Vijest da je Jadran Barač povukao gradonačelničku kandidaturu i podnio neopozivu ostavku na mjesto predsjednika GO SDP-a objavljena je osim u lokalnim i u gotovo svim nacionalnim medijima. Izbori su naime blizu, a i ne događa se često da neki kandidat u startu kampanje povuče kandidaturu. Osuđeni, rehabilitirani, kandidati s optužnicama koji tek čekaju suđenje, nasilnici, zlostavljači, svi se oni u Lijepoj našoj redovito natječu na izborima. Barač je postupio drukčije.

Niti je uhićen s prstima u pekmezu, a niti je primjerice izudarao ženu. Zakačio sa susjedom koji mu je inače svojta te mu isprovociran u afektu zaprijetio. Nakon tog čina Barač je zapravo mogao nastaviti svoj politički angažman i gurati dalje kroz izbore. No, on je odustao.

Noć provedena u pritvoru Baraču sigurno nije bila laka. Trebalo se prvo naviknuti na taj ambijent pa sjesti na krevet ili stolicu. Zapitao se sigurno i što mu je sve to trebalo, zašto se dao isprovocirati i je li se trebao suzdržati. Razmišljao je naravno i kako će se taj nemili događaj odraziti na njegovu gradonačelničku kandidaturu, na SDP, stranku na čijem je čelu.

Većina kandidata koji se natječu ne bi se ni obazirala. Neki od njih se i sada natječu, osuđeni su ili su u tijeku kampanje bili pod optužnicama ili usred sudskih procesa ili su pak sazivali konferencije za novinare na teme iz sfera njihovih privatnih života na kojima su glavne zvijezde bile žene koje im navodno nisu ljubavnice. Barač je svojim odstupanjem ostao drukčiji, onakav kakav je bio od ulaska u politiku. Činom odstupanja samo je pokazao da se nije promijenio.

Nevezano uz spomenuti incident, još od njegova prvog istupa u Gradskoj vijećnici bilo je jasno da se u politiku ne razumije. Iako je jedno vrijeme započeo graditi imidž vođe oporbe HDZ-u, za izgurati do kraja nije imao snage, ni znanja, ni političke mudrosti, ali i uistinu značajne - podrške. Barač je većinu toga morao raditi sam, pa je simbolično i to da je na kraju sam i otišao.

I u stranci i u vijećnici za sjednica nastupao je sam, don Quijotovski suprotstavljajući se HDZ-u. Ni njegova kolegica vijećnica SDP-a Tatjana Šimac Bonačić, ali ni neki drugi vijećnici koji mu danas čestitaju, a inače se predstavljaju kao lijevi, ljevičari i istinski ljevičari, nisu mu u tim istupima davali ruke, nisu ga ni branili. Šutali su čak i u onim rijetkim trenucima kad je u toj vijećnici bio u pravu, ali nevješt da svoje stavove artikulira do kraja.

Mogao je Barač ostati u utrci, no zasigurno bi se teško nosio s prozivkama da je nekome prijetio i ne bi mu se bilo lako pravdati i opravdavati i pojašnjavati okolnosti tog događaja.

Razlog Baračevu odstupanju svakako treba tražiti i u središnjici SDP-a čije novo vodstvo na lokalnim izborima na listama želi čiste ljude. Odluku da odstupi sigurno je donio konzultirajući se s vrhom te stranke.

Njegovo aktivno bavljenje politikom započelo je na izborima 2017. kada se javnosti predstavio kao kandidat za zamjenika Tatjani Šimac Bonačić koja ga na SDP-ovoj listi za Gradsko vijeće tada pozicionira na 22. mjesto. Šest mjeseci poslije lokalnih na unutarstranačkim izborima izabran je za predsjednika GO SDP-a.

Baraču su inače na nadolazećim izborima mnogi predviđali krah. Politički gledano, od njegove odluke da odstupi, u trenutku dok se puno gori od njega kandidiraju, SDP bi u konačnici mogao čak imati i koristi.