Prikazujem sadržaj po oznakama: efektivno radno vrijeme

Danas je Praznik rada, do prije svega desetak godina u Hrvatskoj jedno vrijeme onaj jedan od „omraženih praznika”, a koji je reda radi, nešto kao Dan antifašizma, uvršten među neradne dane. Nacionalističke političke elite bile bi ga najradije izbacile iz sjećanja, a kamoli uvrstile u kalendar neradnih dana, baš kao Dan antifašizma, iako antifašizam i Praznik rada, Prvi maj, kako ga ipak još uvijek mnogi od nas zovu, jedno s drugim, u svojim korijenima i nemaju baš nekih poveznica. To što su ga komunjare kasnije iskoristile za vlastitu promociju krivih ideala, neka je druga priča.

Uglavnom, danas se puno priča o radničkim pravima, premijer Plenković hvali se kako je podigao prosječnu plaću, bit će da je on isplaćuje u tzv. realnom sektoru, a u prijedlogu novog Zakona o radu stoji i odredba o ugovoru na neodređeno koji je fakat na neodređeno, do kraja života poželi li tako radnik. Inače, u aktualnom Zakonu s navršenih 65 godina života radnika, poslodavcu se ostavlja mogućnost da takvog radnika pošalje u zasluženu mirovinu, osim ako se drukčije ne dogovore.

No, eto u u novom prijedlogu dogovora nema, radnik bi mogao raditi koliko god ga je volja, a može li čovjek od npr. svojih 70 godina uopće raditi neke poslove, predlagače zakona, one koji se diče kako su „podigli prosječnu plaću”, uopće ne zanima.

Da, danas treba pričati o radničkim pravima, treba pričati o ugnjetavanju dijela poslodavaca, treba pričati o neadekvatnom plaćanju radnika od strane dijela poslodavaca, treba pričati o neplaćenim prekovremenim satima, treba pričati o mnogočemu kada su u pitanju prava radnika. Ipak, treba pričati i o pravima poslodavaca.

Jedan od osnovnih problema hrvatskih poslodavaca jest neefikasnost radne snage, nije to nešto što su poslodavci izmislili, statistika Europske unije je neumoljiva, radnik u Hrvatskoj malo radi, efektivno, ne po broju fiktivnih radnih sati. Zamislimo samo koliko bi radio imaginarni 70 -godišnjak kako su zamislili u Plenkovićevom kabinetu. Naravno, ne vrijedi ovo za sve sektore, budalasto bi bilo npr. napisati da neka blagajnica u nekom trgovačkom centru nema puno efektivno radno vrijeme, ali određeni dio poslodavaca susreće se itekako s ovim problemom, od „čik pauze” do višesatnog „fejsbučenja”.

Da bi radnici imali veća prava nužno je i da poslodavci imaju veću fleksibilnost pri otkazivanju radnih ugovora radnicima koji naprosto - lijenčare. Dobar poslodavac dobrog radnika držat će kao kap vode na dlanu, posebice danas kada, realno, stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj, barem u turističkoj sezoni može biti doslovno – nula. Toliko nam radne snage nedostaje, ali radne snage, a ne radnih filozofa. Druga je stvar što netko tko završi npr. ekonomski fakultet ne želi raditi kao konobar pa kuka kako u Hrvatskoj ne može naći posao pa ide u Irsku kako bi – konobario.

Kada poslodavci dobiju fleksibilnost da neefikasnog i lošeg radnika mogu otpustiti bez rizika od dugogodišnjeg povlačenja po sudovima, a većinu takvih radnih sporova dobiju radnici, poboljšat će se i radnička prava. Začarani je to krug u kojem, apsurda li, omogućavanjem strožeg „kažnjavanja” neradnika dolazimo do povećanja prava radnika kroz razne beneficije koje proizlaze iz povećanja prihoda poslodavaca koje donosi samo povećanje efektivnog radnog vremena, a samim tim i povećanje plaća. Uostalom, više efikasnih radnika dovodi i do potrebe za manjim brojem radnika što onima koji uistinu rade omogućava i veće plaće. Ako ne već to, a onda veća efikasnost otvara i mogućnost kraćeg radnog vremena. Prvi maj uistinu nije prvi april da se lažemo, u Hrvatskoj je efikasnot rada porazna.

Eto, zbog svega toga zato na praznik rada primjereno neprimjereno treba pričati i o pravima poslodavaca za strožom regulacijom nerada, a kako bi se povećala sama prava radnika.

Objavljeno u Aktualno

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019