U Zajednici tehničke kulture Grada Dubrovnika, uz potpisivanje ugovora za financiranje programa javnih potreba u tehničkoj kulturi Grada Dubrovnika u iznosu od 664.900,00 kuna, uvrijedili su se na sasvim legitimno pitanje vijećnika HNS-a Miha Obradovića koje je on postavio na prošloj sjednici Gradskog vijeća.
Naime, uz donošenje Prijedloga programa javnih potreba u tehničkoj kulturi za 2018. godinu, Obradović je samo postavio pitanje o Aeroklubu Nimbus, kojemu ide nešto više od 60 tisuća kuna, raspoređenih u tri stavke, odnosno kako se navodi u obrazloženju ovoga akta za programe maketarstva i zrakoplovne baštine, podizanje svijesti o zrakoplovnoj kulturi i sportu na području Grada Dubrovnika te padobranstvu i parajedriličarstvu prvi put u Dubrovniku.
Nije tu Obradović niti bio nešto negativan, dakle on je kao gradski vijećnik htio doznati kako to novci idu za podizanje svijesti o zrakoplovnoj kulturi, što zaista može zazvučati kao skeč iz Top liste nadrealista.
Upravo je to i posao gradskih vijećnika, posebno onih oporbenih, da promišljaju i postavljaju pitanja. Nekad se može „ubosti”, nekad će se promašiti, ali treba biti na okidaču, vječno zapetom da propitkuje takve stvari, posebno u vidu vremena u kojemu se živi, kojega krasi dijeljenja novca šakom i kapom raznoraznim programima raznoraznih udruga.
"CIJEPLJENI" OD POLITIKE, A U PRIOPĆENJU SE KOKETIRA S POLITIKOM
No, Obradovićevo pitanje očito je toliko zasmetalo predsjedniku Zajednice tehničke kulture Mariju Miličeviću, koji je na temelju istoga napisao priopćenje da bi dokazao da je „odabrana potpuno pogrešna meta”, a zapravo, samo je dodatno privukao pažnju na cijelu priču. Inače, on Obradovićevo ime u svojem priopćenju nije spominjao, već je samo napisao da se radi o „gosparu gradskom vijećniku”.
Uglavnom, tako Miličević piše kako su Zajednica tehničke kulture i njene udruge cijepljene protiv bilo kakvog politiziranja i politike, ne bi li u istom tom priopćenju koketirao s tom politikom napisavši i kako u Zajednici „imaju dojam da su naše napore prepoznali i gradonačelnik gospar Mato Franković, kao i gospar Dživo Brčić, pročelnik „našeg” Upravnog odjela za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo”. Eto, ispadaju oni prvi koji su financirali potrebe tehničke kulture, a naravno da nisu prvi jer i sam Miličević navodi kako su „sa svim političkim opcijama, koje prepoznaju značaj onog što radimo, dobro surađivali”.
A DA IM SE DIGNE SPOMENIK?!
Navodi još Miličević i kako „kod nas nitko nije postao primjerice član uprave neke udruge političkom linijom, već jedino značajnim angažmanom (volonterskim!) u nekom od područja tehničke kulture”. A što bi trebale biti udruge nego volonterske? Zar bi članovi udruga trebali primati plaću za to što rade?! Poanta udruga sasvim je jasna, a trebala bi se temeljiti na entuzijazmu onih koji bi se s nečim bavili ili to nešto promicali. To što takvi valjda očekuju da im se izgradi spomenik je drugi par rukava.
Spominje Miličević i kako „kritičari izgleda uopće nisu upoznati s načinom dodjele sredstava putem javnih natječaja, kao što je to definirano Zakonom o tehničkoj kulturi”, napisavši i kako funkcionira ta procedura, za koju je ustanovio da „skoro izgleda kao „light” verzija prijave na neki EU natječaj”. Pohvalio je on još prozvani Aeroklub Nimbus, zaključivši kako Dubrovnik s ostatkom države kvalitetno povezan jedino zrakom te „kako ima jednu od najprometnijih zračnih luka u državi, i kojoj će u budućnosti sigurno nedostajati domaćeg kvalitetnog stručnog kadra”.
Miličević valjda očekuje kako će Nimbus doprinijeti tomu da se mladi požele baviti zrakoplovnim prometom, ali i cinično zaključuje kako tako možemo očekivati i pitanja trebaju li Dubrovniku radioamateri, planinari ili robotičari te „pretpostavlja da je za sve navedeno negativan odgovor jer spomenute udruge u prosjeku "koštaju" građane čak 20.000kn godišnje!”
PATETIKA O APARTMANIZACIJI
Upotrijebio je Miličević i dobri stari trik oko trenda apartmanizacije Dubrovnika, navodeći kako je uz projekt Hrvatska stvara, za vrijeme predavanja o edukacijskim robotima, jedan učenik na pitanje kakve bi robote vi pravili, odgovorio: „Robote za čišćenje apartmana.” Stoga, Miličević se retorički zapitao „je li žalosna istina da možda to Dubrovniku jedino i treba?” Uopće, ta nekakva pseudo teorija kako kultura iznajmljivanja apartmana ubija nekakvu želju za obrazovanjem već je postala izlizana, ali očito predsjednik Zajednice tehničke kulture smatra da takva kultura možda „ubija” razvoj tehničkih kultura.
Dovoditi jedinu dubrovačku privrednu granu kroz negativni kontekst ne samo da nije potrebno, nego je i nelogično. Ne, apartmanizacija Dubrovnika ne „ubija” tehničku kulturu, a da nema tog turizma novčana sredstva za tehničku kulturu ne bi bila u iznosu od skoro 665 tisuća kuna, nego bi bila puno, puno manja.
Naravno da je tehnička kultura potrebna. I, treba i to reći, čini se da predsjednik Zajednice Mario Miličević sa svojim suradnicima tu radi dobar posao jer postoje tu itekako hvalevrijedni projekti uz koje najmlađi uživaju i koji ih potiču za daljnje napredovanje. No, osporavati pravo gradskom vijećniku da propitkuje za što su ui kome dodijeljena neka sredstva potpuno je deplasirano. Dapače, svakog gradskog vijećnika koji postavi takvo pitanje treba pohvaliti, posebno u Hrvatskoj gdje postoji niz udruga koje „papaju” novce iz raznih proračuna, a da rezultata njihova rada nema, i još k tome, kada im se sredstva dodjeljuju po političkom ključu.
NAVIKAO DA GA MEDIJI MAZE PA PAO NA PRVOM PROPITKIVANJU
Rezultati rada zajednice tehničke kulture se vide, no bahato propitkivanje zašto je neki gradski vijećnik postavio pitanje financiranja zapravo ukazuje u nesigurnost samog Miličevića, jer u suprotnom ne bi imao potrebu pravdati se priopćenjem koji je jutros odaslao na redakcijski e-mail.
Pri tome Miličević proziva i „medije koji su se ponadali da su na tragu neke afere”, vjerojatno misleći na prilog Dubrovačke televizije o ovoj temi. Eto, Miličević bi i medijima, a ne samo gradskim vijećnicima zabranio valjda da propitkuju ono zbog čega i postoje. Navikao je naime Miličević, kako je i sam u priopćenu napisao „da tehničku kulturu u Dubrovniku mediji stalno spominju u kontekstu mnogobrojnih akcija koje su uspješno odrađene”, pa na prvom propitkivanju pada na osnovama demokratskog društva i uloge medija.
"Naše udruge s minimalnim sredstvima čine čuda, i to zahvaljujući velikoj ljubavi prema onome što rade. Korist za društvo od tih aktivnosti sigurno je nekoliko puta veća od uloženih sredstava." - napisao je još u svojem priopćenju Miličević.
Tu ništa nije napisao previše pogrešno, osim što je dojam da Miličević suviše voli onu "hvalite me usta moja", a vijećnici i mediji začepite, dok mu također samokritike očito nedostaje. Ipak, kad bi barem sredstva za zajednicu tehničke kulture bila peterostruko viša značilo bi to da svi skupa živimo u jednom boljem društvu. No, s ovakvim priopćenjima ostavlja se tako samo dojam tipičnog balkanskog mentaliteta u kojem je prijatelj samo onaj koji ne propitkuje, dok onaj koji radi svoj posao automatski ispada kao netko tko traži afere i ne želi dobro. Stoga, na Miličeviću nije da broji tko se i kako osvrtao na aktivnosti zajednice tehničke kulture, već je samo taj da navedena novčana sredstva opravda kroz svoj daljnji rad.