivanjem prednost treba dati najlonskoj. Iako se i onom debelom 0,20 mm štapom i rolom može izvući i najkrupnija sipa, bolje je koristiti osnovnu strunu promjera 0,30 mm. S toliko debelom strunom će se sigurno spasiti svaka varalica koja zapne za dno, što je u lovu s obale čest slučaj.

Za lov sipa na velikim daljinama te štapovima spore akcije bolje je osnovnu strunu izraditi od „PE“ višenitke. Naime, ona omogućava brzu i učinkovitu kontru, ali i veću daljinu te preciznost odbačaja varalice. Što se tiče jačine, za lov sipa je dovoljna „PE“ struna oznake 1.0 do 1.5. Umjesto standardne, pletene od četiri niti bolje je koristiti one pletene s osam ili čak 12 niti, koje uz manji promjer imaju veću nosivost, ali i brže tonu te omogućavaju dalji odbačaj varalice. Radi lakše kontrole, boja strune treba biti uočljiva. Najbolja je višebojna jer se njom lakše spoznaje daljina odbačaja, dubina lova i udaljenost varalice u svim fazama izvlačenja. Najbolje rješenje je višebojna struna u kombinacijama roza boje, kakva se prva u dubini stapa s bojom okoliša. Podjednako je dobra i struna roza boje s bijelim oznakama, markerima na svakih 5 ili 10 m.

Završnjak, sistem, jačine kao i osnovna struna, može se izraditi od „FC“, fluorougljične strune, ali je i najlonski više nego dobar. Naime, ne samo što su suvremene manje vidljive nego stare najlonske strune, nego što sipe u ljubavnom zanosu ne vide ni puno uočljivije i krupnije detalje koji bi ih mogli upozoriti na opasnost. Dužina završnjaka treba biti tolika da prilikom bacanja čvor njegovog spoja s osnovnom strunom bude blizu, ali izvan kalema role. Na taj način se izbjegava zapinjanje čvora o rub kalema, a što uzrokuje skraćivanje dužine odbačaja varalice.

Od ostale opreme, u lovu sipe s obale, posebice visoke i neprohodne, dobro je imati mrežu ili prihvatnicu s više kuka te dovoljno dugačkom drškom.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

Na skoro svim plićacima južnog Jadrana temperature mora su dosegnule 14 stupnjeva Celzijevih pa su se u njima počele sve masovnije okupljati sipe zbog mrijesta, tijekom koga se najlakše love. Kako će se mrijestit do početka lipnja, predstoji dosta dug period najuspješnijeg lova tih glavonožaca.

Svi plićaci nisu podjednako dragi sipama. One se najradije zadržavaju na pješčanim, u pravilu na dubinama do 15 m, osobito rado u uvalama. Bočata voda im ne smeta. Na takvim mjestima veći dio dana provode vrebajući plijen zakopan u pijesak. Za razliku od oliganja, sunčano vrijeme im ne smeta pa se po njemu podjednako uspješno love kao i po tmurnom ili kišovitom. Dobro se love i noću, jer ne samo što se i tada hrane, nego to čine aktivno - kreću u potragu za hranom, ali se i tada najčešće zadržavaju blizu dna pa im mamac uvijek treba ponuditi neposredno poviše njega. Najbolje ga je nuditi na prijelazu kamenitog u pjeskovito ili šljunkovito dno, gdje je najviše hrane pa zato i sipa.

sipe28022020 1

Loviti na granici mekanog i tvrdog terena najlakše je iz plovila, kako „spinningom“ tako i pendulom. „Spina“ se kao s obale, iz usidrenog ili plovila prepuštenog kurentu. Pritom snaga, odnosno brzina kurenta nije važna, ali jest ako se lovi pendulom. Ona ne smije plovilo nositi brzinom većom od jedne i pol nautičke milje na sat. Kad nema kurenta plovilo treba pokretati, najbolje veslima. Pribor se spušta na dno i poteže desetak metara iza krme, najbolje po mekšoj strani granice dna, kako bi zapinjanja bilo što manje. Zato je potrebno stalno gledati dno, a od velike je pomoći poznavanje lovnog područja.

Znak da je sipa napala mamac jest otežani pribor. To je najvažniji trenutak lova. Sipa se, vjerojatno, nije zakačila nego je dugim parom lovki tek dohvatila mamac. Kontrira li se odmah, istrgnut će se mamac iz njenog stiska. Zato treba sačekati da sipa priđe, zajaše i mamac ščepa svojim snažnim zubima nalik papagajskom kljunu. To se osjeti kao tri - četiri trzaja. Tada treba zaustaviti plovilo i početi s jednoličnim i laganim namotavanjem strune. Posebno treba biti oprezan i bez naglih kretnji kada lovina stigne na dohvat. Prihvat je najbolje obavljati mrežnom prihvatnicom, ne samo zbog lakšeg i sigurnijeg prihvata, nego i radi izbjegavanja mlaza crnila koje sipa zna izbaciti kad se nađe na suhom. Zbog istog razloga, ulov je najbolje odložiti u kakvu kantu i to leđima nagore.

Ukoliko se uplaši i ispusti mamac prije prihvata, sipu odmah treba ponovo pokušati uloviti pretraživanjem uže zone bijega jer će, najčešće, tek odbjegla odmah ponovo napasti ponuđeni mamac. Zbog istog razloga, dobro je imati i osti.

sipe28022020 3

Štap i rola se mogu koristiti u lovu sipa pendulom, ali je lov „preko prsta“ neusporedivo lakši i učinkovitiji. Nakon što se pribor spusti, preko prsta treba vratiti višak strune, a zatim jednom skosavati. Poslije stanke od dvije ili tri sekunde samo pokretom prsta treba protresti pribor, napraviti malu pauzu pa ponovo protresti, skosavati i sve tako dok se ne ostvari ulov.

Lov na opisani način moguć je raznovrsno kompletiranim priborima. Najjednostavnijim, olovnim lignjarićem na kraju strune lovi se malo drukčije od opisanog načina - varalica se spusti dno i polako skosava između 10 i 50, najviše 100 centimetara poviše dna. Prirodni mamac, cipol, gira oblica, širun, srđela, glavoč ili koja druga sitna riba se nataknu na štapić s vijencem igala i pušta dvadesetak metara iza plovila.
I na tolikoj udaljenosti mamci uglavnom plove poviše dna, pa ako se želi njihov dublji uron, pribor treba dodatno otežati. Težina utega ovisi o snazi kurenta i dubini na kojoj se želi loviti. Za lov u mirnom moru na dubinama oko 10 m, dovoljna je olovnica od 10, dok je duplo teža prikladna za veće dubine i kurenat.

Podjednako teškim olovnicama kompletira se i pribor s plivajućim ili sporotonućim lignjarićem. Varalica i olovnica se povežu vrtilicom s kopčom pa se postave na kraj osnovne strune. Olovnica može biti ovalna, ali je bolja izdužena, najbolje oblika banane, koja teže zapinje. Takav je pribor najbolji za lov na kamenitom dnu, dok se za potezanje po čistom mekanom dnu može koristiti pribor s kliznom olovnicom. Čini ga olovnica na osnovnoj struni nešto veće debljine (0,40 mm). Njen spoj s vrtilicom od udara olovnice štiti gumeni štitnik. S druge strane vrtilice je predvez dug oko jedan metar od najlona debljine 0,30 mm. Na njegovom kraju je plivajući lignjarić.

U rijetkim situacijama kad su sipe poviše dna, najbolje je koristiti pribor s dvije ili čak tri varalice. Olovnica je na kraju predveza, a predvezi su međusobno razmaknuti do jedan metar. Dobro je ako su nejednake dužine, od 30 cm do pola metra, s tim da je duži najdonji. Također je dobro ako su posrestvom vrtilica privezi nanizani na predvez, osnovu završnjaka. U tom slučaju, priveze na željeno mjesto treba postaviti pomoću perlica i lažnih čvorova.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u
Stranica 10 od 14

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019