Iako su je upoznali prije petnaestak godina, tehniku lova lignji poznatu kao „tataki“ naši ribolovci rijetko prakticiraju iako je vrlo učinkovita, osobito u dnevnom lovu. Jednim je dijelom to zbog našeg standardnog otpora prema svemu što je novo, a drugim zbog visokih cijena potrebne opreme. Treći i vjerojatno glavni razlog je upotreba neprikladnih dijelova pribora, ponajprije varalica te pogrešna tehnika lova, zbog čega su rezultati bili loši.

Danas su cijene neophodnog pribora znatno pristupačnije nego nekad, pa nema razloga ne loviti ovom tehnikom, ali samo na ispravan način, kako to rade Japanci.

Za lov ovom tehnikom neophodne su posebne varalice dužine 35 do 60 mm. Osnovu varalice čini plastični štapić koji na jednom kraju nosi jednu, a na dužim modelima dvije krunice. Za spajanje s ostatkom pribora služi poprijeka rupica na vrh štapića ili, rjeđe, zavezani komad ribarskog konca. Oko štapića je tijelo varalice, najčešće vretenasto ili, rjeđe, oblika kozice. Tijelo je od silikona ili koje druge mekane plastike, ali ima i modela od tvrde, u pravilu prozirne plastike. Skuplji modeli imaju presvlaku od tanke i svjetlucave tkanine. Kako ove varalice u moru moraju plutati u horizontalnom položaju, neki modeli u tijelu imaju zračne mjehuriće.

Tataki varalica se na pribor postavlja bez priveza, direktno između dvije perlice sa stoperima ili pomoću kopče zakačene na petlju vezanu na predvez, osnovu završnjaka. Petlju je najbolje izraditi „Palamar“ ili „Drooper loop“ čvorom. Međusobni razmak varalica mora biti barem dvadesetak centimetara, na gornjem kraju predveza treba biti vrtilica s kopčom, a na donjem samo kopča za brzu montažu i izmjenu utega.

Završnjak ne smije biti duži od štapa kojim se lovi jer bi otežavao izvlačenje plijena na plovilo, ali i odbacivanje varalica. Također, na završnjaku ne treba biti puno varalica, dovoljne su dvije do četiri. Naime, u slučaju istovremenog ulova više oliganja nije lako izvući i prihvatiti, obvezno mrežnom prihvatnicom. Što je najgore, što je više varalica na završnjaku to je veća mogućnost da se iglica neke od njih zakači za odjeću, dio pribora ili plovila.

Završnjak je najbolje izraditi od „FC“, fluorougljične strune snage 30 libri jer ona ima najprikladniju krutost zbog koje se završnjak od te strune najmanje savija i mrsi pa se varalice najrjeđe međusobno i za strunu kače.

Budući se ovim priborom skosava okomito dobro je imati utege različitih težina kako bi se to moglo raditi na svim dubinama i pri svim jačinama kurenta. Osim ovalnih olovnica i olovnih lignjarića, to mogu biti „vertical jigging“ varalice, najbolje tipa „Madai“ jer je tijekom skosavanja na njih moguće uloviti i koju ribu. No, to se ne preporučuje na nečistom dnu. U lovu na velikim dubinama preporučuje se koristiti fosforoscentni uteg jer njegovo svjetlucanje privlači lignje.

Osnovnu strunu najbolje je izraditi od „PE“ višenitke promjera 0,10 do 0,14 mm, koja je dovoljno jaka da izvuče i teške ulove, a dovoljno tanka da ne pruža veliki otpor kurentu zbog čega će i lagani pribor stajati okomito pod plovilom. Dobro je ako je struna višebojna, kako bi se lakše kontrolirala dubina lova, odnosno pribor ponovo spustiti gdje se prethodno ostvario ulov jer se lignje najčešće zadržavaju u plovu.

Za lov ovom tehnikom dovoljna je srednje velika rola te jednostavan „casting“, još bolje „slow jigging“ štap snage 50 do 150 grama. Najvažnije je da bude što osjetljiviji kako bi reagirao na dodir lignje čak i nježan i na velikoj dubini. Također bi trebao imati progresivnu akciju jer kruti u suradnji s neistezljivom „PE“ strunom može uzrokovati pucanje krakova lignje tijekom borbe.

Tataki je tehnika u kojoj se nije potrebno sidriti, ali je presudno pribor puštati okomito. Kad uteg dodirne dno, pribor se odiže oko pola do dva metra. Zatim se kratkim i energičnim pokretima u nekoliko sekundi štap do desetak puta zatrese gore-dolje tako da vrhom zavibrira poput šibe. Varalice će se tada kretati u svim smjerovima poput uspaničenih kozica što će izazvati pozornost lignji u blizini. Potom treba prestati s trešnjom, uteg će zategnuti sistem, a varalice vrlo brzo zauzeti početni vodoravni položaj, što će olignje najčešće isprovocirati da ih napadnu. Potom se sporim ali neprekinutim pokretom vrh štapa podiže visoko gore da bi se ocijenilo je li lignja na varalici ili nije. Nakon ulova, važno je zabilježiti dubinu na kojoj se to dubini dogodilo da bi se u sljedećem spuštanju sistem mogao spustiti na istu lovnu dubinu, u čemu od velike pomoći može biti višebojna višenitka.

Ako ulova nema valja napraviti pauzu od dvadesetak sekundi, čak i minute pa postupak ponoviti nekoliko puta. Ukoliko se ni tada ništa ne dogodi, sistem treba podignuti metar, metar i pol, čak i pet ako se lovi u dubokom. Na taj način se vrlo lako i brzo može pretražiti cijeli vodeni stupac. Ako su lignje u blizini, ulov provjereno neće izostati. Tataki tehnika, osim po dana je primjenjiva i u noćnim uvjetima, posebice u sumrak i svitanje. Rijetko, ali ponekad se bolji rezultati postižu nježnijim i sporijim, ponekad čak i bez skosavanja, samo držanjem štapa u držaču plovila koji se lagano njiše. Tada se može loviit i drugim priborom koji se drži u rukama. No, ova pasivna metoda lova je ipak manje učinkovita od aktivne, oštrog skosavanja priborom.