Dok je Grad prepun turista, kao i sadržaja namijenjenih strancima i dok se sve to skupa krčka u potentnom turističkom loncu, drugi predjeli Grada žive neki svoj život. Uvala Lapad je jedina još sasvim lijepo ispunjena, ali Babin kuk zjapi praktički prazan.
Tako, sinoć, u 22 sata, na Babinom kuku atmosfera komorna. Što izuzetno žalosti. Logično je da turista nema u Mokošici ili na Montovjerni, kao što je logično da će Gruž biti tek njihova tranzitna stanica, iako ni to ne mora biti tako, posebno na predjelu Parka Luja Šoletića. No, Babin kuk je smišljeno izgrađeno turističko naselje, koje je 80.-ih preuzelo na sebe poprilično turističkog prometa i noćne zabave.
Oni koji se sjećaju Babinog kuka u predratnom razdoblju pamte izuzetan šušur, onu fontanu, raznorazne sadržaje, ulične prodavače, onako sve skupa po mjeri britanske i njemačke srednje klase, kojima je, sad je dojam, Babin kuk bio omiljen. Takav Babin kuk ušao je zapravo u kolektivnu memoriju Dubrovčana.
Bilo je tu i vrijednih eksponata, odnosno skulptura, poput legendarne Dunje Vanje Radauša specifične po izbočenim prsima koje su putnici namjernici dirali, valjda za sreću...
Danas, ostalo su tako samo uspomene. No, Babin kuk ne treba promatrati samo kroz nostalgiju. Babin kuk je i dalje u jako dobrom stanju i platforma za nešto razviti itekako postoji.
No, iz godine u godinu to se ne događa ništa. Sada ovim hotelsko-turističkim kompleksom upravlja Valamar, a gostima tamošnjih hotela očito je draže poći do Grada nego provoditi vrijeme na Babinom kuku.
Nikad nije kasno za oživjeti ovaj predio. Ima stvari koje su same po sebi jasne i gdje ne trebaju objašnjenja i pojašnjenja, pa je tako jasno i da se pojedini događaji moraju odvijati u Gradu, ali da se, uz radi i promociju, onaj sadržaj koji možda i ne odgovara Gradu može razviti na prostoru gdje je to nekad, danas već davno, bilo i zamišljeno. Turisti dolaze u Dubrovnik da bi vidjeli Grad, zidine, kulturne spomenike, poneki da vide gdje su snimane njima omiljene serije, ali drugi sadržaj koji im se treba ponuditi ne mora se koncentrirati samo u povijesnu jezgru.