Bio je travanj 1983. godine, u tadašnjem Jugoslovenskom dramskom pozorištu premijerno je izvedena predstava „Balkanski špijun” pisca Dušana Kovačevića, u režiji Dušana Jovanovića. U glavnim ulogama bili su Danilo Bata Stojković kao Ilija Čvorović, Branka Petrić kao Danica Čvorović, Sanja Milosavljević u ulozi Sonje Čvorović, Josif Tatić kao Đura Čvorović te Stojan Dečermić kao podstanar Petar Jakovljević.
Godinu dana kasnije nastat će i remek djelo jugoslavenske kinematografije, istoimeni film „Balkanski špijun”.
Citate iz ovog djela Dušana Kovačevića znaju brojni pripadnici srednje i starije generacije, oni koji i danas razumiju i prepoznaju komediografsku genijalnost tih dijaloga i monologa Ilije Čvorovića, kojeg je i u filmu utjelovio Danilo Bata Stojković, s nestrpljenjem su dočekali ovoljetni nastup Narodnog pozorišta u Beogradu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Predviđen je bio jedan nastup, karte su planule pa je uvedena i dodatna izvedba. Da je bilo mogućnosti i da ih je bilo još nekoliko, vjerojatno bi sve bile rasprodane.
I to je bit teatra – odaziv publike.
No, to smeta Marku Potrebici, HDZ-ovu predsjedniku Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, jer, veli on, uz 70. obljetnicu Igara „nismo imali kazalište, imali smo pozorište”.
Usput rečeno, njegova kritika upućena vodstvu Igara na sjednici Gradskog vijeća pošla je u krivom smjeru, zapravo je Potrebica u ovom slučaju mogao kritizirati Igre samo zato jer nije na vrijeme u potpunosti prepoznat interes publike i nije na vrijeme zakazana još barem jedna, ako ne i više izvedbi.
No, umjesto toga, Potrebica je brojao krvna zrnca glumaca, a možda mu smeta i samo djelo „Balkanski špijun” iako bi mu ono, kao HDZ-ovcu trebalo najmanje smetati, jer upravo ono kritizira nekadašnji sistem, na gotovo pa brutalan način izruguje se s tadašnjim društvenim uređenjem i stanjem svijesti kod pojedinaca opterećenih prošlošću i komunističkom ideologijom. Mada, kao HDZ-ovcu, mogu mu zasmetati i proročanske riječi u tom djelu, kada Ilija Čvorović povratniku i „narodnom neprijatelju” Petru Jakovljeviću kaže: „Nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima. Nije se rat ni završio, a ti si se vratio sa „pošteno zarađenim” kapitalom, pre tebe njih hiljadu, posle tebe još hiljadu, da ponovo zidate dvorce i zamkove, da ponovo tlačite i uništavate ljude.”
Iako premlad da bi mogao na pravi način proživjeti djelo „Balkanski špijun”, Potrebica kao magistar politologije trebao bi ga razumjeti, pa i protumačiti navedeni citat, a ako već ne sagledava kontekst cijelog djela „Balkanski špijun” i njegova značaja u filmskoj, kazališnoj i popularnoj kulturi, barem je, s obzirom na interes vlastitih sugrađana za ovu predstavu, mogao i trebao prešutjeti svoje mišljenje jer je jednostavno – malograđansko.
Potrebica bi se ubuduće na telefon gotovo pa mogao javljati s „halo, ovde Ilija Čvorović”, jer svojim je ispadom na Gradskom vijeću zapravo pokazao iznimnu sličnost s pojedinim osobinama tog paranoičnog lika iz filma, koji desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, u završnoj sceni „narodnom neprijatelju”, povratniku iz Francuske, Petru Jakovljeviću, kao razloge svojih nesuvislih postupaka navodi: „...to je mržnja i gađenje.”
Jednako tako dva i pol desetljeća nakon završetka Domovinskog rata gostovanje jednog kazališta iz Srbije, s jednim takvim djelom kao što je „Balkanski špijun”, može smetati samo onima zadojenima mržnjom i gađenjem.
No, ipak, nije Potrebica toliko priprost, on je samo želio ispasti veliki Hrvat, Hrvatina veća i od najveće Hrvatice Dube Šuice.