Dubrovački gradonačelnik Mato Franković često zna kazati kako je pravna država pokazala da funkcionira na primjeru žičare, kada je po nalogu Carine, a nakon prijave Grada da žičara vozi bez koncesije, zapečaćena. U subotu je žičara počela s radom, nakon što je potpisan koncesijski ugovor i valjda su, jer tako stoji u nagodbi koja je morala biti potpisana i izvršena prije potpisivanja ugovora, plaćeni dugovi Excelsa nekretnina prema Gradu Dubrovniku.

I odjednom sve izgleda idilično, da nije uvijek nekog vražjeg ali...

NIJE PREŠA ZAPEČATITI, ALI JE PREŠA OTPEČATITI

Naime, skoro mjesec dana, odnosno 28 dana, trebalo je Carinskoj upravi da nakon početka nadzora nad radom žičare istu i zapečati dok Excelsa nekretnine ne ispune zakonske uvjete za rad. Osnovni zakonski uvjet za rad žičare je koncesijski ugovor. Dakle, onog dana 29. ožujka, kada su se carinski inspektori našli u prostorima Excelsa nekretnina prvo pitanje trebalo je biti: „Posjedujete li koncesijski ugovor?” Odgovor je mogao biti samo jedan: „Ne posjedujmo.” I u tom trenu carinici su mogli staviti pečat na žičaru, a nakon toga uzeti koliko god im treba vremena za nadzor poslovanja i utvrđivanje prihoda, rashoda i čega sve ne. Ali nije bilo tako, posao pečaćenja koji je mogao potrajati maksimalno 28 minuta potrajao je 28 dana.

No, zato je obrnuti proces bio iznimno brz. Naime, Gradsko vijeće u četvrtak je odobrilo vansudsku nagodbu Grada s Excelsa nekretninama i dalo ovlasti gradonačelniku za potpisivanje koncesijskog ugovora koji je taj dan izglasan i istog trena, umjesto uobičajanih osam dana od objave u Službenom glasniku, ta odluka je stupila na snagu pa je Excelsi omogućeno da već sutradan, u petak potpiše ugovor s Gradom, odnosno gradonačelnikom Frankovićem koji Grad zastupa.

Nećemo cjepidlačiti pa se hvatati za to kako je u prijedlogu odluke o vansudskoj nagodbi koju su trebali odobriti vijećnici, propušteno napisati da odluka stupa na snagu samim činom usvajanja, a ne osam dana od objave u Službenom glasniku Grada Dubrovnika, pa da nagodba i isplata dugovanja kao preduvjeti potpisivanju koncesijskog ugovora nisu formalno mogli biti ispunjeni, jer sasvim je prihvatljivo da je Grad Dubrovnik omogućio brzu normalizaciju rada žičare nakon ostvarenog dogovora.

Ali sad dolazimo do onog vražjeg ali. Naime, normalno je sve što je Grad poduzeo za brzo ponovno otvaranje žičare, ali nije normalno da je proces utvrđivanja najvažnije činjenica za pečaćenje žičare – (ne)posjedovanje koncesijskog ugovora - trajao 28 dana, dok je proces utvrđivanja iste činjenice - (ne)posjedovanje koncesijskog ugovora - za ponovno otvaranje žičare trajao valjda 28 minuta. Tako je Carinska uprava već u petak otpečatila žičaru koja je u subotu počela voziti.

KAD SE POTEGNE VODA U ZAGREBAČKOM ZAHODU

Ne, nije cilj kukati kako je „zločestim kapitalistima” omogućeno da što prije počnu ponovo zarađivati na onom što je, kao je to kazao Vido Bogdanović trebao biti „Libertas po žici”, ali nije to postao jer je HDZ u privatizaciji želio da ne bude. Kad je već tako, neka zarađuju, jer što više zarađuju, sada, kada je potpisan i koncesijski ugovor, više će se sliti i u gradski proračun, a time bi trebalo svima biti bolje. Cilj je ukazati, nakon što je Republika Hrvatska na primjeru žičare kao položila ispit funkcioniranja pravne države, utvrditi da to baš nije sve tako bajno.

Naime, da bi država položila taj ispit dubrovački gradonačelnik, što on naravno neće nikada ili amo kazati barem da je teško da će javno priznati, trebao je, onako grezo rečeno, „progutati” poprilično količinu govana posranih u Zagrebu koja su, kad je voda puštena, plutala u njegovu i pravcu Dubrovnika. Jer, baš onako kako je Bogdanović na „pressici” oko žičare nedavno kazao, kako se „ne priča s takvim partnerom” kao što je to učinio Franković, tako je voda iz zagrebačkog zahoda sadržaj nosila prema Frankoviću.

Prosječnom Hrvatu nije teško zamisliti količinu pritiska poteklu od „partnera s kojim se ne priča tako” kada je započeo Carinski nadzor i zašto je taj nadzor potrajao baš toliko, a zašto je obrnuti proces potrajao baš onoliko. Da pravna država uistinu funkcionira oba procesa potrajala bi jednako, jednako kratko da se razumijemo, a ne jednako dugo, a „partner s kojim se ne priča tako”, osim plaćanja dugovanja bio bi i kazneno gonjen. Tada bi mogli reći da je država položila ispit.

JOŠ ČEKAMO ALEKSANDRA VELIKOG

Gordijski čvor oko žičare za koji kaže Franković da je razriješen stoga nije razriješen. Gordijski čvor nije razriješio ni Aleksandar Veliki, presjekao ga je, a u Hrvatskoj još uvijek nema nikoga da presječe Gordijski čvor u kojem su zapetljani tajkuni i politika, kao što su zapetljani i u žicama dubrovačke žičare koju je ponosno, mimo svih zakonskih regula, otvorila HDZ-ova „krompir salata” premijerka.

Zbog svih tih čvorova i čvorića, Franković, jer ipak je u državi njegov HDZ na vlasti, pa ni neće reći ono što bi možda rekao da dolazi iz neke druge stranke, u prethodna tri mjeseca zasigurno nije bio daleko od toga da mu, ne daj Bože, izraste kakav čvor na želucu.

Iako on sam kaže kako na sve ne gleda kao na pobjedu, Franković je u slučaju žičare itekako pobijedio, ali na tom putu bilo je i gubitaka, koje jednako tako, jer ipak je i on političar, ne želi priznati. A taj gubitak je koncesijska naknada koja je, s obzirom na specifičnost dubrovačke žičare, ostala na ipak preskromnih 50 posto, jer ima Vido Bogdanović pravo kada kaže kako je žičara ipak samo komad žice s dvije kabine, a atrakcija je pogled na Grad. Da ne govorimo o tome da su vijećnici izglasali polustoljetni ugovor koji će dakle još trajati kada većina njih, a i nas ne bude više živa. To su ostavili unucima – pogled na Grad u koncesiji umjesto „Libertasa po žici”.

ZAŠTO JE FRANKOVIĆ MOGAO ONO ŠTO NIJE MOGAO VLAHUŠIĆ...

U zaključku oko žičare na Srđ ne bi bilo korektno ne spomenuti bivšeg gradonačelnika Andra Vlahušića, baš kako je to učinio na „pressici” i Bogdanović koji je kazao kako o milijunima prihoda od žičare danas ne bi ni pričali da nije bilo Vlahušića koji se izborio da taj prihod bude gradski. To je istina, ali je i istina da bi saga o koncesiji vrlo vjerojatno još uvijek trajala da je Vlahušić i dalje gradonačelnik.

Naime, Vlahušićeva najveće političke vrline i mane upravo se zrcale na slučaju žičare, s jedne strane „nos” gdje Grad može utržiti dodatni prihod u proračun, stvaranje presedana, a s druge strane spora ili polovična realizacija.

Vlahušić se zapravo ponašao u slučaju žičare na način koji zagovara i Bogdanović, također dakle bivši gradonačelnik, po školi političke diplomacije, bez vele „talasanja”, jer iako su i Vlahušiću, baš kao što je Frankoviću danas u državi HDZ na vlasti, „njegovi” bili na vlasti i sva vrata mu bila otvorena da silom, jer i Frankovićev potez jest bila sila pravnim sredstvima, riješi slučaj žičare, Vlahušić to nije uradio i vjerojatno ne bi uradio ni do dan danas. Vlahušić bi možda čekao trenutak, Bogdanović da se našao u toj poziciji jednako tako, da se stvar raščisti na nešto mirniji način.

Možemo dakle pričati o različitim pristupima, no Vlahušić je u svom mandatu na koncu ipak taj koji je Frankoviću omogućio da postupi 2019. onako kako je postupio, a Franković je postupio onako kako bi gradonačelnik trebao postupiti - beskompromisno kada su u pitanju interesi Grada.

Zašto je Franković to mogao uraditi, a Vlahušić nije. Razlika je prije svega u spomenutom pristupu, a pristup uvjetuju mogućnosti političkog djelovanja. Franković jednostavno sebi može priuštiti neke poteze koje Vlahušić sebi nije mogao priuštiti. Naime, stranački predznak tu je itekako bitan, HDZ, ma koliko god se kalkuliralo, kakve god ankete izlazile, ipak još uvijek ima čvrstu osnovu birača i Franković će i na idućim izborima, da je sa žičarom uradio što god da je uradio, dobiti tu potporu, dok Vlahušić, a i mnogi ostali, u brojnim slučajevima moraju ukalkulirati puno veći politički rizik i utjecaj pojedine odluke na pojedine skupine birača.

Takav čvrsti stav koji je zauzeo Franković može biti i premosnica mogućih problema kada se naiđe na „partnere s kojima se ne priča tako”, jer s takvim „partnerima” se upravo treba pričati onako kako je pričao Mato Franković, da bi uopće postali partneri bez navodnika u toj riječi, jer diplomacija ponekad treba pokazati i zube, a ne samo stražnjicu ili jezik, ovisno iz kojeg kuta gledate.