Prikazujem sadržaj po oznakama: lignji

Veći dio najmlađe, ovogodišnje generacije oliganja narastao je do dužine tijela od desetak centimetara, što je minimalna isplativa dužina za lov sportskim, udičarskim alatima. Zato je tek sad nastupilo pravo vrijeme za prvi ovosezonski lignjolov, naravno ne i za one najupornije i najvještije ribolovce koji i tijekom ljeta love malobrojne, ali vrlo krupne prošlogodišnje olignje. Iako će napadati i mamce duže od sebe, tako male lignje je najbolje loviti vrlo kratkim varalicama i to „tataki“ , tehnikom okomitog skosavanja priborom s više varalica koje oponašaju malo jato ribica. Prošle godine u rujnu pisali smo o toj tehnici dnevnog lignjolova, a sada ćemo detaljnije o posebnim malim varalicama, najboljim za lov malih oliganja na taj način.

Osnova „tataki“ tehnike lova lignji je lignjarić, skosavica posebne konstrukcije, labilnog balansa kako bi u moru plutala u vodoravnom položaju da bi se zanjihala i na najmanji pokret pribora koji je nosi te tako isprovocirali lignju da je napadne. Zbog toga takva varalica mora imati geometrijski i centarteže u istoj točci te mora biti lakša od varalica za ostale načine lova lignji. Ove varalice su kraće od ostalih lignjarića, proizvode se u dužinama od 35 do 90, rijetko do 100 mm.

Iako postoje mnoge varijacije, „tataki“ varalice imaju dva osnovna oblika - ribe i kozice. U pravilu se proizvode od prozirne, tvrde ili mekane plastike, bez ili s presvlakom od tanke, mrežaste i svjetlucave tkanine. Neke tvrde varalice u tijelu imaju zračne mjehuriće koji ih čine lakšim, bolje izbalansiranim, ali i atraktivnijim zbog svjetlucanja koje je posljedica prelamanja svjetlosti. Kraći modeli imaju jednu, a duži dvije krunice, što je moguće lakše, zbog čega ih prave od najtanjih iglica u cjelinu spojenih omotavanjem najlonom.

Tijelo mekanih modela je navučeno na štapić od tvrde providne plastike koji nosi krunicu i na prednjem dijelu element za spajanje s ostatkom pribora. Najveći broj varalica za spajanje ima poprijeku rupicu. Ona omogućava direktno, postavljanje varalice na osnovu završnjaka ili vezivanje za predvez. Također, varalice s rupicom se pomoću konca mogu zavezati. Takvi lignjarići se pomoću kopče mogu spojiti u lako rastavljivu vezu s osnovom ili privezom završnjaka. Ima modela bez te rupice koji se koncem vezuju za osnovu završnjaka, ali i onih, u pravilu dužih, s ugrađenom vrtilicom.

„Tataki“ varalice se proizvode u brojnim kombinacijama navedenih osobina, ali su četiri osnovne. Japanci ih nazivaju „Chibiika“, „Chibiebi“, „Oppai“ i „Oppai sute“.

„Chibiika“ su varalice vretenastog i oblika ribe izrađene od tvrde i nesavitljive plastike. U pravilu su duge do 50 mm, naoružane su jednom krunicom te u tijelu imaju mjehuriće zraka. Neke su obložene prozirnom mrežastom tkaninom, od svile ili sintetike.

„Chibiebi“ su male tvrde skosavice koje oblikom podsjećaju na kozicu i škampa, s posebno istaknutim očima. Naoružane su jednom krunicom i rijetko su duže do 50 mm.

Skosavice „Oppai“ su vretenastog oblika, izrađeni su od mekane plastike i imaju jednu ili dvije krunice. Modeli s jednom krunicom se proizvode u veličinama do 50 , rijetko 70 mm, dok su modeli s dvije krunice dugi od 70 do 100 mm.

„Oppai Sutte“ varalice su vretenastog oblika, izrađene su od mekane plastike i obložene platnom obojanim realističnim ribljim uzorcima. Naoružane su s dvije krunice i jedine od svih „tataki“ varalica na vrhu imaju montiranu vrtilicu. Duge su od 50 do 100 mm.

Svaka od ovih varalica namijenjena je za ciljani lov pojedinih ili nekoliko vrsta malih lignji u vodama oko Japana, u kojima je preko 40 različitih vrsta tih glavonožaca. No, u Jadranu je tri puta manje vrsta lignji i njihovih srodnika lignjuna, a varalicama se lovi skoro isključivo neusporedivo najbrojnija obična lignja. Ona nije osobito izbirljiva kad je u pitanju vrsta „tataki“ varalice, ali je ipak najbolje imati svih vrsta i veličina. Naime, na jedan pribor najbolje je postaviti varalice različitih dužina, i to tako da je najduža najdonja, a najkraća najgornja. Također, najbolje je izmjenjivati varalice različitih oblika i dekora, barem dok se ne utvrdi koja je trenutačno najprimaljivija lignjama. No, dobro je da najdonja varalica bude oblika kozice jer ona obitava na ili neposredno poviše dna. Tijekom ljeta, dok je većina lignji još sitna, bolje je koristiti kraće, varalice dužine do 50 mm, a kasnije duže. No, s upotrebom dužih ne treba žuriti jer za olignje ne vrijedi moto "veliki mamac - veliki plijen". Naprotiv, mnogo puta manje varalice će više uloviti, jer su male lignje vrlo oprezne, pogotovo prema krupnom plijenu.

Najveći broj kapitalnih ulova lignji ostvari se u tijekom zime, koja samo što nije počela. Ne samo zato što je tada najviše krupnih lignji nego i zbog toga što su one tada usredotočene na razmnožavanje te znatno agresivnije i neopreznije nego nedorasle lignje. Međutim, unatoč tome, ulov nije osobito čest jer je krupnih liganja relativno malo. Kako bi ulov i brojčano bio veći, lignjolovci moraju pretražiti veće lovno područje, što je najlakše učiniti pendulom.

Lignje se mogu loviti pendulama kompletiranim na brojne načine. Sada, u vrijeme mrijesta, kad se krupne lignje najčešće kreću u paru, najbolje ih je loviti potezanjem dvije varalice, na dva ili, bolje, na jednom priboru. I „na pariće“, pendula s dvije varalice može se izraditi na brojne načine. Najčešće sa sistemom, završnjakom tipa „brk“, koga čine dva nejednako duga priveza na čijim su krajevima varalice. Koriste se varalice svih tipova, najčešće u kombinacijama. Da bi se izbjegla upotreba dodatnog otežanja pendule, najbolje je ako je barem jedna od varalica tonuća - teturava, odnosno tipa „vobler“ ili s vanjskim olovnim otežanjem.

S barem jednom od tih varalica pendula će ploviti na lovnoj dubini jer se u ovo doba godine lignje masovno zadržavaju na manjim dubinama, najčešće između jednog i 10 metara. Sredinom dana su najdublje, da bi u sumrak bile najbliže površini i obali.

Mana takvih pendula je u tome što se privezi često međusobno zapletu pa varalice imaju lignjama nimalo primaljive pokrete, a što se teško osjeti tijekom lova. Jedno od rješenje tog problema jest razdvajanje priveza pomoću odstojnika. Odstojnik može biti od plastike ili žice, a za pendulu na olignje neusporedivo je bolji žičani.

Može se kupiti, ali i lako izraditi od žice debljine 1 do 2 mm. Čini ga centimetar, dva dugačka spirala s bočnim izdankom dugim oko 10 cm koji završava alkicom. Unutarnji promjer spirale mora biti toliki da u nju ulazi bužir dužine nekoliko centimetara, koji se može navući na osnovnu strunu. Odstojnik se postavlja na oko metar dalje od kraja predveza, osnove završnjaka. Učvršćuje se između dvije perlice čije linearne pokrete sprječavaju dva lažna čvora. Na kraj, alkicu odstojnika postavlja se 40 do 100 cm dugi privez, koji kao i predvez završava kopčom. Na kopče se postavljaa varalica.

Vrsta varalica za lov „na pariće“ ovisi o afinitetu ribolovca te željenoj dubini lova. Uglavnom se rabe teturavci, varalice sa „spojlerom“, uranjajućom pločicom. Zbog veličine plijena, bolje je rabiti najveće teturavce, duge 110 mm. Što se tiče dekora, narančasti s crvenim leđima najučinkovitiji su u sumrak, kad se inače najuspješnije lovi. U to doba dana vrlo je uspješan i teturavac crvenih leđa i srebrnog trbuha. Ako se pak, želi u svako doba dana i noći loviti istim teturavcem, tada je neusporedivo najbolje rabiti teturavac koji dekorom oponaša vrnuta ili sarđelu. Srebrna tijela tih varalica bljeskaju na svjetlosti pa su one iznimno učinkovite u lovu po mjesečini.

Zbog male dubine lova, pendulu „na pariće“ u pravilu nije potrebno dodatno opteretiti. Dubina urona varalica može se regulirati brzinom plovidbe. Međutim, bolje je to raditi dužinom ispuštene osnovne strune. Naime, u ovo doba godine lignje su otežale zbog razmnožavanja pa su dosta spore. Zato pribor treba uvijek potezati minimalnom brzinom, kako bi se lignjama dala prilika da sustignu varalice. Ispuštanjem osnovne strune od 15 do 40 metara regulira se dubina urona varalica.

Mala brzina plovidbe omogućava detaljno pretraživanje plićaka. Treba obići svaki veći kamen ili potopljeni predmet, plutače i usidrene barke, te sve drugo iz čije sjene lignje mogu vrebati plijen. Spora plovidba olakšava i lov dvjema pendulama. One mogu biti montirane na motovila, ali je bolje rabiti štapove, najbolje kratke, dužine između 1,0 i 2,1 m.

Olignji se sve uspješnije love s obale, najlakše varalicama koje su konstrukcijom posve prilagođenim takvom lovu. Radi se o varalicama „S“, odnosno oblika koji oponaša kozicu, poznatim pod japanskim imenom „egi“. O njima smo pisali smo 22. listopada, a sada ćemo o tome kako njima što uspješnije loviti.

„Egi“ varalice su najučinkovitije kad se kreću poput kozica u kratkim skokovima - nikad u uspravnom nego horizontalnom položaju, najčešće pod kutom, naniže uvijek sporo i s podignutim repom. Kvalitetna, dobro uravnotežena varalica taj kut ima i kad legne na dno. U tom položaju nastavlja loviti, što je vrlo važno jer se dobar dio napada, posebice danju, događa baš kad je „egi“ na dnu. Osim toga, tako postavljena sprječava krunicu da dodirne i zakači se za dno.

Na žalost, brzina i položaj u kome tone većina jeftinih i varalica manje poznatih proizvođača spozna se tek nakon njihove kupovine. No, na sreću, one se dosta lako prisile da tonu, a da rep bude gore - dodavanjem komada pluta ili pjenoplastike na krunicu ili zadnji dio tijela.

No, osim njenog uzgona i balansiranosti, postoje i drugi čimbenici koji utječu na brzinu tonjenja i položaj „egi“ varalice. To je ponajprije kurenat, ali i vjetar. Oni povlače strunu i prisiljavaju „egi“ da pluta vodoravnije, ponekad i sprječavaju da tone. Što je najgore, stvaraju „trbuh“, koji sprječava animaciju varalice od strane ribolovca te prenošenje signala dodira „egija“ od strane lignje. U takvim slučajevima, kad ima kurenta treba koristiti teže i varalice koji brže tonu, koji uspijevaju ostati u najpovoljnijem položaju i držati strunu dovoljno zategnutom da prenese potezanje varalice od strane lignje. No, zbog brzog tonjenja, manje su izloženi pogledu lignji pa ih treba koristiti samo kad se mora.

Drugi način smanjenja utjecaja kurenta i vjetra je upotreba što tanje strune te spuštanje vrha štapa prema površini mora tijekom lova. Ne treba se bojati smanjenja nosivosti strune iako „pumpanjem“ oliganj može odmotati dosta strune s kalema, ali ne i prekinuti je jer lignja ne čini nagle pokrete i udarce glavom lijevo - desno kao riba, a što je najopasnije za strunu. Osim toga, lignja ne traži ni zaklon iza kamenja i u rupama, što obično dovodi do prekida strune. S druge strane, tanjom strunom se postiže dalji odbačaj, posebice po vjetru. Zato se za „eging“ može koristiti PE 0,4, čak i PE 0,3 višenitka, ali tada za prihvat ulova treba koristiti mrežnu ili kukastu prihvatnicu.

Za lov s obale važno je točno znati brzinu tonjenja svake varalice u kolekciji kako bi se brojanjem sekundi nakon dodira površine moglo znati što se događa pod površinom. Prvo, može se dosta precizno znati kolika je dubina na mjestu lova, a drugo, na kojoj se dubini nalaze lignje kad napadnu. Brojati je dobro čak i na dobro poznatom mjestu - može se shvatiti koliko je jak kurenat u trenutku lova, jer će zbog njega varalici trebati više vremena da dosegne dno nego kad nema kurenta. Tako se varalica može zamijenit drugom koja tone brže ili sporije, po potrebi.

U lovu s obale dobro je i, barem pri prvih nekoliko odbačaja, dozvoliti varalici da dodirne dno. Na taj način pretraži se cijeli vodeni stupac i najlakše spozna na kojoj su dubini trenutačno lignje. Osim toga, lignje su u pravilu bliže dnu, posebno po danu, gdje je smanjena vidljivost.

Za lignjolov u vrlo dubokom moru ili po vjetrovitom vremenu, kad manje i lakše nije moguće odbaciti, treba koristiti brzo i vrlo brzo tonuće „egi“ varalice, ali se način lova mora prilagoditi da bi se što više usporila brzina njihovog tonjenja. To se postiže zatvaranjem hvatača motalice role čim varalica dotakne površinu. Tako se struna zategne pa podigne glavu i drži varalicu u vodoravni položaj te tako usporava njeno tonjenje. Rezultat toga je mogućnosti lova i kad je on nemoguć s ostalim vrstama lignjarića. Zato uvijek treba sa sobom nositi nekoliko varalica ovog tipa. U nedostatku ovakvih varalica mogu se koristiti tonuće na koje se dodaju utezi. No, to najčešće poremeti ravnotežu varalice i ometa joj kretanje i trzanje, što nije slučaj s vrlo teškom varalicom.

„Egi“ varalice nemaju bočne pokrete ili su im oni vrlo slabi. Da bi što više privukle pozornost oliganja zato ih treba animirati laganim trzanjem vrha štapa lijevo desno. To je najlakše uraditi s nerastezljivom osnovnom PE višenitnom strunom vezanom za ušicu varalice ili za posebne „egi“ kopče koje dosta čvrsto drže ušicu varalice te omogućavaju brzu izmjenu varalica.

Nakon što dodirne dno „egi“ se može privlačiti na dva načina. Kad se ustanovi da su lignje „na pola dna“ štap se iz horizontalnog položaja odlučno trgne prema dolje, kako bi se varalica podigla prema površini. Zatim se štap dovede u vodoravni položaj pa na taj način opuštena struna brzo namota na kalem role, i sve tako dok se varalica ne privuče do obale.

Kad su olignji na samom ili pri dnu, bolje je loviti skosavanjem. Varalica se kratkim energičnim trzajem štapa podigne s dna uz namotavanje strune. Zatim se načini pauza u kojoj varalica potone pa se postupak ponovi. Mana takvog vođenja su česta zapinjanja i gubici varalice, a prednosti to što se u takvom lovu mogu prevariti sipe, ali i neke ribe s dna.

Ma kojom tehnikom se varaličarilo, kad se osjeti napad lignje važno je izvlačiti kontinuiranim namotavanjem strune.

Iako su je upoznali prije petnaestak godina, tehniku lova lignji poznatu kao „tataki“ naši ribolovci rijetko prakticiraju iako je vrlo učinkovita, osobito u dnevnom lovu. Jednim je dijelom to zbog našeg standardnog otpora prema svemu što je novo, a drugim zbog visokih cijena potrebne opreme. Treći i vjerojatno glavni razlog je upotreba neprikladnih dijelova pribora, ponajprije varalica te pogrešna tehnika lova, zbog čega su rezultati bili loši.

Danas su cijene neophodnog pribora znatno pristupačnije nego nekad, pa nema razloga ne loviti ovom tehnikom, ali samo na ispravan način, kako to rade Japanci.

Za lov ovom tehnikom neophodne su posebne varalice dužine 35 do 60 mm. Osnovu varalice čini plastični štapić koji na jednom kraju nosi jednu, a na dužim modelima dvije krunice. Za spajanje s ostatkom pribora služi poprijeka rupica na vrh štapića ili, rjeđe, zavezani komad ribarskog konca. Oko štapića je tijelo varalice, najčešće vretenasto ili, rjeđe, oblika kozice. Tijelo je od silikona ili koje druge mekane plastike, ali ima i modela od tvrde, u pravilu prozirne plastike. Skuplji modeli imaju presvlaku od tanke i svjetlucave tkanine. Kako ove varalice u moru moraju plutati u horizontalnom položaju, neki modeli u tijelu imaju zračne mjehuriće.

Tataki varalica se na pribor postavlja bez priveza, direktno između dvije perlice sa stoperima ili pomoću kopče zakačene na petlju vezanu na predvez, osnovu završnjaka. Petlju je najbolje izraditi „Palamar“ ili „Drooper loop“ čvorom. Međusobni razmak varalica mora biti barem dvadesetak centimetara, na gornjem kraju predveza treba biti vrtilica s kopčom, a na donjem samo kopča za brzu montažu i izmjenu utega.

Završnjak ne smije biti duži od štapa kojim se lovi jer bi otežavao izvlačenje plijena na plovilo, ali i odbacivanje varalica. Također, na završnjaku ne treba biti puno varalica, dovoljne su dvije do četiri. Naime, u slučaju istovremenog ulova više oliganja nije lako izvući i prihvatiti, obvezno mrežnom prihvatnicom. Što je najgore, što je više varalica na završnjaku to je veća mogućnost da se iglica neke od njih zakači za odjeću, dio pribora ili plovila.

Završnjak je najbolje izraditi od „FC“, fluorougljične strune snage 30 libri jer ona ima najprikladniju krutost zbog koje se završnjak od te strune najmanje savija i mrsi pa se varalice najrjeđe međusobno i za strunu kače.

Budući se ovim priborom skosava okomito dobro je imati utege različitih težina kako bi se to moglo raditi na svim dubinama i pri svim jačinama kurenta. Osim ovalnih olovnica i olovnih lignjarića, to mogu biti „vertical jigging“ varalice, najbolje tipa „Madai“ jer je tijekom skosavanja na njih moguće uloviti i koju ribu. No, to se ne preporučuje na nečistom dnu. U lovu na velikim dubinama preporučuje se koristiti fosforoscentni uteg jer njegovo svjetlucanje privlači lignje.

Osnovnu strunu najbolje je izraditi od „PE“ višenitke promjera 0,10 do 0,14 mm, koja je dovoljno jaka da izvuče i teške ulove, a dovoljno tanka da ne pruža veliki otpor kurentu zbog čega će i lagani pribor stajati okomito pod plovilom. Dobro je ako je struna višebojna, kako bi se lakše kontrolirala dubina lova, odnosno pribor ponovo spustiti gdje se prethodno ostvario ulov jer se lignje najčešće zadržavaju u plovu.

Za lov ovom tehnikom dovoljna je srednje velika rola te jednostavan „casting“, još bolje „slow jigging“ štap snage 50 do 150 grama. Najvažnije je da bude što osjetljiviji kako bi reagirao na dodir lignje čak i nježan i na velikoj dubini. Također bi trebao imati progresivnu akciju jer kruti u suradnji s neistezljivom „PE“ strunom može uzrokovati pucanje krakova lignje tijekom borbe.

Tataki je tehnika u kojoj se nije potrebno sidriti, ali je presudno pribor puštati okomito. Kad uteg dodirne dno, pribor se odiže oko pola do dva metra. Zatim se kratkim i energičnim pokretima u nekoliko sekundi štap do desetak puta zatrese gore-dolje tako da vrhom zavibrira poput šibe. Varalice će se tada kretati u svim smjerovima poput uspaničenih kozica što će izazvati pozornost lignji u blizini. Potom treba prestati s trešnjom, uteg će zategnuti sistem, a varalice vrlo brzo zauzeti početni vodoravni položaj, što će olignje najčešće isprovocirati da ih napadnu. Potom se sporim ali neprekinutim pokretom vrh štapa podiže visoko gore da bi se ocijenilo je li lignja na varalici ili nije. Nakon ulova, važno je zabilježiti dubinu na kojoj se to dubini dogodilo da bi se u sljedećem spuštanju sistem mogao spustiti na istu lovnu dubinu, u čemu od velike pomoći može biti višebojna višenitka.

Ako ulova nema valja napraviti pauzu od dvadesetak sekundi, čak i minute pa postupak ponoviti nekoliko puta. Ukoliko se ni tada ništa ne dogodi, sistem treba podignuti metar, metar i pol, čak i pet ako se lovi u dubokom. Na taj način se vrlo lako i brzo može pretražiti cijeli vodeni stupac. Ako su lignje u blizini, ulov provjereno neće izostati. Tataki tehnika, osim po dana je primjenjiva i u noćnim uvjetima, posebice u sumrak i svitanje. Rijetko, ali ponekad se bolji rezultati postižu nježnijim i sporijim, ponekad čak i bez skosavanja, samo držanjem štapa u držaču plovila koji se lagano njiše. Tada se može loviit i drugim priborom koji se drži u rukama. No, ova pasivna metoda lova je ipak manje učinkovita od aktivne, oštrog skosavanja priborom.

Što je oliganja sve manje to je sve više tehnika njihovog lova. Još se više povećao broj vrsta i podvrsta varalica za lov lignji. To često zbunjuje i dobro informirane lignjolovce jer su neki olignjarići dobri za lov samo jednom, a neki i više tehnika. Zato, da bi se izbjegao neuspjeh, nužno je točno znati koja je vrsta ili podvrsta prikladna ili ne za koji način lova.

Varalicom engleskog naziva „BAVC“, kod nas poznatom kao skosavica, ali i bukva, ribica ili mrkva može se loviti svim poznatim tehnikama. Radi se o tvrdoj varalici, nekad pravljenoj od drveta, a danas skoro isključivo od tvrde plastike, sa šupljim tijelom. Oblikom nalikuje ribici, odnosno mrkvi - tijelo joj je vretenasto, okruglog ili ovalnog presjeka. Dobra skosavica u horizontalnom položaju pluta ili vrlo lagano tone, odnosno izranja.

Skosavica je konstruirana za lov skosavanjem, okomitim podizanjem i spuštanjem bulentinom na čijem je kraju olovnica ili olovni lignjarić, peškafondo. No, dobrom se pokazala i u lovu ostalim tehnikama, uz primjerenu montažu.

Lov s obale odbacivanjem i privlačenjem varalice moguć je skosavicom, čak i s dvije na jednom priboru. Međutim, odbačaji su kratki, a međusobno struni i za dno vrlo česti. Da bi se povećala daljina odbačaja i smanjila zapinjanja, dovoljno je na 30 do 40 cm poviše varalice postaviti 5 do 10 grama tešku olovnicu.

Bolje rješenje, pogotovo kad olignji nisu osobito raspoloženi za ishranu te za lov na nečistim terenima, je „Drop Shot“ montaža olovnice na kraj pribora, a varalice 30 do 50 cm poviše. Tako kompletirani pribor treba privlačiti dosta sporo, sporije nego kad se lovi „egi“, otežanim varalicama specijalno pravljenim za takav način lova lignji. Umjesto običnog olovnog, montirati se može uteg poznat kao tirolsko drvce, s kojim pribor još manje zapinje, ali koji je teži za upravljanje, animiranje varalice.

Pendulu, pogotovo za lov bez štapa i role, za lov olaganja skosavicom najbolje je kompletirati po uzoru na „višku“ pendulu. Osnovna struna pendule se pravi od najlona promjera 0,40 do 0,50 mm. Dužina mu mora biti barem 20 m, a na svakih pet je dobro postaviti lažni čvor kako bi lignjolovac lakše u svakom trenutku znao koliko je strune ispušteno umore, a tako posredno i na kojoj je dubini varalica. Preko vrtilice na osnovnu strunu se postavlja završnjak, sistem koga čini predvez dužine 6,5 te privez dužine dva metra od nešto tanjeg najlona. Između njih je vrtilica, a na kraju priveza kopča za kačenje skosavice. Predvez se na svakih 40 centimetara optereti rascijepanim olovnicama. Težina olovnica ovisi o dubini na kojoj se želi penduližat. One teške po 3 grama pri povlačenju pendule brzinom od jednog čvora potapaju lignjarić do desetak metara, što je dovoljno za većinu slučajeva.

Ako je potrebno varalicu spustiti na veću dubinu, između postojećih treba postaviti dodatne olovnice. Dublji zaron se može postići i ispuštanjem veće dužine osnovne strune u more te sporijom plovidbom. Suprotnim postupkom, smanjenjem broja olovnica, skraćivanjem dužine ispuštene osnovne strune u more i povećanjem brzine (preporuka je ne preko dva čvora) varalica se prisiljava na plići zaron.
Umjesto najlonom, osnovna strunu je bolje izraditi „PE“ višenitkom, posebno onom koja je svakih pet metara obojena drugom bojom. Ona je uz istu nosivost tanja pa omogućava dublji zaron. Također, za izradu priveza, od najlona bolje je rješenje „nevidljiva” „FC“, fluorougljična struna.

Pred nama je sezona oliganja, koje sve više naših ribolovaca lovi štapom i rolom zbog brojnih prednosti takovg u odnosu na lov „preko prsta“. No, kako bi dobre osobine tog pribora došle do izražaja valja znati pravilno ga odabrati. Evo kako to učiniti za lov „tataki“, tehnikom skosavanja iz plovila.

Prvo o čemu treba voditi računa pri odabiru štapa za lignjolov je njegova težina bacanja. Ta vrijednost, koja se označava kraticom „CW“ , ovisi od toga na kojoj će se dubini, odnosno koliko teškim varalicama loviti. S obzirom da se lignje kod nas najčešće love na dubinama do 30 - ak metara, a ne love u jakoj morskoj struju, da bi pribor stajao okomito, što je preduvjet lova skosavanjem, ukupni teret na priboru ne treba biti veća od 50, najviše 60 grama. Zato je univerzalno rješenje štap težine bacanja 20 - 60 grama.

Skoro podjednako je važno pravilno odabrati i dužinu štapa. Kao i kod svakog drugog, osim pendulaškog, ona ovisi najviše o raspoloživom prostoru u plovilu. U ponudi su štapovi dužine od 1,1 do 3,5 metara. S kraćim se lakše manipulira, osobito u plovilu s tendom, a duži omogućava veću zonu lova s jednog mjesta. Ne samo kompromisno nego i optimalno rješenje za prosječno vještog ribolovca je štap dužine 2,1 do najviše 2,7 m.

Štapovi te dužina zbog lakšeg transporta moraju biti višedijelni, najbolje dvodijelni, a najlošije rješenje teleskopski. I dvodijelni rukohvat je najbolje rješenje jer omogućava ugodno držanje štapa pod pazuhom. Međutim, dvodijelni držač role je lošije rješenje od jednodijelnog, revolver držača s jednom navrtkom.

Kako u trenutku kad oliganj ispliva na površinu trzajem ne bi uzrokovao kidanje kraka kojim se zakačio štap ne smije biti krutog vrha, odnosno „brze“, akcije „A“. Nije dobro ni ako je posve savitljiv - „spor“ (akcije „D“), jer se s takvim teško kontrira, odnosno udica zabada u žilavo meso glavonošca. Zato je za lov oliganja najbolje koristiti štap srednje, akcije „B“ ili „C“. Kad je osnovna struna od neistezljive „PE“ višenitke, bolje je korsititi štap akcije „C“, dok je onaj akcije „B“ prikladniji kad je osnovna struna od najlona, koji kako bi se što manje petljao mora biti što podatniji pa je zato i istezljiviji.

U lovu skosavanjem pribor se svo vrijeme drži u rukama pa je važno da štap bude što lakši kako ne bi izazivao bolove u rukama. A štap ne može biti lagan ako je izrađen od „fiberglasa“- staklenih vlakana. Male težine može biti samo onaj od ugljičnih vlakana, čija upotreba, međutim, znatno poskupljuje štap. Kompromisno rješenje, kako cijene tako i težine, je štap od kombinacije tih vlakana.

Kad je u pitanju vršnjak - vršni dio štapa, ako je on višedjelan, kompromisa ne bi trebalo biti. Vršnjak izrađen od stakloplastike je osjetljiviji i otporniji na pucanje, pa mu treba dati prednost nad onim ugljičnim.

Za kvalitetu štapa nije važno od čega mu je izrađen rukohvat. Međutim za cijenu jest. Pluteni rukohvat je znatno podiže, baš kao i broj dijelova štapa. Višedijelni teleskopski su skuplji, ali, što je još gore, i skloniji pucanju. Zato je jbolje i ako su kraći jednodijelni, a oni duži od najviše dva dijela.

O težini treba voditi računa i pri odabiru role. Iako je dovoljna i najmanja, prednost treba dati nešto većim, veličine veličine 20 ili 30. Broj kugličnih ležaja u njoj je posve nevažan.

Glavonošci su jedna od najcjenjenijih i najčešće rabljenih skupina mamaca u sportsko - rekreativnom ribolovu na moru. No, rijetki su udičari, osobito naši, koji iznutrice lignje, sipe i hobotnice koriste kao samostalni mamac, iako ih jede veliki broj riba, a nekima su i poslastica.

Razlog tome jest to što je najveći dio iznutrice u obliku želatinske mase koju je teško postaviti na udicu, a još teže kvalitetno plasirati. Međutim, taj se problem može riješiti i to čak na dva načina.

Prvi je pažljivim višestrukim probadanjem udice, najbolje posebno pravljenim za takve mamce - s kontra kukama na tijelu - te obmotavanjem nadjenutog mamca niti iz ženske najlon čarape ili specijalnom niti poznatom kao „filo elastico“.

Drugi način je već zaboravljen, nekad i kod nas popularni način mamčenja mesa mušule i ostalih mekanih školjki - pomoću vrećice izrađene od ženske najlon čarape. Za takvo je mamčenje potrebno od čarape izrezati krug promjera ovisno o željenoj veličini mamca, rijetko većeg od 10 cm. Nakon što se na nju položi željena količina iznutrice spajanjem ruba komad čarape se oblikuje u vrećicu čiji se otvor zaveže obmotavanjem niti. Tako napravljeni mamac najbolje je nadijevati pomoću igle. Izgleda komplicirano, ali nije.

Iznutrica glavonožaca, osobito ako je namamčena u vrećici, pogodna je za lov bulentinom i ometcem, odličan je za lov na dnu sa stijena i lukobrana, a njime se uspješno love i cijenjene ribe poput smuduta, sarka, fratra, pica i ovrate. Od iole krupnijih riba ovaj mamac najžešće napada kantor, čija sezona najboljeg lova upravo započinje.

Odličan način mamčenja je i zamrzavanjem. Nakon što se pažljivo, da se ne bi rasula, izvadi iz tijela, iznutricu treba uviti u aluminijsku foliju i oblikovati u valjak pa stavi u zamrzivač. Kad otvrdne, iznutricu treba osloboditi folije i izrezati na ploške širine oko dva centimetra. Svaki tako napravljeni mamac treba pojedinačno zamotati u foliju i do odlaska držati u zamrzivaču. Do mjesta ribolova mamce treba transportirati u prenosivom hladnjaku, a dobro ih je mamčiti još dok se nisu posve odmrznuli. Nakon što se mamac oslobodi folije na njega treba položiti udicu. Zatim se mamac presavije tako da jedna njegova polovina pokrije udicu pa se potom obmota elastičnom niti za mamčenje. Ovako pripremljeni mamac dobro podnosi i duže odbačaje, a sitne ga ribe ne mogu brzo pojesti.

Iznutrica glavonožaca vrlo je raznovrsnog sastava i neujednačene žilavosti pa je za mamčenje dobro koristiti samo iznutricu od krupnijih primjeraka. No, i sitniji, umjesto da se bace mogu više nego dobro poslužiti. Naime, želatinizirani dio iznutrice u kombinaciji s brašnom i kruhom odličan je materijal za izradu pastela, a sva iznutrica te oguljena koža glavonožaca nakon usitnjavanja s brašnom i kruhom za izradu primame.

Olignji, lignje su hrana svih, a delicija većine srednjih i krupnih riba, dok kao mamac služe za lov svih, čak i riba koje preferiraju biljnu hranu. Osim toga, dobro se drže na udici zbog čega je jedan od najčešće rabljenih mamaca za lov svim tehnikama udičarenja. Najučinkovitija je svježa, ali je od početka proljeća do potkraj ljeta takvu teško pribaviti, kupiti ili uloviti. Zato u tom periodu mnogi koriste konzerviranu olignje. Najčešće, a kod nas skoro isključivo, zamrznutu. Međutim, od takvih su puno bolja olignji, ali i lignjuni konzervirani soljenjem.

Konzerviranje solju se uklanjaju većina nedostataka svih svježih i zamrznutih mamaca, kao što su gnjecavost, krv, sluz i ograničen rok trajanja. Osim toga, posoljeni mamci su čvršći od svježih i zamrznutih pa bolje podnose odbacivanja i napade rakova te sitnih riba. Za njihovo čuvanje i transport ne trebaju ni zamrzivač ni posuda s protokom mora… Posoljeni mamci su gušći i teži od svježih i zamrznutih pa brže tonu bez ili s manjim dodatnim utegom. Konačno, ostatak usoljene lignje na kraju ribolovnog dana u istom je stanju kao i prije upotrebe, za razliku od svježe te smrznute pa odmrznute koje će nakon ponovnog zamrzavanja biti dobre jedino za izradu primame.

Kvalitetan usoljeni mamac može se izraditi samo od freških oliganja! Zamrznute pa odmrznute olignje soljenjem se ne mogu učiniti ni dobrim ni trajnim mamcima. Najbolje je soliti velike olignje koje se u drugoj polovini zime najčešće love. No, soliti je teško cijele iole krupnije lignje jer ih prije toga treba očistiti od iznutrice. Soliti ih treba tek nakon što se posve pripreme za mamčenje ili barem kad im se odvoji glava od tijela te tuljak tijela uzdužno razreže.

Postupak pripreme za soljenja je jednostavan. Najprije treba odvojiti glavu i odložiti je na stranu. Zatim valja tijelo položiti na kakvu ravnu plohu i odrezati mu „krila”. Nakon što se uzdužno razreže tuljak, iz njega nožem treba sastrugati utrobu. Potom se može postupiti dvojako. Konzervirati se može cijeli ili tuljak izrezan u bilo koji željeni oblik, odnosno na uzdužne trake, najbolje širine jedan palac jer su takve pogodne za lov pendulom, ali i za naknadno krojenje za lov čekanjem. Krojenje je najbolje obavljati škarama, kuhinjskim ili posebnim za mamčenje.

Nakon što je posve pripremljena lignja se može soliti. Dno plastične posude s poklopce se prekrije barem centimetar debelim slojem krupnom morskom solju. Na nju se polože pripremljeni mamci od tijela lignje i to tako da se ne dodiruju. Zatim se pokriju slojem soli, barem duplo debljim od mamca, pa nastavi sve dok se ne posole svi mamci. Naravno, posljednji sloj je sol. To isto, ali u drugoj kutiji, učini se s glavama lignje, odnosno lignjuna. Nakon što se kutije poklope treba ih staviti na hladno i tamno mjesto, najbolje i hladnjak.

Sol će vrlo brzo početi izvlačiti tekućinu iz mamaca. Povremeno, po potrebi iz posude treba izliti tekućinu, a dodati malo soli. Umjesto toga, soliti se može u posudi na čijem su dnu sitne rupe kroz koje će se cijediti tekućina prikladna za izradu dobre primame. Jasno, takvu posudu treba držati u kakvoj većoj koja nije izbušena.

Na opisano način konzervirani olignji i lignjuni trajat će vrlo dugo, barem do naredne sezone njihovog dobrog lova. Neiskorišteni mamci nakon ribolova ponovo se mogu vratiti u kutiju i pokriti solju. Sol s mamca prije nadijevanja ne treba uklanjati jer će spadanjem u moru svojim bljeskanjem dodatno provocirati ribe.

Do sredine ili kraja veljače lignje su najbrojnije i najaktivnije u plićacima pa će se do tada i najviše love s obale. U takvom lignjolovu često je varalicu neophodno odbaciti daleko, što je i najvještijim odmetašima ponekad nemoguće bez najsuvremenije opreme. Ponajprije odgovarajućeg štapa i role, ali i- strune!

Koja je vrsta strune najprikladnija za lov lignje s obale ovisi o štapu kojim se lovi. Ukoliko je on tipa „eging“- specijalno konstruiran za lignjolov s obale, nedvojbeno najbolje rješenje je osnovnu strunu izraditi od višenitne „PE“ strune. Naime, zbog manjeg promjera od najlonske iste snage, „PE“ struna pruža manji otpor zraku pa se s njom postižu veće daljine odbacivanja.

Tako višenitkom jačine PE0.6, 12 grama teška varalica može se odbaciti oko 70, a ona od 20 grama gotovo 80 metara daleko. S najlonom slične nosivosti iste varalice se mogu odbaciti 4-5 metara manje. Još je veća razlika kod struna veće nosivosti. Višenitkom jačine PE1.5, varalice navedenih težina mogu se odbaciti 55 i 65 m, dok im najlon iste nosivosti omogućava tek upola kraći let.

Osim daljeg, „PE“ struna omogućava i veću točnost odbačaja, a zato što nema skoro nikakvu rastezljivosti njome se postiže bolji kontakt s varalicom i zakvačenom lignjom.

Pri izboru prednost treba dati kvalitetnijim, višenitkama ispletenim od barem 4 niti. Najbolje su one koje imaju veću specifičnu težinu od vode, zbog čega su manje osjetljive na utjecaj morske struje i vjetra. Takve strune imaju dodatnu oznaku „S“ (sinking- tonuće) ili „MS“ (medium sinking – sporo tonuće). No, čak i tonuće, višenitke oznake „S“, sporije tonu od najlona iste jačine. Tako i varalica koju nose sporije tone i duže vrijeme pretražuje vodeni stup, što poboljšava mogućnost da lignja uoči varalicu.

Za lignjolov s obale najprimjerenije su višenitke oznake jačine od PE0.6 do PE1.2, najviše PE1,5. Najbolje je jačinu višenitke birati prema veličini varalice, a time posredno i osobinama štapa. Na štapove namijenjene bacanju varalica veličine 1.5 do 2.0, najbolje je montirati strunu PE0.6. Na one najprimjerenije bacanju varalica veličine 2.5 do 4.0 može se montirati struna PE0.6 do PE1.2. Struna jačine PE0.8 do PE1.5 najprimjerenija je za sparivanje sa štapovima namijenjenim za bacanje varalica veličine 3.0 do 5.0.

Pri izboru jačine strune dobro je voditi računa i o uvjetima lova. Struna PE0.6 je najprimjerenija za lagani i dnevni, a ona PE1.2 ili 1.5 za lov većih liganja i zahtjevniji, lov u težim uvjetima, odnosno na nečistim terenima. S „multicolor“, višebojnom višenitkom lakše se spoznaje daljina odbačaja, dubina lova i udaljenost varalice u svim fazama izvlačenja. Najbolje rješenje je višebojna struna u kombinacijama roza („pink“) boje, kakva najbrže postaje nevidljiva s povećanjem dubine, odnosno stapa se s bojom okoliša. Podjednako je dobra i struna jednolične roza boje s bijelim oznakama, markerima na svakih 5 ili 10 m.

Stotinjak metara strune na kalemu je više nego dovoljno, ali pri popunjavanju kalema treba voditi računa o tome da „PE“ struna pri odbacivanju često stvara „ptičje gnijezdo“- nakupinu zapetljane strune, najčešće nastaje između kalema role i njemu najbližeg provodnika strune na štapu. Glavni uzrok tome je struna namotana do ruba kalema. Zato zbog mekoće s njega najčešće istovremeno silazi nekoliko namotaja strune koji se petljaju, a kad se preklopnik hvatača zatvori, najčešće pretvore u uzao pa potom u čvor. Problem se pojačava ako su namotaji na kalemu rastresiti, nezategnuti dovoljno. Rješenje je problema je gusto i zategnuto namotati strunu na kalem, 4 do 2 mm do njegovog ruba.

Koristiti „PE“ kao osnovnu strunu ima smisla samo ako se postavi na kvalitetnu rolu. Njen kalem mora biti od specijalnog aluminija, najbolje onaj čiji je rub zaštićen slojem tvrdog metala- platine ili titana. Osim toga, rola mora strune slagati unakrsno, pod kutom, a to mogu samo role koje imaju promjenjiv hod kalema. Samo tako složena „PE“ struna neće se usijecati u prethodni namotaj, što pri odbacivanju varalice može uzrokovati zastoje i udare, a što najčešće kao rezultat ima pucanje štapa ili strune, a u najboljem slučaju ispravljanje iglica na varalici.

U slučaju da se lignjolov obavlja standardnim štapom za ribolov varaličarenje s obale, osobito ako je on brže akcije, a pogotovo kakvim drugim brzim štapom, barem podjednako dobro rješenje je najlonska struna. Najbolje što mekša, koja osim što omogućava najdalji odbačaj i najmanje se petlja pritom. Mada se i s najlonom promjera 0,20 mm štapom i rolom može izvući i najkrupnija lignja, bolje je koristiti onaj debljine 0,30 mm jer će se njime sigurno spasiti svaka varalica koja zapne za dno, što u lovu s obale nije rijedak slučaj.

Bez obzira koje vrste i koliko jaka bila osnovna struna, njen završnjak, predvez, se može izraditi od „FC“ ili najlonske strune, jačine 4 do 10 libri. Važno je koristiti što podatniju i strunu što manjeg promjera. Dužina završnjaka treba biti tolika da prilikom bacanja čvor njegovog spoja s osnovnom strunom bude blizu, ali izvan kalema role. Na taj način se izbjegava zapinjanje čvora o rub kalema, a što uzrokuje skraćivanje dužine odbačaja varalice.

U hladnijem dijelu godine većina sportsko- rekreativnih ribolovaca lovi lignje. Zato je na početku tog perioda pravo vrijeme za nekoliko savjeta o tome kako udobnije i lakše loviti te glavonošce.

Kod nas se olignje najčešće love „preko prsta“ skosavanjem s dva pribora spuštena preko bokova plovila. U takvom lovu osim glavonožaca strada i plovilo, najviše njegov uzdužni gumeni bokoštitnik. Naime, dugotrajnim skosavanjem struna u gumu ureže utore. Osim što ih je ružno vidjeti, ti utori mogu biti i pogubni za strunu u trenutku kontriranja olignjima.

Da bi se sve to izbjeglo dovoljan je koma rebraste, tzv. grkljan cijevi kakva se koristi u građevinarstvu. Kao što se vidi na fotografiji, uzdužno razrezanu cijev treba nataknuti na bokoštitnik tamo gdje preko njega prelazi struna. Cijev unutarnjeg promjera četiri centimetra je idealna za zaštitu bokoštitnika većine plovila.

Plovilo, ali i ribolovca te odjeća na njemu nužno je štititi i od crnila koje lignji te sipa kao prilov u lovu često ispuštaju kad dospiju iznad površine.

Najjednostavije je to uraditi tako da se ulov u plovilo unosi tek kad ugine. Osim brzog ubijanja, o čemu ćemo u posebnom tekstu, to je najlakše raditi tako da se lovina položi i držati u posudi koja je montirana na bok plovila.

Osim na plovilu i odjeći, crnilo je nepoželjno i na varalici za lov oliganja. Naime, da bi uspješno lovio, varalica i iglice na njoj moraju biti čisti, jer ako je na njima trava, sluz, pogotovo crnilo ili otkinuti komad kraka prethodno ulovljene, lignje ga najčešće neće napasti!

Čišćenje je najlakše obaviti četkicom za zube, najbolje s onom koja je prilagođena za još jednu funkciju- ispravljanje iglica koje su se iskrivile zbog zapinjanja za dno ili tvrde predmete na njemu. Prilagodbu je vrlo lako i brzo obaviti. Osim četkice potreban je i potrošeni široki metalni uložak kemijske olovke. Iz njegovog se vrha ukloni kuglica brušenjem brusnim papirom ili finom turpijom, čak i onom za nokte. Zatim se uložak nabije na njegovom unutarnjem promjeru prilagođeni rukohvat četkice i alat je spreman za upotrebu!