Sve ribe su više ili manje kvalitetni mamci. Među brojnim kod nas neopravdano zapostavljenim mamcima značajno mjesto pripada cipolima unatoč tome što te ribe imaju sve osobine kvalitetnih mamaca. Primjerice, jedu ih brojne ribe, čak i one kojima cipoli nisu uobičajena hrana. Nadjenuti dugo žive, dobro se drže na udici... Uz sve to, vrlo su brojni i relativno lako se love, čak i udicom, suprotno raširenom mišljenju.

Komadima cipola ometcem i bulentinom mogu se loviti praktično sve ribe. Fileti, trake od kože cipola pak odlični su mamci za lov pendulom svih manjih i srednjih grabljivica, od širuna, iglice i ukjate, koja posebno žestoko napada taj mamac, do kralja priobalja, smuduta.

Filet za tu namjenu treba izrezati tako da na njemu ostane tanki sloj mesa i što više krljušti.

Cipoli, osobito živi, kao mamci najviše dolaze do izražaja u lovu srednjih i najkrupnijih grabljivica sporim povlačenjem, puštanjem s obale ili s plovila u struju mora. Brojni su razlozi za to. Prvi je razlog što ih smudut, zubatac, pagar i sve tune naprosto obožavaju. Orhanu i lici nisu osobito dragi, a kijerne ih jedu samo kad su gladne.

Osim što su slasni obroci većini grabljivica, cipole kao mamce krasi još nekoliko osobina. Najvažnija je njihova iznimna izdržljivost. Ne samo što odlično podnose i naglo povećanje temperature mora te pad koncentracije kisika i soli u moru, zbog čega ih je do mamčenja lako i dugo moguće održati živim i vitalnim, nego podjednako dobro podnose nadijevanje, zbog čega dugo ostaju živi i vitalni na udicama.

Dobra osobina cipola je što nad tamnim golim ili travnatim dnom njihove krljušti svjetlucanjem mame grabljivice, osobito kad su živi, pokretni. A u lovu spomenutih grabljivica, koje se love pri dnu, cipoli su stalno u pokretu jer kao ribe pretežito površinskih slojeva mora stalno se pokušavaju podići poviše dna.

Živi cipli su se na našoj obali nekada koristili samo za lov zubaca i orhana čekanjem, teškim ometcem. Danas se puno češće s kraja njima love smuduti, jer mu je, uz jegulju, cipol najomiljenija i najčešća hrana. Za njegov lov se najčešće koriste mali, 70 do 110 milimetara dugi cipoli nadjenut na jednu udicu.

Nekad se cipole najčešće mamčilo kroz čeljusti ili samo usnice. Tako se ribicama nanose najmanje ozljede i omogućava nesmetano kretanje. Najbolje je udicu zabosti tako da ona prvo prođe kroz gornji pa donji dio nosa. Prednost takvog nadijevanja je u tome što se mamac bolje drži na udici, a grabljivica se bolje zakači na vrh udice koji više viri iz mamca.

Puno bolju pokretljivost, što je važno u lovu lukavog smuduta, ima cipol nadjenut iza leđne peraje, a najsigurniji ulov se ostvaruje ako se pomoću igle za mamčenje privez provuče neposredno ispod kože leđa, od glave do malo ispred zadnjeg leđnog peraja. Nakon što se oko korijena repa cipola njim načini omča, privez se vezuje za ostatak pribora.

Krupnije cipole, koji su pogodniji za lov zubaca i orhana, bolje je mamčiti s dvije udice. Prednju, onu na kraju priveza treba kačiti za usne, a stražnju između leđnih peraja. S dvije se udice, zabodene na već spomenuta mjesta, ali obrnutim rasporedom, nadijevaju i cipoli za lov pendulom. Za takav lov druga udica mora biti klizna, kako bi struna tijekom potezanja bila zategnuta. Na posve isti način, može se s dvije udice nadijevati i cipol namijenjen ribolov puštanjem u struju mora, ali je puno bolje za takav lov obje udice zabosti u leđa mamca.

U lovu tuna, pasa i ostalih krupnih grabljivica brzom pendulom i puštanjem u kurenat, cipole - mamce je dobro dodatno pričvrstiti i plastičnim vezicama za pričvršćivanje električnih kabela, koje su neusporedivo lakše za rukovanje, a i znatno bolje drže mamac nego žica, konci i razne strune koje su se nekada za to koristile. Zbog njihove iznimne snage na živu ribicu dovoljno je postaviti samo jednu vezicu i to što tanju kako bi što manje sputavala slobodu kretanja mamca. Zbog istog razloga, nakon stezanja posve treba otkloniti višak vezice, najbolje odsijecanjem pomoću škara. Vezicu je najbolje provlačiti kroz gornji dio očnih šupljina i ispod nje kačiti udicu. Prednji kraj vezice treba odrezati ukoso, kako bi pri provlačenju što manje ranjavao mamac. Kad se lovi krupnim uginulim ciplom ili kojom drugom ribom, bolje je koristiti dvije vezice.

„Waggler“ plovci, o kojima smo pisali prije tjedan dana, osim što se bitno razlikuju od drugih, i rabe se na poseban način. Naime, radi se o plovcima konstruiranim tako da osim sebe i osnovnu strunu drže pod vodom, zbog čega su, uza sve druge dobre osobine, neosjetljivi na vjetar i valove.

Konstrukcija „waggler“ plovka, s alkicom za vezivanje pribora postavljenom na donjem kraju, zahtijeva poseban način montaže i upotrebe cijelog pribora.

Prvo, plovak se na pribor montira tako da se struna kroz alkicu plovka provuče 2 - 3 puta, a zatim se spoj s oba kraja osigura graničnicima, tzv. stoperima. Ukoliko se na plovak postavlja i vrtilica, sama ili s kopčom, struna se samo jednom provuče kroz prsten montirane vrtilice, odnosno kroz kopču.

Drugo, da bi se izbjeglo petljanje završnjaka s plovkom, opterećenje pribora, ma koliko malo bilo, mora se sastojati od nekoliko rascijepanih olovnica. One od plovka k udici moraju biti postavljene na sve manjem razmaku.

Treće, zbog istog razloga, nakon izbačaja mamca, struna se pritiskom kažiprsta na obod kalema role, mora malo prikočiti neposredno prije pada završnjaka u vodu. Tako se postiže ispravljanje cijelog pribora. Inače se pri padu ili pri uranjanju u vodu zamrse struna, olovnice, udica i plovak.

Kad padne u vodu, zbog male težine pribora, plovak neznatno uroni. Poslije nekoliko sekundi potope se njegove 2/3, a tek nakon otprilike još toliko vremena plovak potone do konačne pozicije, a završnjak u vodi stoji potpuno vertikalno. Veoma je dobro poslije prvog bacanja brojati sekunde potrebne da plovak dođe u radni položaj. Ako u tom vremenu pri kasnijim bacanjima plovak ne dođe do konačne pozicije, riba je vjerojatno uzela mamac u padu pa je potrebno kontrirati.

Međutim, za razliku od lova drugim plovcima, u radi s „wagglerom“ dovođenje plovka u konačni položaj prvi dio posla nije obavljen. Naime, najlon još pliva na površini, zbog površinske napetosti vode. Zato se mora prisilno potopiti. To se radi tako da se nakon bacanja pribora vrh štapa uroni u vodu, pa se ručica role snažno okrene 2-3 puta. Tako se najlon potiskuje pod površinu, ali ne svaki. To je suvišno s posebno pravljenim tonućim strunama. Obični najlon lakše tone nakon odmašćivanja provlačenjem kroz krpu natopljenu deterdžentom za pranje posuđa. U daljnjem tijeku ribolova struna, pa s njom i vrh štapa, moraju ostati pod vodom, barem na dubini na koju je uronjen plovak. Na taj način cijeli se pribor opire gibanju vode u površinskom sloju, pa se giba pod utjecajem struje gdje je mamac, što mamcu daje prirodne pokrete.

Osim svega navedenog, pri upotrebi „waggler“ plovka važan je i odnos njegove nosivosti, težine utega, debljine strune daljine bacanja te uvjeta vode i vjetra. Primjerice, za ribolov na udaljenosti od 20 m, odnosno 23 - 25 m izbačaja prije potapanja strune, pri slabom vjetru dovoljan je plovak od 2,5 do 3 grama nosivosti, a idealna debljina najlona je 0,12 do 0,14 mm. Puše li vjetar bočno ili u suprotnom smjeru od bacanja, potreban je najmanje 4 g težak plovak i najlon promjera 0,11 do 0,15 mm. Za veće udaljenosti, ako je vjetrovito, treba koristiti plovak težine 6 - 10 grama, najlon promjera 0,15 mm, odnosno 0,18 mm kod jačeg vjetra.

Za velike udaljenosti i uz svaki vjetar treba rabiti „waggler“ težine 8-14 grama te olovnice ukupne težine 2 g na najlonu promjera 0,14 - 0,18 mm. Tako kompletiran pribor (4) rabi se osobito dobro za lov cipola u lošim vremenskim uvjetima.

Sve je više morskih ribolovaca koji koriste plovak, osobito često u lovu cipola. No, većina njih rabi tek nekoliko osnovnih vrsta tih pomagala. Za lov u uvjetima kakvi su bili posljednjih desetak dana, po valovitom moru i jakom vjetru, oni u pravilu koriste okrugle plovke, koji im u lovu opreznih cipola nisu baš od velike koristi. Naime, zbog velike stabilnosti takvi plovci nisu dovoljno osjetljivi pa ne signalizira nježne dodire cipola, a pružajući pritom veliki otpor, te oprezne ribe upozoravaju na opasnost.

Jedini plovak koji u takvim uvjetima može dobro funkcionirati- držati mamac na željenoj dubini i signalizirati napad ribe na mamac- jest „waggler“ plovak. Izumljen je i popularnost stekao u Engleskoj pa je poznat i kao engleski plovak, a ribolov njime kao engleski način udičarenja.

Najvidljivija razlika ove i ostalih vrsta plovaka jest to što se „waggler“ na strunu pričvršćuje samo donjim krajem, pomoću alkice. To mu donosi mnoge prednosti, a najvažnija je da je u radnom položaju većim dijelom pod površinom, gdje drži i strunu koja ga nosi. Tako isključuje neželjeni utjecaj vjetra i valova na sebe i strunu. Druga mu je prednost izuzetna osjetljivost. Iako dosta veći od običnih, ovaj plovak pokazuje svaki pa i najmanji kontakt ribe s mamcem, kakvi su primjerice dodiri cipola.

Osim u lovu cipola, gdje su na moru nezamjenjivi, „waggler“ plovci uspješno se mogu koristiti i za lov drugih riba. Ne samo po nemirnom moru i jakom vjetru, nego i u ostalim uvjetima jer, ovisno o obliku, mogu manje - više udovoljavati sve uvjete mora i vremena. Evo kratkog opisa svih tipova tih plovaka.

Prvotni oblik ovog plovka bio je vrlo izduženi valjak s alkicom za pričvršćivanje na donjem dijelu. Pravi se od raznih plivajućih materijala, od kojih je najbolje deblji kraj paunovog pera. U bistroj vodi vrlo dobrim se pokazao plovak od prozirne plastične cjevčice jer ne plaši oprezne ribe.

„Waggler“ s antenom, tankim produžetkom šireg tijela osjetljiviji je od prethodnog pa se rabi za mirnije uvjete ribolova. Osim toga, antena ga čini vidljivijim pa se rabi za lov na većim daljinama, do četrdesetak metara, ovisno o debljini i boji antene.

Kad je potrebno loviti više otežanim priborom, primjerice u ribolovu riba koje ne vole uzimati mamac u pokretu, koristi se „waggler“ s tijelom, prošireni donjim dijelom. Taj dio plovku daje pojačanu stabilnost, potrebnu i u vrlo vjetrovitim uvjetima. Zahvaljujući većoj nosivosti tog plovka, pribor na koji je montiran može se i dalje baciti.

Za izuzetno daleko bacanje koristi se otežani „waggler“. On na donjem dijelu ima metalni uteg, fiksnu olovnicu ili metalne pločice čijom izmjenom može regulirati težina opterećenja. Otežavati se mogu, ali s vrlo malo utega, i prva dva tipa „wagglera“. Otežani plovci se moraju montirati na malo deblje, odnosno jače strune, nikad ispod debljine od 0,16 mm.

Bez obzira kojoj vrsti pripada, pri izboru „waggler“ plovaka treba se pridržavati pravila: što je more i vjetar mirnije, to je potreban manji plovak.

Počela je sezona najboljeg lova ovrate, jedne od najpoželjnije lovine naših sportsko-rekreativnih udičara. Mnogi će je pokušati prevariti njenim delicijama poput velikog morskog crva i golog štrcaljca, školjki prstavca i sunčevog izlaza… Međutim, mnogi iskusni „komarčerosi“ tvrde da je nepotrebno kupovati te skupe mamce jer komarča, odnosno ovrata, orada sada podjednako pohlepno uzima i mnoge znatno jeftinije, čak i besplatno dostupne mamce. Među ostalim i- krabice.

Krabica je popularni naziv za sve kratkorepe rakove s deset nogu. Od više desetina njih za lov ovrate najprimjereniji su najkrupniji žbirac (Eriphia spinifrans) i najbrojniji šuša (Pachygrapsus marmoratus) te vodar ( Carcinus Aestuarii), rak od koće (Macropipus tuberculatus) i magaretar (Xentho Poressa). Svi su oni manje- više podjednako efikasni, pod uvjetom da se namamče i plasiraju na adekvatan način i prikladni teren.

Priroda je ovratu obdarila čeljustima kojima bez teškoća drobi ove rakove. Kad ih zdrobi, ispljune ih i poslije kratkog vremena usisa, uglavnom samo mekše dijelove. Ako se na vrijeme ne kontrira, među težim neusisanim dijelovima naći će se i udice. Zato u ribolovu s ovim mamcima kontrirati treba prije nego inače kad se lovi mekanim mamcima poput srdele, golog štrcaljca i velikog crva, sipice, muzgavca... Naime, te mekane mamce napadaju i druge ribe pa ovrata, da bi na miru jela, odnese metar - dva dalje i tek potom drobi. Ove rakove, pak, druge ribe najčešće i ne pokušavaju jest pa ih ovrata drobi čim ih uzme i zato je u lovu tim mamcima potrebna relativno beza kontra. A kad se treba kontrirati, ovisi o vrsti i veličini mamca, lovi li se danju ili noću, po mjesečini ili bez nje itd. Bržu kontru treba davati u lovu sa sitnijim i mekšim rakovima te u ribolovu noću. Koliko brzo ili sporo, može se spoznati samo praksom.

Najtvrđi među ovim rakovima je kosmeč ili kosmelj pa se u lovu s njim kontrirati treba malo kasnije kako bi se komarči dalo dovoljno vremena da mu zdrobi oklop. Brže treba kontrirati kada se mamče ostali račići iz ove skupine. Isto vrijedi i za kosmeča koji se tek presvukao u mekši oklop. Na takvom oklopu nema prilijepljenih pužića, nataloženih čestica i sjajniji od starog.

Kosmelj se može rabiti za lov na svim dubinama i vrstama dna, ali je najučinkovitiji na mješovitom, pjeskovito- kamenitom. Kad se, pak, lovi na pjeskovitom terenu, podjednako uspješan mamac je i rak od koče, a odlično može poslužiti i zelenkasti rak s muljevitog dna. Spušta li se mamac u podnožje priobalnog braka ili u purić, najbolji se rezultati postižu crvenim žbircem.

Krabice se mogu mamčiti na više načina te s više udica. Broj udica određuje konstrukcija završnjaka i veličina raka te očekivana veličina plijena. Iskusni ribolovci za lov ovrata teških do jednog kilograma mamče na tri male udice širokog luka oko 10 mm, a za lov velikih koje nemaju problema s veličinom zalogaja rabe jednu udicu širine luka do 20 mm ili dvije tek neznatno manje.

Sve popularniji način mamčenja krabica je njihovim vezivanjem elastičnim nitima uz udicu kako bi što duže ostali živi i pokretima provocirali ribe. Istina, taj cilj je moguće postići i pravilnim klasičnim mamčenjem, probadanjem. Prva se udica zabada u blizini zadnje noge, druga sa suprotne strane na isto mjesto ili između zadnje i predzadnje noge, a treća kod očne šupljine. Kad se koriste dvije udice, jedna se mamči blizu zadnje noge, a druga kod očne šupljine. Jednu udicu treba postaviti kod zadnje noge ili ispod kliješta.

Manje krabice se mogu mamčiti i skupno na jednu udicu. Više njih se naniže probadanjem od trbuha prema leđima. No, i tada ih je bolje nadijevati tako da ostanu živi- probadanjem između zadnje i prednje noge. Najbolje u paru glavom prema glavi. Naime, krabice ne trpe društvo svojih srodnika pa će i namamčene pokušavati otjerati onu drugi i tako žustrim i stalnim pokretima privlačiti pozornost riba.

Najkrupnija krabica, kosmelj, može se mamčiti i izrezana na komade. Oslobodi se nogu, postavi na udicu i za nju veže elastičnom niti. No, ma kako se nadijevalo, vrh udice uvijek mora viriti izvan mamca.

Počeo je period najuspješnijeg lova udicom sarka, među sladokuscima i ribolovcima vrlo cijenjene ribe. Posebno je uživanje udičariti ga s obale. Evo gdje, čime i kako to najbolje činiti.

Poznavanje mjesta gdje se zadržava jedan je od važnijih preduvjeta uspješnosti lova sarka. Najradije je na stjenovitom dna, osobito ispresječenom procijepima, koje se uz samu obalu spušta do dubine od tri i više metara, a čija je obala izložena udarima valova. Na žalost, takva su dna, zbog teško prohodne obale uz njih, najčešće izvan dohvata s kopna. Međutim, sarak se može loviti i s obale i na terenima koji se razlikuju od njegovog omiljenog staništa. Naime, sarak, doduše pretežito sitniji primjerci, zalazi i u luke, ali samo s vrlo čistim morem. Redovito dolazi i na plaže šljunkovitog i pjeskovitog dna, posebice rado dok su takva mjesta mirna, izvan sezone kupanja.

Omiljene terene obilaze u jatim od 15 do 20 primjeraka dok u vrlo plitke vode neposredno uz stjenovite plaže u pravilu zalaže brojni sitni i vrlo rijetki krupniji primjerci teži od kilograma. Na sve terene će zalaziti čak i u plićake od samo pola metra i to kad more pokrene vjetar. Osim juga, „godi“ im i sjeverozapadni zmorac, odnosno maestral, koji će, što se ljeto više bliži, sve češće puhati, uglavnom od oko 10 sati do pred mrak.

Upravo more u pokretu i valovi koji se pjene razbijanjem o obalu najpovoljniji su uvjeti i za lov sarka. U takvim je uvjetima iznimno aktivan i može ga se loviti i na za njega nespecifičnim mjestima, s položitih kamenitih obala, nedaleko od šljunkovitih i pjeskovitih plaža. No, ma s kakve obale lovio, želi li biti uspješan ribolovac mora biti nevidljiv za lukavog i nadasve opreznog sarka.

Štap u lovu sarka nije neophodan, ali je ribolov s njim lakši. Za lovi uz samu obalu spuštanjem mamca u pjenu dovoljana je kalamoća, „direktaš“, štap bez provodnika i role. Za lov bacanjem mamca poslužiti može štap namijenjen lovu ovrate, ali je puno bolje koristiti kratki ili srednje dugi „bolonjez“, težine bacanja 20 ili 30 g, a dužina 2,1 do 2,5 m, ako se lovi iz plovila, odnosno do 4,5 m, čak i više.

Pribor je najbolje kompletirati na što jednostavniji način. Osim s kliznom olovnicom kao za lov ovrate, izraditi se može i s „brkom“ - dva priveza nejednake dužine (20 i 30 cm) vezana za kraj osnovne strune. Sve te dijelove mogu se izraditi od najlona ili „FC“, florougljične strune, debljine 0,25 do 0,30 mm. Kad se lovi sa štapom, privezi mogu biti i nešto tanji, između 0,20 i 0,22 mm. Na mjestu spajanja brka i osnovne strune treba postaviti olovnicu, kako bi pribor tonuo do dna, gdje se sarko hrani. Kako se lovi na malim dubinama, dovoljna je olovna rascjepka težine 5 grama. Na posve plitkim terenima i pri lovu po posve mirnom moru, olovnica je suvišna.

Ako je teren težak, da bi se izbjeglo često zapinjanje, bolje je loviti samo jednim privezom, odnosno samo jednom udicom direktno vezanom na osnovnu strunu. Ovisno o očekivanoj veličini plijena, koristiti treba udice broj 12 do 8, odnosno širine luka 10 do 15 mm, oblika „Crystal“ ili „Limerick“.

Sarak je tipičan „školjkaroš“, poput ovrate s kojom često dijeli stanište, ali se loviti može i drugim mamcima. Veoma rado će prihvatiti pastele, osobiti u zoru. Rado će posegnut i za filetom slane ili svježe srdele, svježim ili malo posoljeni krakovima lignji i sipa, raznim crvima. Lovi li se noću, prednost teba dati komadima velikog crva, jer oni svjetlucaju u tami i tako privlače ribe.

Mamac sarku treba ponuditi na dnu. Ako se ne lovi u pjeni, dok propada napadat će ga bukva, možda arbun, a kad padne na dno šparmić… Zato na prvi znak uzimanja ne treba odmah reagirati nego malo sačekati. Pogotovo što će, kad ugleda mamac, sarak prići, zastati, provjeriti s nekoliko ugriza i tek zatim u cijelosti uzeti u usta pa krenuti put kakvog zaklona da na miru objeduje. Tada, kad se poslije nekoliko trzaja struna ispravi pa naglo zategne od udarca, treba dati kontru. Iako će se snažno odupirati, vuči čas u jednu čas u drugu stranu, izvlačiti ga treba bez velikog taktiziranja, kako ostali sarci, ako ih ima u blizini, ne bi bili upozoreni na opasnost i razbježali se.

Najkritičniji trenutak je kad riba ugleda ribolovca. Tada obično poludi i silovito pojuri u stranu. Taktiziranje i popuštanje je tada neophodno, kao i mrežna prihvatnica za prihvat plijena, pa makar on bio i sitan. Takvi se uglavnom izvlače na početku lova. Kako vrijeme odmiče, dolazit će se krupniji.
Ako koji spadne i upozori ostale, razbježale je dosta lako ponovo okupiti primamljivanjem. Zapravo, primamljivati je najbolje i nekoliko dana prije lova kako bi se ribe privikle na redovitu „porciju“ na određenom mjestu. Primamu je najjeftinije pravit od stučenih ježeve, puževe i školjke. Lovi li se pastelom, barem pola sata prije najbolje je primamljivati raskvašenim krušnim mrvicama pomiješanim sa mrvicama tvrdog sira.

Kako se na netipičnim pozicijama uglavnom zadržavaju samci ili parovi, izdašniji lov sarka na takvim mjestima zahtjeva češću promjenu pozicije. Na svakoj trena provesti do pola sata i pritom odbacivanjem mamca na sve strane pretraživati teren.

Loviti se može danju i noći po mjesečini. Kad more nije mutno i zapjenjeno, danju se najbolje lovi u večernjim satima, dok se iz plovila najbolje lovi noću. Osim sarka, kad se ne lovi u pjeni, plijen su često fratar i pic. Ako je ulovljeni sarak kraći od 23, a pic i fratar od 15 cm, treba ih vratiti u more jer tako nalaže zakon.

U srednje slojeve duž obale već su pristigli širunu, ponegdje su im se pridružili i vrnuti te lokarde, a ako nisu to će se vrlo brzo dogoditi. Tako će rekreativni ribolovci u dužem predstojećem periodu imati prigodu s obale loviti te tri brojne i vrlo agresivne male grabljivice.

Te se ribe stalno kreću duž obala, rijetko kada pliće od 5 do 10 metara. Zbog toga će ih s obale moći loviti samo udičari koji prakticiraju tehnike dalekog bacanja od kojih je najatraktivniji, najučinkovitiji, ali i naporniji „spininng“. Loviti se može svim vrstama varalica jer ih „plavi trio“ podjednako žestoko napada. Zato je najbolje koristiti jeftine, i to one koje se mogu odbaciti dovoljno daleko, ali i potonuti dovoljno duboko bez dodatnog otežavanja pribora. Među takvima su najprimjerenije „teškometalke“, metalne masivne varalice, tipa „pilker“ ili one namijenjene „vertical“ i „shore jigging“ ribolovu, najbolje vrlo izduženog oblika. Ovisno o vrsti i veličini plijena koji se lovi, mogu se koristiti varalice dužine između 30 i 70 mm. Najbolje su one težine između 10 i 40 grama, ali ima i onih od svega 6 - 7 grama, koje su zbog malih dimenzija i aerodinamičnog oblika, sposobne daleko letjeti.

Da bi se varalice mogle odbaciti 60 do 70 metara, što je više nego dovoljno, neophodan je prikladan „spinning“ štap“. Dovoljan onaj klase „medium light“, ali zbog mogućnosti ulova težih primjeraka te ostalih većih grabljivica najbolje je loviti štapom klase „medium“, a koristiti se može i „medium heavy“. Optimalni štap je onaj težine bacanja 10 - 40 grama, akcije „B“ i dužine 3, čak i 3,3 m. Na štap je najbolje postaviti rolu većeg prijenosa, barem 5,5:1.

Za navedene daljine izbačaja, dobar osjećaj varalice (griza) te izdržljivost na dugotrajno mahanje optimalna je debljina kvalitetnog podatnog najlona 0,25 do 0,30 mm. S tanjim najlonom (0,22 - 0,25 mm) varalice dalje leti, ali su ostale karakteristike lošije. Umjesto najlonske, može se koristiti „PE“ višenitka koja omogućava dalje odbačaje, ali i učinkovitije kontre na daljinama većim i od 50-tak metara. Dovoljna je ona oznake debljine PE 1.0.

Gdje loviti nije lako odlučiti. Ipak, iako se zadržavaju nad svim, najčešće su nad tvrđim dnima. U njihovom pronalaženju od velike pomoći su sitne ribe kojima se hrane. Naime, pred nasrtajima ovog trija jata ribica očajnički bježe na sve strane, čak i iskaču iz mora - „igraju“, što se vidi s velike daljine. Kada nema vidljivih znakova nazočnosti ovih grabljivica, spinati je najbolje s vanjskih strana lukobrana te prirodnih i umjetnih rtova, jer su s tih pozicija te ribe najlakše dohvatljive.

Najbolji ulovi se postižu po jugom namreškanom, a najlošije po posve mirnom moru. Loviti se može tijekom cijelog dana. Od rano jutra pa do 9 ili 10 sati najbolje se love vrnuti. Sve tri ribe podjednako dobro rade u sumrak i tijekom noći s mjesečinom. Širuni su najčešće najdublje, čak i na samo metar ili dva poviše dna. Bliže površini i obali prilaze u sumrak. vrnuti i lokarde su znatno bliže površini, često i pod njom samom.

Kad se otkrije ili pretpostavi gdje su, varalicu treba odbaci što dalje, ako može preko, a ne u plov riba. Dobro je netom prije pada varalice u more zatvoriti hvatač strune na roli i odmah po padu varalice početi s namotavanjem strune, odnosno privlačenjem varalice. Na taj način se postiže najduže vrijeme zadržavanje varalice u gornjim slojevima mora, gdje su ove, ali i ostale, manje brojne grabljivice, koje se također love ovom tehnikom.

Privlačiti se može na brojene načine, najbolje neujednačenom i dosta velikom brzinom uz povremeno polako ili brže, duže ili kraće podizanje i spuštanje vrha štapa. Tako će varalica prilaziti sve bliže kopnu i površini. Ako se pritom provuče kroz plov ili blizu njega, ulov je zagarantiran. Plijen treba izvlačiti bez taktiziranja, osim ako se umjesto širuna, vrnuta i lokarde ne zakači polanda, škaram, strijelka ili koja druga krupnija grabljivica.

Ulov je dobro izmjeriti jer ako je plijen vrnuta kraći od 18, odnosno širuna kraći od 15 cm, obvezno ih treba vratiti u more jer su to njihove minimalne lovne dužine. U tom slučaju je najčešće potrebno i promijeniti mjesto love jer su te ribe u jednom plovu iste ili približne veličine.

Od riba iz malobrojne skupine onih čiji se broj u Jadranu povećao gurmanski je najcjenjenija ovrata. Zbog toga je postala vodeća udičarska lovna vrsta među iole cjenjenijim ribama. Sad je love cijele godine, ali kao i nekad, najbolji se rezultati postižu u jesen te kad se more počinje značajnije zagrijavati, u drugoj polovini proljeća i početkom ljeta. Nekad su je lovili samo dvjema, trima, a sad svim tehnikama udičarenja, čak i varaličarenjem! Lov umjetnim mamcima nije jedna od najučinkovitijih načina, ali je sigurno najatraktivniji i najdinamičniji lov ovrate iako se love uglavnom manji primjerci. Ta se tehnika pokazala najučinkovitija u ovo doba godine kad našim obalama prilaze mase sitnih ovrata.

Ulov ovrate varalicom moguće je ostvariti „vertical jigging“, tehnikom okomitog skosavanja iz plovila, ali se to događa veoma rijetko i slučajno. Uspješan ciljani lov moguć je samo na dnu mekanim varalicama, najlakše s kamenite obale „Light Rock Fishing“ tehnikama.

Odlučujući čimbenik uspješnosti lova ovrate ovom tehnikom je odabir varalice. Ovrate, osobito manje koje se love ovom tehnikom, najradije prihvaćaju varalice koje oblikom oponašaju razne crve i račiće jer su im oni najčešća hrana. Posebno su dobre varalice natopljene atraktorima, koji ukusom i mirisom provociraju ribe. Provjereno dobre su varalice „Berkley Gulp“ oblika crva i dužine 50 mm te crvolike varalice „Isome“ raznih dužina i boja japanske tvrtke „Marukai“. Specijalisti za ovakav lov ovrate preporučuju „Isome“ varalice veličine „XL“, odnosno dužine 15 cm, koje češće napadaju veće ribe.

Da bi se lovilo na dnu, varalice je neophodno montirati na „jigg“ udice s nalivenim olovnim glavama. Najčešće je dovoljna udica veličine 2 do 4 te glava težine tek 3 grama, osim kada se lovi u jačem kurentu.

I ostatak opreme za lov ovrate ovcom tehnikom mora biti lagan. Štap treba biti dužine oko 2,1 m, težine bacanja 3 do 10, najviše 15 grama, brzog, ali iznimno osjetljivog vrha te s rezervom snage u donjem dijelu, najbolje posebno pravljen za ovu tehniku ribolova. Na štap je najbolje postaviti rolu veličine 2000 do 2500. Na njeni kalem treba namotati strunu, najlonsku promjera 0,28 do 0,30 mm ili „PE“ višenitku promjera 0,10 mm. Kad je osnovna struna „PE, dobro je na njen kraj postaviti privez dužine 120 do 170 cm od „FC“, fluorougljika.

Najprimjereniji način lova ovrate mekanom varalicom na dnu je „grebanje“ – varalica se odbaci, malo sačeka nakon što legne na dno pa zatim pomalo potezati pomicanjem vrha štapa lijevo desno tako da se varalica migolji po dnu. Kad se primijeti da je ovrata uzela mamac treba joj pustiti da ga ponese, čak i do 2 ili 3 metra, kako bi ga progutala, pa teg onda kontrirati.

U pravilu, prvi ulovi neće biti ovrate nego vladike, pijerke ili koje druge sitnije priobalne ribe, jer su mekane varalice iznimno privlačne svim ribama.

Iako je zakonom određena minimalna lovna dužina ovrate 20 cm, svako istinski sportski ribolovac bi trebao u more vratiti svaku kraću od 23-25 cm i na taj način omogućio barem jedan mrijest mladoj „kraljici“. Naime, do druge godine starosti i oko 20 cm dužine ovrata je mužjak da bi se nakon toga preobrazila u ženku.

U ovo vrijeme, pred glavnu ribolovnu sezonu, mnogi ribolovci nabavljaju novu opremu. Onima koji kupuju štapove savjetujemo kao riješiti dvojbu kupiti štap s jednodjelnom ili dvodjelnom oblogom drške.

Naime, posljednjih godina osim kao jednodjelna ta obloga, držač, na štapovima za „spinning“, „eging“, „shore“, „boat“ i „vertical jigging“ proizvode se i u „split grip“, dvodjelnoj verziji s međusobno razmaknutim držačima.

Tu izvedbu proizvođači reklamiraju kao bolje rješenje od klasičnog „full grip“ („solid grip“, „solid handle“), jednodjelnog držača. Dio udičara misli isto, dio da su podjednako dobri, a neki da je bolji rukohvat s jednodijelnim držačem. Tko je od njih u pravu i kako odabrati između te dvije mogućnosti? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, potrebno je usporediti prednosti i nedostatke obje vrste.

Pristaše dvodjelnog držača navode da je glavni razlog njegove upotrebe olakšavanje štapa. Međutim, takvi držači imaju dodatna pojačanja u vidu metalnih te prstena od konca i smole, pa se često događa da je gubitak težine u odnosu na odgovarajući jednodijelni držač neznatan ili ga čak uopće nema. Štoviše, ponekad je takav štap čak i teži nego da je rukohvat izrađen iz jednog dijela! To je najčešće kod štapova čiji je donji dio držača primjetno većeg promjera nego kod odgovarajućeg jednodjelnog.

Dio ribolovaca koji preferiraju štapove sa „split grip“ držačem ističu da rukovat iz jednog dijela nije neophodan jer se on i tako ne drži cijelom dužinom te da se držanjem rukohvata bez obloge može preciznije voditi varalicu, ostvariti bolji osjećaj dodira s dnom, lakše detektirati napad ribe itd. Međutim, to je samo djelomično točno i ovisi o bacačkim navikama ribolovca. Osim toga, nekad je ipak potrebno da rukohvat uhvatimo i tamo gdje se obično ne drži, a što je puno lakše kad je taj dio deblji i manje klizav od „blanka“. To je naročito izraženo pri različitim načinima odbacivanja te tijekom borbe s krupnijom ribom, gdje su siguran oslonac te hvat veoma bitni.

Stručnjaci za štapove tvrde da se dvodjelni držači proizvode iz dva razloga. Prvi je da bi se ribolovcima ponudilo nešto novo i tako povećala prodaja, a da je drugi razlog smanjenje cijene izrade držača, posebice od pluta, koja je iznimno skup materijal. No, od toga koristi imaju samo proizvođači jer je činjenica da štapovi istih karakteristika i kvalitete obično koštaju isto, bilo da su s jednodjelnim ili dvodjelnim držačem.

Također, činjenica je da je štap s dvodjelnim držačem više izložen mogućim oštećenjima zbog manje zaštićene površine. Ma koliko bio mali, neobloženi dio rukohvata je jedna dodatna slaba točka štapa. Štap sa „split grip“ držačem najčešće nije prikladan za držanje u brodskim držačima štapova, osobito cjevastim, osim u posebno pravljenim za njega. Naime, sa standardnim držačima se najčešće dodiruje golim tijelom u jednoj točki, a iz cjevastih može lako ispadati te se u njima bočno pomjerati i lupkati što može uzrokovati oštećenje osjetljive građe „blanka“.

Većina iskusnih ribolovaca smatra da kod štapova manjih težina bacanja te onih namijenjenih lovu glavonožaca i lakšem ribolova, vrsta drške rukohvata nije bita, a da je za teže varijante ribolova ipak bolje koristiti štapove sa rukohvatom iz jednog dijela.

Ono u čemu se svi iskusni ribolovci slažu je da izbor vrste drške, baš kao i cijelog štapa, najviše ovisi o ribolovcu koji će ga koristiti. Zato, imajući sve naprijed navedeno na umu, treba isprobati obje vrste, utvrditi koja u raznim situacijama bolje leže u rukama te na osnovu toga odabrati. Ako drška ne odgovara, onda će to najčešće dovesti do pogrešne procjene kompletnog štapa. Čak i ako je sam „blank“ kvalitetan, sud o njemu možda neće biti dovoljno objektivan, jer će nešto na štapu smetati.

No, odabir oblika drške treba vršiti tek nakon što se pravilno odabere dužina rukohvata, težina i veličina role u odnosu na težinu bacanja tijela štapa, najprimjereniji položaj role na štapu da bi on bio u balansu, te debljina odnosno promjer drške.

Iako spadaju u skupinu najboljih mamaca za morski ribolov, rakovi se nedovoljno koriste od strane naših udičara. Iznimka je kozica koju na jugu još nazivaju i gamborom. Ne samo najbrojniji i vjerojatno i najučinkovitiji mamac među rakovima, kozica je jeftin i jedan od najboljih i najtraženijih mamaca za morski ribolov uopće.

Dug je popis riba koje će se polakomiti na kozicu: ovrata, sarak, fratar, ovčica, arbun, kantor, ukjata kao i sve druge, manje cijenjene ribe iz obitelji ljuskavki. Ti račići su omiljena hrana i mnogim drugim ribama, u svim dubinama i svim vrstama dna. Među njima molu, škrpini, ali i „kralju plićaka“ - smudutu. Prednost kozice je što ima prilično tanak i nježan oklop i dosta mesa pa se lako stavlja na udicu i sjecka na komadiće i bez ljuštenja oklopa. Za razliku od nje, ostali rakovi su u znatno tvrđim oklopima, vlastitim ili „pozajmljenim“ od kojeg puža, poput kućara i više vrsta samaca.

Ono što mi nazivamo kozicom zapravo su čak 72 vrste manje ili više sličnih račića iz 18 obitelji koji žive u Jadranu. No, ribarima i ribolovcima su zanimljive samo najbrojnije i najdostupnije – velika, kamena, mala i kozica pjeskulja. Razlikuju ih samo dobri poznavatelji. Sve imaju više ili manje transparentno, prozirno tijelo išarano mrljama. Velika naraste do 250 mm, ali joj je prosječna lovna dužina upola manja. Živi na dubinama od nekoliko do više stotina meta. Zato je samo rijetki udičari love, a ostali je nabavljaju kod profesionalnih ribara.

Ostale tri spomenute vrste kozica udičari mogu sami i relativno lako pribavljati. Najčešće to rade skupljanjem pomoću mrežice sitnog oka na kamenu na zidovima luka te tvrdim i obraslim dnima na dubinama do šest metara. Ona naraste do 50 mm, dok kozica mala dosegne do 70 mm dužine. I ovaj račić živi u plićaku ne samo kamenitom. Za razliku od njih pjeskulja se zadržava u pjeskovitom plićaku. Naraste do 90, ali su rijetke one duže od 40 do 60 mm. Također, za razliku od prethodne dvije, ova je kozica aktivnija noći, dok se danju zakopava u pijesak.

Kozice se relativno lako mogu pribaviti vlastitim radom. Najkrupnije, dubinske tako da se na muljevito ili muljevito -pjeskovito dno, barem dvadesetak metara pod površinom, uvečer spusti oko metar dugi i upola tanji gusti snop od grančica s lišćem. Snopić se optereti utegom i zaveže na konop sa signalnom plutačom. S izvlačenje mamaca treba sačekati do svitanja, kad kozice u snopiću traže zaklon.

Sitnije kozice je najlakše pribaviti u priobalju pomoću vrlo jednostavne vrše. Pravi se od veće boce kojoj se vršni dio odreže, preokrene i gurne u izbušeno, opterećeno i mamcima napunjeno tijelo. Tim jednostavnim alatom loviti se može cijeli dan dok ih je noću moguće uz pomoć naglavne lampe skupljati mrežnom prihvatnicom uz obalu.

Kozice se na životu mogu očuvati dosta dugo i lako čuvanjem u posudi s morskom vodom. Ako se u vodu upumpava zrak, kozice će poživjeti do dva tjedna, a kad se i hrane komadima riba, praktično neograničeno dugo. No, ti se račići nekoliko dana mogu održati živim i izvan mora. Za takav način čuvanja kozica potrebni su komadi leda. Njima treba do pola popuniti prenosivi hladnjak. Zatim se kakve dnevne novine potope u more, ocijede, pa polože na led. Važno je da u potpunosti prekriju led. Nakon što se polože na tako pripremljenu „postelju“, kozice će vrlo brzo pasti u „zimski san“, posve primiriti. Kad se, pak, nadjenu i potope u more, brzo će im se povratiti vitalnost i dugo će živjeti na udici.

Uginule kozice nekoliko dana se mogu svježim održati u hladnjaku, ali ih nije dobro zamrznuti jer nakon toga se dosta loše drže na udici. Zato je bolje uginule konzervirati soljenjem, najbolje u 10-15 postotnoj salamuri. Već za dva, tri dana postaju upotrebljive, a takve ostaju i duže od mjesec dana. Konzervirati se mogu i bez oklopa.

Ako ih treba duže čuvati, najbolje ih je konzervirati. Uginule, ali samo dok su još svježi, moguće ih je konzervirati u soli ili salamuri. Salamura se priprema tako da se voda s 10 do 15 posto soli prokuha, ohladi i prelije preko kozica.

Najviše moguće oštra i pouzdana udica od vitalnog je značaja za uspjeh u udičarenju, a jedan od najčešćih razloga smanjenja oštrine, elastičnosti i snage udice jest – korozija, ruzina, hrđa. Zato, kako bi se izbjegli nepotrebni financijski troškovi, jer su udice zapravo najskuplji ribolovni pribor s obzirom na broj koji ih se koristi, ali i gubitke ulova s lošim udicama, u pravilu krupnijih riba, treba ih štititi od korozije. Štititi treba i udice koje proizvođači deklariraju kao nehrđajuće jer i takve korodiraju, ali sporije i manje od onih koje ne nose takvu oznaku.

Hrđa može oštetiti i neupotrebljenu udicu. Zato je o njenoj zaštiti treba brinuti već od trenutka nabavke. Kratkoročno je dovoljno držati udicu što dalje od vlage i soli, ali za čuvanje treba poduzeti i druge mjere zaštite. Najmanje što se može učiniti jest nove, još nekorištene udice do upotrebe ostaviti u originalnom pakiranju i iz njega vaditi samo onu koju će se odmah koristiti. Nikako ne treba vaditi udicu iz paketa mokrim prstima, jer je i to dovoljno da se pokrene proces hrđanja.

Originalne plastične vrećice i kutije su pogodne za kratkotrajno dok je za dugotrajnije držanje neupotrebljene udice bolje koristiti staklenke s hermetičkim poklopcem. Najbolje tek nekoliko udica istog oblika i veličine držati u što manjoj staklenki. S udicama je dobro, a za duže čuvanje neophodno staviti kakav hidroskopni, odnosno materijal koji iz zraka upija vlagu.

Najbolji odvlaživač je amorfni silicijev dioksid, poznatiji kao „silica gel“, koji se u obliku kuglica spakiranih u porozne vrećice dodaje u pakiranja obuće, elektronskih i ostalih proizvoda kojima smeta vlaga.

Nešto lošije, ali dostupnije rješenje jest - riža. Dovoljno je u staklenku staviti isti obujam riže i udica. Čuvaju li se udice duži period, dobro je u rižu nakapati nekoliko kapi ulja pa sve izmiješati. Najbolje je fino strojno, ali može poslužiti čak i jestivo ulje.

Osim riže, odlično i lako dostupno rješenje je talk za bebe. Još bolje je pomiješati talk i rižu.

Više njege i pomnijeg čuvanja nego nove zahtijevaju upotrebljene udice. Njih nikad ne treba držati pomiješane s novima, čak i ako se čuvaju na isti način. Početak njihovog hrđanja se najduže odlaže ako se nakon svake upotrebe operu u slatkoj vodi i osuše prije odlaganja.

Ako se radi o udici na varalici koja se čuva u originalnom pakiranju, ukoliko se ono hermetički zatvara, na njegovim suprotnim stranama je potrebno načiniti dvije male rupice koje će omogućiti cirkulaciju zraka i izlazak eventualno preostale vlage koju je upila varalica.

Nove i rabljene udice dobro je premazati crnim vodootpornim markerom jer neki njen sastojak sprječava hrđanje. Tko zna zašto, ali najboljim se pokazao crni. Udicu, ako nije posve nova, treba oprati u slatkoj vodi, dobro osušiti pa je obojiti markerom. Kada se boja djelomično izbriše, postupak treba ponoviti. Na taj način je osobito dobro zaštititi vrh udice nakon njegovog naknadnog oštrenja. Naime, oštrenjem se uklanjaju razni premazi koje proizvođač stavlja na udicu kako bi je zaštitio od hrđanja. Tako zaštićenu udicu lako je razlikovati od onih koja nisu naoštrena, a kad se boja izbriše lako prepoznati udicu koju treba ponovo naoštriti.

Prije ili kasnije, unatoč i najboljoj zaštiti te njezi, sve udice ipak počnu hrđati. Ako je nema toliko da bi značajno oslabila njenu snagu i elastičnost, udicu ne treba baciti nego očistiti. Krupnije pomoći minijaturne brusilice, a sve najlakše metalnom vunom za čišćenje posuđa. Tako očišćenu udicu najbolje je premazati lakom. U tu svrhu odlično će poslužiti lak za nokte. Osim očišćene, lakom je dobro premazati i dijelove novih udica na koje se postavljaju „mrdavci“, mekane varalice te spojeve krakova trokrakih udica, gdje one najviše hrđaju.