Prikazujem sadržaj po oznakama: ribolov

A volo priborom bez dodatnog utega vrlo je teško odbaciti mamac i na male daljine, a što je poželjno, osobiti u ribolovu s obale, o kome smo pisali prije tjedan dana. Problem je posebno izražen u lovu ometcem „preko prsta“, a jedino rješenje je postavljenje privremenog utega na pribor. On mora biti dovoljno težak da omogući odbačaj na željenu daljinu, ali i takav da nakon pada u more lako i više ili manje brzo spadne s pribora kako bi mamac polako tonuo, plutao ili lelujao na dnu, ovisno u kom se sloju lovi.

Da bi lakše i dalje odbacili mamac, ribolovci oduvijek koriste vjetar koji im puše s kopna u leđa, poput jutarnjeg termalnog, lokalnog vjetra kojeg uzrokuje razlika temperature dijela kopna i mora uz njega. Također, u tu svrhu se odavno koristi blato i pastela od brašna kojim se obloži mamac, a koji se prije ili kasnije raspadnu nakon pada u more i tad imaju ulogu primame. Slično rješenje je kocka šećera, koja teži 5 do 6 grama, a koja se na pribor može vezati gumicom za domaćinstvo ili „filo elastico“, specijalnom elastičnom niti od silikonske plastike za vezivanje mamaca.

Kad se želi da mamac što sporije propada i tako lovi u cijelom vodenom stupu, umjesto te bolje je koristiti drugu specijalnu nit za vezivanje mekanih mamaca. Radi se o, među morskim ribolovcima malo poznatoj niti, od „PVA“, polivinil alkohol plastike, koja se brzo rastapa u vodi. Umjesto niti, može se koristiti vrećica ili mrežica od tog materijala.

Inače, dobro je znati da se „PVA“ vrećice i mrežice koriste u ribolovu „direktnim primamljivanjem“. U njih se zajedno pakiraju primama i mamac s udicama i tako postiže da oni na dnu leži skupa, zbog čega riba brže prilazi k mamcu.

Prednost upotrebe „PVA“ vrećice jest što se u njoj i najsitnija praškasta primama može baciti daleko i potonuti duboko bez rasipanja. Osim toga, cijeli sistem (privez, udica s mamcem, vrtilica, oblutak ili koji drugi privremeni uteg) može se spakirati u vrećicu i odbaciti, a da ne dođe do uvrtanja i zaplitanja sistema oko predveza ili osnovne strune.
Pri pakiranju treba paziti da u vrećici ne ostane zraka. Ako se to dogodi, vrećicu treba izbušiti iglom pa stiskati da zrak iziđe. No, bez obzira stavlja li se u vrećicu ili mrežicu, mamac, primama ili što drugo, trebaju biti što manje vlažni. Tako se vrećici i mrežici produžava trajnost izvan vode.

Na kraju, evo najjednostavnijeg i najjeftinijeg načina postavljanja privremenog opterećenja na a volo ometac. Radi se o najobičnijem kamenčiću željene težine, najbolje duguljastom oblutku.

Da bi ga se postavilo na pribor, nužno je na njegovoj struni, što bliže mamcu, izraditi petlju. Kao što je prikazano slikama, prvo se napravi dovoljno veliki poluvoj čijim se presavijanjem načine dva voja. Kroz njih se provuče oblutak, pa se oko njega stisne tako nastala petlja.

Pribor s takvom „olovnicom“ laganim se zamahom odbacuje na željeno mjesto. Ako se osnovna struna po odbačaju ne drži zategnutom, čim dodirne površinu mora, petlja će se olabaviti, oblutak iz nje ispasti, a pribor s mamcem polako tonuti. Želi li se da mamac potone brzo, prije pada u more osnovnu strune treba vrlo lagano zategnuti i takvom je držati sve dok se mamac ne spusti „na pola dna“ pa zatim posve olabaviti osnovnu strunu.

A volo, vjerojatno najstarijom tehnikom ribolova udicom, najbolji se rezultati s obale postižu od sredine svibnja do kraja lipnja, ponegdje čak i do sredine srpnja te od polovine rujna do kraja listopadu, kad se ribe najviše približe obali. Zato je sada pravo vrijeme za podsjećanje na taj način ribolova.

Kod nas se s obale a volo tehnikom lovi i na dnu. Naime, najveći dio naše obala blago ponire pa je na 10 - 15 metara od kopna, koliko je neotežani pribor moguće najdalje odbaciti, dubina mora je najčešće 2 do 3 metra, odnosno tolika da u njega ribe „od pola dna” najčešće ne zalaze. Lovina mogu biti i najcjenjenije ribe - ovrate i smuduti, čak i zubaci. No, te ribe treba dugo čekati, a veoma često umjesto njih su plijen neželjeni grujevi i murine. Znatno češći, nerijetko i vrlo kvalitetni ulovi se postižu u „svaštarskom“ ribolovu.

Za takav ribolov pribor je najbolje kompletirati na najjednostaviji način. Završnjak čini samo privez, vrlo dugačak, do 2 m i malog promjera (0,16 - 0,22 mm), a sve zato da bi se mamcu omogućilo što prirodnije tonjenje i ponašanje na dnu u struji mora. Najbolje ga je izraditi od nevidljive „FC“, fluorougljične strune. S osnovnom strunom ga je najbolje spojiti vrtilicom, kojoj uloga nije samo smanjiti prenošenje uvratanja nego i otežanje pribora. Osnovna najlonska struna treba biti tek neznatno deblja od završnjaka, po mogućnosti ona specijalna za tzv. engleske, „waggler“ i „feeder“ tehnike ribolova, koja tone bez trbuha i na kalemu role stoji dobro zategnuta što sve skupa povećava osjetljivosti pribora.

Dobro rješenje je i završnjak s dvije udice, kakav se koristi u lovu ovrate rakom kosmečom. Jedna, u pravilu veća udica, je na kraju završnjaka, a druga na 10-tak centimetara dugom privezu vezanom 10 do 15 cm poviše prve udice. Takav završnjak omogućava lov s dva mamca, koji su teži od jednog pa se lakše mogu dalje odbaciti. Najbolje je kombinirati jedan veliki, tvrd i težak mamac na velikoj s mekanim i manjim mamcem na manjoj udici.

Za ribolov ovom tehnikom najbolje je koristiti udice oblika „Chinu“, zatim „Beak“, a poslužiti mogu i „Aberdeen“ i „Crystal“. Ovisno o očekivanoj veličini plijena, širina udice treba biti 7 do 12, najviše 15 mm, najbolje s vezištem u obliku prstena.

Ribolov „u propadanju“ je najbolje obavljati stalnim držanjem pribora u rukama, zbog čega štap i rola obvezno moraju biti što laganiji. Najbolje je koristiti progresivni mekani fleksibilni štap, ali s brzim vršnjakom. Najbolji rješenje je „bolognese“ štap duži od 5 metara. Zbog dužine on omogućava daleko odbacivanje i dobro usmjeravanje mamca u kurentu, a zbog savijanja cijelom dužinom najbolje djeluje pod malim opterećenjem, ali i ublažava nalet i veće ribe. Bez obzira na vrstu štapa, na njega je dovoljno montirati rolu niže srednje veličine, bilo kojeg prijenosnog odnosa jer se lovi na kratkim udaljenostima.

Da bi se što lakše i dalje odbacili treba birati mamce velike specifične težine. Najbolje rješenje su rakovi kosmeč, šuša i vodar te goli štrcaljac, mali cijeli ili u komadima, jer je vrlo mesnat i pun sokova, što ga čini iznimnom teškim. Spomenuti rakovi i goli štrcaljac se uspješno odupiru napadima neželjenih malih riba i neoštećeni dočekuju dolazak velikih. Dobro rješenje su i tvrđi, od glave, dijelovi velikog crva. Kad se, pak, lovi s dvije udice, dobro je na drugu, manju, postaviti neki mekši, ali primamljiv mamac koji se pomjera u kurentu i time dodatno provocira ribe. Prednost treba dati pjeskulju, muljašu te uvoznim crvićima poput korejskog ili američkog.

Ponekad mamac ne treba biti težak jer ga ni ne treba odbaciti. Naime, mnoge ribe, među njima i najcjenjenije ljuskavke često se hrane vrlo blizu obale. Nerijetko i ovrata te sarak jedu na zidu rive i obalnom kamenju.

Posebno važan čimbenik uspjeha u a volo ribolovu s obale je odabir mjesta lova, ali i pravilno tumačenje stanja mora te prilagođavanje njemu. Najbolje poste su uglavnom kamenito dno ulaza, odnosno izlaza iz luka i pristaništa, stjenoviti nasipi, ušća, stjenovite uvale...

Loviti treba u struji koja izlazi iz luke, pristaništa ili uvale kako bi se spriječilo da se struna ili udica vrati prema obali i zapnu među stijene. Vjetar koji puše u leđa je dobrodošao, ne samo pri odbacivanju mamca. Naime, dugotrajni vjetar će uzrokovati u plitkom i površinskom moru kurenat dovoljan da mamac odnese od obale. Lokalni kurenat u kanalu i na izlazu/ulazu u luku može uzrokovati i plima ili oseka, čak i slaba kakva je na jugu Jadrana. Zato je dobro znati vrijeme promjene nivoa mora kako bi se u to vrijeme na pravom mjestu, primjerice na izlazu kanala prema otvorenom moru, mamac prepustio kurentu da pluta prema ribama koje dolaze obali na ishranu. Pritom s role otpuštenu strunu strunu valja držati između palca i kažiprsta kako bi se priboru pružao najmanji mogući otpor, ali i kako bi se mamac doveo do željenog mjesta te što prije osjetio trenutak kada riba uzme mamac i krene odlaziti s njim. I kontra se može dati prstima, a onda treba zatvoriti preklopnik role i boriti se s ribom, ako može bez popuštanja kako bi se spriječio ulazak ribe u kakvi procijep ili rupu te vrlo moguće zapinjanje i kidanje strune.

Što je u moru sve manje riba to je sve više pribora i tehnika ribolova, te ribolovaca, napose sportsko- rekreativnih udičara, koji pokušavaju uloviti vrste koje su prije izbjegavali, čak i bacali slučajno ulovljene. Jedna od posljedica svega toga je i nastanak nove tehnike, poznate pod imenom „Ultra Light Rock Fishing“ i “Light Rock Fishing“. Radi se o varijanti varaličarenja s obale, ali ne u gornjim slojevima, nego pri dnu, uglavnom sitnih riba.

„Light Rock Fishing“, „LRF“, laki ribolov sa stijena najbolji je i najkraći put do ribolovnog gusta uz stalnu zabavu, a ne dugotrajno čekanje velikog ulova koji najčešće izostane. To je način lova riba kojih ima, a ne onih kojih najčešće - nema. Iako se njome mogu uloviti i veće, to je tehnika kojom se malim varalicama u pravilu love male, ali vrlo brojne ribe. To pravom ljubitelju ribolova može biti izvor radosti jer je u moru više desetaka vrsta manjih riba koje je teže uloviti nego brojne srednje i velike.

Za razliku od uobičajenih tehnika lova s obale, sve što treba za „LRF“ je malobrojna i lagana oprema - jedan do dva štapa te kutija sitnog pribora i varalica. Sve to, osim štapova, može stati u manju naprtnjaču, čak i u pojasnu torbu, što ribolovcu omogućava maksimalnu mobilnost.

Upravo velika mobilnost važan je čimbenik uspjeha i gustanja u „LRF“ tehnici jer se obavlja na školjeri, nakupini krupnog kamenja između kojeg su veći i manji procijepi i rupe. Osim prirodnih ispod kamenite obale, kakva prevladava kod nas, u skoro svakoj lučici i luci na Jadranu ima i umjetnih školjera u podnožju mula i s vanjske strane lukobrana koje ih štite od snage izravnog udara valova. Većini takvih mjesta pristup je lagan, a na njima se tom tehnikom može loviti barem deset vrsta riba.

Lovi se malim „jigg“ i mekanim, rjeđe teturavim varalicama bilo kojom taktikom poviše i kroz procijepe, prolaze i rupe. Zahvaljujući malim dimenzijama varalica, plijen će biti i ribe koje nisu grabljivice po naravi. Kod nas se ovom tehnikom uspješno love vučić, babice, glavoči, pauci i škrpuni te ostale bodeljke, šparmić, pijerka, lumbrak, vladika i ostale usnače, kanjac te ostale ribice koje nam pri klasičnom udičarenju dozlogrđuju. No, love se i batoglavac, širun, ovčica, sarak, ukjata, modrak, manje ovrate i smuduti...

Većina nabrojanih riba podjednako uspješno može se loviti tijekom cijele godine i dana, ali se najbolji ulovi ostvaruju u proljeće i jesen te poslije i pred noć. Također, većina njih je najaktivnija po umjereno valovitom i mutnom moru te djelomično oblačnom vremenu, zatim nakon nevere i jakog vjetra kada se uzburkano more smiruje, te kada plima dolazi.

Bez štapa s rolom ovom je tehnikom nemoguće loviti. Iako se mogu koristiti i oni namijenjeni nekim drugim tehnikama, najbolje je to činiti „spinning“ štapovima,“Light“ („L“) i „Ultra Ligt“ („UL“) klase, jer se lovi laganim i vrlo laganim varalicama. Težine bacanja im je 0,5 - 20, rijetko nekoliko grama više. Iako se može koristiti multiplikator, za „LRF“ je prikladnija fiksna rola, bilo koje namjene. Jasno je da za lov malih riba sitnim varalicama najlakšim štapovima koji se stalno drži u rukama treba i mala i što lakša rola. To mogu biti role veličine 1.000 do 3.000. Prednost malih je samo mala težina. Međutim, u pravilu, za lov na moru prikladnija je svestrana rola s prilično velikim kapacitetom i mogućnošću lova na velikoj daljini i izvlačenja mogućih krupnih ulova, tako da su za „LRF“ one veličine 2.000 do 2.500 najprimjerenije. Pri odabiru role posebnu pozornost treba posvetiti - kočnici! Naime, ona mora raditi besprijekorno, bez vibracija i trzanja, koji su glavna opasnost za tanke strune koje se koriste u „LRF“-u.

Tanja i lakša od ostalih vrsta struna iste nosivosti, „PE“ višenitka omogućuje dalje odbačaje, a zato što nije rastezljiva i bolji kontakt s mamcem te ribom pri kontri. Mana joj je niska otpornost na habanje, pogotovo trljanje o stijene. Također, otežano se koristi po vjetrovitom vremenu, za što je najbolje rješenje „FC“, fluorougljična struna, ali samo tonuća, namijenjena varaličarenju. Međutim, početnicima i onima koji neće često u ribolov dovoljno je osnovnu strunu izraditi od najjeftinije, najlonske strune. Obvezno tonuća, najbolje od srednje elastične i otporne na habanje te srednje nosive.

Za „LRF“ se koriste strune jačine 3 do 8, najčešće 4 do 6 libri, odnosno od 1,4 do 3,6 Kg. Takvu nosivost imaju višenitke oznake „PE“ od 0,15 do 0,8, najviše 1.0 te „Naylon“ i „FC“ strune promjera od 0,16 do 0,20 ili 0,22, najviše 0,25 mm, ovisno o proizvođaču i kvaliteti.

Završnjak, predvez, najbolje izraditi od „FC“, struna jer je u vodi „nevidljiva”, otpornija je na habanje od višenitke i ima bolji odnos debljine i nosivist od najlonske. Što je najvažnije, „FC“ struna je kruća pa omogućava bolju prezentaciju i vođenje varalice.

Dugačak je i popis varalica kojim se lovi ovom tehnikom, ali se najčešće rabe „wobleri“, teturavci dužine 20 do 40 mm, metalni „jiggovi“ težine 2 do 15 grama te mnogobrojne varalice od mekane plastike dužine od 20 do 50 mm, ovisno o tome oponašaju li oblikom i koje ribice, crve, rakove ili su apstraktnog oblika. Svima im je zajedničko da su opremljene samo jednom udicom.

U pravilu se koriste dvije vrste udica. Ona oblika „worm“, kao što joj i ime kaže, najčešće za nadijevanje crva i ostalih varalica štapićastog oblika, dok se univerzalnom smatra parangalka, udica oblika „Aberdeen“, najbolje „barbless“, bez kontra kuke koja manje povređuje ulov i zapinje za podmorsko raslinje te omogućava lakše skidanje ulova.

Najviše se koriste udice veličine 6-8, posebno ako postoji mogućnost ulova krupnijih riba, a broj 10 se smatra univerzalnom, dok se za lov najsitnijih riba koriste udice broj 12 i 14, čak i 16 do 18.

Za lov varalicom iznimno male težine, onom od mekane plastike, pribor je neophodno dodatno opteretiti. Osim „jigg“, udice s nalivenim olovom ispod prstena za vezivanje, koriste se i olovnice koje se postavljaju na udicu ili na privez ispred varalica, najbolje su „split“, rascijepane, loptaste olovnice.

U ovo doba godine većina iskusnih udičara uz obalu pokušava uloviti ovratu, jer je sad najbolje vrijeme njenog lova. No, na istim terenima sada je moguće dobro loviti i drugog vladara plićaka – smuduta, brancina, lubina. Što više, obje ribe mogu se loviti istom tehnikom, opremom i mamcima, ali je bolje ciljano loviti jednu od njih i tome prilagoditi ribolov.

Kad je u pitanju mamac, za ciljani lov brancina najbolje je koristiti rakove. Naime, duž naših obala rakova je u izobilju, pa veliki dio hrane brancina čine rakovi svih vrsta i veličina. Nerijetko se u ulovljenom brancinu nađe više raznih rakova, jer bez obzira na snagu oklopa i kliješta te obrambeni stav većih rakova pa i većih, brancin je odlučna grabljivica sposobna savladati bilo kojeg raka. Ipak, zato što nema snažne i tvrde čeljusti kao ovrata, koja može lako zdrobiti i najtvrđeg raka, brancin kad god može radije nego s tvrdim, bira rakove s mekšim oklopom.

Od mekših rakova, brancin najviše jede najbrojnije - razne vrste kozica, ali su mu poslastica rak pjeskulj (gambor) te samac, jasno, bez kućice u kojoj se skriva. Ma koji se koristio, udicu obvezno cijelu treba prekriti mamcima. Od 2 do 4 sitnija račića nanižu se kroz glavu na krivinu i tijelo udice. Veliki se nadijevaju pojedinačno probadanjem kroz cijelo tijelo, od repa prema glavi da vrh udice viri između njenih nožica. Nadijevati je najbolje na tanke i dugačke udice oblika „Aberdeen“ i „Crystal“, širine luka 7 do 10 mm, odnosno 15 mm kad se žele loviti samo krupniji primjerci.

Kad su u pitanju rakovi tvrdog oklopa, idealni su oni koji su u fazi presvlačenja, mijenjanja oklopa. Osim što su mekani, u toj fazi tada luče sluz koja ribama atraktivno miriše. No, njih je vrlo teško pribaviti, ali je lako škarama izrezati oklop da izgleda kao da je puknuo u prvoj fazi presvlačenja. Tako pripremljenog raka najbolje je nadijevati cijelog. No, kad se radi o većim primjercima, bolje ih je nadijevati kako je prikazano na slikama.

Rak se najprije oslobodi noga, kliješta te dijela oklopa. Nakon toga se uzdužno prepolovi, natakne na udicu pa obmota elastičnom niti.

Na terenima gdje obitava i ovrata, ciljanom lovu brancina pridonosi i odabir mikro lokacije za polaganje mamca, ali i tehnika lova. Radije nego ovrata, brancin se zadržava u struji mora pa je u nju i najbolje spustiti mamac. Manji u pravilu plivaju, a krupniji mirno plutaju, osobito rado u zavjetrini kakve prepreke. Osim toga, krupniji te ostarjeli, podjednako rado love u „džepovima“ - mjestima slabijeg kurenta, odnosno iza neke uzvisine ili iznad manje udubine. Također, rado lijeno plivaju mutnim uvalama skupljajući hranu. No, osim u položitim plićacima, gdje je najradije, lubin zalazi i u dublje prolaze, obilazi rtove koji strmije poniru, ali samo ako na tim mjestima ima kurenta. Završnjak, najprikladniji sistem za lov na svim tim navedenim pozicijama čini osnovna struna na kojoj je privez dužine 30 cm pričvršćen približno 70 do 100 cm poviše olovnice, a koji se baca blizu stijene ili koje druge prepreke kurentu.

Umjesto opisanim klasičnim priborom na dnu, puno je bolje loviti priborom s plovkom, između dna i površine jer brancin više nego ovrata lovi u gornjim slojevima mora. Pribor za lov plovkom može se kompletirati na više načina. Na kalemu role je dovoljno namotati 100 metara, najbolje višenitne „PE“ strune, najbolje plivajuće kako ne bi zapinjala za dno i ostale prepreke. Osim toga, plivajuća PE struna osigurava bolji kontakt s plovkom.

Na osnovnu strunu se postavlja plovak te otežanje, najbolje u vidu jedne duguljaste olovnice težine tri četvrtine nosivosti plovka. Posredstvom vrtilice s kopčom, na osnovnu strunu se postavlja završnjak, zapravo samo metar dugi privez od “FC“ strune promjera 0,28 do 0,40 mm. U ekstremnim slučajevima, poput lova u polju morske trave može se koristiti struna debljine 0,50 mm. Za lov s otvorene obale i u luci prilično otvorenoj prema pučini dovoljan je plovak nosivosti 1-2 g oblika mrkve ili kapi, ovisno o uvjetima mora.

Ribolovci su oduvijek najradije lovili mekanim varalicama jer su takve u pravilu ribama primamljivije od tvrdih. Poput prirodnih mamaca su manje ili više mekane na dodir te savitljive. Prve su pravljene od gume, ali nisu bile osobito učinkovitije od tvrdih sve dok se netko sredinom prošlog stoljeća nije dosjetio napraviti varalicu od vrlo mekanog i savitljivog gumenog crijeva za podvezivanje ruke pri transfuziji krvi. Tako je nastala varalica koja je i dan danas veoma učinkovita, ali kod nas skoro nepoznata.

Da bi im još više povećali elastičnost, prve su varalice pravili od relativno dugačkih, a tankih crijeva. Zbog toga su one oblikom oponašale jeguljice i iglice, omiljenu hranu svih srednjih i krupnih morskih grabljivica. Sada se proizvode i od još podatnijeg materijala, kao što su mekani PVC, silikon i latex. Tako nove i znatno deblje cjevaste varalice još vjernije oponašaju sinusoidno lelujavo plivanje ranjene ribice što je razlog njihove učinkovitosti.

Konstrukcija cjevastih varalica vrlo je jednostavna pa ih mogu izrađivati i prosječno vješti ribolovci. Osim od medicinskog crijeva koje se može nabaviti u bolje opremljenim ljekarnama, izraditi se može i od mekane vrtlarske cjevaste vezice. Najmanje se prave samo od udice i crijeva, a duže i s vrtilicom. Na zatvorenu (bačvastu ili valjkastu) vrtilicu postavlja se udica, direktno ili posredstvom žice ili strune, ovisno o dužini varalice. Na sve se to navlači crijevo. Prednjim krajem crijevo stiska tijelo i zadnju alkicu vrtilice, a zadnji mu je kraj ukoso odrezan i iz njega viri krivina i vrh udice. Kod nekih modela kraj je zasječen u obliku lastinog repa.

Poboljšana verzija jest ona s jigg udicom na koju je navučena cjevčica približno istog promjera kao i crijevo od koga je napravljena varalica. Na vrat udice nataknuta je alkica vrtilice. Ovakva varalica ima privlačan rad i može se dalje zabaciti, zahvaljujući težini olovne glave jigg udice. Osim toga, zbog još jedne udice na prednjem dijelu osigurava sigurno kačenje, pogotovo kad je brancin u pitanju, jer on plijen hvata za glavu. Za njega je najbolje rabiti varalice dužine 100 do 150 mm, s udicama broj 1/0 do 6/0, ovisno o očekivanoj veličini plijena.

Varalica namijenjena dalekom bacanju i dubokom vođenju umjesto jiggom može biti opterećena i običnom, okruglom ili ovalnom šupljom olovnicom, koja se također stavlja na prednji kraj varalice. Umjesto klasičnim neki proizvođači svoje varalice namijenjene dubinskoj penduli opremaju olovnicama u obliku glave sa „spojlerom“, poput onih na teturavcima.

Za lov orhana, zubaca, tune i ostalih krupnih grabljivica izrađuju se vrlo dugački, maksi modeli s po dvije jednokrake ili čak trokrake udice, na sredini i kraju tijela. Žicom ili sajlicom povezuju se udice broj 2/0 do čak 12/0, kad su u pitanju jednokrake, odnosno trokrake broj 2/0 do 4/0. Dužina takvih varalica iznosi 160 , 180, 200, 240 čak i 300 mm.

Manji modeli ovih varalica, osim za lov malih grabljivica, koriste se i za poboljšavanje akcije metalnih varalica - „pilkera“ i žlica.

I varalice od crijeva se proizvode u više boja. Najčešće su bijele, crvene, narančaste i prozirne, ali i žute, plave i zelene. Ima ih višebojnih. Najčešće se koriste kombinacije crvenog ili plavog prednjeg i bijelog zadnjeg dijela. Međutim, ribolovci koji dugo love ovim varalicama tvrde da njihov dekor nije presudan za uspjeh u ribolovu. Ipak, slažu se da su najučinkovitije prozirne varalice koje u tijelu i iza njega imaju svjetlucave konce.

Temperature priobalnog i površinskog mora su još uvijek nedovoljno visoke da bi se u njima pojavio veći broj vrsta riba dovoljno brojnih i raspoloženih za „suradnju“ s udičarima. Zbog toga je tijekom travnja najbolje love dalje od površine i obale. Osim na tvrdim, dobri ulovi se mogu ostvariti i na mekanim dnima. Poslije mola, najčešće lovine, s takvog dna se mogu podići i druge ribe, među njima i kokot. Ta riba osebujnog izgleda i ponašanja, izvanrednog okusa, oduševit će ribolovce i svojom borbenošću. Zbog svega toga vrijedi se potruditi i pokušati ciljano je loviti.

Kokotićem, kokotom, ali i lastavicom, naš narod naziva čak devet riba, od kojih svaka ima i brojna druga posebna imena. Radi se o ribama iz obitelji štotoglavki - krutoglavki. Zajedničko im je prepoznatljiv izgled- velika glava oklopljena koštanim oklopom i vrlo razvijena prsna peraja kojima se služe za brzo plivanje, ali i gmizanje te opipavanje morskog dna.

Ovisno o vrsti i dobu godine, kokoti se zadržavaju na raznim dubinama. Najpliće, do same obale dolazi barjaktar, letač i sivac, čak i tijekom zime jer kao i svi ostali kokotići podnose temperaturu i od samo 8 stupnjeva Celzijevih, iako im najviše prija ona od 18 do 24. Glavaš i kosteljić dolaze na samo 10, balavac, kamenjar i oštruljić na 20, a rožac na samo 30 m dubine. Međutim, uglavnom se zadržavaju puno dublje, kosteljić i do svih 500 metara, ali su im najgušća naselja na 40 i 80 metara.

Bez obzira na brojnost, kokotići žive osamljeničkim životom, odrasli najčešće u paru. U jata se skupljaju u vrijeme mrijesta, kad se i najintenzivnije hrane. Glavaš, kosteljić i kamenjar u drugoj polovici zime i prvoj proljeća, sivac od travnja do kolovoza, oštruljić tijekom srpnja, kolovoza i rujna, a balavac u periodu lipanj- listopad. Kad se, pak, mrijesti letač - ne zna se točno.

Iz svega navedenog jasno je da je počeo ovogodišnji period najboljeg lova ovih riba te da se mogu loviti na mnogim pozicijama, čak i s obale dalekim bacanjem. Ipak, najbolje ih je tražiti daleko od obale, na dubinama od 30 do 80 metara, iz usidrenog plovila. Plijen će najčešće biti oštruljić, jer je najbrojniji, nažalost i najmanji jer naraste do najviše 20 cm dužine. Do 42 cm i 750 grama naraste glavaš, ali mu je srednja lovna težina tek stotinjak grama. Osim njih, više od ostalih se lovi i kosteljić, koji može dosegnuti do 70 cm i 3 kg.

Ma kako bili brojni na pojedinim područjima, kokotići su u pravilu samo dio ulova. Zato i kad su ciljani plijen treba ih loviti univerzalnim završnjakom oblika „očenaš“. Kako se kokotići hrane na dnu, najbolje je donji privez završnjaka postaviti neposredno poviše olovnice. Također, bolje je ako je taj privez nešto duži od ostala dva, barem 60, ali i do 100 cm. Na 60 - 100 cm poviše njega treba biti drugi pa na još 60 – 70 treći privez, oba duga 50- 60 cm.

Kako je na dubinama na kojima se love kokoti vidljivost dosta slaba, završnjak nije neophodno izraditi od nevidljivog fluorougljika, ali ga je neophodno opteretiti s dovoljno teškim utegom da stoji okomito. Za lov na dubinama do 50 - 60 m dovoljan je pribor snage 6 do 10, najviše 15 libri, kojim se sigurno mogu savladati ne samo kokotići nego i ostale ribe koje s njima dijele stanište. To znači da osnovna struna može biti višenitka promjera 0,14 do 0,18 mm ili najlonska 0,30 do 0,35 mm. Završnjak je dovoljno izraditi od 0,05 do 0,10 mm tanjeg najlonske ili fluorougljične strune. Spojeve priveza s predvezom najbolje je izvesti preko vrtilice ili tzv. snoda, koji omogućavaju maksimalno moguću okretnost priveza, čime se oni štite od uvrtanja. Što se tiče udice, njen oblik nije osobito važan, ali je najbolje koristiti one kratkog tijela, primjerice oblika „Kirbby“, „Beak“ ili „O'shaughnessy“, širine oko 10 mm, ovisno o očekivanoj veličini plijena.

Kokotići su ribe dna. Hrane se crvima, račićima i mekušcima iz i s dna, ali nisu samo skupljači hrane nego i love sitnije ribe. Zato se za njihov lov mogu koristiti brojni mamci, svi crvi, račići mekšeg oklopa, školjke, ribice… Važno je da mamac prekriva udica, ali ne i njen vrh. Još je važnije da je mamac svjež, jer će kokotić samo takvog uzeti. Međutim, veoma rado će uzeti i umjetni mamac pa se može loviti i grmjelicama, sabiki varalicama, o kojima smo pisali nedavno.

Mamac kokotić uzima čim ga vidi. Međutim, na to najčešće treba dosta dugo čekati jer te ribe žive u raspršenim jatima i velike su lutalice. U međuvremenu, možda će se zakačiti mol ili druga riba koja dijeli stanište i hranu s kokotićima.

Ako je prvi ulovljeni kokotić malih, najvjerojatnije će naići još nekoliko njih istih dimenzija. Ulovi li se, pak, krupni, velika je vjerojatnost da će toliki doći još samo jedan. Nakon toga je dobro mamce spustiti negdje drugdje, dovoljno desetak metara dalje.

Podjednako uspješno loviti se može danju i noću. Najbolji ulovi se postižu tijekom jutarnjih sati, kad su kokotići najgladniji. Kad se zakače, neće biti osobito borbeni, ali će raširenim prsnim perajama pružati veliki otpor. Tijekom izvlačenja će kružiti pod plovilom, a kad dospiju na suho pokazat čemu duguju spomenuta, ali i imena poput hrokavica, svirac ili prasica - oglasit će se!

Slabo držanje na udici problem je ne samo mekanih, nego u mnogim situacijama i tvrdih te žilavih mamaca. Zbog toga se mamci osim posebnim načinima nadijevanja od spadanja osiguravaju i vezivanjem uz udice i strune koje ih nose. U lovu krupnijim mamcima, osobito brzom i vrlo brzom pendulom, „heavy castingom“, dalekim bacanjem, te „driftingom“, puštanjem mamca u struju mora, vezivanje je najbolje obavljati plastičnim vezicama ili bragama.

Brojne su prednosti upotrebe tih vezica kakve se koriste za npr. električne kabele. Osim što se njima i do četiri puta brže pričvršćuju mamci, njima se neusporedivo lakše rukuje, a i znatno bolje drže mamce nego žica i razne strune, čak i tzv. „filo elastico“, a koje su specijalno pravljene za pričvršćivanje mamaca. U bistrom i plitkom moru najbolje je koristiti vezice crvene boje jer je to boja koja privlači pozornost riba. Za lov u mutnom moru mamce je najbolje vezivati najuočljivijim, vezicama kričave žutozelene boje, dok su za ribolov na velikim dubinama najprimjerenije vezice crne boje.

Zbog njihove iznimne snage treba koristiti što tanje vezice kako bi one što manje škodile mamcu i utjecale na slobodu kretanja živog mamca. Zbog istog razloga, nakon stezanja posve treba otkloniti višak vezice, najbolje odsijecanjem pomoću škara.

Na žive ribice postavlja se samo jedna vezica, najbolje na način da se provlače kroz gornji dio očnih šupljina mamca i ispod nje kači udicu. Kako bi pri provlačenju što manje ranjavala ribu - mamac, prednji kraj vezice treba odrezati ukoso. Velika prednost ovakvog mamčenja je u tome što se nakon postavljanja vezice ribica - mamac može vratiti u spremnik mamaca da se oporavi od šoka i čeka kad će biti postavljen na udicu.

Ako se na mamac postavlja više udica, ostale se nadijevaju na uobičajeni način, na bok ispod kože mamca.

Filete ribe za lov čekanjem na dnu i puštanjem u struju mora najbolje je namamčiti na način da se udica položi na stranu fileta s krljuštima pa se filet s dvije do tri vezice stisne uz strunu poviše udice. Tako udica ima punu slobodu kretanja, a pribor maksimalno čvrsto drži mamac.

Vezice su se posebno dobrim rješenjem pokazale u mamčenju dugačkih mamac, kako prirodnih, tako i umjetnih. Osobito su dobre za nadijevanje jeguljica, bez dugotrajnog i napornog šivanja koncem, samo s jednom do tri vezice stisnute oko glave mamca nataknute na poteznu udicu. Na isti način, ali s puno manje zategnutim vezicama, nadijevaju se i dugačke varalice od mekane plastike, kako na obične, tako i udice s olovnim glavama.

Osim za mamčenje, plastične vezice mnogu poslužiti i za štošta drugo u ribolovu, osobito s plovila. Njima se može improvizirati ili popraviti držač štapa, stisnuti rola kad popusti ili pukne njen držač na štapu... Zapravo, njihova je upotreba ograničena samo kreativnošću ribolovca. Najbolje je imati nekoliko uzica različitih jačina i dužina.

Ribe grabljivice, čak i najagresivnije poput strijelke, neusporedivo se najlakše love živim mamcima. No, žive je mamce, osobito ribe, teško pribaviti i još teže plasirati, osobito dalekim bacanjem - „surf“ te „heavy casting“ opremom i tehnikom. Bez opasnog trzaja pri odbacivanju i udara o površinu živi mamac se danas plasiraju radio upravljanim letjelicama i plovilima, ali postoji i jedan odavno poznat, učinkovit i jeftin način poznat kao žičara, kojim se mamac spušta ni zategnutu osnovnu strunu.

No, za takav način plasiranja mamca potrebno je na nešto kompliciraniji način kompletirati pribor nego za lov odbacivanjem.

Kao što je prikazano crtežom, najjednostavnija žičara se radi tako da se na osnovnu strunu navuče graničnik hoda priveza - plastična perlica postavljena između dva lažna čvora. Nakon njihove montaže za kraj osnovne strune se vezuje klizač - vrtilica s kopčom za držanje utega. Poviše graničnika se postavlja klizač - kopča, s ili bez vrtilice, koja nosi privez. Privez, pak, čini struna dužine oko dva metra koji na kraju ima jednu do dvije, ponekad i tri udice, ovisno o dužini mamca. Kompletni sistem za lov krupnih grabljivica se najčešće izrađuje od najlonske strune promjera 0,40 do 0,50 mm. No, mnogi, osobito kad se očekuje ulov strijelke, zadnjih 20 do 30 cm priveza izrađuju od žice ili sajle jačine 20 do 30 libri. Ovisno o očekivanoj veličini ulova, na pribor se postavljaju lovne udice širine luka 15 do 21 mm. Najbolje je koristiti tzv. kovane sa vrhom zakrivljenim unutra, tipa „Live bait“, „Beak“ ili „Cyrce“.

Da se mamac ne bi mogao sakriti u kakav zaklon na dnu, graničnik se postavlja, odnosno hod priveza se ograničava, na barem dva pa do četiri metra poviše utega. Umjesto fiksnog, bolje rješenje je pomični graničnik hoda priveza. Najjednostavnije ga je izraditi navlačenjem na osnovnu strunu plastične kuglice pa uske gumene cjevčice dužine barem 5 cm. Takvo rješenje omogućava podešavanje najmanjeg rastojanja mamca od dna. Ponekad je privez potrebno dodatno otežati, najbolje postavljanjem male olovnice između potezne i lovne udice. Uloga joj je da mamac poteže naniže te da mu sputava kretnje i tako ga čini zanimljiviji grabljivicama. Njena težina ovisi o dubini mora gdje se lovi i veličini, vrsti te živahnosti mamca, ali rijetko treba biti veća od 10 ili 20 grama.

Odlično rješenje za dodatno otežavanje priveza je specijalni žičani klizač, koji osim što je teži, znatno manje oštećuje strunu te lakše klizi po njoj nego univerzalna kopča. Klizač ima oblik spirale i lako se montira. Modeli s dodatnom olovnicom osobito su dobri za lov na velikim dubinama i u jakom ili kurentu nepovoljnog smjera, kad je privez potrebno znatnije opteretiti da bi mamac dovoljno brzo i uopće stigao do poviše dna.

Da bi poboljšali učinkovitost lova specijalisti za ribolov žičarom koriste pribor s dva priveza - na kraj standardnog pribora umjesto obične postave trodijelnu vrtilicu. Na jednu njenu alkicu posredstvom kopče postave olovnicu, a na drugu alkicu, također posredstvom kopče, privez dužine 1 do 1,2 m. Na njega se montira uginuli mamac koji se baca zajedno s olovnicom pa ga je neophodno dobro vezati.

Osim sistema kompletiranog na jedan od opisanih načina, za lov žičarom potreban je štap za „surf“ ili „heavy castin“ ribolov, a poslužiti može i obični odmetaški dužine između 3,6 i 4,5 m. Ma koji bio, štap treba imati osjetljiv i jak vršnjak, koji omogućuje odbacivanje teške olovnice na željenu daljinu, ali može i apsorbirati, bez previše savijanja, pokrete živog mamca i žestoki napad grabljivica. Preporuka je teleskopski štap od najmanje 150 grama težine bacanja na kome je bacačka rola veličine 8.000 do 10.000.

Kako bi se spriječilo neželjeno primicanje pribora i labavljenje osnovne strune, sistem mora biti opterećen olovnicom dostatne težine, najčešće do 100, ali čak i do 150 grama, ovisno o dubini i daljini na kojoj se lovi.

Žičarom se love smudut, ovrata, strijelka, orhan, lampuga, gruj, zubatac, kijerna, a moguća su i iznenađenja u obliku goluba.

Tehnika lova je dosta jednostavna - nakon što se odbaci olovnica, štap se učvršćuje u okomitom položaj pa se na zategnutu strunu postavi kopča ili klizač koja nosi završnjak s mamcem i pusti da klizne u more. Kad dospije u more, ribica - mamac neće uvijek krenuti prema dubljem, naprotiv, često će se pokušati vratiti, ali bez brige, ti panični pokreti po površini uzbuđuju grabljivice koje ne oklijevaju napasti i pod nogama ribolovca.

Često će se na vrhu štapa osjetiti pokreti mamca, a čim vrh signalizira napad grabljivice štap treba prihvatiti i početi s brzim namotavanjem. Ako grabljivica uzme uginuli, mamac koji leži na dnu, vrh će se saviti naglo. No, uzme li mamac koji pliva, vrh će se najčešće tek lagano njihati sve dok klizač ili kopča ne udare u graničnik hoda. Kada se vrh nakon toga odlučno savije treba podignuti štap visoko i na nekoliko trenutaka prekinuti namotavanje strune da bi se procijenilo što dalje. Kad se spozna veličina i jačina plijena, po mogućnosti i vrsta ulova treba odlučiti što i kako dalje.

Najbolji uvjeti za lov žičarom jest more u smirivanju nakon nevremena. Duž kamenitih obala strijelka najradije obilazi mjesta s jakim kurentima. Ostale spomenute ribe žičarom se dobro love i po mirnom moru. Najprikladnije pozicije za lov svih njih su ušća, plaže oko lukobrana i, općenito, sve plaže i stjenovite obale koje po mirnom moru posjećuju cipoli, iglice, ovčice i ostale ribe od jata.

Neselektivno, svaštarsko udičarenje s obale najlakše i najuspješnije se obavlja štapovima zvanim bolognese, bolonjez, o kome smo pisali 18. prosinca prošle godine. Tim vrlo vitkim, dugačkim, ali i prilično krutim štapovima ne love se samo sitne i srednje velike ribe nego se iz mora mogu vaditi i pravi kapitalci. A da bi se iole krupnija riba svladala tako osjetljivim štapom, osim iskustva i vještine ribolovca potrebna je i kvalitetna rola, koja uz tome, treba biti što više moguće prilagođena štapu. Evo kako prepoznati i odabrati rolu najprimjereniju bolonjez štapu.

Prva osobina o kojoj treba voditi računa pri izboru role za ribolov bolonjezom jest njezina veličina. Velike role posve su neprimjerene elegantnom štapu, kako zbog glomaznog izgleda tako i zbog, što je još važnije, velike težine. Zato mnogi udičari prednost daju najmanjim, „mikro“ rolama. No, na te role veličine 1.000 i 1.500, može se u dovoljnoj dužini namotati samo tanka struna, promjera do 0,14 ili 0,16 mm. Ako se radi o najlonskoj, s tim se rolama mogu izvlačiti samo male i srednje teške ribe. Napuni li se, pak, kalem mikro role suvremenom višenitkom, ona će ga najvjerojatnije zdrobiti kad potegne kapitalna riba. To znači da je primjena tih rola opravdana samo u lovu plovkom i u lovu sitnih riba. Za sve ostale načine lova bolonjez štapovima neophodno je rabiti srednje velike, role oznake 2.000 do 3.000.

Težina je druga važna osobina na koju treba obratiti pozornost pri izboru role za montažu na bolonjez. Logika kazuje da je, što je rola teža, težište štapa bliže šaci kojoj se pribor drži, pa je samim time i štap uravnoteženiji i stoga lakši za držanje i ribolov. To je, međutim, samo donekle točno. Naime, ako bi se na lagani štap postavila, primjerice, 400 do 500 grama teška metalna rola, težište bi pribora bilo u mjestu držanja ili čak ispod njega. Tada bi štap rukohvatom vukao nadolje, što znatno otežava rad štapom i dovodi do brzog umaranja ruke kojom se drži. Zato je za ribolov štapovima bolonjez najbolje koristiti role težine između 200 i 300 grama.

Suvremena je tehnologija omogućila izradu laganih rola i onih s metalnim tijelom, a takve su najbolje. Također, najbolji su i metalni kalemi. Oni ne smiju biti duboki, kao za lov bulentinom, ali ne moraju biti ni izrazito plitki, bacački, osim ako se ne lovi vrlo dalekim bacanjem mamca. No, takav se ribolov i ne preporučuje zbog velike krutosti bolonjeza.

Brzina namotavanja, odnosno prijenosni odnos slijedeća je značajka o kojoj je potrebno voditi računa pri izboru role. Što je rola brža, potrebno je manje vremena za namotavanje strune, čime se postiže kraće vrijeme između dva zabačaja, odnosno produžava vrijeme lova. To nije osobito važno u ribolovu po plićacima, posebno rekreacijskom, ali jest u natjecateljskom ribolovu i ribolovu dalekim bacanjem mamaca.

Kao najprimjerenije za lov bolonjezima pokazale su se role prijenosnog odnosa od 5,0 do 5,2:1, ali se mogu rabiti i sporije, osobito kad se očekuju teški ulovi te brže, od 6,2:1, kad se lovi plovkom te sitne ribe ometcem na velikim daljinama.

Kočnica, prednja ili stražnja, svejedno, na roli za ribolov bolonjezom mora biti iznimno precizna, s mnoštvom zaustavnih položaja, odnosno s finim podešavanjem. Strunu mora otpuštati ravnomjerno i ne smije pri tome praviti ni najkraće zastoje. Svaka nepravilnost ili zastoj u radu kočnice rezultirat će neizbježnim pucanjem strune, jer se u ribolovu štapom bolonjez koriste tanke strune. Ako su najlonske, što je najčešće slučaj, njihova se debljina kreće između 0,16 i 0,22 mm, rijetko do 0,25, dok su debljine višenitki između 0,08 i 0,12 mm. Ne zaboravimo, svaka nepravilnost u radu kočnice role tijekom borbe s plijenom ima loše posljedice za ribolovca.

Iako proizvođači potenciraju njihovu važnost, broj kugličnih ležajeva u roli najmanje je važan za kvalitetu role. Naime, njihov broj nema presudan utjecaj na kvalitetu role, posebno ne u ribolovu štapom bolonjez. Puno je važnije da su ležajevi, ma kakvi bili, bez zazora, a na to utječe vrsta upotrebljenog materijala i preciznost izrade.

No, ako se ipak želi loviti s rolom u kojoj su kuglični, a ne klizni ležajevi, njihov broj ne treba biti veći od 3, najviše 5. Veći broj ležajeva, osobito u rolama čije je tijelo od kompozita, odnosno mješavine plastike i različitih punilaca, pod velikim opterećenjem uzrokuje brzo slabljenje tijela role. Puno je važnije da su kuglični ležajevi kvalitetni i dobro raspoređeni. Nažalost, njihova kvaliteta spozna se tek tijekom upotrebe, ali je pravilo da najpoznatiji proizvođači u svoje role ugrađuju i najkvalitetnije ležajeve. Jedan od njih obvezno mora biti ugrađen u valjčić vodilice na motalici strune. Ostali trebaju na glavnoj osovini i osovini ručice, što se pri kupovini može vidjeti iz crteža priloženog uz rolu. Ako takvog crteža nema, rolu je najbolje ne kupovati, jer proizvođač očito nešto skriva.

Poput bukava i girovki, o čijem smo lovu pisali prošli tjedan, sve ribe od jata moguće je uspješno loviti i grmjelicama, skoscem, sabikijem, tehnikom i priborom o kome smo pisali 22. siječnja. Takav ribolov osobito je uspješan od početka proljeća do sredine jeseni, ali samo uz pravilan odabir pribora, ponajprije samih grmjelica, završnjaka pribora. Evo ukratko kako pravilno odabrati najučinkovitiji završnjak za pojedine ili skupine riba.

Lovu manjih riba namijenjen je završnjak skosca sa 6 ili 7 kratkih priveza. Za lov girovki, bukava i ostalih najsitnijih riba koriste se udice širine luka 3 do 10 mm, odnosno od broja 18 ili 16 do 10 ili 12. Udice su dugog vrata, najčešće „parangalke“, odnosno oblika „Aberdeen“ ili „Cristal“, koje su nešto učinkovitije. Na njih vezane varalice su najjednostavnije - od niti, perja i traka, koje oponašaju ličinke, kozice i ribice. Privezi, primule grmjelica su debljine 0,10 do 0,15, najviše 0,17 mm i dužine 3 do 7, rijetko 10 cm, dok su predvezi, osnove tek neznatno deblji od priveza.

Jeftiniji modeli su u potpunosti od najlona i s omčama za spajanje na krajevima, svi spojevi su im izvedeni čvorovima, dok su privezi skupljih modela od „FC“ struna, njihovi spojevi s predvezom su izrađeni pomoću „snoda“, najjednostavnijih vrtilica, a za spajanje s ostatkom pribora opremljeni su kopčama ili kopčama s vrtilicama.

Za lov širuna, vrnuta i sličnih nešto krupnijih riba koriste se pribori s udicama do broja 9 ili 8, odnosno širine luka od 6 ili 7 do 12 mm. Osim standardnih dugog vrata tipa „Aberdeen“ i „Crystal“, koriste se i specijalne udice vrlo spljoštenog tijela, vrata, a čije plohe reflektiraju svjetlost i tako provociraju ribe.

Na njih su montirane i kompliciranije, varalice na kojima ima i perlica ili su izrađene od mekane plastike u obliku kozice. Privezi završnjaka su debljine do 0,21 ili 0,24 mm, a predvez do 0,30 mm. Barem kraj završnjaka ima vrtilicu, a kod boljih modela predvezi su od „FC“, fluorougljika, a spojevi su im s predvezom izvedeni pomoću perlica. Ovaj, kao i lakši skosac, idealan je i za lov iglica, širuna, ukjata i ostalih riba - mamaca, ali i za lov s obale u dubokom priobalju.

Grmjelicama tehnikom skosavanja mogu se loviti i cijenjenije, krupnije te ribe s dna mora, čak i neke koje se kod nas rijetko love, ne samo varalicom. To je najčešće kanjac pa arbun, ali i kovač, ovčica, trlja, list, škrpina, škrpun, pauci… Što više, postoje i skosci za lov krupnih riba poput kijerna, orhana... Njima se može loviti do 100 i više metara dubine. Pruža puno mogućnosti, samo ih treba znati iskoristiti.

Lovu riba težine jedan do pet kilograma, poput velikih arbuna, škrpina i skuša, polanda, smuduta, šanpjera, namijenjeni su skosci s 3 do 5 varalica od perja, riblje kože, niti, perlica i silikona. Postavljene su na udice veličine 15 do 20 mm, odnosno broj 4 do 1/0 oblika „Crystal“, ne samo dugog vrata, ali i „Oktopus“, kratkovrate udice vrha povijenog k vezištu, čak i „Circle“. Barem privezi su im u pravilu od „FC“ strune, debljine 0,30 do 0,40 mm, dok su im predvezi debljine 0,40 do 0,50 mm. U pravilu, na oba kraja skosca se nalazi vrtilica, a spojevi predveza i priveza su pomoću „snoda“.

Još snažnija oprema te skosci koriste se za lov većih grabljivica težine 5 do 10, čak i do 50 kg, ali i srednje velikih u lošim uvjetima - na velikim dubinama, u jakom kurentu te na izrazito škrapastom dnu te u i oko olupina. Za lov smuduta, velikih polandi, zubaca, pagra, orhana, završnjaci skosaca se izrađuju od debelih struna - osnova od najlona promjera barem 0,50 pa sve do 0,70 mm, a privezi od „FC“strune promjera 0,35 do 0,50 mm.

Varalice se izrađuju na udicama širine luka 20 do 25 mm, odnosno veličine 2 do 2/0. U pravilu, to su udice oblika „Oktopus“ i „Circle“. Osim od perja, niti, traka i riblje kože, izrađuju se od mekane plastike u obliku kozice, ali i stiliziranog glavonošca te ribice, najčešće jeguljice ili iglice.