Ako bi se ispred fotografije uslikane ispred crkve sv. Vlaha s mirnog prosvjeda „žutih prsluka“ trebala napisati „novinska legenda“, stala bi ona možda u onu narodnu mudroliju o jednoj lasti koja ne čini proljeće.
Dakle, prekjučer su diljem zemlje organizirani mirni prosvjedi po uzoru na one francuske koji, čini se, evo istinski u toj zemlji mijenjaju na stvari, a u Dubrovniku prosvjedovala je samo jedna jedina osoba. Radi se o Dubrovkinji Katiji Šarić, koja se tako jedina priključila tom prosvjedu. Drugima je kao dobro i kao ništa ih ne boli. Prizor je to znakovit, a i vrišti o aktualnosti dubrovačke i hrvatske zbilje, koja se očito ne umije pokrenuti.
Za početak, jasno je da je same prosvjede nemoguće preslikati na hrvatsku realnost. U Francuskoj, oni su nastali iz nekih drugih razloga, a bilo kakva revolucija zbilja se ne može preslikati matematičkom formulom samo zato što je stvar aktualna. Jasno, u Francuskoj „žuti prsluci“ izmjenjuju povijesni tok događanja i, kako stvari stoje, mijenjaju točak događanja u toj zemlji. U grubo rečeno, prosječnom Francuzu očito je dogorjelo do noktiju, a kako prosječan Francuz očito ne dopušta da ga itko drži za vratom, na pariškim ulicama događa se to što se događa.
Pak, Hrvatu tragovi prstiju za vratom očito ne smetaju te se on nije u stanju pokrenuti da nešto na ulici promijeni. Iluzorno je bilo očekivati da će kao na pucu Hrvati masovno izaći na ulice zato jer se na ulice izlazi u Francuskoj, stoga ova akcija jest bila osuđena na propast. No, to ne znači da slika jedne osoba koja prosvjeduje u Dubrovniku nije apatična, tužna i govori o mentalitetu naroda. Govori i o tome kad sve organski sraste da se uistinu treba protestirati, u praksi nitko ne protestira.
Morbidan je to poučak, uz koji tako raste samo broj korisnika pučke kuhinje, dok masa uglavnom prosvjeduje zbog ideoloških gluposti, nikad zbog katastrofalnog ekonomskog stanja u državi te gospodarskog raslojavanja i bijede. Dogodi se tu da radnici pojedinih firmi dignu glas, ali uvijek je to zbog osobnih, a ne općih razloga pa oštrica protesta mora tako biti bitno smanjena.
Pitanje je samo do kad će Dubrovčaninu, Hrvatu biti svejedno i do kad će gledati događanja naroda oko nas, uvjeren u svoju samostalnost. Očito, riječ je o posvemašnjoj zabludi mentaliteta, koji je uvijek, kao po pravilu, naviknut na gubitke.
Stoga, muk zadovoljstva postojećim stanjem očito najviše govori sam o sebi, što već kao tradicija postaje utkano u bilo naroda. Hrvatima je nažalost onako kako i zaslužuju.