Prikazujem sadržaj po oznakama: mamac

Iako spadaju u skupinu najboljih mamaca za morski ribolov, rakovi se nedovoljno koriste od strane naših udičara. Iznimka je kozica koju na jugu još nazivaju i gamborom. Ne samo najbrojniji i vjerojatno i najučinkovitiji mamac među rakovima, kozica je jeftin i jedan od najboljih i najtraženijih mamaca za morski ribolov uopće.

Dug je popis riba koje će se polakomiti na kozicu: ovrata, sarak, fratar, ovčica, arbun, kantor, ukjata kao i sve druge, manje cijenjene ribe iz obitelji ljuskavki. Ti račići su omiljena hrana i mnogim drugim ribama, u svim dubinama i svim vrstama dna. Među njima molu, škrpini, ali i „kralju plićaka“ - smudutu. Prednost kozice je što ima prilično tanak i nježan oklop i dosta mesa pa se lako stavlja na udicu i sjecka na komadiće i bez ljuštenja oklopa. Za razliku od nje, ostali rakovi su u znatno tvrđim oklopima, vlastitim ili „pozajmljenim“ od kojeg puža, poput kućara i više vrsta samaca.

Ono što mi nazivamo kozicom zapravo su čak 72 vrste manje ili više sličnih račića iz 18 obitelji koji žive u Jadranu. No, ribarima i ribolovcima su zanimljive samo najbrojnije i najdostupnije – velika, kamena, mala i kozica pjeskulja. Razlikuju ih samo dobri poznavatelji. Sve imaju više ili manje transparentno, prozirno tijelo išarano mrljama. Velika naraste do 250 mm, ali joj je prosječna lovna dužina upola manja. Živi na dubinama od nekoliko do više stotina meta. Zato je samo rijetki udičari love, a ostali je nabavljaju kod profesionalnih ribara.

Ostale tri spomenute vrste kozica udičari mogu sami i relativno lako pribavljati. Najčešće to rade skupljanjem pomoću mrežice sitnog oka na kamenu na zidovima luka te tvrdim i obraslim dnima na dubinama do šest metara. Ona naraste do 50 mm, dok kozica mala dosegne do 70 mm dužine. I ovaj račić živi u plićaku ne samo kamenitom. Za razliku od njih pjeskulja se zadržava u pjeskovitom plićaku. Naraste do 90, ali su rijetke one duže od 40 do 60 mm. Također, za razliku od prethodne dvije, ova je kozica aktivnija noći, dok se danju zakopava u pijesak.

Kozice se relativno lako mogu pribaviti vlastitim radom. Najkrupnije, dubinske tako da se na muljevito ili muljevito -pjeskovito dno, barem dvadesetak metara pod površinom, uvečer spusti oko metar dugi i upola tanji gusti snop od grančica s lišćem. Snopić se optereti utegom i zaveže na konop sa signalnom plutačom. S izvlačenje mamaca treba sačekati do svitanja, kad kozice u snopiću traže zaklon.

Sitnije kozice je najlakše pribaviti u priobalju pomoću vrlo jednostavne vrše. Pravi se od veće boce kojoj se vršni dio odreže, preokrene i gurne u izbušeno, opterećeno i mamcima napunjeno tijelo. Tim jednostavnim alatom loviti se može cijeli dan dok ih je noću moguće uz pomoć naglavne lampe skupljati mrežnom prihvatnicom uz obalu.

Kozice se na životu mogu očuvati dosta dugo i lako čuvanjem u posudi s morskom vodom. Ako se u vodu upumpava zrak, kozice će poživjeti do dva tjedna, a kad se i hrane komadima riba, praktično neograničeno dugo. No, ti se račići nekoliko dana mogu održati živim i izvan mora. Za takav način čuvanja kozica potrebni su komadi leda. Njima treba do pola popuniti prenosivi hladnjak. Zatim se kakve dnevne novine potope u more, ocijede, pa polože na led. Važno je da u potpunosti prekriju led. Nakon što se polože na tako pripremljenu „postelju“, kozice će vrlo brzo pasti u „zimski san“, posve primiriti. Kad se, pak, nadjenu i potope u more, brzo će im se povratiti vitalnost i dugo će živjeti na udici.

Uginule kozice nekoliko dana se mogu svježim održati u hladnjaku, ali ih nije dobro zamrznuti jer nakon toga se dosta loše drže na udici. Zato je bolje uginule konzervirati soljenjem, najbolje u 10-15 postotnoj salamuri. Već za dva, tri dana postaju upotrebljive, a takve ostaju i duže od mjesec dana. Konzervirati se mogu i bez oklopa.

Ako ih treba duže čuvati, najbolje ih je konzervirati. Uginule, ali samo dok su još svježi, moguće ih je konzervirati u soli ili salamuri. Salamura se priprema tako da se voda s 10 do 15 posto soli prokuha, ohladi i prelije preko kozica.

U tijeku je razdoblje najboljeg lova iglice udičarskim alatima. Malo tko je lovi zbog njenih kulinarskih vrijednosti jer meso joj ima karakteristični intenzivni miris, nekima je poslastica, ali nekima i neugodan. Neki je sportsko - rekreativni udičari love zbog gusta jer je iznimno borbena. Neki, pak, kako bi živom potezanjem te puštanjem s plovila i obale lovili zubaca, orhana i ostale najcjenjenije grabljivice, kojima je iglica, uz olignju, najomiljenija hrana.

No, osim živom ili barem cijelom, kao što radi ogromna većina naših udičara, loviti se može i komadima iglice. Ne samo zubatac i orhan, istina manje učinkovito nego cijelom, nego i mnoge duge manje ili veće morske ribe. Razlog tome je meso karakterističnog intenzivnog mirisa, posebnog okusa te blještava vanjština iglice.

Od najcjenjenijih riba, sada u vrijeme i nakon mrijesta, kad preferiraju energetsku hranu, komadima iglice se posebno dobro love smudut (brancin) i ovrata (podlanica). Najbolje ometcem, čekanjem na dnu. Za mamčenje u komadima može se iskoristiti čak i iglica koju je prethodno na penduli iskidala grabljivica. Važno je da, kada se želi koristiti za lov brancina i podlanice, njen srednji dio bude neoštećen u dužini od 10 cm. Taj se komad može nadijevati na dva načina. Za lov brancina čekanjem dovoljno je u njega zabosti dvije udice. Takav srebrno plavi mamac dobro je vidljiv i zato vrlo atraktivan.

Komad iglice za lov čekanjem se može mamčiti i „naopako“. Počinje se uzdužnim rezanjem mamca, ali ne kao što je uobičajeno kod većine mamaca s donje, trbušne, nego s gornje strane, uz kralježnicu. Nakon što se ona izvadi, dobiveni filet se raširi pa na njegovu stranu s kožicom po uzdužnoj osi polože udice završnjaka, sitema. Zatim se mamac preklopi tako da udice tek vrhovima vire iz njega. Na kraju se cijeli mamac dobro obmota pomoću elastične niti, tzv. filo elastico.

Na opisani način namamčena iglica tvrd je i žilav mamac koga neće „obrstiti“ sitne i prije nego mu priđu krupne ribe. Osim toga, ovako pripremljeni mamac je, zbog mesa okrenutog vani, znatno mirisniji pa će ga osim smuduta i ovrate uzeti i gruj (ugor), murina, čak i hobotnica. Manjim komadima s jednom udicom mogu se loviti i druge ribe iz obitelji ljuskavki, ponajprije fratar i sarag.

Osim komada, kao mamac se mogu koristiti i trake, fileti iglice. Posebno uspješno za lov ušata „a'volo“ tehnikom s primamljivanjem, ali i penduližanjem. Penudlom se, štoviše, filetom iglice može loviti i- iglica!

Pendulom, ali ne filetima nego komadima iglice se mogu loviti i krupnije grabljivice, osobito dobro strijeljka, lica i škarmi. No, kao i za lov brancina te podlanice, uvjete je da se koristi neoštećen srednji dio tijela u dužini od barem 10 centimetara. Takve, iglice kojima su oštećeni samo repovi u pravilu su one koje neuspješno napadaju lice, strijeljke ili brancini, jer te ribe prvo udare u rep da bi ga slomile i tako onesposobile iglicu za bijeg.

Za takvo penduližanje spomenutih grabljivica komad iglice se postavlja na metalnu izduženu varalicu.

Mamac se montira na dvije do tri udice, najbolje dugačke parangalske, koje su svojim prstenima te vrtilicama međusobno povezane i postavljene na varalicu. U Turskoj i Grčkoj, gdje je takav način pendule omiljen, koriste se specijalne metalne varalice koje u zadnjem dijelu imaju dvije fiksne udice ili jednu pokretnu dvokraku. Na taj način se poboljšava postotak kvačenja jer strijelka i škaram, napadaju sve što plovi pa neće zazirati napasti i „metalca“, ma kako on izgledao.

Kad početkom, najkasnije do sredine ožujka temperature mora u plićacima dosegnu barem 12, 13 stupnjeva, uz obalu će se pojaviti jata gavuna i oliga, sitnih, „prozirnih” riba koje naš narod naziva i zeleniš. Za njima će doploviti mnoge ribe, između ostalih i najcjenjenije udičarske lovine kojima su te ribice redovita hrana, nekima i poslastica. Kako se temperatura mora bude dizala tako će te ribice sve više prilaziti kopnu, a vrlo blizu njega ostat će sve dok ne zahladi jako, što znači da predstoji dugi period u kome će se uz obalu moći loviti zeleniš i njime uspješno varati brojne ribe.

Popis riba koje se mogu loviti gavunom i oligom veoma je dugačak, na njemu su: arbun, iglica, jegulja, kantor, kanjac, knez, pic, lokarda, vrnut, sarak, širun, ukjata, sve girovke, glavoči, pauci, škrpine, škrpuni i usnače. Te ribice su omiljena hrana i mnogim drugim ribama, u svim dubinama i na svim vrstama dna. Među njima i one najcjenjenije poput brancina, odnosno smuduta kome je zeleniš poslastica. Njima se slade i zubatac te ovrata, ali samo dok ne postignu težinu od 5 - 6 kg, kad im gavuni i olige postanu premali plijen. Tako se ponašaju i ostale krupne grabljivice, što znači da su gavun i oliga učinkoviti za lov manjih i srednjih riba. Toliko su im privlačni da je velik dio varalica za ribolov na moru inspiriran izgledom i dekorom gavuna i oliga.

Sa krupnijim zelenišem, osobito gavunom jer je veći od olige, osim brancina, zubaca i podlanice, dobri rezultati mogu se postići u lovu riba kao što su strijelka skakuša i škaram. Sa sitnijm, i komadima krupnih, ali i cijelim krupnim gavunima i oligama na samom dnu mogu se loviti rumbači i ostale plosnatice te kokotići. Sa cijelim zelenišem na dnu se parangalom posebno dobro lovi mol.

Kao i ostale ribe, gavuni i olige su najučinkovitiji živi. No, zbog nježnog mesa namamčene nije lako dugo ih održati živim. Zato živi nisu pogodni za lov pendulom i iole daljim bacanjem, dok su posebno dobri za lov plovkom te bulentinom po brakovima.

Da bi što duže živjeli na udici i pokretima privlačili pozornost riba, gavuna i oligu na što tanju udicu treba namamčiti oprezno. Najbolje kroz gornju usnu, pazeći da mu usta ne budu blokirana jer im se tako nanose najmanje ozljede i omogućava nesmetano kretanje. Drugi dobar način je kroz obje usne, a kad ih treba bacati onda kroz čeljusti. Pritom treba paziti kako se udica provlači jer od toga znatno ovisi uspješnost ribolova. Naime, kad se lovi ometcem i bulentinom, najbolje je udicu zabosti tako da ona prvo prođe kroz gornji pa donji dio čeljusti. Prednost takvog mamčenja je u tome što se mamac bolje drži na udici, a napadač se bolje zakači na vrh udice koji više viri iz mamca.

Pomoću plovka i s 2 do 4 centimetra dugim komadima gavuna i oliga posebno se dobro love ukjata i iglica. Iglice se odlično love i cijelim ribicama, osobito dobro noću na mjestima gdje je jaka obalna rasvjeta. No, najcjenjenija noćna lovina na živi zeleniš je brancin, i to „a volo“ tehnikom.

Oliga i gavun su najmanje jadranske ribe koje se izlovljavaju ciljano pa ih se može naći na ribarnicama. No, tko želi mamčiti žive mora ih sam uloviti, što je relativno jednostavno i lako. Najlakše pomoću mreže sitnog oka. Bez dodatne dozvole za lov mrežom, sportsko - rekreativni ribolovci ih za mamčenje mogu loviti mrežnom prihvatnicom malo većih dimenzija, barem 70 x 70 centimetara. Lov je krajnje jednostavan. Kad se ugleda plov ovih ribica, noću pomoću svjetiljke, podmetačem ih se pokupi. Ovisno o trenutnoj situaciji i koncentraciji plova, za što je potrebno iskustvo koje se brzo i lako stiče, ponekad se to radi sporim povlačenje uz satjerivanje plova uz obalu, a ponekad naglim ubacivanjem prihvatnice u more kroz masu jata.

Nakon što ih se pokupi, ribice treba staviti u kantu u kojoj je svježe more. Gavun i oliga podnose visoke temperature mora, ali ne i nizak postotak kisika u njemu. Zato je neophodno povremeno mijenjati more u kanti, što nije uvijek baš jednostavan posao. Puno bolje rješenje je pumpica za zrak s raspršivačem.

Za duže čuvanje ovih uginulih mamac najbolje je zamrznuti ih. Da bi bili što kvalitetniji, prethodno ih treba posoliti.

Poput ostalih sitih riba i glavoči su hrana krupnijih. Većini „ribljih plemića“ su i poslastica, osobito brancinu, smudutu. Imaju i više ili manje izražene sve osobine dobrog mamca - dugo žive i dobro se drže na udici, vrlo su brojni, dostupni cijele godine, love se raznim alatima, udicom vrlo lako... Unatoč tome, naši, osobito sportsko - rekreativni udičari rijetko ih koriste iako bi u mnogim slučajevima trebali biti mamac prvog izbora.

Glavoč je zajedničko ime za ribe iz vrlo brojne obitelji, od kojih čak 52 vrste živi u Jadranu. Neke su iznimno brojne, a sve veoma naivne i agresivne zbog čega su čest nezvani gost na udičariskim priborima. Zbog svega toga pribavljanje glavoča za mamčenje vrlo je lagan posao u bilo koje doba godine i na bilo kakvom dnu, od obale do čak 100 metara dubine. Osim što ga napada čim ga ugleda, glavoč mamac najčešće guta „do repa“. Tako ulovljen, jer je najčešće ozbiljno ozlijeđen, nije najprikladniji za dugotrajni ribolov krupnih grabljivica. Puno je bolje u takvom ribolovu koristiti one koji su se za udicu zakačili usnama, dok će najduže na udici živjeti oni ulovljeni malim vršama potopljenim u kamenite plićake.

Sirovo meso glavoča je žilavo pa se on dobro drži na udici. Osim toga, glavoč je nevjerojatno izdržljiv i vitalan, čak i kad mu se koža malo oguli da bi i krvarenjem provocirao grabljivice. A to što je poslastica velikim morskim grabljivicama samo je razlog više da ga se uzme u obzir pri odabiru ribice za lov teškim ometcem i bulentinom riba poput zubaca, brancina, kijerne, gruja i murine, ali i pendulom orhana, zubaca, pagra, lampuge…

Kao izrazite ribe dna, glavoči pred opasnošću zaklon traže ispod kamenja, u rupama i procjepima. Zato, kad se nadjeva na ometac i bulentin s kliznom olovnicom i plutnjakom postavljenim nekoliko centimetara iza mamca, dobro vidljivi glavoč koji panično, ali neuspješno pokušava dosegnuti dno, predstavlja atraktivni mamac. Tako nadjeven, ispod leđne peraje, ostat će živ na udici po dva - tri dana i noći, što je idealno za dugotrajno čekanje krupnih grabljivica.

Najveći nedostatak glavoča kao mamce jest njegova veličina. Iako najbrojniji pločar naraste i do skoro 30 cm dužine i 400 -tinjak grama težine, rijetki su oni duži od 10 cm i teži od 30 grama. Mana mu je i to što ne podnosi osobito dobro konzerviranje soljenjem i zamrzavanjem pa ga zato treba koristiti svježeg.

Zbog malih dimenzija, komadi glavoča mogu se koristiti samo u lovu manjih i srednje velikih riba, praktično svih koje obitavaju u Jadranu, iako niti jednoj od njih nije poslastica. Ovisno o veličini udice na koju će se postaviti, glavoč se reže na trake ili komade. Trake je najbolje rezati s donje zadnje strane tijela jer mu je tu meso najžilavije pa se najbolje drži na udici, baš kao što je to slučaj i kod ostalih malih riba - mamaca.

Češće nego za lov manjih, glavoč se kao mamac koristi u lovu krupnijih riba, posebno uz obalu. Osim, što je redoviti dio ishrane priobalnih grabljivica, još je jedan razloga za to- njegova uočljivost, što zbog stalnog kretanja, a što zbog boje. Naime, boja mamca, ističu iskusni ribolovci, vrlo je važan čimbenik uspješnosti udičarenja. Najbolji je lako uočljiv, mamac okolišu kontrastnih boja, što osobito vrijedi u lovu rjeđih riba, kakve su krupne grabljivice. Pločar i travaš, dva najkrupnija i najbrojnija glavoča svojim tamnijim bojama idealni su za lov na pjeskovitim i ostalim svjetlijim dnima.

Živi glavoč je odličan mamac za lov brancina ometcem. Nadijevatio ga treba na dvije redno montirane udice. Jednu vrhom ubadaju odmah iza glave, a drugu u hrbat oko polovine dužine tijela ribe. Zatim privez, pjok, primulu treba lagano zategnuti pa učvrstiti omčom oko korijena repa. Sve se to rade s privezom male dužine, oko pola metra, kako ga nemirni glavoč ne bi zamrsio, što plaši brancina. U takvom lovu veoma je važno koristiti glavoča ulovljenog gdje se želi loviti i brancin.

Za ribolov s nepristupačne kamenite obale, gdje plijen mogu biti brojne grabljivice, glavoča, najbolje pločara, treba mamčiti na završnjak s dvije udice i „pop-up“, plovkom, koji služi da spriječi mamac u namjeri da se sakrije u kakvu rupu na dnu. Lovna, udica na kraju sistema treba biti broj 3/0 do 6/0, a udica za držanje mamca između 1/0 i 3/0, ovisno o veličini mamca. Lovna udica se umetne u blizini analnog otvora, što pliće, tik ispod kože. Potezna udica treba probosti gornju čeljust mamca i to odozdo prema gore. To mamcu omogućava da usta drže otvorenim zbog čega lakše cirkulira more, odnosno dišu pa zbog toga i duže živi.

Na isti način glavoč se može mamčiti i za lov vrlo dalekim bacanjem. Odbačen punom snagom, unatoč snažnom trzaju pri odbačaju, poživjet će dva do tri sata. Da bi se to vrijeme produžilo, strunu lovne udice treba pričvrstiti uz mamac na način da se cijeli mamac obmota silikonskom niti.

Glavoč je dobar mamac i za lov tehnikom puštanjem u struju mora, za lov krupnije divljači daleko od obale pendulom te za lov brancina sporom priobalnom pendulom.

U ovo doba godine većina iskusnih udičara uz obalu pokušava uloviti ovratu, jer je sad najbolje vrijeme njenog lova. No, na istim terenima sada je moguće dobro loviti i drugog vladara plićaka – smuduta, brancina, lubina. Što više, obje ribe mogu se loviti istom tehnikom, opremom i mamcima, ali je bolje ciljano loviti jednu od njih i tome prilagoditi ribolov.

Kad je u pitanju mamac, za ciljani lov brancina najbolje je koristiti rakove. Naime, duž naših obala rakova je u izobilju, pa veliki dio hrane brancina čine rakovi svih vrsta i veličina. Nerijetko se u ulovljenom brancinu nađe više raznih rakova, jer bez obzira na snagu oklopa i kliješta te obrambeni stav većih rakova pa i većih, brancin je odlučna grabljivica sposobna savladati bilo kojeg raka. Ipak, zato što nema snažne i tvrde čeljusti kao ovrata, koja može lako zdrobiti i najtvrđeg raka, brancin kad god može radije nego s tvrdim, bira rakove s mekšim oklopom.

Od mekših rakova, brancin najviše jede najbrojnije - razne vrste kozica, ali su mu poslastica rak pjeskulj (gambor) te samac, jasno, bez kućice u kojoj se skriva. Ma koji se koristio, udicu obvezno cijelu treba prekriti mamcima. Od 2 do 4 sitnija račića nanižu se kroz glavu na krivinu i tijelo udice. Veliki se nadijevaju pojedinačno probadanjem kroz cijelo tijelo, od repa prema glavi da vrh udice viri između njenih nožica. Nadijevati je najbolje na tanke i dugačke udice oblika „Aberdeen“ i „Crystal“, širine luka 7 do 10 mm, odnosno 15 mm kad se žele loviti samo krupniji primjerci.

Kad su u pitanju rakovi tvrdog oklopa, idealni su oni koji su u fazi presvlačenja, mijenjanja oklopa. Osim što su mekani, u toj fazi tada luče sluz koja ribama atraktivno miriše. No, njih je vrlo teško pribaviti, ali je lako škarama izrezati oklop da izgleda kao da je puknuo u prvoj fazi presvlačenja. Tako pripremljenog raka najbolje je nadijevati cijelog. No, kad se radi o većim primjercima, bolje ih je nadijevati kako je prikazano na slikama.

Rak se najprije oslobodi noga, kliješta te dijela oklopa. Nakon toga se uzdužno prepolovi, natakne na udicu pa obmota elastičnom niti.

Na terenima gdje obitava i ovrata, ciljanom lovu brancina pridonosi i odabir mikro lokacije za polaganje mamca, ali i tehnika lova. Radije nego ovrata, brancin se zadržava u struji mora pa je u nju i najbolje spustiti mamac. Manji u pravilu plivaju, a krupniji mirno plutaju, osobito rado u zavjetrini kakve prepreke. Osim toga, krupniji te ostarjeli, podjednako rado love u „džepovima“ - mjestima slabijeg kurenta, odnosno iza neke uzvisine ili iznad manje udubine. Također, rado lijeno plivaju mutnim uvalama skupljajući hranu. No, osim u položitim plićacima, gdje je najradije, lubin zalazi i u dublje prolaze, obilazi rtove koji strmije poniru, ali samo ako na tim mjestima ima kurenta. Završnjak, najprikladniji sistem za lov na svim tim navedenim pozicijama čini osnovna struna na kojoj je privez dužine 30 cm pričvršćen približno 70 do 100 cm poviše olovnice, a koji se baca blizu stijene ili koje druge prepreke kurentu.

Umjesto opisanim klasičnim priborom na dnu, puno je bolje loviti priborom s plovkom, između dna i površine jer brancin više nego ovrata lovi u gornjim slojevima mora. Pribor za lov plovkom može se kompletirati na više načina. Na kalemu role je dovoljno namotati 100 metara, najbolje višenitne „PE“ strune, najbolje plivajuće kako ne bi zapinjala za dno i ostale prepreke. Osim toga, plivajuća PE struna osigurava bolji kontakt s plovkom.

Na osnovnu strunu se postavlja plovak te otežanje, najbolje u vidu jedne duguljaste olovnice težine tri četvrtine nosivosti plovka. Posredstvom vrtilice s kopčom, na osnovnu strunu se postavlja završnjak, zapravo samo metar dugi privez od “FC“ strune promjera 0,28 do 0,40 mm. U ekstremnim slučajevima, poput lova u polju morske trave može se koristiti struna debljine 0,50 mm. Za lov s otvorene obale i u luci prilično otvorenoj prema pučini dovoljan je plovak nosivosti 1-2 g oblika mrkve ili kapi, ovisno o uvjetima mora.

Sada, u sezoni najboljeg lova, smudut (brancin, lubin) se može prevariti brojnim mamcima. No, kod nas se lovi relativno malim brojem njih. Među onima koji se nikako ili slabo koriste ima i mamaca koji su u određenim uvjetima najbolje rješenje.

Donedavno vrlo malo rabljena skupina mamaca za lov smuduta bili su crvi, zbog njihovog teškog pronalaženja. No, s pojavom uvoznih na našem tržištu sve je više udičara koji ih ponovo koriste. Najčešće crva pjeskulja, poznatijeg kod nas pod talijanskim imenom arenikolo. Razlog tome je što je on, bez obzira na doba godine, uvijek učinkovit u lovu čekanjem. Posebice na pjeskovitom i muljevitom dnu kad je more mirno ili u laganom pokretu. Za mamčenje su najbolji veliki primjerci, koji, nadjenuti kroz prednji, žilaviji dio tijela, vise ispod udice i svojim pokretima provociraju smuduta.

I manji se pjeskulji mogu koristiti za lov smuduta, ali ako se žele krupniji ulovi njih treba nadijevati u snopovima - nekoliko crvića se postavi i elastičnom niti vežu oko udice tako da im veći dio visi slobodno ispod njenog vrata. No, takvi postaju i lak plijen drugih riba, ponajprije ovčice, prije nego li privuku pozornost smuduta. Zato se u lovu njima pribor mora često provjerava i nanovo mamčiti. Na isti način kao i mali pjeskulji mamče se i muljaši, crvi iz priobalnog mulja, koje smudut također jede uvijek. I ovi crvi su najučinkovitiji na mekanim terenima.

Svi spomenuti crvi učinkoviti su i u lovu noću, ali za lov u tami „kralja priobalja“ posebno je dobar „kralj crvolikih mamaca“ - veliki morski crv, jer intenzivnije svijetli i miriše od pjeskulja i posebice muljaša. On je od njih i znatno žilaviji pa kad pribor na kome je veliki komad velikog crva nešto potegne to osim lubina može biti još samo neka druga okrunjena morska glava, najčešće ovrata (komarča, orada).

Velikim crvom se može loviti na svim terenima gdje smudut obitava, ne samo čekanjem nego i potezanjem. Za takav lov je najbolje koristiti najžilaviji dio crva, onaj od glave. U 10 -15 cm dugi komad se redno postave dvije ili tri udice.

Još teže nego velikog, ostale ribe smudutu preotmu golog štrcaljca, bibija. Tog žilavog crva najbolje je koristiti u svježem stanju, ali se vrlo dobri rezultati postižu i sa zamrznutim te na drugi način konzerviranim. Osobito je uspješan u lovu na pjeskovitom dnu tijekom i neposredno nakon nevremena. No, u to vrijeme smuduti ga pohlepno uzimaju i na terenima gdje štrcaljci ne obitavaju.

Osim ovih kojih ima u njemu, smudut se uspješno može loviti i crvima koji ne obitavaju u Jadranu. Među takvima su se najboljim pokazali tzv. korejski i osobito, američki crv koji namamčen obilato ispušta iznimno mirisnu i ribama privlačnu krv.

No, tako uspješno smuduta i ostale ribe može se namamiti samo u mirnom ili tek neznatno pokretnom moru. Ta dva crva su osobito učinkovita na pjeskovitom dnu, posebice u blizini i na ušćima. Nadijevati ih je najbolje kroz sredinu. Korejski, osim na samom dnu, iznimno je učinkovit u lovu plovkom na „pola dna“. Ovaj crv, poput velikog, u tijelu ima puno bioluminescentnih ćelije pa intenzivno svjetluca zbog čega je posebno dobar za lov noću.

Za razliku od crva, jedan drugi iznimno učinkovit mamac za lov smuduta, osobito krupnijih, u hladnijem dijelu godine kod nas se malo korisit. Radi se kraku hobotnice.

U brojnim slučajevima na terenu gdje ima hobotnica taj se mamac pokazao uvjerljivo boljim od ostalih prirodnih, a vrlo je učinkovit i u lovu potezanjem, kako s obale tako i za plovilom. Razlog tome je intenzivni i vrlo specifični miris te floroscencija mesa hobotnice, zbog čega je krak iznimno učinkovit i u lovu noću.

Dugogodišnje iskustvo kazuje da je, tko zna zašto, najučinkovitiji krak hobotnice ulovljen na mjestu lova smuduta, dok krak hobotnice s ribarnice, posebno iz leda, daje znatno lošije rezultate! Za mamac namijenjen lovu čekanjem na dnu dovoljno je koristiti 6 do 7 cm najdebljeg dijela kraka. Najbolje ga je nadjenuti pomoću igle za mamčenje kroz sredinu i to tako da vrh udice ostaje izvan tanjeg kraja mamca. Pribor za takav lov je jednostavan - na osnovnoj strunu valja postaviti kliznu olovnicu, ne težu od 60 grama, i završnjak iza nje od jednog metra.

Iako se već pedesetak godina diljem svijeta koriste za tu svrhu, ogromna većina naših morskih udičare ne zna da su razne pelete odlično rješenje za izradu primama i mamaca za lov brojnih morskih riba.

Peleta je proizvod od brašnaste hrane koja se preša velikim tlakom. Najčešće je valjkastog oblika, a sastojci su joj biljnog i životinjskog podrijetla, ovisno o tome je li namijenjena hranjenju riba, goveda ili peradi. Kako vrlo mali broj morskih riba jede isključivo biljnu hranu, za ribolov je najbolje koristiti pelete životinjskog podrijetla, osobito one namijenjene uzgoju riba, čiji je prevladavajući sastojak riblje brašno, ali koje sadrže i brašno raznih žitarica. Iako su se i pelete za uzgoj slatkovodnih riba pokazale učinkovitim na moru, bolje je koristiti pelete za ishranu smuduta i ovrate. Pribaviti ih se može u ribogojilištima te u prodavaonicama ribolovne opreme, u kojima se nude i pelete posebno pravljenje za izradu primama u udičarskom ribolovu.

U udičarenju na moru pelete se najviše koriste za primamljivanje, same ili pomiješane s ostalim, standardnim sastojcima primame kao što su brašno i kruh. U oba slučaja važno je znati osobinu pelete koje se koriste kako bi se one upotrijebile na najbolji način. Naime, pelete se razlikuju po okusu, mirisu, brzini te načinu otapanja u vodi. Brzina otapanja najviše ovisi o postotku masnoće u peleti, što je postotak veći to je otapanje sporije. Sporije se otapaju i pelete čiji su sastojci sitniji te one koje su snažnije prešane. Brzinu raspadanja pelete važno je znati zbog brzine i trajanja primamljivanja. Kolika je brzina raspadanja pelete pa time i dužina primamljivanja najbolje je utvrditi probom. Proba je nepotrebna kad se koriste pelete posebno pravljene za primamu riba, jer je na njihovom pakiranju taj podatak naveden, a kreće se od jednog do 24 sata. U pravilu, najbrže se raspadaju najmekše pelete sitne strukture bez masnoće u sebi.

Primamu, osobito onu koju čine same pelete, teško je plasirati na željeno mjesto, posebno duboko. Zato se koriste raznovrsne hranilice, „brumalice“, ali i mrežice i vrećice od „PVA“, plastike koji se u vodi brzo raspada.

Sama peleta kao mamac nije se pokazala osobito dobra za ribolov na moru. Ponajprije jer se teško postavlja i slabo drži na udicu, čak i kad se vežu elastičnom niti te kad se koriste i specijalni mamci- pelete namijenjene mamčenju posebnim načinom – „na dlaku“, odnosno vezivanju kratkom strunom da visi ispod krivine udice.

Dok se ne izmisli uspješan način lova pelete - mamcem, na moru je najbolje loviti pastelama načinjenim od peleta. Pastele su specijalna tijesta, zapravo smjese brašna ili mekog dijela kruha, vode i mirišljivih sastojaka, u ovom slučaju peleta. Lako se izrađuju i koriste za lov brojnih riba. Posebno su pogodne za višednevni ribolov jer se do upotrebe lako mogu u dobrom stanju sačuvati dosta dugo. U hladnjaku barem tjedana, najbolje zamotane i samoljepivu plastičnu foliju. U ribolovu se mogu čuvati nekoliko dana ako su na prozračnom i sjenovitom mjestu u vlažnoj krpi. Što se, pak, tiče peleta i brašna od njih, čuvati ih treba na što nižoj temperaturi u hermetički zatvorenim posudama kako se ne bi navlažili i pokvarili.

Ovisno o željenoj jačini mirisa i okusa pastele, pelete se s ostalim sastojcima miješaju u omjeru 1:5, za lov manje izbirljivih riba, do najviše 1:3, koliki je najbolji omjer za izradu pastela namijenjenih lovu ovrate. Osim samljevenih peleta za ishranu ovrata i smuduta, u pastelu namijenjenu lovu ovrate najbolje je dodati još samo glatko bijelo brašno ili, još bolje, pšenični griz. Njihova je najvažnija uloga lijepljenje smjese.

Nakon što se svi sastojci posve pomiješaju, u smjesu treba dodati morsku vodu. Najpreciznije se to može uraditi pomoću boce s raspršivačem tako da se dobije rastresita masa od koje se može oblikovati kuglica koja se neće lijepiti za prste. S miješanjem treba nastaviti sve dok se smjesa posve ne homogenizira. Zapravo, što se duže miješa, to bolje. Nakon što se u oblikovani mamac utisne udica, on se još malo izgnječi da se bolje zalijepi za udicu i oblikuje.

Ribolov primamom i mamcima izrađenim od peleta za ishranu riba uspješan je ne samo oko ribogojilišta nego na svim pozicijama i dubinama. Na primamu od peleta reagirat će sve ribe, a osim već spomenute ovrate, pastelama napravljenim pomoću peleta dobro se love i arbun, bukva, cipoli, fratar, kantor, pic, salpa, sarak, šparmić, ukjata… Pastele su prikladne za lov plovkom, „a volo“, ometcem, klasičnim čekanjem, kao za spomenuti lov ovrate ili ometcem na kome je i mamilica.

Osim onih za ishranu riba, iznimno učinkovite u ribolovu su se pokazale i pelete za ishranu pasa i mačaka, posebno one u kojima je dominantni sastojak riblje, brašno srdele ili tune. Ti se efikasni mamci lako i relativno jeftino pribavljaju, lako skladište i dugo traju. „Vau - mau“ pelete najbolje je preliti vrelom vodom i ostaviti da se natope i omekšaju, pa ih iscijediti i umijesiti sa starim kruhom, krušnim mrvicama ili pšeničnim brašnom. Tako dobivenom smjesom mogu se praviti mamci te puniti mamilice ili kuglu, koju će se potom rukom ili praćkom baciti u vodu. Cijele i suhe „grickalice“ za kućne ljubimce mogu se koristiti za lov ukjate noću puštanjem u kurenat, a odlično su rješenje i za lov velikog crva trapulom.

Meso samih riba najčešće je upotrebljavani mamac u ribolovu udicom. Nekih zato što su iznimno kvalitetne, a nekih zbog njihove pristupačnosti. Drugoj skupini pripada i bukva jer je jedna od najbrojnijih i najlakše lovljivih riba u Jadranu. Međutim, bukva i njeni komadi ne drže se osobito dobro na udici. Osim toga, tu je ribu dosta teško održati u životu, kako na udici tako i čuvarici. Zbog svega toga bukva nije osobito cijenjeni mamac, ali ne i toliko loš da bi je trebalo izbjegavati koristiti. Što više, ima situacija kad je najbolje rješenje, primjerice u hladnijem dijelu godine kad se dobro lovi i najlakše održava živom.

Naši udičari komade bukve najčešće koriste u lovu manje cijenjenih riba, primjerice glavoča, iglice, kneza, pauka, pijerke, smokve, škrpina, vrane… Od cjenjenijih riba najčešće love kokota i škrpinu. Za njih mamče komade, ali i cijele male bukve, što je bolje. Cijelim bukvama rijetki naši udičari love čekanjem smuduta, ovratu, kovača, murinu, pagra, zubaca i kijernu. U hladnijem dijelu godine istinski meštri od udice za lov smuduta čekanjem na dnu u lukama najradije koriste cijelu bukvu. Ne mamče živu, nego uginulu ostave nekoliko sati na suncu da „zamiriše“. Koriste velike mamce i jaki pribor jer je plijen najčešće krupan. Za takav lov bukvi treba udicu kroz škrge uvuči u usta pa se privez (primulu) vlastitom omčom ili elastičnom niti stisne oko korijena repa mamca.

Više nego za ometac i bulentin, naši ribolovci bukvu koriste za nadijevanje parangala, osobito onih namijenjenih lovu landovine, a koriste je i na tradicionalnim skosavicama za lignje.

Osim na dnu, bukvom kao mamcem, čekanjem se može loviti i u gornjim slojevima mora. U takvom ribolovu najčešći plijen su polanda i lica. Love se ometcem s plovkom, tzv. balerinom. Za takav je lov osobito dobra živa bukva jer sputanim kretnjama dodatno provocira grabljivice. Na posve isti način s obale se može loviti i smudut, zubatac te pagar.

Bukva se na našem moru najmanje koristi u ribolovu potezcem, pendulom. To je posve pogrešno jer se njome uspješno mogu uloviti smudut, orhan, zubatac i sve pelagijske grabljivice. Za takav ribolov treba koristiti što veće, za pelagijske ribe barem 100 grama teške bukve. Ako se koriste žive, a takve su najučinkovitije, ne smije ih se potezati brže od dva čvora. Isto tako, montirati ih treba što brže i s manje ozljeda, na dvije ili samo jednu udicu, ako su manje. Bukva je mekane građe pa udice trebaju biti što je moguće manje i tanje, osobito druga, koja se ubada u tijelo. Još bolje je ne ubadati nego pomoću elastične niti privezati uz tijelo.

Kad su bukve malene, na pendulu se mogu staviti dvije ili tri, svaku na svoju udicu. Udicu je najbolje probosti kroz čeljusti ribe, odmah iza usana i to odozdo prema gore. Treba nastojati namamčenu ribicu što duže održati ne samo živom nego i vitalnom. No, rijetko koja se ne umori vrlo brzo. Najbolje je mamac mijenjati svakih sat do sat i pol, ovisno o brzini potezanja. Osim toga, treba znati da bukva ne podnosi nagle promjene dubine pa je već poslije pet metara dubine treba spuštati vrlo sporo.

Do nadijevanja žive bukve je najbolje čuvati u bazenu s protokom, u more potopljenoj velikoj mreži čuvarici ili u kakvoj posudi u kojoj se često, svakih dvadesetak minuta, mijenja more. Ma u čemu se čuvale, ribice ne smiju biti na suncu, a mamčiti ih je najbolje u morsko vodi. Ipak, zbog nježnosti bukve, za ribolov živim mamcem najbolje ju je pribavljati u lovnoj zoni neposredno prije mamčenja.

Zbog sve uočljivijih klimatskih promjena koje im očito prijaju, ovrate (orade, komarče) se sve kasnije mrijeste. Umjesto do sredine to će obaviti do kraju jeseni, možda i kasnije, osobito na južnom dijelu Jadrana, jer se more u njemu ne hladi tako brzo kao na sjeveru. Dok se ne počnu pripremati za mrijest najradije će jesti hranu s puno bjelančevina, proteina, neophodnih za razvoj i rast mišićne mase. Njih je najviše u crvima, školjkama i rakovima, pa je do jeseni te mamce nabolje koristiti u lovu „kraljice“.

Što je najbolje od tih mamaca ponuditi ovisi i o tome čime se ovrata trenutačno hrani na trenu gdje se lovi. U pravilu, na mekanom dnu se hrani crvima i rakovima, a na kamenitom rakovima i školjkama. Zbog toga je u ovo doba godine najsigurnije loviti raznim rakovima. Posebno s rakovima koji imaju deset nogu.

Od svih njih, kosmeč ili kosmelj je pogodan za lov na svim vrstama dna, ali je najlovniji na miješanom, pjeskovito - kamenitom. Kad se, pak, lovi na čistom pjeskovitom, bolje je rabiti blijedog, sivorumenkastog raka od koće, a tada odlično poslužiti može i zelenkasti rak s muljevitog dna. Spušta li se u podnožje priobalnog braka ili u podmorsku livadu, najbolje je koristiti rakove crvenkastog oklopa, jer su najlakše uočljivi.

Svi spomenuti rakovi mogu se mamčiti na više načina te s više udica. Broj udica ovisi o konstrukciji završnjaka i veličini raka - mamca te očekivanoj veličini plijena. Iskusni „komarčerosi“ za lov ovrata teških do jednog kilograma mamče na tri male udice širine luka do 10 mm. Za lov velikih, koje nemaju problema s veličinom zalogaja radije rabe jednu udicu širine luka do 20 mm ili dvije neznatno manje.

Iako može zdrobiti bilo kojeg od spomenutih, ali i drugih rakova, ovrata ipak više voli one s mekanim oklopom. Zato, ako se može birati, prednost treba dati tek „preodjenutim“. Takvi rakovi imaju svjetlucavi oklop bez priraslih napasnika. Isto tako, ovrata će prije posegnuti za živim rakom, osobito pokretnim. Zbog toga mnogi mamče dva manja, okrenut jedan prema drugom. Kako ne vole dijeliti životni prostor, tako namamčeni rakovi se međusobno bore, umjesto da traže zaklon od ovrate, koju iznimno privlače takve borbe.

Zbog istog razloga, što veće aktivnosti raka, mnogi ga mamče tako što udice pomoću elastične strune ili gumice vezuju uz oklop raka. No, taj cilj, velika aktivnost raka može se postići i pravilnim klasičnim mamčenjem, probadanjem.

Mamčenje jednom udicom se vrši njenim zabadanjem ispod jednih kliješta ili kod zadnje noge. Kad se mamči na dvije, jedna se zabada blizu zadnje noge, a druga u očnu šupljinu s druge strane. S tri se mamči tako da se jedna zabode u blizini zadnje noge, druga sa suprotne strane, a treća kod očne šupljine.

Kad se, pak, na jednu udicu mamči više malih rakova, najbolje ih je nanizati probadanjem od trbuha prema leđima. No, ma kako se mamčilo, vrhovi udica uvijek moraju viriti izvan mamaca.

Osim onog od koče, sve spomenute rakove može sam pribaviti svaki ribolovac. Najlakše pomoću veće staklenke od dvije do tri litre. U vrijeme oseke nju treba zakopati u onaj dio obale koji je ostao na suhom tako da joj samo otvor bude malo poviše dna. U staklenku potom treba staviti mamac, najbolje malo ribljih iznutrica, te čekati da rakovi iz okoline dođu na gozbu. Zbog klizanja neće moći van pa ne treba žuriti sa skupljanjem, ali treba voditi računa o plimi jer rakovi mogu plivati. Ovakav lov je posebno učinkovit noći i na miješanom dnu plimne zone.

Iako se praktički svi morski puževi koji žive u Jadranu, a ima ih skoro 160 vrsta, mogu koristiti kao mamac, u tu se svrhu kod nas se rabi samo njih nekoliko i to uglavnom rijetko i za lov malog broja riba. Toj skupini pripada i puzlatka, koja je kao i ostali puževi neopravdano zapostavljeni mamac.

U Jadranu žive dvije vrste ovog puža puzlatka (Heliotis tuberculata lamellosa) i velika puzlatka (Heliotis tuberculata tuberculata). Rijetko ih tko može razlikovati pa ne čudi da ih naš narod naziva istim imenima, uglavnom Petrovo uho, ušenak, morsko oko, srebrnica, pozlatka...

Obje vrste živi na tvrdim kamenitim podlogama priobalja. Posebno rado obitavaju uz kamene nasipe i zidove držeći se pojasa plime i oseke. Najbrojniji su pri dnu nasipa i zidova, osobito na položajima manjeg udara mora. Loviti se mogu u svako doba godine, najlakše i najviše ljeti i u jesen, kada su i najkvalitetniji, najpuniji mesom. Na položenim kamenitim obalama dovoljno je hodati plićakom i prevrtati kamenje, jer se puževi danju skrivaju na njhovom donjim stranama. Uz strme ili ozidane obale treba roniti, najčešće do metar dubine. Od podloge se mogu otrgnuti rukom, ali ih je puno lakše odvojiti oštrim predmetom, najbolje nožem.

Meso ovih puževa je žilavije i od volka pa ga nije potrebno mamčiti s oklopom kako bi se mamac sačuvao od napada sitnih riba. Oklop mu je iznimno teško razbiti pa je meso s njega najbolje odrezati. Najlakše je to uraditi nožem na isti način kao što se čisti lumpar (priljepak) ili mušula. Na taj se način dobiva plosnati ovalni mamac s jedne strane svjetlo žute boje optočen škrgama - sivim prstenom. S druge strane, koja je bila uz oklop, meso je bijele, kakva mu je i unutrašnjost.

Cijelo tijelo ovog puža najbolje je mamčiti kroz sredinu po dužini, što je i najteži način nadijevanja. To se najlakše izvodi pomoću igle za mamčenje i to tako da mamac pokrije tijelo i dio krivine udice. Puno je lakše nadijevati probadanjem udice s jedne na drugu pljosnatu stranu mamca i njegovim vješanjem na krivinu udice. No, ma na koji se način postavljao na udicu, mamac ne smije prekrivati njen vrh, jer ni najjača kontra neće biti dovoljna da vrh udice iziđe iz žilavog mamca i zakači ribu.

Zbog te velike žilavosti, Petrovo uho se kod nas uglavnom koristi u lovu ovrate, posebice parangalom. Tvrdoća i veličina čak i najvećeg puža ne predstavljaju nikakav problem kraljici, koja ga radije gricka nego mnoge druge mamce. Zbog žilavosti odlično je rješenje i za lov grujeva, murina te jegulja. Cijelo krupno Petrovo uho dobar je mamac i za zubaca te pagra. Manji cijeli i trake izrezane od velikih su dobar mamac za sarka, fratra i pica. Manje trake, posebice ako su omekšane udarcima kuhinjskog bata odličan su mamac i za škarpinu, a njen miris i boja će privući škrpinu, pauka, arbuna, usnače...

Kao i volak te i priljepak, komadi Petrovog uha su odlično rješenje za izradu kombiniranih mamaca kojima se love praktično sve ribe i koji podnose daleka bacanja. Prvo se na udicu postavi puzlatka, a potom mekani mamac, primjerice mušula, koja se zatim od spadanja osigurava još jednim komadom puzlatke postavljene ispod vrha udice.

Poput ostalih puževa, Petrovo uho je vrlo prikladno za konzerviranje, jer ne gubi gotovo ništa od žilavosti i privlačnosti, te dugo traje. No, prethodno ga treba osloboditi oklopa. Osim sječivom, to se može napraviti i kratkotrajnim kuhanjem koje mu ne smanjuje kvalitetu, kao što je to slučaj s kuhanjem školjki.

Konzerviranje mesa Petrovog uha najbolje je izvesti pomoću krupne soli. Njome se pokrije dno posude, najbolje staklenke, pa se stavi sloj puževe, ponovo sloj soli i tako redom, dok se posuda ne napuni. Završiti treba s malo debljim slojem soli. Dva do tri tjedna poslije soljenja nužno je ocijediti salamuru. Staklenku treba pohraniti na tamno i hladno mjesto pa će Petrova uha biti sačuvana od kvarenja i do godinu dana. Konzervirati se može i pomoću šećera, s tim da u tom slučaju mamci neće ni najmanje izgubiti na žilavosti.