Prikazujem sadržaj po oznakama: fluorougljik

Odabir vrste strune može biti presudan za kvalitetu udičarske opreme, njenu pouzdanost te količinu, kvalitetu i veličinu budućeg ulova. Tako je fluorougljična struna najbolje rješenje za lov plašljivih i opreznih riba jer je u vodi praktično nevidljiva.

No, ta struna se izrađuje od „poliviniliden fluorida“ (PVDF), spoja fluora i ugljika, koji je znatno skuplji od „poliamida“ (PA), najlona, od koga se izrađuje klasična udičarska struna. Zbog toga je fluorougljična često duplo skuplja od najlonske strune iste debljine. To je razlog zašto se radi uštede fluorugljična struna koristi samo za izradu završnjaka (sistema) ili tek priveza (pjoka, prame, primule), ali i zašto se proizvode strune od kombinacije skupog fluorougljika i jeftinijeg najlona. U početku su ih pravili od mješavine tih plastičnih masa i posve prikladno prema kupcima pošteno nazivali mješancima.

Međutim, danas je malo struna koje nose oznaku „hybrid“, ali je puno s oznakom „Flurina“, „Fluorina“, „Fluoro“, „Fluoro-X“, „Fluron“, „Fluorocor“… Puno je i struna s „fluorocoated“, „fluoro coated“, „fluoro coating“ i sličnim oznakama, koje su zapravo najlonske strune obučene u plašt od flourougljika, što ih kao ni mješance ne čini nevidljivim.

razlikovanjestruna060522 1

Nažalost, na osnovu takvih imena i oznaka mnogi nedovoljno informirani udičari smatraju da se radi o skoro nevidljivim fluorougljičnim strunama pa umjesto takvih kupuju manje ili dobro vidljive i tek nešto jeftinije mješance. No, dobro je znati da iako nisu nevidljive, „obučene“ i osobito strune od mješavine fluorougljika i najlona nisu loše. Dapače, različitim omjerima te dvije plastike dobijaju se strune različitih osobina, kakve često nemaju strune od samo jednog tvoriva.

Da bi se izbjegla kupovina „mačka u vreći“ potrebno je znati kako prepoznati fluorougljičnu, odnosno razlikovati je od najlonske i hibridne strune, što je najteže. Najlakše i najbolje je kupujte samo strunu na čijem pakiranju piše da je 100% fluorougljična jer niti jedan distributer i proizvođač zbog visokih kazni nije spreman riskirati i tako označiti strunu koja to nije.

No, upravo omjeri tvoriva uzrokuju najveće probleme u razlikovanju hibridne od fluorougljične i najlonske. Tako hibridna struna čak i s malo više od 50% udjela fluorougljika nakon istezanja puca kao čista najlonska- nakon što se maksimalno stanji puca, a pukniti joj krajevi izgledaju kao vrh igle.

razlikovanjestruna060522 3

Fluorougljične i hibridne strune s vrlo velikim postotkom fluorougljika pucaju drukčije. One se znatno manje istežu i jedva primjetno stanjuju. Zatim se na mjestu budućeg mjesta pucanja pojavljuju uzdužne pukotina, a puknuti krajevi izgledaju kao razgranati.

razlikovanjestruna060522 2

Drugi način na koji udičari samostalno mogu dosta pouzdano otkriti od koje je plastike struna jest test paljenjem. Izvodi se tako da se kraj strune barem 20-tak sekundi drži plamenu upaljača. Najlonska struna se lako zapali, lako izgara, topi se i kaplje, a nakon što se ukloni iz plamena i ohladi na vrhu se stvori skoro prozirna kapljica. Florougljična struna, pak, teško gori, i to samo onaj dio koji se nalazi unutar plamena. Kada gorenje prestane i struna se ohladi vrh je neravan i pougljen. Kad se protrlja između prstiju oni pocrne od sitne čađi, a na struni ostane hrapavo zadebljanje nepravilnog oblika.

Hibridne strune se na testu ponašaju ovisno o tome koja plastika čini njen veći dio. Struna s manjim udjelom fluorougljika, a takve su skoro sve, ponašaju se skoro kao najlonske, s tim da im je ohlađeni kraj manje ili više crn, ovisno o udjelu fluorougljika.

Objavljeno u esPRESSo
Petak, 25 Veljača 2022 19:35

Kako izraditi dobar čvor „FC“ strunom...

Kad se pojavila, udičari su pomislili da će u moru „nevidljiva” FC, fluorougljična struna u potpunosti zamijeniti najlonsku. Međutim, pokazalo se da i ona ima mana, od kojih su najveći visoka cijena, manja nosivost u odnosu na najlon, osobito na čvoru, te otežano vezivanje.

Zato se zbog cijene od nje uglavnom izrađuje završnjak, sistem, a manjak linearne nosivosti nadoknađuje se upotrebom deblje strune.

No, i dalje ostaje problem čvorova. Naime, flurougljik je u odnosu na najlon vrlo sklizak i krut materijal pa je s njim teško pravilno izraditi i zategnuti čvor, a kad se to i postigne, on ima manju nosivost od onog izrađenog najlonskom strunom iste debljine. Što više, čak i dobro odabran i dobro zavezan čvor tijekom upotrebe popustiti ili se raspetlja, što je naročito često kod struna većih promjera.

Rješenje problema slabog čvora intenzivno se traži, kako poboljšavanjem strune, tako i pronalaženje novih koji bolje drže od dosad poznatih čvorova. Na žalost, još nije izmišljen ni jedan novi čvor za dovoljno dobro vezanje udica s vezištem u obliku pločice. No, postojeći prikladni čvorovi se mogu učiniti maksimalno dobri uz pomoć nekoliko zahvata. Prvi je, ovisno o vrsti, izraditi čvor s jednim do tri navoja više nego kad se vezuje najlon struna.

Također, prije vezivanja čvora strunu treba ovlažiti kako bi se smanjilo trenje pri zatezanju i tako olakšala pravilna izrada čvora. Ovlažiti se mogu specijalnom tekućinom. Tu posebnu vrstu ulja kod nas je još uvijek vrlo teško nabaviti, što i nije osobito važno jer se većina stručnjaka za čvorove slaže da je za njih najbolje mazivo - pljuvačka.

Kod debelih, struna promjera preko 0,40 do 0,50 mm, ovisno o krutosti, samo vlaženje neće puno pomoći da se s njima veže čvor optimalne nosivosti. Takvu će nosivost imati samo čvor vezan zagrijanom strunom. Prije zagrijavanja treba nakvasiti strunu i vezati čvor koga zatim treba potopiti u vrelu vodu da omekša. Pritom treba nastojati da se, osim čvora, zagrije što manje strune. Pri vezivanju treba voditi računa da navoji ne prelaze jedan preko drugog, ako to ne zahtjeva konstrukcija čvora, nego da budu složeni jedan pored drugog. Zatezanje čvora treba izvesti polagano, ravnomjernim potezanjem, bez trzanja. Da bi bio što jači, ali i manji, čvor treba zategnuti što više, skoro do granice trajne deformacije strune od koje je načinjen. Ako to konstrukcija čvora dozvoljava, zatezati treba samo aktivni kraj strune, jer i ako se on trajno deformira, što ga čini slabijim, to neće utjecati na jačinu čvora. Nakon zatezanja višak aktivnog kraja treba odrezati na 3 do 4 mm od čvora.

Problem nedovoljno jakog čvora može se riješiti tako da se čvor nakvasi brzovezujućim ljepilom.

Za razliku od udice s pločicom, za vezivanje udice i ostalih dijelova s prstenom pronađeni su dovoljno dobri čvorovi. Najjačim se pokazao „triple loop“, trostruki omča čvor, čija je nosivost čak 32 posto veća od linearne nosivosti fluorougljične strune!

trostrukicvor250222

Ovaj čvor, čija je izrada prikazana crtežom, zapravo je poboljšani dobro poznati „clinch“ omča čvor. Poboljšanje je to što se umjesto voja, strunom oko alkice koja se vezuje načine tri navoja (1). Zatim se živim krajem strune prave navoji oko mrtvog kraja (2). Ako se vezuje struna promjera do 0,20 mm treba izraditi šest navoja. Izrađuje li se od strune debljine 0,20 do 0,30 mm potrebno je pet, dok se četiri navoja prave ako se čvor izrađuje od najlona debljeg od 0,30 mm. Ako se vezuje struna debljine preko 0,60 mm, broj navoja treba smanjiti na tri, jer se s više njih čvor ne može pravilno zategnuti.

Zatim se živi kraj provuče kroz prvonapravljene navoje pa kroz tako napravljenu petlju (3). Na kraju, čvor treba zategnuti energično, ali i s osjećajem, tako da čvor ne bude „zgužvan“ nego lijepo posložen, sa živim krajem odrezanim na barem 4, ali i do 10 mm od čvora.

Objavljeno u esPRESSo
Označeno u

 

fabrio250 2019

konavle 250

zupa 250

zupanija 250

oglasavanje 250x349 2019