Prikazujem sadržaj po oznakama: lignje

U drugoj polovini glavne sezone lova lakše nego sitne love se krupniji olignji, ali njih je malo pa se za uspješan lov mora pretražiti veće lovno područje, što je najlakše učiniti pendulom.

Penduližat treba u uskom priobalnom području jer se sada lignje zadržavaju nad dnom između jednog i 10 m pod površinom, ovisno o poziciji i dobu dana. U pravilu, danju su najdalje od površine i kopna. Što se noć više primiče i olignji će više prilaziti kopnu i površini, da bi mrak dočekali na oko tri metra ispod površine. Najbolje ih je tražiti na rubovima plitkih uvala s pjeskovitim i blago nagnutim dnom s podvodnim raslinjem, koraljima i stijenama.

Osim što treba znati gdje su, za uspjeh lova oliganja važno je ponuditi im mamac na pravoj dubini. To pendulom nije osobito teško jer se lovi na malim dubinama, a olignji napadaju i mamac koji im nije prošao „ispred nosa“. Zato je dovoljno da najniža putanja mamca bude barem pola metra poviše dna, a najviša podjednako daleko od površine i dna. Na najplićim, terenima dubokim tri do četiri metra, dovoljan je zaron od jednog metra. To doseže svaki teturavac, varalica sa „spojlerom“.

No, kad se lovi plivajućim ili sporo tonućim varalicama, te kad je teturavac potrebno spustiti na veću dubinu, zaron se može postići uz upotrebu potapalice ili dodatnog utega na priboru. Utega ima raznih oblika i načina postavljanja na pendulu. Jedan od njih je onaj oblika torpeda. Prednost mu je što se postavlja na kraj pribora pa ne smeta pri izvlačenju kao ostale olovnice jer ga ne treba skidati. Osim toga, tako postavljen sprječava zapinjanje varalica za dno, a sam vrlo teško zapinje.

Ovisno o željenoj dubini lova, ali i brzini povlačenja koja treba biti između 1,5 i 2,5 čvora, dovoljan je „torpedo“ težine 30 do 50 grama. Na završnjak ga treba postaviti posredstvom kopče zbog lakše zamjene. Predvez čine tri priveza dužine oko 60 cm, međusobno spojena s trostrukim vrtilicama. Debljina dva predveza treba biti 0,35 do 0,45 m, a trećeg, na koji se preko obične vrtilice spaja „torpedo“, treba biti debljine 0,25 mm, kako bi pukao u slučaju zapinjanja torpeda. Na treće prstene vrtilica se vezuju privezi koji nose varalice. Debljina im može biti 0,25 do 0,35 mm. Dužina priveza koji će nositi varalicu najbližu „torpedu“ može biti 5 do 10 cm, privez srednje varalice treba biti dugačak 30, a varalice najbliže osnovnoj struni 35 cm. Za lov „preko prsta“ osnovna struna treba biti od najlona debljine 0,70 do 0,90 mm, a ona za lov pomoću štapa i role od 0.35 do 0,45 mm.

Na pendulu izrađenu opisanim načinom mogu se postaviti sporo tonući, ali su ipak najbolji plivajući lignjarići. Najbolje je ako su različitih dekora, barem dok se ne utvrdi koji je u vrijeme lova najprimamljiviji olignjima. Praksa je pokazala da je najbolje kad je donja varalica tamnija. Iako će napasti i male, lignje se u drugoj polovini glavne lovne sezone bolje love velikim varalicama - onima dužine 75 do 120 ili više, odnosno broj 2.5 do 3.5, čak i 4.0.

Prije penduližanja veoma je važno utvrditi ima li u zoni lova kurenta i koji mu je smjer. Ako je on jak, potezati treba niz kurenat, a ako je izrazito jak, bolje je potražiti drugu lovnu zonu. Unutar spomenutog raspona brzine, brže treba ploviti u noćima s mjesečinom i kad se lignje intenzivno hrane, a sporije u lošim uvjetima vidljivosti te kad lignje samo prate i pipkaju mamac. Potezati treba s 10 do 15 raspona ruku, iza plovila ispuštene osnovne strune. Što je pliće dužina treba biti manja i obrnuto. Najbolje je loviti prateći liniju obale, odnosno varalice voditi nad dnom iste dubine. Prilikom svakog jačeg zaokreta plovila treba skratiti dužinu osnovne strune, odnosno potegnuti je. Tako se sprječava tonjenje pribora što može uzrokovati njeno zapinjanje. Osim toga, na taj način se veoma često olignja koja prati varalicu isprovocira na napad.

Loviti se može u bilo koje doba dana, ali ne s podjednakim uspjehom. Što su svjetlosno uvjeti lošiji, bolje su šanse za ulov. Iznimka je noć bez mjesečine. Naime, „ardura“- svjetlucanje struna i iglica varalice po mraku plaši olignje. No, „ardure“ nema duž dobro osvijetljene obale, čak ni u najtamnijim noćima.

U hladnijem dijelu godine većina naših udičara lovi olignje. Potežući varalicu po ili blizu dna pritom ponekad umjesto oliganja prevare nekog drugog glavonošca, najčešće sipu. Takvi ulovi su osobito česti sada, na isteku jeseni u početku zimu, na nekim terenima i bolji nego u proljeće, kad je stađun sipa.

Kako se zbog klimatskih promjena taj period produžio za dva do tri tjedna, ovisno o području, jasno je da se barem do kraja godine isplati loviti i sipe, ciljano ili u lovu oliganja.

Takva situacija je posljedica toga što i sipe dobro podnosi niže, temperature ispod 10 stupnjeva Celzijevih, kakve su rijetke i u plićacima našeg priobalja tijekom veljače, kad je more najhladnije.

No, za razliku od lignje, koje se najradije zadržava na malim, najgušće koncentracije sipa tijekom zime su na nešto većim dubinama. Početkom i krajem na između 30 i 40, a sredinom zime na dnu 40 do 50 metara pod površinom. No, ima ih i posve dovoljno i u plićaku da bi ih se tu isplatilo loviti. U plićacima najbolje „eging“ tehnikom, bacanjem i privlačenjem varalice s obale ili plovila, a na dubljim predjelima spustcem, bulentinom iz plovila koje nosi kurenat, vjetar ili se lagano pogoni veslima. Bez obzira na kojoj dubini, lov je u pravilu najučinkovitiji na prijelazu kamenitog u mekano dno, a nešto slabiji na pjeskovitom i muljevitom.

Sipolov se može obavljati istim varalicama i priborom kompletiranim kao za lov lignje, ali je puno uspješniji posebno pravljenim priborom za ciljani lov sipa. Ona u najhladnijem dijelu godine uglavnom vreba s dna, a uvijek lovi tako da parom dugih lovki prihvati plijen za škrge ili leđa, a zatim ga i zajaši. Za lov takve grabljivice najprikladnija je varalica koja ima iglice i na leđima, ali ne i sa donje strane krunice na repu, da bi manje zapinjla za dno.

Osim toga, kako bi se smanjila mogućnost zapinjanja, dobra varalica stoji s visoko podignutim repom. To mogu biti „egi“, varalice S oblika tijela, s olovnim utegom ispod glave. Da pri povlačenju po dnu ne bi zapinjale olovom, dobro je da je uteg zaobljen - polukružno ili srpolika. Još bolje je ako je uteg unutar tijela, kao kod varalica posebno pravljenih za lov sipa pri dnu, poput „Sipamaster“ domaće tvrtke „Monarch Dock“.

Loviti se može i varalicama bez ili s malo utega, ali da bi one tonule i plovile blizu dna, pribor je potrebno dodatno opteretiti, najbolje na način prikazan slikom. Isto je nužno i kad originalno otežanje nije dovoljno da bi se varalica daleko odbacila ili spustila na veću dubinu. Najprimjerenije su olovnice tipa „tirolsko drvce“, „štapić“ i „suza“ s integriranom vrtilicom. Težina im može biti od tridesetak do šezdesetak grama u zavisnosti o dubini mora i jačini kurenta na mjestu lova.

Za lov prosječno velikih, sipa teških oko 400 grama, varalica treba biti duža od 75, najbolje između 100 i 150 mm, ovisi i o dobu lova- dana valja koristiti duže, dok je za noćni lov bolje koristiti nešto kraće varalice unutar navedenih dimenzija.

U hladnije doba godine sipa je osobito lijena pa neće olako napasti iole brži i plijen koji je na udaljenosti većoj od dvadesetak centimetara. Stoga je važno da varalica polako puzi po dnu ili leluja neposredno iznad njega te da se povlači više puta približno istom putanjom.

Napad sipe na varalicu se osjeti kao zatezanje, vrlo slično onom kad se zapne za dno. U tom trenutku treba zategnuti sistem, slično kao kad se daje kontru na ugriz ribe. Kontra je potrebna, jer je tijelo sipe žilavije i tvrđe nego od olignje tako da je za kvalitetno kvačenje potrebno dodatno zatezanje. Ukoliko je kvačenje uspjelo, izvlačenje treba nastaviti bez oscilacija. Sipa neće pružati osjetniji otpor, no zato će iskoristiti i najslabije popuštanje da se oslobodi oštrih krunica.

U trenutku dovlačenja plijena na površinu, poželjno je imati pripravnu mrežnu prihvatnicu budući da se sipa slabo drže na varalici, tako da je njeno podizanje izvan mora varalicom uistinu nepotreban rizik. Ulovljenu je najbolje ne dirati nego pridržavajući varalicu jednostavno istresti u pripremljenu kantu. Tako skinuta sipa uglavnom ne pušta crnilo prije nego se nađu u kanti.

Što se more više hladi, to olignji više prilaze obali pa se s nje sve bolje te lakše love. Koliko lako i uspješno veoma ovisi o tome kojom se vrstom varalice lovi.

Od svih lignjarića za lov s obale odbacivanjem pa privlačenjem najneprikladnija je olovna varalica, tzv. peškafondo. On prebrzo tone, prečesto zapinje, teško se oslobađa te nema akciju.

Za razliku od tonuće olovne, plivajuća ili plutajuća varalice engleskog naziva „BAVC“, kod nas poznata kao bukva, ribica te mrkva, jer je vretenasta, može se koristiti za lov s obale. Ta varalica namijenjena lovu iz plovila okomitim skosavanjem, tone sporo i horizontalno. Poput „peškafonda“, nema akciju pa se mora animirati trzanjem štapa i promjenom brzine povlačenja. Manje od olovnog, ali dosta često ova vrsta lignjarića zapinje za dno u lovu s obale.

Zbog male težine „BAVC“ varalicom se može loviti i štapom najmanje snage. Međutim, čak i s njim se može odbaciti samo na male daljine. Zato je pribor s tom varalicom potrebno dodatno opteretiti s malo, 5 do 10 grama olova postavljenog na strunu 30 do 40 cm ispred varalice.

Bolje rješenje od olovnice ispred varalice, pogotovo kad lignje nisu osobito raspoložene za ishranu te za lov na nečistim terenima, jest „Drop Shot“- montaža olovnice na kraj pribora, a varalice 30 do 50 cm poviše. Tako komplegtirani pribor treba privlačiti dosta sporo, sporije nego kad se lovi ostalim vrstama lignjarića. Umjesto običnog olovnog, montirati se može uteg poznat kao „Tirolsko drvce“, s kojim pribor još manje zapinje, ali koji je teži za upravljanje, animiranje varalice.

Od svih varalica koje nisu konstruirane prvenstveno za lov povlačenjem s obale najprimjerenija je ona tipa „wobbler“, kod nas poznata kao teturavac, ali i „Rapala“. Zahvaljujući uranjajućoj pločici, „jeziku“, ona bez dodatnog otežanja zaranja jedan do skoro 10 metara. Optimalno rješenje je odabir varalice koja roni do oko 3,5 metra jer će nju napasti i lignja koja je i desetak metara pod površinom, a varalica će manje zapinjati za dno od one koja zaranja dublje.

Otpor koji stvara „jezik“ pri povlačenju uzrokuje vibracije varalice identične onima koje proizvode ranjene i uspaničene ribice u bijegu, što provocira grabljivice. Uz sve to, teturavac se može dalje odbaciti od „BAVC“ varalice iste dužine.

Kad je u pitanju lignjolov s obale, jedina loša osobina teturavog lignjarića jest to što često zapinje u plitkom priobalju i nerijetko pritom gubi „jezik“, bez koga je neučinkovit. Rješenje tog problema je sve sporije potezanje teturavca kako se on bliži obali da bi ronio na sve manjoj dubini i tako izbjeglo zapinjanje.

Pri izboru teturavog lignjarića prednost treba dati modelima s ugrađenim zvučnim ampulama. Budući da se „wobler“ i u lovu s obale konstantno poteže, što uzrokuje stalnu igru boja, varalica može biti jednostavnog dekora poput klasičnog „red head“- bijelog ili sedefastog tijela s crvenom „glavom“.

Normalno, za lov lignji „spinning“ tehnikom s obale najprikladnija je varalica posve prilagođena tome. Te varalica više ili manje vjerno oponaša oblik kozice, a i najučinkovitija je kad se kreću poput nje. Osmišljena je u japanu pa je nazivaju „egi“, tamošnjim imenom za kozicu, a taj je naziv prerastao u „eging“ i širom svijeta postao sinonim za lignjolov s obale.

Što se more više hladi to su lignje sve bliže obali pa se i sve bolje love s nje, najuspješnije spinanjem, odbacivanjem i privlačenjem varalice. Najbolje varalicama koje su konstrukcijom i oblikom posve prilagođenim takvom lovu. Te varalice više ili manje vjerno oponašaju oblik kozice, a i najučinkovitije su kad se kreću poput nje. Osmišljene su u Japanu pa ih svi nazivaju „egi“, tamošnjim imenom za kozicu, a taj je naziv prerastao u „eging“ i širom svijeta postao sinonim za lov oliganja spinajnjem, kako s obale tako i s plovila.

Da bi „egi“ varalica dospjela na lovnu dubinu te lignji dala dovoljno, ali ne i previše vremena za vizualnu procjenu njenog položaja, dekora i akcije, važna je brzina tonjenja varalice. Ona u „egingu“, više nego u ostalim načinima lova oliganja čini razliku između uspjeha i neuspjeha.

Brzina tonjenja „egi“, kao i svake varalice, izražava se u sekundama po metru (s/m) i predstavlja vrijeme potrebno da varalica potone 1 m. Znati brzinu tonjenja varalice važno je i kako bi se na vrijeme reagiralo i spriječilo zapinjanje varalice za dno.

„Egi“ varalice po brzini tonjenja mogu se svrstati u nekoliko skupina. Najveću skupinu, srednje brzotonućih, čine varalice koje, ovisno o veličini i obujmu, jedan metar potonu za 3 do 5 sekundi. Teško je točno kazati na kojoj dubini s njima treba loviti jer to ovisi o marki, jačini kurenta, vjetra, itd., ali može se reći da su za lov na 5 do 10 m dubine u normalnim uvjetima. To su najsvestranije „egi“, varalice koja se koriste u većini situacija.

One koji su bliže broj 5 sekundi za metar prilično su spore za lov u normalnim uvjetima. Čim malo zapuše bolje je koristiti one kojima treba dvije do četiri sekunde da potonu metar. Tijekom lova s njima, pri odbačaju treba ostaviti otvoreni preklopnik role, a kad „egi“ udari o dno, treba zatvoriti preklopnik i animirati varalicu.

Sporotonuće, varalice brzine tonjenja 5,5 do 10, čak do 16,5 sekundi za jedan metar dubine, najprikladnije su za lov nad dnom do 5 m ispod površine te kad su lignje u gornjem sloju i na površini. To se obično događa u trenucima kad je vrlo malo svjetla, na terenima na kojima se ribe i olignji okupljaju kako bi se odmorili, primjerice u lukama i uz šetnice s mjestimičnom obalnom rasvjetom. Takve varalice imaju vrlo prirodne pokrete, koji ih čine vrlo učinkovitima. Nedostatak im je što na njih jako utječu kurenat i vjetar, zbog čega se ne mogu koristiti u nepovoljnim uvjetima jer zbog opuštenosti strune neće biti u mogućnosti otkriti sitne dodire. Preporučljivo ih je animirati manje snažno, ali horizontalno, a ne okomito jer ih ne treba dizati.

Brzotonuće, varalice koje tonu brzinom dvije do tri sekunde po metru, najprikladije su za lov s obale u dubokom moru ili po jakom vjetru i kurentu. One bolje održavaju napetost strune pa je s njima lakše osjetiti dodir s dnom, kao i napad lignje. Ove varalice treba potezati slično kao i srednje brze, samo malo brže i trzati što okomitije, a treba koristiti i za broj veće kako bi im se povećala plovnost.

Za lov s obale u vrlo dubokom području ili po vjetrovitom vremenu, kad manje i lakše nije moguće odbaciti, koriste se vrlo brzo tonuće varalice. Osim toga, takve su posebno dobre za lov iz plovila, do dubina od 25 do 30 metara. Taj se lov obavlja brzim „driftingom“, plutanjem plovila tako da „egi“ zapravo ima vrlo pravocrtnu vodoravnu putanju u tonjenju, pretražujući veliko područje. Taj je „eging“ vrlo sličan onom s obale. Varalice ove skupine su vrlo teške, primjerice, one veličine 3,5 imaju 3 0-ak grama pa mogu dobro poslužiti i umjesto „peškafonda“ u klasičnom lignjolovu skosavanjem iz plovila.

Umjesto brzine tonjenja, neki proizvođači varalice označavaju slovima. Slovom D varalice koje tonu brzinom 2 do 2,8 sskunxe za metar. Slovom B obilježavaju varalice koje tonu brzinom 2,5 do 5 s/m, a slovom S one koje imaju brzinu 8,5 do 16,5 s/m. Da bi ih se lakše prepoznavalo, oznaka im je na vanjskoj olovnici. Kada varalica nema ta slova, niti brojčanu oznaku na pakiranju, najbolje je ne kupovati jer je najčešće upitne kvalitete.

Skosavanje, najčešći i u ovo doba godine najplodonosniji način lov oliganja, može se, osim iz usidrenog obavljati i iz plovila prepuštenog struji mora ili vjetru. Taj kod nas malo prakticirani način lova ima niz prednosti - njime se lakše pretražuje teren, izbjegava učestalo i nimalo lako podizanje sidra tijekom pretrage itd.

Međutim, takav lov nije uvijek učinkovit. Ponajprije u jakom kurentu zato što što ga lignje izbjegavaju, ali i po jakom vjetru zbog prevelike brzine kretanja u kurentu zbog čega pribor ne stoji okomito pa gubi na osjetljivosti i ne radi ispravno. Posebno loše na ovaj način se lovi kad su jaki vjetar i kurenat suprotnih smjerova, što znatno povećava brzinu i zanošenje te podizanje pribora. Optimalna brzina u kurentu je između 0,3 i 0,4 čvora, a podnošljiva do 0,8. Može se loviti i kda je brzina kurenta veća, ali s puno manje uspjeha i s puno više spadanja ulovljenih oliganja.

Slobodnim plutanjem nije dobro loviti na terenu gdje je puno mreža i parangala s velikom mogućnosti zapinjanja i gubljenja pribora, što nije mali trošak, ali i vremena. Također, taj način lova nije najbolje rješenje ni na terenu s velikim dubinskim razlikama.

Bez dvojbe, dan bez vjetra i more bez kurenta su najbolji uvjeti za ovakav lignjolov, no, tada je plovilo neophodno pokretati povremenim veslanjem. Idealni su pak, kad su vjetar ili ( pogotovo) kurenat tek jedva osjetni, da varalicama daju živost.

Za uspjeh u lignjolovu plutanjem veoma je važno znati smjer zanošenja kako bi se ono iskoristilo za dosezanje i prelaske preko dobre poste kao što je kosina i vrh grebena. No, za to je potrebno dobro poznavanje izgleda dna na kome se lovi, a posao će znatno olakšati sonder ili „fishfinder“, koji je u ovom načinu lova više nego dobrodošao, praktično neophodan. To pomagalo će uočiti prepreke prije nego će za njih zapeti pribor, zbog njegovog zanošenje tijekom kretanja u kurentu. To će lignjolovcu dati vremena da podigne pribor i izbjegne zapinjanje. Što više, onaj tko se zna služiti s dobrom opremom osim prepreka može otkriti i lignje i ribice kojima se one hrane. Zato je neprestano promatranje ekrana „fishfindera“ i istodobno skosavanje najbolji način otkrivanja i lova oliganja plutanjem. Početniku je potrebno nekoliko dana pažljivog promatranja i proučavanja oblika prikaza na ekranu da bi naučio koji je prikaz lignje, a koji ribe, mreže...

Najbolje je loviti štapom i rolom. Sva ostala oprema može biti ista kao za lov iz usidrenog plovila. Osnovnu strunu je najbolje izraditi od „PE“ višenitke malog promjera, primjerice 0,20 mm. Razlog upotrebe tanke strune je što ona pruža manji otpor kurentu pa je on i manje zanosi. Debela koja se koristi za lov preko prste pruža puno veći otpor pa je kurenat više zanosi i podiže od dna pa je za ispravljanje potreban teži uteg.
Kao i struna, i najbolja rola za ovu tehniku je ona za „spininng“ ili „light jigging“ ribolov.

Što se tiče težine opreme, treba koristiti što lakšu jer je osjetljivija, ako može, gram po metru dubine. S „PE“ strunom i malim utegom može se osjetiti sve, od laganog dodira utega i dna, do dodira krakom lignje koja se igra s varalicom. Kad se brzina kurenta poveća, a s njom i zanošenje, treba povećati i težinu utega, nema drugog rješenja. Uvijek treba koristiti uteg težak toliko da može dosegnuti dno.
Završnjak sistemq je optimalno kompletirati s dvije varalice poviše utega na kraju. Uteg može biti i peškafondo. Treba imati na umu da peškafondo daje veći otpor kurentu nego uteg pa mu zbog toga težina treba biti veća. Peškafondo lakše zapinje pa ga treba koristiti na čistom, ravnom dnu.

Završnjak je najbolje izraditi od „FC“, fluorougljične strunom promjera 0,33 do 0,35 mm dužine 70 do 100 cm. Na njega, između perlica - stopera treba nanizati dva plutajuća lignjarića. Na donju vrtilicu s kopčom dodaje se pedalj dugi privez za peškafondo. On mora biti tanji (0,30 mm) kako bi u slučaju zapinjanja pukao i tako spasio ostatak pribora.

Do sredine ili kraja veljače olignji su najbrojniji i najaktivniji u plićacima pa će se do tada moći loviti i s obale. Kada se oni, u pravilu vrlo krupni, počnu odmicati, u priobalju će se pojavit sipe koje će se tu zadržati do kraja travnja. Znači, predstoji dosta dugi period u kome će se s obale moći loviti ti glavonošci.

U takvom lovu najveći je problem zapinjanje pribora za dno. No, kačenje i gubljenje plijena te pribora moguće je spriječiti ili barem svesti na najmanju mjeru. U lovu na pozicijama gdje je najviše tih glavonožaca - na ravnim ili terenu koji se blago spušta u dubinu, kakvi su u lukama i lučicama te na plažama, to je najlakše uraditi postavljanjem plovka na pribor.

Za takvu namjenu najbolje je rabiti što robusnije i one plovke koji su najmanje skloni mršenju s ostatkom pribora, a takvi su „debeljuškasti“, loptasti i jajoliki. Još je važnije da imaju dovoljnu nosivost, barem jednaku težini varalice. Prednost treba dati kliznim plovcima koji omogućavaju daleko odbacivanje varalice s relativno kratkim štapom te tonjenje varalice na dubine višestruko veće od dužine štapa. Naime, lignje i sipe se love između dna i srednjeg sloja mora, na svim dubinama dohvatljivim s obale. Prednost treba dati kliznim, plovcima koji su prohodni kroz sredinu.

Plovak se stavlja na osnovnu strunu čija debljina ne treba prelaziti 0,30 mm, dok završnjak (sistem) treba biti nešto tanji. Graničnik hoda plovka najbolje je izraditi od perlice i lažnog čvora, a s jednom perlicom je dobro zaštititi čvor osnovne strune na vrtilici koja je spaja sa završnjakom. Završnjak je zapravo samo predvez od strune dužine metar i pol do dva. Lovili se, pak, u jakom kurentu, struji mora, završnjak je suvišan jer se varalica može vezati direktno na osnovnu strunu.

Kritični moment u lovu liganja i sipa s obale jest trenutak kad plijen izlazi iz mora. Tada trzaj štapa može uzrokovati pucanje kraka kojim se plijen zakačio te njegov gubitak. Osobito se to događa kad se zakače lignje, koje su sada otežane jer su pune ikre. Zato za lov tih glavonožaca treba koristiti štap spore akcije, najbolje paraboličan. Dužina mu može biti i do četiri metra.

Loviti se može „puščom“, „devom”, a dužina im treba biti barem 75 mm. Love li se isključivo sipe, varalice trebaju biti znatno veće, dužine 100 do čak 150 mm. Najbolje je koristiti one sa srpolikim olovnim utegom ispod „glave“, jer takve najteže zapinju. Naime, kad se pretežito love sipe mamac mora biti puno bliže dnu, najbolje je da ga i dodiruje. Kako sipe plijen love tako da ga „zajašu“, prednost treba dati „razor back“ varalicama koje imaju iglice i na leđima te bokovima. Isto tako, kad se pretežito love sipe, treba koristiti svjetlucave varalice.

Olignji i sipe se mogu loviti danju i po mjesečini. Tijekom danja sipe se uspješnije love većim varalicama i bliže obali, dok ih noću treba tražiti i na dubinama do 30 m. Žele li se pretežiti loviti lignje, treba postupati obrnuto, odnosno noću loviti posve blizu obale.

Lov je vrlo jednostavan. Najteže od svega je odrediti dužinu klizanja plovka, odnosno dubinu na koju će varalica potonuti. Ako se ne lovi na poznatom terenu, to se određuje probom, najbolje s olovnicom umjesto mamcem na kraju pribora. Kad se utvrdi dubina, odnosno najbolji položaj plovka, sistematski treba pretraživati lovnu zonu. Mamac se odbaci što dalje i kad se objesi o plovak, polako privlači. Kad dotakne dno ili je prihvati glavonožac, osjeti se lagani trzaj. Tada treba podignuti pa spustiti štap da mamac ponovo potone ili nastaviti s laganim namotavanjem strune ako se na njoj osjeti težina i aktivnost napadača.

Olignji, lignje su hrana svih, a delicija većine srednjih i krupnih riba, dok kao mamac služe za lov svih, čak i riba koje preferiraju biljnu hranu. Osim toga, dobro se drže na udici zbog čega je jedan od najčešće rabljenih mamaca za lov svim tehnikama udičarenja. Najučinkovitija je svježa, ali je od početka proljeća do potkraj ljeta takvu teško pribaviti, kupiti ili uloviti. Zato u tom periodu mnogi koriste konzerviranu olignje. Najčešće, a kod nas skoro isključivo, zamrznutu. Međutim, od takvih su puno bolja olignji, ali i lignjuni konzervirani soljenjem.

Konzerviranje solju se uklanjaju većina nedostataka svih svježih i zamrznutih mamaca, kao što su gnjecavost, krv, sluz i ograničen rok trajanja. Osim toga, posoljeni mamci su čvršći od svježih i zamrznutih pa bolje podnose odbacivanja i napade rakova te sitnih riba. Za njihovo čuvanje i transport ne trebaju ni zamrzivač ni posuda s protokom mora… Posoljeni mamci su gušći i teži od svježih i zamrznutih pa brže tonu bez ili s manjim dodatnim utegom. Konačno, ostatak usoljene lignje na kraju ribolovnog dana u istom je stanju kao i prije upotrebe, za razliku od svježe te smrznute pa odmrznute koje će nakon ponovnog zamrzavanja biti dobre jedino za izradu primame.

Kvalitetan usoljeni mamac može se izraditi samo od freških oliganja! Zamrznute pa odmrznute olignje soljenjem se ne mogu učiniti ni dobrim ni trajnim mamcima. Najbolje je soliti velike olignje koje se u drugoj polovini zime najčešće love. No, soliti je teško cijele iole krupnije lignje jer ih prije toga treba očistiti od iznutrice. Soliti ih treba tek nakon što se posve pripreme za mamčenje ili barem kad im se odvoji glava od tijela te tuljak tijela uzdužno razreže.

Postupak pripreme za soljenja je jednostavan. Najprije treba odvojiti glavu i odložiti je na stranu. Zatim valja tijelo položiti na kakvu ravnu plohu i odrezati mu „krila”. Nakon što se uzdužno razreže tuljak, iz njega nožem treba sastrugati utrobu. Potom se može postupiti dvojako. Konzervirati se može cijeli ili tuljak izrezan u bilo koji željeni oblik, odnosno na uzdužne trake, najbolje širine jedan palac jer su takve pogodne za lov pendulom, ali i za naknadno krojenje za lov čekanjem. Krojenje je najbolje obavljati škarama, kuhinjskim ili posebnim za mamčenje.

Nakon što je posve pripremljena lignja se može soliti. Dno plastične posude s poklopce se prekrije barem centimetar debelim slojem krupnom morskom solju. Na nju se polože pripremljeni mamci od tijela lignje i to tako da se ne dodiruju. Zatim se pokriju slojem soli, barem duplo debljim od mamca, pa nastavi sve dok se ne posole svi mamci. Naravno, posljednji sloj je sol. To isto, ali u drugoj kutiji, učini se s glavama lignje, odnosno lignjuna. Nakon što se kutije poklope treba ih staviti na hladno i tamno mjesto, najbolje i hladnjak.

Sol će vrlo brzo početi izvlačiti tekućinu iz mamaca. Povremeno, po potrebi iz posude treba izliti tekućinu, a dodati malo soli. Umjesto toga, soliti se može u posudi na čijem su dnu sitne rupe kroz koje će se cijediti tekućina prikladna za izradu dobre primame. Jasno, takvu posudu treba držati u kakvoj većoj koja nije izbušena.

Na opisano način konzervirani olignji i lignjuni trajat će vrlo dugo, barem do naredne sezone njihovog dobrog lova. Neiskorišteni mamci nakon ribolova ponovo se mogu vratiti u kutiju i pokriti solju. Sol s mamca prije nadijevanja ne treba uklanjati jer će spadanjem u moru svojim bljeskanjem dodatno provocirati ribe.

Lovci na olignje jedva čekaju prvi dan listopada jer od tada je dozvoljen lov tih glavonožaca na najuspješniji način - po mraku uz pomoć umjetnog svjetla. No, da bi u takvom lovu bio uspješan, lignjolovac mora znati puno o ponašanju lignje pod prirodnim i umjetnim svjetlom. Naime, ponašanje oliganja ovisi o uzrastu kao i jačini i spektru i sastavu izvora svjetlosti, njegovom položaju, o fazi mjeseca, dobu i noći…

Poput većine morskih organizama, lignje su skoro indiferentne na pojavu svjetlosti. Što više, čak ih je noću lakše uloviti po slabijoj nego jačoj mjesečini. Međutim, što je noć tamnija to je jača „ardura“ koja plaši olignje. Radi se i svjetlucanju mora oko predmeta koji se gibaju u njemu. To je posebno izražena oko tankih predmeta poput struna i udica, te bliže površini gdje se olignje najviše zadržavaju u hladnijem dijelu godine, posebice noću. Zato se uspjeh u lovu oliganja može očekivati samo u noćima s mjesečinom te uz pomoć umjetnog svjetla u noćima bez mjesečine, u vrijeme uštapa, mladog mjesec, ali i prije te poslije njega, dok je mjesečina još slaba. U pravilu, uz pomoć „svijeće“ nema smisla loviti četiri dana prije i jedan nakon punog mjeseca.

Uklanjanje mogućnosti pojave „ardure“ nije najvažniji razlog zašto se lignje u noći bez mjesečine najbolje love uz pomoć umjetnog svjetla. Glavni razlog je magična moć kojom svijetlo privlači plankton, odnosno sitne biljne i životinjske organizme za kojima dolaze sitne ribe lutalice poput inćuna, papaline, srđele… Olignji se hrane planktonom i tim ribicama - i to je tajna uspješnosti lignjolova noću pomoću umjetnog svjetla.

Ma koliko bilo jako, umjetno svjetlo obasjava relativno malu zonu u kojoj je veća količina planktona i ribica nego u okolnom neosvijetljenom područja. To olignjima daje mogućnost obilate ishrane na malom prostoru. No, osim onih najmanjih, olignji nerado love u najosvjetljenijem dijelu. Bojeći se da i sami ne postanu plijen, radije vrebaju iz mraka i hrane se u polutami. Zato im je varalice najbolje ponuditi na rubu osvijetljenog prostora.

Lov oliganja pomoću umjetnog svjetla kakav se obavlja kod nas, iz plovila u priobalju i na relativno malim dubinama, nije podjednako učinkovit tijekom cijele godine. Počinje tijekom kolovoza kad se blizu površine i obale pojave najmanje lignje. Vrhunac mu je tijekom listopada, kad se lignje najintenzivnije hrane jer je tada u moru najviše planktona, glavne hrane malih lignji. Nakon toga, kako pada temperatura mora pada i količina planktona u njemu pa se lignje sve više hrane sitnim ribama. No, i one se sve rjeđe skupljaju pod svjetlom. Prvi razlog tome je to što je pod svjetlom sve manje planktona, a drugi je što se s tjelesnim rastom povećava i opreznost riba koje se zato zadržavaju sve dalje od najosvjetljenijeg dijela pod „svijećom“.

No, bez obzira čime se lignje hranile, praksa je pokazala da je najbolje imati „svijeću“ kojoj se može regulirati količina, po mogućnosti i kut rasprostiranja svjetlosti. Po dolasku u lovnu zonu najbolje je prvih petnaestak minuta imati čim jače svjetlo što šireg kuta rasprostiranja. Ostane li tako predugo, olignji će se dignuti na površinu i najčešće neće gristi. Zato, čim prve lignje doplivaju u blizini plovila, treba smanjiti jačinu svjetla i kut njenog rasprostiranja, uvijek usmjerenog prema dolje, i loviti u polusjeni. Najbolje ne odmah ispod i oko „svijeće“ nego na provi ako je ona na krmi i obrnuto.

Danas na tržištu postoji nekoliko vrsta umjetne rasvjete od starih plinskih ferala, preko podvodnih svjetiljki s halogenim do najnovijih s „LED“ žaruljama. Svaka od njih ima dobrih i loših osobina, ali su za rekreativni lignjolov nedvojbeno najbolje „ledice“ jer daju najviše svjetla uz najmanju potrošnju, mogu se koristiti kao nadvodne i podvodne…

Osim po konstrukciji, što ih čini više ili manje praktičnim za upotrebu, ta se rasvjetna tijela razlikuju i po boji svjetla koje emitiraju: ferali žuto, halogene bijelo, dok „LED“ rasvjeta može svijetliti bilo kojom bojom.

Praksa je pokazala, a znanost potvrdila da su najmanje učinkovite svjetiljke koje emitiraju posve bijelo svjetlo poput halogenih, ali i bijelih „LED“ žarulja. Prvo, zato što ono najslabije prodire kroz stupac mora, a drugo jer nema takvog prirodnog svjetla.

Također, praksa je pokazala, a znanost potvrdila da plankton, ali i neke ribe, najviše privlači zelenkasto svjetlo jer je takve boje mjesečevo svjetlo u moru. Od zelenkastog je tek nešto malo manje privlačno plavičasto svjetlo. Posebno učinkovitim se pokazalo zeleno luminiscentno svjetlo. Prvo jer prodire daleko jače kroz slojeve mora nego svjetlo bilo koje druge boje, a drugo jer takvo svjetlo proizvode brojni planktoni pa je ono dovoljno da privuče pozornost lignji i riba, pak i ako pod njim nema planktona.

Luminiscentno zeleno svjetlo mogu proizvoditi „LED“ žarulje, ali za sada, jedino lampe tvrtke „Hidro glow“ svijetle takvim bioluminiscentnim, svjetlom istovjetnim onom koje proizvode planktoni.

Osim „svijeće“, najbolje je da i pomoćno svjetlo u lignjolovu bude zelene boje. Naime, pokazalo se da iznenadna pojava i treperenje bijelog i žutog svijetla plaši olignje i neke ribe. Dobro je i ako naglavna ili koja druga pomoćna lampa svijetli crvenim svjetlom jer ono ne plaši ni jednog stanovnika mora. No, crveno svjetlo najmanje prodire kroz vodeni stup i ne privlači osobito plankton. Zato je crveno svjetlo najlošije rješenje za lov oliganja.

Za lov pomoću umjetnog svjetla nije potrebno imati vlastitu „svijeću“. Naime, u noćima bez mjesečine lignje se dobro mogu loviti uz obale osvijetljene umjetnom rasvjetom uz šetnice, lukobrane i mostove. Uz njih se najradije zaustavljaju na rubovima osvijetljenog područja bacajući se iz polutame na ribice u njoj ili osvijetljenom području.

Na takvim mjestima se mogu loviti s obale i iz plovila. Iz usidrenog plovila klasičnim skosavanjem te „spinanjem“, a iz plovila u pokretu pendulom, najbolje plovidbom paralelno s obalom.

Na kraju podsjećamo da je lignje dozvoljeno loviti uz upotrebu samo jednog rasvjetnog tijela po plovilu, bez obzira koliko je lovaca u njemu. Jačina „svijeće“ smije biti najviše 100 W ako je klasična žarulju u njoj, 30 W ako je halogena, 10 W ako je LED, odnosno 400 kandela ako je plinski feral.