Što se more više hladi, to olignji više prilaze obali pa se s nje sve bolje te lakše love. Koliko lako i uspješno veoma ovisi o tome kojom se vrstom varalice lovi.
Od svih lignjarića za lov s obale odbacivanjem pa privlačenjem najneprikladnija je olovna varalica, tzv. peškafondo. On prebrzo tone, prečesto zapinje, teško se oslobađa te nema akciju.
Za razliku od tonuće olovne, plivajuća ili plutajuća varalice engleskog naziva „BAVC“, kod nas poznata kao bukva, ribica te mrkva, jer je vretenasta, može se koristiti za lov s obale. Ta varalica namijenjena lovu iz plovila okomitim skosavanjem, tone sporo i horizontalno. Poput „peškafonda“, nema akciju pa se mora animirati trzanjem štapa i promjenom brzine povlačenja. Manje od olovnog, ali dosta često ova vrsta lignjarića zapinje za dno u lovu s obale.
Zbog male težine „BAVC“ varalicom se može loviti i štapom najmanje snage. Međutim, čak i s njim se može odbaciti samo na male daljine. Zato je pribor s tom varalicom potrebno dodatno opteretiti s malo, 5 do 10 grama olova postavljenog na strunu 30 do 40 cm ispred varalice.
Bolje rješenje od olovnice ispred varalice, pogotovo kad lignje nisu osobito raspoložene za ishranu te za lov na nečistim terenima, jest „Drop Shot“- montaža olovnice na kraj pribora, a varalice 30 do 50 cm poviše. Tako komplegtirani pribor treba privlačiti dosta sporo, sporije nego kad se lovi ostalim vrstama lignjarića. Umjesto običnog olovnog, montirati se može uteg poznat kao „Tirolsko drvce“, s kojim pribor još manje zapinje, ali koji je teži za upravljanje, animiranje varalice.
Od svih varalica koje nisu konstruirane prvenstveno za lov povlačenjem s obale najprimjerenija je ona tipa „wobbler“, kod nas poznata kao teturavac, ali i „Rapala“. Zahvaljujući uranjajućoj pločici, „jeziku“, ona bez dodatnog otežanja zaranja jedan do skoro 10 metara. Optimalno rješenje je odabir varalice koja roni do oko 3,5 metra jer će nju napasti i lignja koja je i desetak metara pod površinom, a varalica će manje zapinjati za dno od one koja zaranja dublje.
Otpor koji stvara „jezik“ pri povlačenju uzrokuje vibracije varalice identične onima koje proizvode ranjene i uspaničene ribice u bijegu, što provocira grabljivice. Uz sve to, teturavac se može dalje odbaciti od „BAVC“ varalice iste dužine.
Kad je u pitanju lignjolov s obale, jedina loša osobina teturavog lignjarića jest to što često zapinje u plitkom priobalju i nerijetko pritom gubi „jezik“, bez koga je neučinkovit. Rješenje tog problema je sve sporije potezanje teturavca kako se on bliži obali da bi ronio na sve manjoj dubini i tako izbjeglo zapinjanje.
Pri izboru teturavog lignjarića prednost treba dati modelima s ugrađenim zvučnim ampulama. Budući da se „wobler“ i u lovu s obale konstantno poteže, što uzrokuje stalnu igru boja, varalica može biti jednostavnog dekora poput klasičnog „red head“- bijelog ili sedefastog tijela s crvenom „glavom“.
Normalno, za lov lignji „spinning“ tehnikom s obale najprikladnija je varalica posve prilagođena tome. Te varalica više ili manje vjerno oponaša oblik kozice, a i najučinkovitija je kad se kreću poput nje. Osmišljena je u japanu pa je nazivaju „egi“, tamošnjim imenom za kozicu, a taj je naziv prerastao u „eging“ i širom svijeta postao sinonim za lignjolov s obale.