Koliko je bilo znakovita ceremonija otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, toliko je bio višeslojan i govor dubrovačkog gradonačelnika Mata Frankovića, i to po više aspekata kojima je na neki način odaslao jasnu poruku svojim gostima koji su u svečanoj loži sjedali pored njega. No, kako bi se objasnio njegov govor, potrebno je interpretirati samo otvaranje.
Treba tu izdvojiti sjajan nastup Dubrovačkog simfonijskog orkestra i Zagrebačke filharmonije pri izvedbi Himne slobodi i državne himne, ali i recimo dijaloge koji su bili sve, ali nisu bili dinamični, kao i pokoju pogrešku u izgovoru kneza Borisa Svrtana. No, tehnička, odnosno čisto gledajući umjetnička izvedba na stranu, logikom pristojnosti analizu iste treba prepustiti onima školovanima za to. Pak, ne promisliti o poruci otvaranja bilo bi isuviše mlako i ignorantski.
I, čini se da je ovogodišnje otvaranje cijelo bilo satkano u poruci. Dobro, možda je tu paradigma današnjeg Dubrovnika kroz divovski hamburger preforsirana, kao uostalom i "selfieji" kneza kao omaž trivijalnostima današnjeg svijeta, a što je uostalom upotrijebio i Krešimir Dolenčić u interpretaciji svoga Dunda Maroja prije sad već tri godine.
No, treba tu iščitati i jasnu kritika upućenu Ministarstvu kulture po pitanju solada, kao i uostalom i kontroverzna ideja podmićivanja kneza i njegovog Vijeća umoljenih. Protkana je tu i ideja slobode u zatvaranju Držićevom, koje zapravo nimalo suptilno kazuje o sudbini onih koji i danas govore i misle drugačije od drugih. Momenat u kojem knez skida periku, pred recitiranje Himne slobodi, dakle kad glumac Boris Svrtan metamorfozira u Borisa Svrtana od krvi i mesa, u kojemu, dakle, više ne postoji društvo podijeljeno na kaste i staleže, vrhunac je otvaranja, koje pojam slobode stavlja na pijedestal, temeljni bastion modernog društva.
Uklapa li se Frankovićev govor u to, zapravo, kritički nastrojeno otvaranje? Itekako. Kao prvo, Franković je u svojem govoru pokazao respekt prema Dubrovčanima. Iskazao ga je nesigurnošću, što se može osjetiti kroz dužinu njegovog govora. Ne radi se tu o potrebi da se svidi svima, radi se tu o želji za dokazivanjem. Kako toga da će biti gradonačelnik svih građana, pa tako i određenim strukturama Grada, po svoj prilici kulturne preferecijencije.
Protokolarni govori za zeru su nalik jedan drugome pa se čovjek, ako nije budala, u tome svemu osjeća zatečen. U ovom slučaju, pred šefom države i stranke, Franković sve to skupa nije sveo "u cvjetanje hiljadu cvjetova". Počeo je tako Franković o Dubrovniku, nastavio o Dubrovniku, i kad se očekivalo svođenje svega skupa u nekakvu hrvatsku ideju velikih ambicija i zajedništva, Franković je i završio s Dubrovnikom. Bez spomena Hrvatske. Sve to nije bilo slučajno.
On podsjeća na tradiciju dubrovačku, rastrošnost koja vodi ka oholosti, napominje o vodovodu i kanalizaciji koju je Republika imala prije šest stotina godina, govori o odnosu sa sultanom, mjeri i sklada Grada, poručujući itekako znakovito da Grad jedini dom kojega imamo. Sve to, dakako, ispred premijera Republike Hrvatske!
U bilo kojem drugom slučaju, za bilo koji drugi grad u zemlji, bilo bi to možda i za kritiku. U bilo kojem slučaju, osim dubrovačkoga. Naivno bi po tko zna koji put ponavljati priču o državi maćehi, priču o Croatia Airlinesu ili prometnoj izoliranosti. Radi se tu više o nečemu drugome. Radi se tu o dubrovačkoj samodostatnosti koja se njegovala upravo tih šest stotina godina otkako je kanalizacije i vodovoda te još nešto sitno prije toga. Dubrovnik je hrvatski, to je jasno, uostalom i nije vrijeme za prestrojavanja, ali ujedno naučio je i ovisiti o samome sebi i treba biti okrenut samome sebi, kao jedini logičan put vlastitog prosperiteta u svijetu gdje bi se ljudi trebali prepoznavati civiliziranošću. To je poručio gradonačelnik Mato Franković na otvaranju najvećeg kulturnog događaja u ovom dijelu Europe.
I zato, poruka s pozornice na otvaranju Igara o slobodi kao metafori onoga što bi trebalo biti, a nije, savršeno se nadopunjuje s gradonačelničkim govorom o pozornici jednog drugačijeg gledališta, kojeg ne definira dramska riječ i rapsodija s glazbenog instrumenta, nego sam život.