Dosad nezapamćen primitivizam u dubrovačkom političkom i društvenom životu iskazao je nedavno član skupine „Srđ je Grad“, bivši gradski vijećnik i profesor u dubrovačkoj Gimnaziji Igor Miošić.
Nazivanju birača HDZ-a ološi od strane Miošića po primitivizmu zasad konkurira još samo pozivanje Mara Kristića na ulično suđenje dubrovačkim vijećnicima. No, Miošićeve uvrede čak su i ispod razine Kristićeva obraćanja u gradskoj vijećnici, jer Kristić je svoje riječi uputio vijećnicima, političkim akterima, a Miošić običnim, kako ih se obično karakterizira „malim ljudima“, nazvavši ih pogrdnim imenom samo zato što na izborima glasaju za određenu stranku.
NIJE SLUČAJNO DA EKSTREMNA POLITIČKA NEKOREKTNOST DOLAZI IZ SLIČNIH POLITIČKIH OPCIJA
Nije slučajno što su dva najgora oblika primitivizma stigla iz usta (tipkovnice) Igora Miošića i Mara Kristića, jer pripadaju oni sličnim političkim opcijama, „srđevcima“ i Mostu, koje mažu oči biračima tobožnjom neovisnošću, kao da su ostale stranke o nečem ovisne ili neovisne više ili manje od njih, a koje i inače izražavaju ogromnu netrpeljivost, aroganciju i u konačnici imaju izrazito napadački stav prema svima onima koji ne misle isto kao oni.
Miošiću i Kristiću, po svom ekstremno nekorektnom političkom ponašanju i izjavama mogli bi pridružiti i one koji su već zaboravljeni na političkoj sceni Grada Dubrovnika ala Matko Bupić i Ivo Gjaja, gle slučajnosti, dakle oni koji su se međusobno podupirali s tzv. srđevcima. Nije slučajno ni što je, zajedno sa Živim zidom, riječ o političkim opcijama koje se uglavnom bave populizmom, odnosno govore ono što masa nezadovoljnih ili obespravljenih želi čuti, a kapacitetom znanja su daleko od ljudi koji osim praznih riječi mogu ponuditi nešto više, što su dosadašnjim političkim djelovanjem i pokazali. Zato ništa nije slučajno.
Tako se, podržavajući Miošića, de facto nazivajući obitelj gradonačelnika Mata Frankovića ološi, njima pridružio i „živozidaš“ i „dajmorukaš“ Dubravko Garbin. S njim je plejada likova mesija koje će danas valjda spasiti Grad Dubrovnik, a sutra možda i državu, gotovo pa potpuna. Preostaje samo da još skeč snimi ekipa iz Top liste nadrealista i show će biti završen.
KORAK DALJE NA GORE OD VRIJEĐANJA POLITIČKIH PROTIVNIKA JE VRIJEĐANJE BIRAČA
No, iako politika jest na jedan svoj način show ipak nije igra, već ozbiljan posao koji kroji smjernice društva, a u civiliziranom društvu nema mjesta tome da pripadnik jedne političke opcije javno birače druge političke opcije naziva ološi.
A upravo to učinio je neposredno Miošić, a posredno Garbin koji se zadržao samo na gradonačelnikovoj obitelji (kao da je to manje strašno). I dok su Kristić, Bupić i Gjaja zadržali koliko toliko dostojanstva pa su političku nekorektnost ispoljavali prema političkim protivnicima, ali ne i biračima, Miošić i Garbin, ali koncentrirajmo se na Miošića, začetnika „ološijade“, pošli su korak dalje.
Dakle, da je Miošić samo HDZ-ove političare prozvao ološi, možda bi čak i izostala reakcija, prvo gradonačelnika Frankovića, koji se zapitao je li to znači i da je njegova obitelj ološ, a onda i javnosti. Ne bi lijepo zvučalo, ali političar izvrijeđao političara, pa bi se moglo još i progutati iako bi i to bilo za osudu.
No, Miošić je učinio puno goru stvar. On nije ološi nazvao samo HDZ-ove političare, on je ološi prozvao birače HDZ-a, ološi je prozvao i one ljude kojima se u predizbornoj kampanji može obratiti i njegova politička grupacija. Taj srednjoškolski profesor filozofije, logike, etike i engleskog jezika, ološi je zapravo nazvao primjerice i pojedine roditelje svojih učenika, možda čak i pojedine učenike, ukoliko su već punoljetni i imaju pravo na izlazak na birališta.
UMJESTO DA SE ISPRIČA „PRAVI SE ENGLEZ“ I NASTAVLJA VRIJEĐATI NEISTOMIŠLJENIKE
Pitanje je i kako će, na koji način, čovjek s takvim uvredljivim javnim istupom uopće nakon svega i ubuduće dubrovačkim gimnazijalcima predavati etiku, jer njegov istup sve je samo ne etičan, pa i filozofiju koja bi trebala duboko propitkivati društvo i nuditi diskusiju, općenito sve ono što je Miošić svojim istupom zatomio, a i logiku, jer Miošićev zaključak da su birači HDZ-a ološ daleko je od logičnog, ma koliko god se HDZ nekom sviđao ili ne sviđao.
Miošiću ostaje samo engleski, jer se ionako izgleda „pravi Englez“, pa je, umjesto da se ispriča i poklopi po ušima, i dalje, nakon uglavnom negativnih reakcija, nastavio pisati uvrede biračima HDZ-a na svom Facebook profilu, pokušavajući, tipično srđevski dokazati kako je baš on i nitko drugi nego samo on u pravu i da su birači HDZ-a ološ.
Ovim ispisanim uvredama Miošić nije na ništa većoj razini komunikacije od onih koji ga, potaknuti njegovim pisanje, vrijeđaju na njegovom „zidu“ pišući i komentare o jugoslavenstvu i svemu što prati taj „đe si bio '91“ folklor. No, znače li njihova uvjerenja, njihovo nerazumijevanje teme i društvenih odnosa da su ološ? Ne znače, znače samo da misle drukčije, a način komentiranja da im njihovo obrazovanje i odgoj vjerojatno nisu omogućili da se izraze drukčije nego uvredama. Miošiću je obrazovanje pak omogućilo da se sa svojim političkim neistomišljenicima može natjecati i bez uvreda.
No, umjesto toga svojim uvredama Miošić je dostigao i istu razinu onih kojih se obično zgraža, fašista za koje su svi oni drukčiji od njih ološ. Sam Miošić, koji se u svom dnevniku o dubrovačkom referendumu, na stranicama radija Slobodna Evropa deklarirao kao komunist (vjerojatno posljednji dubrovački), pribjegao je fašističkom maniru žigosanja cijelog jednog dijela populacije, od kojeg uostalom ni komunisti ionako nikad nisu bili imuni, zar ne. Zato Igor Miošić ne razumije demokraciju.